Labirint života

Čarobno moje...sada me još više boli...al vjerujem ne više nego Tebe...pokušaj biti svoja...a ne tuđa...naša ljubav ne umire, a Tvoja u njoj vječito traje...pusa Ti i Zagrljaj snažni

Tamo daleko gdje se rađa sunce ja posijah svoju suzu. Iz nje niklo je drvo života; na svakoj grani ono drži tajnu, samo jedna je mračnija od drugih - ona je skrivena u korijenu. Kad vjetar raznese njegovo lišće, čut ćeš pjesmu. To moja duša šapuće tajne, slušaj pažljivo! Opasno su oružje u krivim rukama.

Negdje, a zapravo nigdje koprca se jedna prokleta duša. Oko svoje osi se vrti. Plaća grijehe svojih predaka. „Proklet sam“, shvatio sam. Izlaska nema. Gdje god da krene ide u smjeru gdje ne želi. Ide prema svojoj propasti. Nema izlaska iz toga začaranog kruga. Ništa više ne ovisi o njemu, a nikad i nje, ali sad je toga svjestan. Svjestab svoga prokletstva, svoje kobne sudbine ide dalje, ali želi stati. No, ni to ne može. Možda mu je to sudbina, možda nije prokletstvo, možda... a možda čak i samo sanja. Što da radi? Da plače, da se bori, da se nada, možda najbolje da odustane. Odustane od svega, možda, možda je to čak i najbolje. Bez truda bar zna da je tako i zaslužio, zaslužio svoju kobnu sudbinu. No, je li to nešto što zaslužimo? Muče me pitanja, a odgovora ni na pomolu. Neću ih nikad ni dobiti, znam da je to isto dio mog prokletstva. Koja je svrha onda išta i pitati se, ma koja je onda svrha uopće i razmišljati. Znam što me čeka, bar sam tu istinu spoznao. Ha, istinu. Zar bi itko i želio takvu istinu znati?

Svijet bez ljubavi upoznat ćeš, oči tamne i tužne vodit će te u susret novom danu, a u srcu tvom gorjet će neka nepoznata vatra.

Još ti pripadam, sebe bih da ti dam, nikada zaboravljena nisi, moja ostaješ. Nikada zaboravljena nisi, još mi nedostaješ.

Najviše se vole ljudi koji imaju iste vrline, najviše se mrze oni koji imaju iste mane.