moje male životne pričice

evo mene nakon milion godina... štošta se u mom životu promijenilo... radim već šest mjeseci, živim s dečkom neka 3 i to je to... imam nove prijatelje većinom izlazimo s prijateljima koji su u braku i život bi mi bio prilično dosadan da nema mame mog dragog koja mi ga polako zagorčava... kad sam se ja doseljavala ona nije živjela u njihovoj kući, živjela je s tim frajerom i rekla je da sve ostavlja nama... a kak sam ja doselila njemu tak ona dolazi nama.... žena ne može vjerovat da joj se sin može ponašati odgovorno pa svako malo dolazi vidjet kako smo... sad je s nama dva tjedna i prošvikat ću... ostajem na poslu sat vremena duže.... sjedi samnom nekoliko sati ne mogu disati od nje... ne znam kak da to kažem njenom sinu jer nisam sigurna da će me skužit... ipak je ona njegova mama.... idem sad na kavu sa legicama, ne mogu bit u kući.... bye

danas će mi biti prvi radni dan na novom poslu i ne znam, nemam baš neki dobar osjećaj... probudila sam se s takvim grčem u želudcu, da to nije normalno... a i dečko mi danas ide na sud i ne bih voljela da izgubi parnicu... nadam se da neće.... danas nije definitivno dobar dan.... jooooooooooooooj....

ja danas ostala kod kuće da ručam sa svojom obitelji i vidim da su se naviknuli da vikende provodim drugdje... pa sad mogu bit sigurni da sljedeći vikend neću biti kod kuće, mislim da će im to čak i odgovarati... a šta ću kući, ak ne idem s njim van, nemam s kim, prijateljice sve imaju neke druge planove, ove s kojima znam otići na kavu većinom izlaze s dečkima... uvijek sam govorila da se ne treba izolirati od prijateljica a sad sam ja to napravila... ne sjećam se kad sam subotu provela s nekim a da to nije bio on...

ja sam ovaj vikend provela sa svojim dragim, to je bio njegov poklon prije valentinova, kuhali smo ručak zajedno, šetali, zezali se, bilo je baš slatko... :)

danas sam bila kod prijateljice koja se nedavno udala, razmišljala sam malo... sretna sam što sam s nekim kog volim i tko voli mene... ma u biti nije nam puno potrebno na sreću, samo bismo trebali malo manje brinuti o problemima i uživati u onome što imamo... život je lijep :)

jučer sam pitala svoju najbolju prijateljicu hoće mi biti kuma na vjenčanju... rekla je ne... ne radi a i ne sviđa joj se moj dečko... oči su mi bile pune suza... jako malo mi je nedostajalo da zaplačem, ali sam izdržala... a ona je dodala... pa nećeš se ti valjda stvarno udati za njega? ja znam da nećeš, naći ćeš ti nekog puno boljeg... tupila je o tome kako ja njega u biti ne volim, nego samo mislim da ga volim... i dodala, pa sretna si pa nisi trudna, još uvijek se možeš predomisliti, da si trudna, sve bi bilo riješeno....
moj dečko se ne treba sviđati nikome osim meni... ne znam šta bih rekla, imam ja dosta prijateljica/poznanica, ali ona mi je najbolja prijateljica, zna sve moje tajne... i ne želi podijeliti samnom taj trenutak. dobro... i šta sad? glupo mi je pitat nekog drugog i reći mu da je moj drugi izbor... smislit ću to kad odredimo definitivan datum... al sada mi ne pada nitko na pamet... jedino što mi sada pada napamet je to da sam jako puno vremena provela družeći se s nekim tko uopće ne zaslužuje moje društvo... kako stvari stoje ne znam bi li ju pozvala da dođe jer gadi joj se moj dečko, pa zašto da uopće bude tamo... ne znam, jako sam razočarana... nemam drugu najbolju prijateljicu... imam još nekoliko bliskih prijateljica, ali one će uskoro biti mame i mislim da im financijska situacija neće biti najsjajnija... nemam pojma...

jučer smo ja i moj dragi imali društvo... bilo je i više nego zanimljivo. on je glumio savršenog domaćina a ja sam se dosađivala... naravno bili su njegovi prijatelji s posla i cura od tog jednog prijatelja... i zadržali su se dosta... i onda kad su otišli, dogodilo se nešto... on je počeo sa spikom kako mu je lijepo samnom, kako se osjeća super kad sam ja kod njega i kako bi volio da to potraje... da sam pored njega cijeli život... a ja sam bila u blagom stanju šoka... uglavnom, počeo je s tim kako mu se ne da izlaziti, kako sam ja "ta" i onako hladno pitao - šta misliš da se uzmemo u 7 mjesecu... ja sam bila očarana i pristala sam... a danas cijeli dan mozgam, 7 mjesec, to će tak brzo doći... a svadbu nije tak jednostavno organizirati, a ni jeftino... i onak kak znat da će to trajat... volim ga i želim bit s njim... i danas kad sam rekla prijateljici, ona mi nije vjerovala... još uvijek misli da sam ju zafrkavala... ali nisam, isto tako kao što se ni on nije zafrkavao... ne znam ni zašto sam bila iznenađena kad me to pitao jer je njegov najbolji prijatelj rekao da misli da ću se uskoro udati....

devet dana nakon početka dijete, osjećam se super, vaga je prvi put pokazala ono što mi je moj organizam govorio, imam 1,5 kg manje... sad definitivno neću odustati, nema šanse... a i kako bih... još malo... još mi je moj dragi podrška, kaže, ide i on na dijetu, pa ćemo na valentinovo vidjet tko je više smršavio... tak da je sve super...
drago mi je što nisam odustala...

ova dijeta je očaj.... gladna sam, fali mi šećera, sve mi ide na živce, osjećam se očajno.... tako je lako jesti čokoladu - po mogućnosti milku s lješnjacima i ne razmišljati... ali kad voliš papati kao ja, kad za vrijeme zime zaboraviš da dođe vrijeme kad ćeš obući badić i kad staneš na vagu, shvatiš što ti je činiti... ali tako je lako udebljati se, a tako je teško biti na dijeti.... ali moram.... 5 kg u 3 mjeseca je jako puno... sva mi odjeća očajno stoji.... moram izdržati, najgore je prvih par dana....

u zadnja tri mjeseca kako sam kod kuće, jedino pozitivno što mi se događa u životu je odnos s mojim dragim... odnos s mamom, sekom i prijateljicama mi je nekako bolje djelovao kad smo se čule svaki dan telefonom..
ostalo - očaj... tražim posao od 10 mjeseca i ne nalazim ga... jako sam nezadovoljna time što su mi rezerve love dosegle nulu i što ak uskoro ne nađem posao morat ću opet na more, egzistencije radi, a ne ide mi se...
i udebljala sam se jer mi je ponekad jedina utjeha hrana, pogotovo čokolada... nabacila sam 5 kg u zadnja tri mjeseca... očaj.... i od sutra idem na dijetu...

ja sam muku mučila prije par dana gdje ću večeras, hoću li s prijateljicama ili sa svojim dragim... i onda je on u subotu navečer predložio da ja i on budemo kod njega doma, da oko ponoći odemo čestitati njegovim prijateljima ali da bi mu bilo najdraže da budemo zajedno sami ja i on... ne mogu ponekad vjerovat... znam da je to odlučio zbog mene... ali to mi je tako slatko... i tko zna kak će nam biti, sigurno dobro... idem kod njega za jedno 3 sata... zabavit ćemo se, uživati, cugati... i tak to... moja seka ide sa svojim curama s faksa, prijateljice će biti u jednom kafu i ne znam, mislim da mi ovo najbolje odgovara... jer da sam s curama, cugala bi i onda to ispadne katastrofalno, nemam granice i onda mi je samo muka...
mama mi je skroz, pazi što radiš, pazi kak se ponašaš, kao da mi je 2 godine, za par mjeseci ću imati 26 godina i ne shvaćam kako ta žena ne može shvatiti da ja više nisam ona beba u krevetiću, da je od tog trenutka prošlo 25 godina.... čovječe, mislim da se ponašam dovoljno zrelo i odgovorno za svoje godine, a ona nikako da shvati da sam ja odrasla... a valjda će shvatiti... ali mislim da je shvatila da mi je do njega stalo, jer kad se sjetim kako se protivila činjenici da ću se ponovno nalaziti s njim, ali evo prošlo je tri mjeseca... i sad je sve ok....

nemam pojma što da radim... moj dragi se ovih zadnjih dana dobro provodio (čitaj LOKAO) s ekipom... i sad on planira da ja idem na doček s njim i njegovim društvom... ne bi to zvučalo loše da ja ne znam njegovu ekipu... ima jedna cura, žena njegovog prijatelja i to srela sam ju par puta, prije par dana i prije nekih godinu dana... ja neću moć pit jer ću ić autom i pretpostavljam da će biti DOSADNO, meni, mom najdražem neće.... prijateljice me zovu da idem s njima, neka manja ekipica, ali ne znam, onda će mi on nedostajati,a i pitat ću se što on radi... tak da sad nemam pojma gdje ću, mislim da ću odlučiti u ponedjeljak popodne... užas.....

moj dragi je zadnjih nekoliko dana stalno s ekipom... jučer smo se vidjeli na sat vremena jer je dogovorio izlazak s prijateljima... otišli smo na cugu i to je bilo to... i onda oko ponoći, surprise... evo njega na vratima, govori koliko mu nedostajem... pustila sam ga unutra, spavao je pored mene... i onda kad razmišljam kako me odbaci zbog ekipe, onda on napravi nešto takvo... neobično i slatko... umjesto divljanja s njima, došao je meni...

u zadnje vrijeme mi je jako dosadno... jedino zanimljivo što mi se događa je to sve s mojim dečkom, a to nije ni u najmanju ruku savršeno... sad su stigli prijatelji na godišnji i sad je njihov... a ja sam negdje postrani... to je tako, oni su braća, mora biti s njima a ja dolazim kad ima vremena... to je već sve postalo normalno... u subotu sam nakon previše vremena izašla van s prijateljicom i bilo mi je dosadno...jako dosadno... nikad dosadnije u životu... prije smo znale izaći van plesati, zafrkavati se... a sada, sjedile smo u jednom kafu cijelu večer, ona je slala porukice, požalila sam što sam uopće izašla... bilo bi mi zanimljivije gledati tv kod kuće... sve mi se nekako promijenilo.... puno drugačije gledam na neke stvari... ne znam... mislim da sam postala opterećena tom vezom previše i da ne želim kontakt s drugim ljudima, između ostalog što mi svi tupe da ne razumiju zašto sam još uvijek s njim... pa najgore je to što si i ja sama postavljam to pitanje bar 2x tjedno...i onda odem negdje s njim i sve bude predivno, savršeno... kad se ne vidimo 3,4 dana nedostaju mi ti naši trenutci... i onda sve po starom... još 2 tjedna su prijatelji tu i onda je samo moj od 0-24... tamo do uskrsa...

moj dragi je nedavno promijenio posao jer se na onom prethodnom nije pojavljivao i konačno sam mislila da će se srediti... danas je utorak a jučer je počeo raditi na novom radnom mjestu... i danas me zvao da je u velikom sranju, da duguje lovu i da ak je ne da na vrijeme da će dobiti batine u najbolju ruku... znam da je u velikoj frci jer da nije ne bi me zvao, a rekla sam mu da se par dana nećemo vidjeti jer imam nekih drugih obaveza... i naravno, sad ću se cijelo vrijeme brinuti... ne znam šta bih mu više rekla... stvarno ga obožavam, ali ne znam hoće li se ikad nešto takvo promijeniti... jer svako malo upada u razno razne gluposti i nikako da se sredi... a davno sam mu rekla da mu ja novac neću posuditi... pa nek se snađe... znam da mu nije jednostavno, ali što da mu ja sad radim... ne želim biti u blizini kad ti tipovi dođu naplatiti svoje dugove... a ni ne želim da se uopće druži s takvim tipovima... ako odem dalje od njega, znam da će mi biti teško, a ako ostanem, opet će mi biti teško... i što raditi u takvoj situaciji?