don't even bother

odlučio sam raditi još otprilike tjedan dana.nakon što sam postigao maksimalno zasićenje,naučio više-manje sve što mi treba,porazbijao ili oštetio većinu uredskog inventara s kojim sam došao u dodir,upoznao stotinjak ljudi i razgovarao s njih nekoliko tisuća,definitivno je vrijeme da okončam ovo razdoblje i krenem dalje.vjerojatno ću se za nekoliko mjeseci s određenom nostalgijom osvrnuti na sve ovo i misliti kako mi je bilo jebeno_uvijek pomalo mistificiram prošle događaje_samo događaje,ljudi se sjećam s nepogrešivim smislom za sitnice i stvari koje su napravili,stvari zbog kojih su mi se zgadili,ili stvari zbog kojih su zauzeli to mjesto koje imaju sad,ako ga uopće imaju.doduše,dosta njih se jednostavno izgubilo,zbog sitne uloge koju su igrali ili zato što su je slabo odigrali.fucked up enough,kod mene nema popravnih.
dosad sam radio za firmu_zadnji tjedan ću raditi za sebe.

što više publike privuče,to bolje.uključite i obitelj,ne znam zašto bi oni ostali pošteđeni_ipak je jebeni cirkus u gradu_elastične kineskinje,umišljeni akrobati i klaunovi alkoholičari,hrpa izmučenih životinja,izdresiranih do vegetativnog stanja,i,ono što je meni osobno najdraže,ono što ne želim da itko propusti,nakaze.isuse,kako volim grbave,izopačene kurvine sinove,slijepe,ubogaljene,dovraga,toliko ih neopisivo obožavam da mi je drago što sam jedan od njih.kada sva zabava usahne,zavladaju rezignacija i dosada među publikom_smrtna tišina i muk se uvuku u srca cirkusanata,a glavni šef izvuče prljavu maramicu i otare čelo,dolazi moje vrijeme.želite zabavu?you wanna have some fuckin' good time?

danas sam...drained.nema smislenih rečenica,nema zaključaka,nema odgovora_jebiga,nema ni pitanja.
pješačili smo ukupno sedam sati,u komadu,tri sata tamo i četiri natrag_konačno smo,na povratku,nabasali na nekog pijanog seljaka koji nam je pokazao kraći put kroz kukuruze,i naravno,totalno nas sjebao.tih četiri sata smo mu obojica jebali mater_nismo imali više ni cuge,ni klope,ni pljuga_samo sati hodanja kroz šipražje i polja,i zgužvana ambalaža mCdonaldsa u jarku pored puta(uvijek me iznenade takve stvari_prije smo se znali pokupiti i otići negdje u šumu,kilometrima od bilo kakvih puteva ili naseljenog područja,i uvijek bih nabasao na izblijedjeli omot od kraševe tortice,ili svijetloplavi papir orbita).
jebiga,užasna je pomisao da više ne postoji mjesto na ovom svijetu gdje već netko nije bio.

naslonio sam čelo na hladno staklo i kroz zamagljenje,uzrokovano mojim dahom,promatrao igralište ispred osnovne škole preko puta zgrade_dječurlija igra nogomet.najjednostavniji jebeni sport ikada.vjerojatno zbog toga ekipa toliko i zarađuje_kad bi igra zahtijevala više mozga,napora i mučenja,ne bi se svaki debil bavio njome.samim time bi i manje gledali,manje kupovali,manje se angažirali.ovako svatko s dvije noge postaje savršeni kandidat za sudjelovanje,prognoziranje,filozofiranje,pametovanje.fuck_kakav je užitak znati da ti uspjeh ovisi o deset drugih ljudi?pogledam utakmicu(iz čiste znatiželje)i potpuno se oraspoložim,ili raspizdim,ovisno o konzumaciji_dovraga,nogometaši su samo stepenicu iznad ekipe koja živi od nasljedstva.fuckin' funny.

ako dosad nisam pokazao zanimanje za tvoju doktrinu,i sve sitne pizdarije koje si naučio tijekom tog mizernog perioda što ga nazivaš životom,zašto misliš da ću sada manifestirati interes?koliko moraš biti glup i samozadovoljan da bi izjavio kako «nikad nisam slušao druge pa ne planiram početi ni sad»,koliko sputan da bi se ograničio na ono čemu si se sam domislio,koliko nesvjestan razvoja situacije da bi nastavio prema provaliji?najgore od svega je što nisam ni najmanje osupnut ili iznenađen,pogotovo razočaran.jednostavno mi nije dovoljno stalo_previše puta sam čuo takve gluposti da bi imale ikakvog utjecaja,ili izazvale ikakvu reakciju_volim proces učenja,prepoznavanje vrijednosti u čovjeku ili izostanak istih,hijerarhiju prioriteta_jedino mi je žao što nemam više iskustva_iako vjerujem da mi,sudeći prema opsegu u kojem sad funkcioniram,neće dugo trebati.

homines indocti sola forma a bestiis differunt.

možda nikada neću shvatiti koliko je lako povrijediti druge ljude,niti koliki opseg emocija netko može isijavati,ali se barem mogu potruditi da ne učinim dvaput istu grešku_jer,unatoč svom emocionalnom mrtvilu,nisam ni najmanje bez savjesti ili sposobnosti učenja,niti mi je ikad bila namjera nekoga zajebati(na dobro nikada nisam odgovorio lošim,na loše ne odgovaram).ravnodušnost?samo prema stvarima koje se čine meni.život je dovoljno sjeban i okrutan i bez moga uplitanja_nenamjerno mi se često potkradu sranja,jebiga,previše je misli i riječi u mojoj glavi da bih ih uspio sve cenzurirati i uobličiti na prikladan način.ne znam zašto,ali uvijek sam se bolje osjećao u krugu neprijatelja,nego u društvu ljudi koji mare za mene_vjerojatno zato što iziskuje puno manje napora,manje razmišljanja,manje očekivanja za ispuniti.svu mrsku ekipu tretiram na isti način,izmijenim strategiju i oslonim se na vlastite potencijale_ljudima kojima je stalo do tebe se moraš prilagođavati,ući u njihov život,i,što je najgore,i najteže,dopustiti njima da uđu u tvoj.

nabio sam kapuljaču i skrivajući se iza nekog lika pobjegao kroz park_vidio sam ih odmah,čim sam sišao s busa na stanici.piju i traže nekog poznatog da im bar na tren ubije dosadu uobičajenog izlaska petkom.ili da mu ubiju želju za izlaskom idući vikend.da sam sporije reagirao,uvukli bi me u svoj već tipizirani,iscrpljujući obilazak birtija,prožvakane rasprave i besciljno lutanje do najodvratnijeg dijela subote(rana zora,jebene ptice koje me podsjećaju da sam još jednom utukao sedam,osam sati života za kurac,jutarnja zvona i babetine u crnom na putu u crkvu).kao dobar frend,to sam vjerojatno i trebao učiniti,podijeliti njihovu dosadu,preuzeti svoj dio_svi za jednog,jedan za sve(ako su svi sjebani i pijani,trebao bih i ja jedan s njima).nažalost/nasreću,gori sam frend nego što sam mislio,and I ain't buying that crap anymore.svi pijemo iz jednog razloga,svi gutamo sranja iz samo jednog jebenog razloga,pokušaja da se na nekoliko sati udaljimo od realnosti,svog svemira,tereta svakodnevnog života_dopustimo mozgu,i tijelu,da se usredotoče na jebanje,alkohol,drogu,tučnjavu,whatever the fuck gives pleasure...
problem je što se u jednom trenutku meni počeo sviđati moj svijet.i ne želim postati dijelom ničijeg tuđeg,niti kao pasivni promatrač,a pogotovo ne kao aktivni sudionik,jer bi to značilo da moram početi primati,a to mi ne pada na pamet.zašto bi itko normalan htio nešto od druge osobe_puno je lakše,i jednostavnije,samo davati.nema osjećaja opterećenosti,nema dugovanja,nema stvari koja te zadržava duže nego što želiš_primanjem samo daješ dopuštenje drugima da ti se uvuku u život,da parazitiraju na onome što su ti dali(ili misle da su ti dali),predbacuju i ljute se,otkidaju komadiće vremena koje bi inače potrošio na nešto drugo(produktivno ili ne,nije važno,sve dok je to moje vrijeme).nažalost,postoje ljudi koji se impulzivno,nenamjerno nameću,žele podijeliti sve što imaju,žele da znaš koliko im to što daju znači i žele da cijeniš to što pružaju_i ne mogu,ili ne žele,shvatiti da je nemoguće cijeniti nešto što nikada nisi imao.ili pojmio.ili uopće znaš da postoji.dovraga,ja ne želim ništa,zar je to toliko teško shvatiti?nemam očekivanja,nemam želja.tu i tamo pokoju potrebu,kojom samo ispunjavam vrijeme,kad osjetim da je nešto prazno ili treba recharge.samo postojim.ja sam zadovoljan time.

nacrtao sam pentagram crnim markerom na žarulji i upalio lampu,usmjerivši ju prema stropu_ako pakao ima birokraciju i pozivni centar,vjerujem da izgledaju upravo ovako.ne zato što je loše ovdje raditi,ili zato što nam netko sjedi za vratom i bode nas vilama_već zbog ogromne,odlično realizirane i usmjerene mreže laži koju svi,kao funkcionalna radna jedinica,pomažemo plesti.dovraga,mislim da ja čak i prednjačim u svemu tome_ponajviše iz razloga što sam potpuno uvjeren u ispravnost onoga što činim,i istinitost svake riječi koju kažem.savršen trening i potpuna odsutnost emocija.birokracija je savršen način da prebaciš odgovornost na nekog drugog,a da ne najebeš ni ti,ni onaj na koga si prebacio krivnju.konačno,nakon milijun neuspjelih poziva ekipa odustaje.fuck off..
nema suosjećanja,nema ljudskosti,nema opuštenog razgovora_samo procijenjeno vrijeme trajanja poziva(koje sam si sam nametnuo) i ogromna želja da ih što više skinem s kurca taj dan.nije mi važno tko im je umro,koliko njihov posao trpi zbog naše greške,zašto su upisali krivi broj računa ili zaboravili uplatiti pare,kuća je uvijek u pravu.ja sam uvijek u pravu.slušam ih,ali iz samo jednog razloga_da bih mogao bolje pripremiti svoje izlaganje,svoju prezentaciju njihove neučinkovitosti i pogrešaka koje su učinili.
nažalost,na taj sam način počeo funkcionirati i u privatnom životu_potpuno sam dehumaniziran_tražim nedosljednosti,gramatičke greške,bilo kakvu slabost u sugovorniku,ne zato da bih ih koristio u konverzaciji,nego za svojevrsnu kategorizaciju..

danas je dobar dan.odličan dan.totalno je usrano vrijeme,svi su ostali doma i nemaju pametnijeg posla nego gledati roseanne i kljucati po telefonu.

jedva čekam ovaj vikend_odlučio sam,za promjenu,nešto i učiniti iz njega,odabrao ljude s kojima dosad nisam izlazio,ali se jako dobro znamo i podnosimo,tako da mi bar ne bi trebalo biti dosadno.mjesto nije baš po mom izboru,ali,za dobrobit svog društvenog života,i napose duševnog stanja,spreman sam riskirati.well,u svakom slučaju,uvijek imam logističku potporu ako druženje zašteka po svom prirodnom toku.
slušam panteru i razgovaram(muka mi je od pričanja,i dajem im to do znanja na sve moguće načine koje mogu izverbalizirati),pokušavam i ovaj jebeni sendvič uklopiti u sve to,ali maximum moždanog napora mi oduzima pokušavanje ignoriranja sve te komunikacije na koju sam,doslovno,prisiljen.dvadeset ljudi u istoj sobi sa mnom,mobitel koji konstantno vibrira i stvara mi mikrofoniju u slušalici dok ga ne bacim pod stol,mailovi i prespajanja,totalno me rasturaju.
htio bih da korisnici,bar na tren,vide što se događa iza slušalice_kad okrenu taj jebeni besplatni broj telefona,kad avaya callmaster zazvoni i zablokira sve aplikacije na kompjuteru na nekoliko sekundi(i ja predvidim pozivni broj/već po prvoj riječi ih kategoriziram u regiju,i sukladno tome,pokušam se pripremiti na još jednu iscrpljujuću torturu),prekinu me dok automatski ispaljujem svoje standardno predstavljanje(broj otkucaja srca mi počinje drastično rasti,grizem gornju usnu),iznose svoje mišljenje o predugom čekanju na liniji i tome kako nam poslovanje nije u redu(kao da ikoga ovdje,doslovno bilo koga,boli kurac za ono što govore_kažiprstom desne ruke bubnjam po stolu),zahtijevaju u roku od desetak minuta ovo ili ono(stavljam ih na mute i lupam šakom po tastaturi,lupam tastaturom po kompjuteru),i konačno,nakon što shvate da ne mogu postići ništa,zahtijevaju 'nadređenog'(iako su svi štakori pobjegli s tonućeg broda_ili žderu u blagavaonici ili su utekli po zamišljenom zadatku,ili se jednostavno ne žele javiti) ,i ne preostaje mi ništa drugo nego da laganim pogledom pređem preko stola tražeći prikladnog kandidata za psihofizičku rehabilitaciju_smoždim aluminijsku lampu(meni jedno od najdražih terapeutskih pomagala) šakom,i potom ju još malo izmrcvarim nabijanjem o stol(dok jebeni korisnik_neki maloprodajni kerumov klon_ nestrpljivo čeka na liniji_čujem ga kako flertuje s tajnicom,kreštavom kujom,koja ga dodatno nabrijava jer nije postigla ništa u prethodnih pet poziva i netko od nas ju je brutalno odjebao),duboko udahnem i kažem mu da nitko od šefova nije prisutan.pola njegovih riječi,dakako,ne razumijem(možda zato što je završio samo osnovnu školu i ima par dućančića mješovite robe po dalmatinskim selima,a možda jednostavno zato što ima vokabular trogodišnjeg djeteta i glup je kao kurac),koncentriram se na glazbu iz slušalice u desnom uhu i čekam da završi jadni petparački monolog(prepun zastajkivanja i mucanja,bez imalo kreativnosti ili retoričke vrijednosti),prije nego ja započnem svoj_kreten nije ni svjestan da ja imam nekoliko tisuća takvih poziva iza sebe,s malo pametnijom i zlobnijom ekipom nego što je on_sastavljam desetak argumentiranih rečenica,jednostavnih,povezanih,da ih taj debil razumije,ali ipak dovoljno složenih da ih doživi kao apstraktnu umjetnost,i slušam prvo tišinu,potom uzdah rezignacije,i konačno spuštanje slušalice.
uvijek rješavam korisnike na način da više ne moraju zvati_bilo zato što su dobili ono što su htjeli,ili zato što ne žele više riskirati da dobiju mene.

više neću raditi nikakvu računicu na kraju mjeseca_ostajem sa stotinjak kuna na računu,koje prvi sljedeći vikend pronađu vrlo uvjerljiv način da odlepršaju,bilo na neki izlazak(odvratno dosadan i predvidljiv),bilo na opuštajuća sredstva(bez kojih ne bih ni radio što sad radim)..razmišljati o tome već je dugo vremena i više nego suvišno.što je najgore od svega,sve su to sitne pizdarije,kvalitativno beznačajne i po užitku ili produktivnosti nevažne,ali ih zato ima mali milijun,i kako svaka otkine svoj komadić financijskog kolača,na kraju šljakam za kurac.bolje bi bilo da sjedim u parku iza zgrade i vrtim palčevima,ili,u krajnjem slučaju,pokrenem ono što je ostalo od umne mašinerije i pokušam završiti fax.isuse,i to sranje_imam pedeset kila različitih skripti,sva moguća pitanja i odgovore ispita u posljednjih pet godina,potpise i pečate,ovjerene potvrde i pitaj boga što-sve-ne,ali volje za odlazak u tu uskipjelu košnicu...ni najmanje.otkad znam za sebe,pokazivao sam nevjerojatnu volju i upornost usmjerenu prema glupostima i stvarima bez nekog pravog značaja,bar ne u realnom životu i svijetu_jebiga,određivanje prioriteta mi nikada baš nije išlo.
postoje dvije stvari koje mi zbilja dobro idu_izbjegavanje odgovornosti i otpor autoritetu.nije mi ni najmanji problem učiniti bilo što što se traži od mene,sve dok je postavljeno kao «možeš i ne moraš».čim se zadatak formulira kao zapovijed,radije ću ostati bez glave nego maknuti prstom_trenutno se mora samo umrijeti,a za sve ostalo postoji mogućnost izbora-samo ovisi koliko si sebičan i koliko ti je stalo do određenih stvari.
meni,nasreću,ni najmanje nije stalo do ničega osim do samog sebe_pa mi izbor uopće ne pada teško.

radna klasa ili ne,socijalna solidarnost,ali me gadno razjebu sa svim tim čišćenjem i bukom_prvo dolazi prethodnica_babe u kutama boje trule višnje i kratke crvene kose(minivalizirane,naravno),prazne kante za smeće,lupaju ladicama,nadvikuju se s kopirkama i printerima..potom slijedi udarni val,najmasivniji val,s paljenjem svjetla i zatvaranjem prozora,usisivačima srednje usisne snage i crvenim kutama,i potom,kao završni udar,dolaze mlađe žene,u ranim tridesetima,u crnim vojnim hlačama(to nikada neću shvatiti,poput SWATjedinice za purifikaciju,uP.M.) i kose zavezane u rep,koje za sobom vuku tešku mehanizaciju,s punim opsegom dodatne opreme,od vodenog filtera i sto metara produžnog kabela,do pogona na sva4kotača.još malo više od pola sata,sve pauze su potrošene(zajedno s mojim živcima),debili ne prestaju zvati,a ponad svega ono što me najviše živcira,nemam vremena voziti se na stolcu okolo,iako sam smislio prejebenu strategiju i strgao naslon tako da mi omogućuje savršen motion.sve za kurac..
danas je fucked up day_kako drukčije nazvati razdoblje od 8sati u kojem nemaš vremena na miru pojesti nešto složenije od jebene čokoladice iz automata,ili razmisliti o najtrivijalnijoj gluposti...svi očekuju svoj komad vremena(mog jebenog vremena) i nestrpljivo pogledavaju na sat,iako po cijele dane vrte palčevima i kontempliraju o sudbini kitova u sjevernom moru.u P.M.

naviru poput mrava iz regija zapad i jug_ograničenih intelektualnih kapaciteta_glupi,bezobrazni,naporni i prezahtjevni.mogu zamisliti kako su se osjećale švabe tijekom danaD,pred tim nezadrživim morem gmizavaca,koji,iako sporo,ipak napreduju.danas je bio gadan radni dan_dalmatinci i istrani su zbilja dali sve od sebe da ga sjebu,zovući i po nekoliko puta,i iako su svaki put dobili isti odgovor,vraćali su se ponovno,vjerojatno da bi možda čuli ono što njima odgovara?dovraga,gdje je logika u tome?!
tijekom rijetkih pauza,pomalo radim statistiku poziva i dolazim do zaključka da 85%poziva čine upravo oni_no,unatoč tome što nisu ništa uspjeli riješiti u proteklih pet poziva,ne pada im na pamet otići u poslovnicu i tamo obaviti sve odjednom?neopisivo su lijeni i cendravi,ali i zlonamjerni i podmukli,što je još i gore od prije navedenog.dosad se nije pojavio niti jedan korisnik s kojim nisam mogao izaći na kraj,na način kako su nas obučavali_smireno,suzdržano,smisleno_ali ponekad količina gluposti i upornosti,i sam broj ljudi koji zovu,zna biti krajnje naporna.skidam ih jednog po jednog,ali na svakog riješenog,dolaze još dva upornija i gluplja,kojima treba još duže,još jednostavnije,još opširnije objašnjavati.na kraju ću im samo vrištati preko slušalice,i roktati,možda i zarevem koji put,jer je očito to jedini jezik koji razumiju?fuck..
vrhunac dana je bio kad sam,u jednoj od rijetkih pauza,otišao pišati i vidio kurčeve dlake po pisoaru,polijepljene šmrklje po zidu iznad_morao sam doslovno šakom raznijeti otvor za ventilaciju da bih došao sebi,i prekopati po torbi gutajući sve što sam našao(a hvala isusu,trenutno se ima što za naći_i ne želim razmišljati kako će biti kad mi izvori presuše),kako bih postigao momentalno smirenje.dovraga,još bih i shvatio,da u call centru radi stara ekipa(njih uostalom većinom boli kurac za sliku koju ostavljaju o sebi,niti se promatraju na neki posebno introspektivan način),ali tu su svi studenti_i ako se ovaj nivo odvratnosti bude proporcionalno povećavao broju godina,u dobi od trideset će biti...

zašto ljudi žele imati djecu?dovraga,ovaj svijet je sjeban i prenapučen i bez tko zna koliko jebene dječurlije rođene svakog dana..što je najgore,oni koji nemaju uvjete ili kapacitet,najčešće se množe poput pošasti.gledajući ih kroz šajbu kako guraju kolica i pišu poruke na mobitelima,ili navlače male drečave parazite preko zebre,dođe mi da stisnem gas..napredovali smo tehnološki.i intelektualno?ali je opet ostala usađena želja za razmnožavanjem,za stvaranjem potomstva_na nivou štakora.
nesvjesni realnosti,možda?zato ljudi imaju djecu?
promatram svoje tetovaže pod svjetlom monitora_tako me vežu za određene dijelove života_nisam nikada o njima razmišljao na taj način.svaka mi izvlači drugu priču na površinu,ali ova zadnja će me vjerojatno mučiti do kraja života.I'll have to make peace with myself,I guess.uvijek me bolio kurac za ono što drugi misle o meni_naravno,prihvaćao ono što sam smatrao da je smisleno i argumentirano,kao dio usavršavanja,besmisleno i nelogično odbacivao.srećom,samokritika mi ne dopušta da izgubim vezu s realnošću_nikada nisam shvaćao ljude koji su sebe prihvaćali beskompromisno.dovraga,koliko moraš biti glup/slijep da bi se prihvatio bez pogovora,smatrao da ne postoji mjesto poboljšanju?kada bi,u jednom trenutku,ljudi postali svjesni samih sebe,objektivno obuhvatili cijelu svoju ličnost,sumnjam da bi itko više imao želju za stvaranjem potomstva.iskreno,mislim da bi izgubili i želju za životom.