njoj

Ti si Želja čijim će sjedinjenjem nestati sve želje.
Ima li išta savršenije,
Ima li išta završenije, od biti Želja Želji?
Poželi me, o Bože.

Iz kakve si se puževe kućice izmigoljila
Rahitične puti i volšebno uzdrhtala
Dok prolaziš pored mase pijane od sunca
Smiješiš mi melankoličan suncobran i...

kako danas sve bolesno pjeva - žice od perja crnih vrana
kolodvor gdje stenju tramvaji, teški i načeti od ljudskih rana
dok očima crvenim ko bakar od poroka suza ili tople krvi
dišem imaginaciju, tajnu ljubavnicu mog ključalog duha

 
 
 
Iz narancastog korijena praskozorja
plutajuć dok ištemo patnju tananiju i bolju
zapisi poljubaca naših – umukle su mahovine
jer negdje suton bludno violinu gudi.
 
Ni ne znaš, milena, da te uhodi miris mukli
noćima koje jecaju mirišljavim meridijanom
a korablje i noa, matinei i maskenbali
pjevaju tvoje oči zacakljene tužno-blago.