Vjezba Teritorijalne Obrane, poligon 7.
Odgovorite sebi na pitanje jer pitanje je problematicno.
Nasmiju li vas ikada vlastiti roditelji?
Pio sam caj ujutro s mamom. I bio neispavan i lagano histerican. Ja sam uvijek neispavan. Histerican nisam uvijek. Vidjela je fotografiju zabe. S izrazito buljavim ocima.
"Ajme, kakve su joj ovo oci. Ko da ima problema sa stitnjacom."
Mrtva hladna. Poceo sam se histericno smijati. Jer sam bio histerican.
"E pa je, to uzrokuje buljavost. Sta se smijes?"
Ozbiljna.
"Kakva jebena stitnjaca? O cemu ti pricas?
Ja sam jedno od one djece koje je uvijek smjelo psovati pred roditeljima. Mi smo Dalmatinci.
Samo je nastavila: "Ja sam upoznala jednu zenu u CEKAONICI AMBULANTE koja ima problema sa stitnjacom. Isto su joj oci ovakve."
Jos sam se nekontroliranije smijao. Jer sam bio histerican.
I dalje: "Je, je... lijepa zenica, onako - lijepo se OBLACI, PAZI NA SEBE, TO SE VIDI..."
"Mama, kakve to veze ima? Kako se oblaci. Sa stitnjacom?"
I opet: "Ma da, NJEGUJE SE. Ali ne moze NJIH nikako vratit nazad. OCI."
Jebatebogisus. To nisam rekao.
Moja mama je opasan promatrac. I kriticar. I mora verbalizirati svoja zapazanja. A tada je jako ostra... jako. I kad to zeli, a pogotovo kad ne zeli biti. Nasmije me do suza katkad.
Ona ne voli komedije jer ih ne razumije. To njoj nije smijesno.
Ima smisao za humor koji nije slican nicijem. Ja barem jos nisam susreo slican.
A tuzna je osoba. To je najcesce tako.
Sad repetirajte PAP-ovku.
12.05.2006. u 20:47 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar