mali nocni razgovori

Evo me opet ispred ekrana, oke me malkice peku(ma ne od suza),jebote, bas se pitam jel se to meni cini, ili od kako ne pusim, svi ispuhuju svoje dimove bas u mene!Kazu da su najgori bivsi pusaci..Mozda...I sad me obuzme milina kad se prisjetim pusackog staza...Ajme,kako sam uzivala u svakoj cigareti.I ovaj stari kuckin sin  od zivota mi uskrati i to...Ma nema veze.Jos ponekad "usanjam" cijeli ritual:nesica se pusi,ja iz pune kutije uzimam Ronhil,osjecam onaj fini okus filtera na usnama, prinosim upaljac, ispustzam prvi dim i onda uvlacim...mmm...Ali sta je tu je.SAD SAM ZAKLETI PROTIVNIK PUSENJA!Prestala sam pusiti.Opcenito, u zivotu.Naucila sam kako kad ti zivot posalje lavu, a ti napravis rostilj :-)I ne mora biti bamboocha!:-))

Jednom sam negdje procitala da je tuga kao starica koja ti uporno nudi da kupis kiticu cvijeca, i ako jednom popustis njenom nagovaranju, ona se uvijek i ponovno vraca.Kad li sam ono prvi puta pustila " gospoju Tugu" u svoj sasavi i veseli svijet?Kao da je to uostalom i bitno.Ona je tu.Saceka me nespremnu i povede u tamne dubine noci dok se ja uporno okrecem za svijetlom i objasnjavam joj kako je moj put drugdje.Nocas moja tuga ima ime.Nocas zelim biti hrabra, nocas zelim izmoliti milosrdje za nekoga kome su krila slomljena i tesko ce poletjeti bez uslisanih molitvi.Molim te Boze!Ti znas sta te molim!

Da.Skoro ce jutro.A ja jos jednu noc pokusavm umoriti ove oke, nebi li se pocele zatvarati same od sebe.Bas se pitam, kad su pocele moje nesanice?Da li uistinu u ono vrijeme kad zbog agresivne kemoterapije nisam mogla spavati, od straha da se vise necu niti probuditi,ili sam se zapravo jos davno prije bojala zaspati,svjesna da se moram i probuditi...jer svitanja su zapravo bile moje more...Nda..kako god...Sad bi htjela zaspati, ali jednostavno ne ide.Odoh po normabel:-)