Misli

Bio je moja zlatna šansa... A tek sam načela svoj krug.
Moj mali vjerni Sanco Pansa... Moj ljubavnik... Suborac... I moj najbolji drug... Oni ne pričaju o njemu... A ja se ne raspitkujem.
Ukrstim politru i noć... I tu i tamo na taj križ se prikivam
Već me i Dunav pretiče... Moja me sijenka spotiče
Al' ništa me se ne tiče... I malo šta me pomijera i dotiče
Sem, možda, njega? (Đ.B.)

O, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi. To ne zna niko, samo ti. Bez tebe drveni konjići tužno stoje. Dođi, iz plave boce se pojavi, bar jednu želju ispuni i dodaj svijetu malo boje, čudo moje.
Sustajem, odustajem, pritiska me kao pegla. Javi se, pojavi se, dodaj svijetu malo vergla.
Nekad si me čudio, o, danas bi mi tako lego. Dodaj malo ludila, dodaj svijetu malo vergla. (Đ.B.)

Tebi, kojeg mogu i voljeti, i mrziti, u isto vrijeme, tebi poklanjam baš svaku sekundu moje vječnosti. Baš svaki udisaj, ma bio to zrak udahnut na planinskom vrhuncu, ili tek gradski smog. I svaki pogled, ma kuda bio usmjeren, zamagljen suzama ili prožet onim posebnim sjajem. Znaš kojim, ne moram ti reći. Zbog tebe radim svaki korak, i onda, kada ti se čini da koračam unazad.
Tebi, koji znaš voljeti i ubiti istovremeno, poklanjam sebe. Jer ništa drugo ni nemam, sve uzeše neki drugi ljudi, prolazni putnici kroz vrijeme, koje nazvah mojim životom. Nesebično sam poklanjala, sve, sve osim sebe. Samo sam sebe grčevito čuvala, ne dozvoljavajući nikome da mi se približi, da me dotakne, da pogleda negdje u dubinu. Nije mi bilo jasno zašto, i moram ti priznati, ponekad ni samu sebe nisam razumjela. Kao da se namjerno odričem dijela života. Kao da se kažnjavam ne znajući grijeh koji sam počinila. Nisam znala čemu to. Sada znam, nešto je trebalo sačuvati i za posljednji let. A ti si moj posljednji let, jedini koji se pamti, jedini koji ostaje. I tebi poklanjam sve što imam, sebe ti poklanjam. I znam da nije puno, ali eto, samo to mi je ostalo i nadam se da će biti dovoljno.

Još jednu noć si izgurao sam, Čehov je zaspao blaženim snom, ni ne zna da je orgijala tama pod prozorom. Vjetar je vježbao violončelo, čežnjive skale u nedogled, zora ti brižljivo pipnula čelo, negdje u tebi je gorio led.
Iceman javi se, još imam džep u kojem se hladni prsti zgriju, pošalji poruku da vidim jednom to pisamce na displayu, sve mi nedostaje, čuvam u damastu još kalup tvoga vrata, iceman dosta je, samo smo taoci inata… pa što ti je?
Na podmetaču još crtam tvoj profil, suvišna pitanja izbjegnem fintom, ime ti ispišem u svakoj strofi nevidljivom tintom.
Iceman javi se, neke se pobjede dobivaju na juriš, ne tvrdoglavi se, priznajem javno da se genijalno duriš, opasno postaje, na durske akorde se paučina hvata, iceman dosta je, samo smo taoci inata… pa što ti je?

Hvala Đ.B. na ovim riječima...

Gdje je istina? I što je uopće istina? Kako definirati pojam koji svatko od nas tumači na svoj način? Da li nasuprot nje stoji laž ili samo strah od neprihvaćanja? Da li tražeći smisao tražimo istinu? Sve ovo cijeli dan vrzma mi se po glavi. Pokušavam razumjeti, razlučiti, doprijeti do razloga zbog kojih je nešto ovako ili onako. I uviđam, to nije nimalo lako. Prihvaćam, stvari onakve kakve jesu, realne i opipljive. Izuzimam želje, zaboravljam snove, samo okrutna stvarnost stoji ispred mene. Suočavam se s njom oči u oči. Ne bježim, slažem je u piramidu. Zašto? Zato što mi je potreban vrh. Jer stvarnost postoji da bi se mijenjala, pri tom moram odrediti prioritete i krenuti od vrha.
Da, izvukla sam kartu iskrenosti i odlučila igrati na nju. Zaboravila sam one male igre riječi koje uljepšavaju izrečeno, jasno i glasno izražavam ono što osjećam, mislim ili radim. Slika često nije lijepa, ali je realna. Iskrena, moglo bi se reći istinita. Nasuprot nje stoji slika mojih snova, blještava i svijetla, obojana u žuto, u boju sunca. Stojim u sredini, i pokušavam, jednu sliku pretočiti i drugu, i živjeti svoje snove. Kako? Teško. Ponekad mi se čini nemogućim, ponekad posustanem, i ostavim snove snovima, a stvarnost stvarnosti. No nijedno od to dvoje nije laž, oboje je istina. Istina nije negdje van svega, istina je unutra, u meni, oko mene, posvuda. Samo je treba pogledati bez straha, jer bilo kako bilo, ona je uvijek najbolja.
Istina je da ću zavrtjeti planetu na drugu stranu radi ljubavi koju osjećam, da bi napravila nešto za osobu koju volim. Istina je da neću tražiti protu naknade, ni zahvale. Istina je da ću pokušati razumjeti i ono što ne razumijem. Istina je i to da ću se boriti za svoje snove, da ću nastojati živjeti baš onako kako meni odgovara. No istina je i to da imam svoja mjerila, ona nisu dvostruka, ni različita. Kako vrijede za mene, vrijede i za sve ostale.
Postoji li još neka istina? Postoji. Isto očekujem i od onih koji jesu ili žele biti dio mog života. Ti i takvi koračaju usporedo sa mnom, ostale ostavljam iza sebe. I često čujem kako sam se promijenila. Ne, nisam, ostala sam ista. Promijenio se odnos prema osobi koja je od suputnika, na ovakav ili onakav način, spuštena u kategoriju običnog prolaznika. Zašto? Zbog istine. Zbog izgovorenih riječi koje imaju značenje, a nisu rekle ništa. Ne, one nisu bile laž, ne bih to tako rekla. Samo su izrečene neoprezno, i desi se, da nisu imale podlogu na istini. I tu se sve mijenja, otupljujem, gubim razumijevanje, zatvaram se i mijenjam. Ne, ostajem ista. Samo se mijenja način na koji gledam određenu osobu i sukladno tom načinu ponašam se prema njoj. Ne odbacujem je istovremeno, jer ljudi griješe i svakome dajem pravo da ispravi svoju grešku. No ne upozoravam na nju, jer ako netko ne uviđa da je pogriješio, upozorenja ne vrijede, nema potrebu bilo što ni ispravljati. Živi po svojim mjerilima, koja su na žalost, ili možda sreću, različita od mojih. I puštam vrijeme da priča svoju priču, a vrijeme uvijek, i na kraju, kaže samo istinu.
Sve ovo što sam rekla ne odnosi se na nikog određenog, ovo je samo moje razmišljanje i način na koji funkcioniram u odnosu na druge ljude, koje može, a i ne mora biti točno. Ta i meni je ostavljeno pravo na greške. Na njima se uči.
Reći ću još nešto, to ću reći samo tebi, jer ove riječi istina su samo dok su tebi izgovorene, i zapamti ih, zapiši negdje u labirintu svoje duše, izvuci na površinu kada su ti potrebne, zatomi ih kada osjetiš teret zbog njih, ali u svakom slučaju, čuvaj ih, nisu izgovorene tek onako, usput, radi reda, ogoljene su i iskrene: Ja te volim. Najiskrenije te volim. Volim te i uvijek ću te voljeti, za mene si svrha i određuješ smisao mog života. Ti si moj put i moj cilj. Slika snova pretočena u sliku stvarnosti, potpuno, bez iznimke. Izvor si moje energije i mog postojanja, i poput sunca, izvor si mog života, početak i kraj, sve ostalo je praznina.

Ničim izazvan, tek onako, bez posebnog razloga, možda i bez želje, ili nekog reda, dogodi se trenutak. Trenutak ukraden negdje u beskraju. Tek sekunda u kojoj izazove te, možda riječ, možda tek osjećaj i dodirne te nešto, nešto poput vjetra koji se spušta niz padinu. Zadrhtiš… i osjetiš se posebno, tek na trenutak, taj mali sićušni trenutak, u kojem drhtiš cijelom nutrinom.

Ponekad dirke klavira bude sjetu u meni. Ponekad nisam sama, samo sam usamljena. Ponekad poželim nekoga držati za ruku. Ponekad… ali samo ponekad, zatvorim oči i sanjam. Sanjam… njega… ne znajući boju njegovih očiju, niti ljepotu njegova osmjeha. I on… moj neznani junak, budi u meni osjećaj ugode. Pa i onda kad napokon otvorim oči. Ponekad… ali samo ponekad, poželim sve promijeniti i biti sretna.

Želim... tek malo sunca da me miluje svojom toplinom. Želim... tek jedan osmijeh dobiven na dar. Želim... uživati u letu ptice i raznolikosti jesenjeg lišća. Želim... usnuti uz jezero kojim nesmetano plutaju lopoči. Želim...

Imati tebe za mene znači imati sreću. Imati tebe za mene je pretpostavka za nasmijan dan. Imati tebe je dovoljno kako bi se osjetila sigurnom baš u svakoj neprilici koja mi se dogodi. Imati tebe je jedino što mi treba u ovom trenutku. I zato, hvala ti što postojiš, maleno moje.

Biti sretan je zaista lako, samo što često zaboravimo na to. Biti sretan ne znači živjeti u izobilju, sretni smo kada smo bogati duhom. Biti sretan ne veže za sebe činjenicu da nas ljudi gledaju kako nekoga savršenog, važno je da se mi tako osjećamo. Biti sretan može samo onaj čovjek koji uživa u sitnicama, kao što su sunčan dan ili osmjeh dijeteta.

Danas sam čula nešto lijepo, prijatelj me pitao: "Kako si ti?", usred nekog neobaveznog razgovora, bubnuo je to pitanje, oči su mi se napunile suzama, ipak imam prijatelja, jednog, ali vrijednog. Do prije tjedan dana mislila sam da imam i prijateljicu, ali na žalost, nemam, zabila mi je nož u leđa, bez ikakve potrebe.Tješi me samo jedno, sve se u životu plaća i sve se vraća, no ja neću biti ta koja će joj suditi, niti će je osuditi, nitko me nije ovlastio za to. Neću joj željeti ni zlo, jer svatko dobiva po zasluzi, kao što to pjesnik reče, pa neka dobije i ona, samo ono što je zaslužila.

 Često se pitam zašto sam ovdje, na iskrici, ne znam. Možda iz znatiželje, možda iz dosade. Ne, to nije pravi razlog, razlozi leže negdje drugdje. Ponekad poželim s nekim iskreno i otvoreno razgovarati, ali to nikako ne mogu s ljudima koji me okružuju. Oni samo vrebaju priliku kako da svaku moju riječ iskoriste protiv mene.A povjerenje... zaboravih što je to. Svima kojima sam ga poklonila, zgazili su ga i bacili u blato.Ovdje sam zbog toga što je nevjerojatno lako reći sve ono što te muči potpunom strancu, on te ne može povrijediti, zbog njega ne možeš patiti, može ti samo dati savjet kako da lakše prebrodiš problem, bez skrivenih motiva i potrebe da te uništi.