SARA U MENI

To je samo invazija osjećaja
Dovoljna za vječnost cijelu
U samo jednom trenutku
 
Ne znaš ti koliko, ne želiš znati
sve moje seanse bježe k tebi
kao klaustrofobičari u naletu napadaja
 
Tražim od tebe dopuštenje
Da mi ih vratiš
One su moje sve sada kada te nema
 
Ali tvoji opaki udari bijesa
Trgaju kočnice i ne poklanjaš ni pogled
Ne zamjeram ti, svemir mi ne možeš ukrasti
 
I samo takvo što možemo dijeliti

Kako je samo dobro smijati se, zarazno, histerično…pokažu ti prst, smiješ se jako, dva prsta.. duplo decibela… hihotanje po zasluzi, ovisno o broju  noktiju na obzoru. Ako nakon parade smijade izgubiš glas i glasnice jadnice ni preko reda ne možeš ugurati u formu, uspio si.. nasmijali su te, nasmijao si se. Tako se to radi i potom zadovoljno namiguješ pokazivačima prstiju. Treba ih znati pronaći, treba znati naići na to umijeće jer nije svejedno tko ti želi pokloniti vrijeme, ruku, osmijeh.. inače bi svi svijetom hodali u potrazi za panadonima, lekadolima i ostalim agentima koji uništavaju smjehobolju. Uvijek nanovo se priča kako je smijeh lijek za dugi vijek i kako svaki slijedeći osmijeh odgađa odlazak sa ovog planeta. Ljudi se vole nadati, vjerovati u ono šta im paše, pa nek bude tako – dogovor je dogovor. Znači uskoro bih mogla napuniti nekoliko desetaka pasjih godina, a možda se i pretvoriti u malenog psa koji priča viceve sa visećim problemom kako će jednog dana barba živoder imati puuuuunoooo posla, a zatim i odustati od svog zanata jer……. neka je veselja.

O volim revolucije..dižu me do nekih livada koje se pružaju iznad zvijezda..i čine cvjetićem, malim, žutim.. I klupko mog života se odmotava, niti se razdvajaju, prožimaju sve dijeliće postojanja moga.. Nekad nisam sigurna dal me veselje prati i kopira mi korak, ili ga ja izazivam jer tako mi dolazi. I volim biti zahtjevna i ..naći zahtjevnog .. podrazumijeva se da ima skrojen alibi. Molim tog zahtjevnog za pristupnicu za odustajanje, tek tako, da tog nekog zadržim odbijanjem svojim.  Otpis ne želim, ustvari..i pristupnicu za odlaz ipak bih mijenjala..za onu koja mi dopušta let balonom, ili krađu Kranjčarevog dresa, možda  opijanje sa vrckastim Pervanom ili trabunjanje na konju s barba Jelačićem.. A ne želim priznati da sve mi je draže od odlaska, ja tvrdoglava, komplicirana, a možda samo neozbiljna i željna igre i smijeha.. Raspoloženje varira, drsko me boji svim nijansama crvene i žute.. a ja se veselim mijenama razine šećera..i tražim još iako bi mi sigurnost sama bila dovoljna. Osjećam se kraljevski, iako kraljica nisam, čak ni sobarica njena.

    Nisam luda za sportom, niti me nogomet pali.. jedva da znam da kartoni mogu biti u boji.. žuti i crveni.. i da šesnaesterac ima veze sa 16 m.. pa tako i jedanaesterac sa 11 m i da zaleđe skida gol.. Ali kadra sam odgledati utakmicu sa rukama u zraku i živcima na ledu.. povremeno skačući čupajući kosu.. jer oni to vole i jer uvijek postoji netko tko mi se sviđa, a voli nogomet.. A kul je kad on zna da ja mogu biti nervozna i agresivna. A kad izgubimo, kao večeras, onda se mogu i ljutiti i vrijeđati smotane tipove u dresovima koji naganjaju loptu tako aljkavo.
    Počela je slatko utakmica između Hrvata i Australaca. Nisam si ni smiksala cedevitu boje dresova protivničke ekipe, a vatromet me trgnuo i usmjerio pogled prema vani. Tamo je ružičasti dim prštao zrakom i buka pirotehnike kazivala da vodimo.. audio-video efekti..
    Toooooooooooooooo!!!!!!!!!!!!!!!!!! Pa bili smo u prednosti nad klokanima.. Srna je u 2′ nonšalantno zabio gol. No, mi Hrvati.. sad ćemo faliti, velika mogućnost da će nam igra pasti, prostrujalo mi je glavom, opustit ćemo se kao težak na godišnjem. I bilo je tako.. ništa više fancy.. a ja, laik za sport, nisam se više nadala ničemu… samo da ćemo zaraditi gol jer nema snage za boj.
   U nastavku je slijedilo svašta nešto, najviše ništa. Šimić je uhvatio loptu, a zna bolje od mene da to ne smije.. i dečko je dobio karton žuti.. Tako je odlučio sudac, sinjor Graham Poll koji nam je, čini mi se, puno toga oprostio u igri ovoj. Za Tomasovo udaranje lopte rukom, i to namjerno, ma šta mu bi.., mogao je Graham bar dosuditi kazneni udarac.. ali nije.. možda mu se svidio mali Tomas. I simpa mu biješe Šimić.. srušio je hrvatskog  Australca, a ništa nije dosuđeno. I slijedi upad četvorice u kućicu Pletikosinu, navala prava, trzanje i bacanje, kao u vrtiću kad klinci proživljavaju napade ADHD-a. Čak je i sudac posjetio terenčić našeg golmana. I opet ništa od Pollove reakcije. Učinilo mi se da u jednom trenutku opet vidim Tomasa, ruku, loptu.. i stvarno. .on odbojku poželio igrati usred terena, zaboravio da je 55 000 ljudi kupilo ulaznicu za tekmu, gdje dvadeset i dvoje nabrijanih dodaje i napucava loptu, prvenstveno nogom, a može i glavom, ili ramenima.. al ruka nekim čudom ili pravilom je zabranjena.. lopta se ne smije stopiti s njom. Pa, nogometaši, pažljivi budite. Nema straha da ćete dobiti žutka ak′ je ruka na sigurnom. I ništa.. sudac je pogledao u svoj notes, vidio da bi njegova simpa mogla napustiti teren ako ju kazni, stoga zatvori oči i tekma krene dalje. A šlag, pljugavi i sivi, na kraju, o Bože opet, onog trena kad je Šimić zbog hvatanja lopte dobio žuti karton, i sastavio crveni.. jer imao je u dosjeu još otprije žuti jedan. A Srna, kolegijalan i sa stavom, odgurnuo suca kao krpu staru, mimikama ga plašeći. Valjda Poll i osobine mazohiste posjeduje..pa nije ni pokušao zaštiti svoj profesiju..i olako je prešao preko toga.
    Ah.. malo uvoda u hrvatsku tragediju 22.06.2006.g. Sve je ipak više izgledalo kao komedija, dok je Cico, trener, skakutao na svoj način, grčeći se od stopala do natapiranog čuperka, izgledajući kao klaun u finom odijelu. Uh, koliko ti Australaca je bilo.. Hah.. Ili ako je njih bilo taman onda je nas falilo. Kao da su poslije čarobnog gola samo oni igrali.. pa nek igraju ako ćemo mi zabijati golove, a čini se da nećemo, palo mi na pamet.. ali zato oni hoće.. jedanaesterac.. za njih. Moore će udarati okruglu igračku, a Tudor pamtiti žutka, ipak je netko došao na svoje, a to se uvijek dogodi, ak ne prije onda poslije prije..
    I 1:1 na monitoru stadiona, na ekranima televizija cijelog svijeta. A mi opet na početku, kao da igra nije trajala 38′, kao da znoj nije priljubio kosice malih sportaša na velikom terenu. A gdje je Cico, kao da ga nema, kao da je sa cirkusom svojim otišao, al nemoguće, oni još promatraju kako Australci igraju nogomet.. i ne trzaju ni dzzzz… Nema snage, ni za izmjenu zraka.. Lopta, kad je naša kao da ne podliježe pravilima gravitacije, kao da se sve sporije odvija, a ljudi - klokani nam za petama.. rezultat ustaljeni 1:1..
    U iščekivanju nekog blještavog trenutka brojala sam sekunde. A onda zahvaljujući golmanu koji nije na strani Hrvatskih nogometaša, a zove se Željko, u 56′ rezultat se promijenio..i zrak postao lakši..jer lopta je prešla preko njega da bi nama navijačima udovoljila potrebe za divljanjem, skakanjem i vrištanjem.. Tužni žuti pogledi su preplavili gledalište.. Ali, ne brinite klokani jedni.. ne zadugo.. iskrice u očima će vam omogućiti naši preumorni igrači.. jer već smo počeli davati loptu vašem golmanu.. i puštamo da pucate sa 7-8 m i stvarate gužvu pred kućicom našeg Pletikose.. Ah, taj Stipe, stvarno je broj 1, kao da jedini zna šta je prava igra, al ne može sam. Brani on kako spada, ali ne počiva igra samo na tome.. treba loptu i ubaciti u mrežu na suprotnoj strani.
    I dok razmišljam ja o Pletikosi, katastrofa na terenu.., 79′, zadnja linija Australaca stoji uvučena u našem šesnaestercu, i gol se događa, za njih, protiv nas, i biva 2:2.. I tišina, i šta sada, i kako zaustaviti vrijeme, ali ne i igru.. Nikako.. al kako do čuda.. ipak.. Izbačeni Emerton nam ne pomaže.. jer i naš Šimić je otišao koji minut prije. Ah, čini se ništa.. Leko s bomba – netočnim šutom u 88′ kao da pozdravlja Mondial.. i zadnjih 5′ poziva na meditaciju.. na travnatom terenu u Stuttgartu.