Kad ce ljeto, kad ce more; hocu vise, hocu bolje.

Jel ko zna kad ce vise proljece? Nemogu vise ovo gledat vani? Vec sam poceo piti ljekove za smirenje! Vec me desna ruka ubojito svrbi, a miris benzina na pumpi me samo baca u delirij, nemogu vise. Zeko mi spava u podrumu, a vani sunce, to nije normalno.

Tebi poklanjam stihove ove
rijeci bola moga
i sve patnje moje
koje nikada nisi vidjela.

A ja sam ih cuvao,
cuvao u dubini duse
i u dugim vecerima
plakao bez tebe.

Nikada nismo bili
ono sto su drugi bili
i nikada znali nismo
nasu ljubav da cuvamo.

Mislili smo da je ljubav
obicna igra zivota,
igra u kojoj nitko ne gubi
i u kojoj je sve iluzija.

Ali ni nas zivot nije stvaran,
ni sjecanje koje nas cini
tako mladim i sretnim
iako smo u dubini duse
tako stari i sjetni.

Mi se smijemo
ali to nije smijeh.
Mi volimo
ali to nije ljubav.

Ovi stihovi dio su mene
dio moje duse i mog srca...
Njih poklanjam tebi
jer sam ti vec sve sto imam poklonio.

Evo vec sam i pjesme poceo pisati(sala, to sam napisao jos u 8 razredu osnovne), sad stvarno znam da nesto nije u redu samnom. Ako jos zapada snijeg do proljeca ja se bum vubil ;-) Nemrem vise...

Uredi zapis

06.02.2007. u 13:09   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar