moje misli

znaš li da svijet postoji u imeniku,zemlju obavija plašt mlijeka,cijeli život stane u pogled oka,riječ napisana naopako više nije nema smisla osim akoje palindrom,svemir je beskonačno konačan,objekt je objekt unatoč pridjevima(spori auto,brzi auto.....)no stanje se mijenja sa pridjevom(majčinska ljubav,platonska ljubav,ljubav),predmeti u zemljinoj orbiti konstantno padaju...pa kako onda razumjeti život???

Can you read my mind?
Dont you know what it is you do to me?
Dont know who you are...
Just a friend from another star
Here I am like a kid at the school
Holding hands with a God.or a fool
Will you look at me quiwerling?
Like a boy boy shivering
You can see right through me
Can you read my mind?
Cant you see the things Im thinking of?
Wondering why you are all the wonderfull things you are
You can fly,you belong to the sky
You and I could belong to each other
If you ever need a friend,Im the one to fly to
If you ever need -to be loved
Here I am...
Read my mind!!!

još jedan dan stvoren da bude poseban...kako i nebi bio takav...vrijeme je baš onakvo kakvo bi trebalo biti(barem ovdje u Osijeku)...otišao sam na kupanje kao i svih ovih godina kada je ljeto i kada mi misli nisu opterecene gdje na more....Drava još uvijek priča svoju priču i mami me svojim blagim valovima,dok se sunce,ogledajuci u namreškanu površinu,blago oslanja zrakama na moje čelo...Sjećam se kao da je jučer bilo,kada sam kao klinac preplivao tu vodu...djelovala je kao more u to doba, njeno strujanje me je testiralo,prolazilo i obavijalo slabašne ruke...Kao da mi je htjela reći da sam siguran u njenim rukama,no da me nece pustiti ako joj se upotpunosti prepustim...možda ju zato toliko volim...s njom uvijek znam na čemu sam...odaje mi se samo toliko da joj vidim površinu kako se mijenja svaki dan noseci uspomene na neka davne momente...gdje su sada ti moji trenutci?Moja pijanstva,moje prve ljubavi...Kuda ih je odnijela moja Drava?Lijepo je razmišljati o metafizici,biti dio nečega što cirkulira i što je veće i od samog Života...Ležao sam na obali kod Želje.Curice su još uvijek tako lijepe u mom gradu...Iskreno kikotanje i diskretno,gotovo nesvjesno zavodjenje lokalnih tipova iz kvarta...zavodljive plavušice,zagonetne brinete,lijepih linija i još ljepših osmjeha...kako čovjek da ne bude sretan...osvežit cu se malo među njima...Sunce samo što nije zašlo,najavio mi je vlak koji je u tom momentu prešao preko mosta...samo sam još kroz njegove prozore vidio par tračaka...dovoljno da me malo zaslijepi i sakrije mi prelijepi prizor zalaska...

...pomislite li ikada,vi dragi ljudi koje upijate energiju vašeg zaslona na monitoru,postoji li ljubav zapravo...nikada nisam razmišljao o tome no u zadnje vrijeme osvrćem se oko sebe i shvaćam da je zapravo rijetkost da te netko voli...Kad bi ljubav imala ime zvala bi se njenim imenom...H.Kako bi vam ju opisao...jeste li se ikada uhvatili kako svijet koji vas okružuje u trenutku postaje tih i bez zvuka,unatoč tome što baš u tom trenutku prolazi tramvaj ili auto sa zaglušujućom glazbom...slika postaje mutna unatoč tome što imate 20/20 vid,no svaki detalj,svaka boja,svaki zvuk u jednom detalju slike postaje toliko izoštren i usporen do otkucaja srca...najviše sam volio zelenu boju u toj slici...zelenu boju njenih očiju okruženu bademastim obrisom njenih dugih trepavica ,zelenu kakvu samo ona može imati...jeste li se ikada izgubili u nečijem sanjivom pogledu...ja jesam...poželio sam se zaplesti u bujne uvojke njene kestenjaste kose koja se viorila preko ramena i zaspati iza njenog uha .Moje maleno...kako se genijalno znala duriti,uvući mi se u njedra kao malo dijete i zagrliti me...Moje malo, pjegavo,kako li smo se samo razišli...Bila mi je sjever i jug...moj Bog i mojVrag...Patetika,rekli bi ste...ne zamjeram vam...volio sam ju...ne zbog toga što mi je odgovarala...volio sam ju što sam ju volio...I ne žalim zbog toga...žalim samo što nije ostala samnom...kojih pedesetak godina...

...nakon duuuuugog izbivanja sa ove stranice,Im back and...sta da ti kazem prijatelju,svijet je jedna velika lopta šarena...skužio sam da nas sunce sve više i više grije...zašto je to tako? imam dvije teorije o tome...ili nas sunce voli,ili mi volimo sunce...ili smo možda zarobili sunčane zrake kao u onom dokumentarcu što nam je Al Gore servirao...ko će ga znati...znam samo da se kuham i potim dok pišem ove linije...linije,ma nisu to ni linije...izgledaju mi kao ljudi :-) od vrućine mi se zamantalo...manta manta manta,sve mi se manta....ok sada vec lupam....čisto zagrijavanje...ja sam sunceeeee.....vrućeeee....spržit cu te riječima i  sklonit ceš se u hlad druge stranice na netu...možda nadješ nekoga zanimljivog,skužiš da si pašete,nadjete se na kavi,počnete češce izlaziti,zaljubite se...a sve zbog toga što sam ti dosadjivao s ovime što pišem...hm...dok ne nadodjem na neku ideju o čemu bi pisao,ostavit cu te na miru...nema smisla da ti tratim drAGocjeno vrijeme...ajde

Strange memories on this nervous night in Las Vegas. Has it been five years? Six? It seems like a lifetime, the kind of peak that never comes again. San Francisco in the middle sixties was a very special time and place to be a part of. But no explanation, no mix of words or music or memories can touch that sense of knowing that you were there and alive in that corner of time and the world. Whatever it meant. There was madness in any direction, at any hour. You could strike sparks anywhere. There was a fantastic universal sense that whatever we were doing was right, that we were winning. And that, I think, was the handle - -that sense of inevitable victory over the forces of Old and Evil. Not in any mean or military sense; we didn\'t need that. Our energy would simply prevail. We had all the momentum; we were riding the crest of a high and beautiful wave. So now, less than five years later, you can go up on a steep hill in Las Vegas and look West, and with the right kind of eyes you can almost see the high-water mark - that place where the wave finally broke and rolled back.

pa zaista ima li u svemiru mlijeka....a vjerovatno ima kad tako ljudi pričaju....al opet kako je o mlijeko došlo tu gdje je....vjerovatno po nekoj logici stvari postoji tu i neka krava koja proizvodi to silno mlijeko...no to dovodi do sljedećeg problema....kako to mlijeko izađe iz krave??? postoje dvije mogućnosti...prvo... krava ima tele koje,siroto i glano treba katkada sisati...no budući da je jako glagno,ono halapljivo siše a to kapacitet njegovih usta ne može podnijeti,pa malo ide sa strane i eto ti mllijeka u svemiru...drugo i možda logičnije riješenje ove dileme je postojanje slame u svemiru...ako ima slame,ima i krava,a ako ima krava ima i mlijeka...a otkuda ta slama?pa netko ju je vjerovatno pokosio i stavio tamo gdje je i krava,a to dovodi i do konačnog zaključka.... WE ARE NOT ALONE...

....vrijeme ja za konja ubiti(ako nema  konja pri ruci onda nekog ovećeg čovjeka)....daj prestani padati po nama prokleta kišurino...pozvat ću sunce da te ishlapi...zimu da te smrzne....mora da je na nebu sada jedan golemi wc kada svi toliko pišaju po nama,napaćenom narodu...svi stoje u redu za jedan pošteni piš...pišššš....pišššš.piššššš...svatko bi pišao po nečemu...svatko si uzima za pravo da piša....eto nam demokracije kad svatko piša kako mu se prohtje....dosta tog pišanja...pa nismo svi kreativni da pišamo i dobijamo nagrade za to...pišanje je nauka...evo vidiš i ja sad pišam...pišam ko sumanut....ne zaustavljam se...i tko mi brani da pišam? nitko! mogu pišat bezveze i ne biti kažnjen...
 

zaista ne vidim funkciju muhe u hranidbenom,životnom ili u bilo kojem lancu...crno,dlakavi,šesteročlankonožni entitet koji ti,kao iz neke pakosti mora iritirati svojim zujanjem...sad je sletila na rub monitora i riba te svoje glupave nožice...woow okrenila je glavu za 180...daj zašto takvo nešto uopce živi...(pljas)....a well sada više ne živi...