☎ ₕₒᵤₛₜₒₙ, ₜₕₑ ₚᵣₒbₗₑₘ ₕₐₛ ₐ ₕₐᵥₑ ₋ ₕₐd ₐₙd ₛₒₘₑ ₚᵣₒbₗₑₘₛ

Negdje krajičkom oka ovdje zapela sam za naslov dolje: „Houston, we have a problem“.
Pa sam otišla nešt drugo, ali mi ostalo titrat. Ma, još vibrira.

Houstone, imamo problem.
Houstone, mi imamo…
Houstone, mi smo imali problem.
Houstone, imamo bivši problem.
Oh, Houstone, nemamo problem.
Nemamo problem?!
Oh, što ćemo sad kad više nemamo problem?
Houstone, imamo problem da smo imali problem ali sad nemamo problema.
Houstone, gdje je naš problem?!
Houstone, kako živjet bez problema?
Houstone, vrati problem kako god znaš i umiješ.
Houstone, ne znam u čemu je tvoj problem, ali bez problema…
Houstone, TI si problem!!

(Tako. Sad idem veš objesit.)


Link

Uredi zapis

22.09.2020. u 21:48   |   Editirano: 24.09.2020. u 1:42   |   Komentari: 168   |   Dodaj komentar

Jedan ex o rokovima za tuge za Brku

Preko puta dvorišta, kroz vruć ljetni dan, niz izraubani prljavi asfalt prazne ulice, protrčala je Lejlina mama.

Lejla je bila djevojčica s kraja ulice, mali mršavi pas bespolnog izgleda i velikih očiju. Bezbojna. Igrale smo se s njom iz sažaljenja. Možda od straha da ne nestane potpuno i mi budemo odgovorne za to. Lejla je bila sjena svoje majke, a ta žena, koja je bila do tada Lejlina majka, u tom trenutku trčala je niz ulicu, bosonoga, u donjem rublju, duge smeđe kose koja u podivljalim suludim repovima lamata za velikim i teškim bijelim tijelom, nadrealno smještena u užeglo i pusto ljetno poslijepodne jedne sporedne ulice, kad su i fauni utihnuli.
Sjedila sam na stablu jabuke i pravila se nevidljiva. Dječje osmatračnice tada nisu mogle imati biblijsku simboliku.

Da nije bilo jednako zapanjene Andreje pored mene, možda u tu sliku ne bih vjerovala ni danas. Niti bih je prepoznavala svaki put kad bi se odnekud pojavile putene renesansne metrese obješene na zidove. Divlja tamna kosa i bijelo, meko tijelo. Ali uvijek u slici nedostaje žutog od ljetnog sunca i zelenog od krošnje na kojoj sam sjedila i ona zapanjena tišina kroz koju je protrčala. Ništa jezivo tada nije bilo u tome. Dapače, bila je lijepa. Strah od te slike nastao je tek kasnije.

Nismo nikom ispričale. Možda zbog Lejle, koja nam se otada činila još sjenastija. Ili zato što je slika bila na neki način poremećena i neprilična. Ili samo zato što smo je već tada osjećale kao tajnu.

***

E, a proteklo je puno vode od onda.
Kažem to namjerno tako da zvučim staro, jer sad vrlo malo sličim na onu djevojčicu. Samo kad me se gleda pravo u oči, a ja suzbijem nepovjerenje.

Bilo je situacija kad sam je gotovo odala.
Zatajila sam je. Kao i onda kad sam bila derle. Ne znam zašto se ljutim na sebe kad o tom mislim.

I onda kad sam sjedila preko puta onog koji je odlazio.
Promatrala mu ruke (baš u neskladu) i bljedunjavu crvenkastu kapljicu soka koju je razmazivao po stolu. Ništa strašno. Jedan prekid i suhe, grube, hrapave ruke koje raspisuju vlažnost na tamnoj površini stola, umjesto po meni. Kružno, nesvjesno. Onako kako se vole aureole bradavica, samo na krivom mjestu i u krivo vrijeme, mislila sam. Tekućina je izgledala kao sukrvica nakon ugriza u živo meso, moje, i gotovo da sam mogla osjetiti zube umjesto riječi negdje na svom ramenu, uz vrat, ljepljivi jezik niz grudi do hladnog, znojnog trbuha (onakvog kakav imaju zmije kad ih se ulovi i podigne u zrak, mislila sam), bilo je nemoguće vruće i željela sam toliko da je bol bila stvarna. No, ja sam samo mislila, i tada sam pomislila i na nju, koliko je morala biti hrabra i koliko luda tako trčati, a ja samo šutim. I mislim.

Pa onda, na primjer, poslije toga, ono ljeto nakon što je stari umro.
Onda kad su gorjeli borovi uz obalu, a ja sam i opet mislila kako je svejedno i čudila se čemu panika, smiješno, ustvari zgarišta stvaraju novu zemlju, moglo bi biti još i bolje. A sestra mi je rekla da se priberem jer se može poludjeti ako stalno idem u krug i to mi je bilo još smješnije i besmislenije, jer ona priča o meni dok gore borovi, a ja sam na zgarište tako i tako već navikla.
Htjela sam joj ispričati to o ovoj trčećoj da vidi kako ima i gorih stanja od mojeg i njezinog, ali nije mi se učinila dovoljno bliska i onda je došla tuga, vrijeme se kroz sve razvuklo kao dalijevski rastopljeni satovi, pa smo sve kao odrasli ljudi preboljeli, i opet nisam učinila ništa.

Jednom sam je se sjetila dok sam ležala u krevetu pored toplog tijela koje sam, bar sam tako tada mislila, sasvim voljela i uspoređivala koliko su nam velika stopala. I ta stopala su me podsjetila na njezina bosa i mogućnost da se moja zateknu onako u dodiru s asfaltom. Htjela sam upitati tijelo pored sebe budu li, ali bilo je umorno i mirno u zaspalosti, pa sam pomislila kako trebam više spavati noću, a manje misliti o glupostima i ni tada nisam rekla ništa. A kasnije sam to tijelo prestala voljeti i mislila sam, bilo bi glupo tako raditi dramu ni iz čega, kad gotovo da me nije boljelo. Sebično, možda sam mogla podijeliti.

A jednom tu priču čak nisam željela ponoviti niti sebi. Onda kad sam sjedila na podu i razvrstavala odjeću koju su djeca prerasla, a još je mirisala po njima. Pa sam razmišljala koga još volim osim njih, na onaj drugačiji način. I nisam se mogla sjetiti nikog, osim što sam se sjećala ljubavi kao zadaće iz matematike koju nisam napisala još tamo u srednjoj školi, i zbog koje još uvijek u snu markiram sa sata, jer znam da je to nešto što nisam odradila do kraja, neriješen zadatak koji se ponavlja sporadično, a ja još tražim pravo rješenje. I što ako me ono sve manje zanima, i brine me još samo nezavršenost, dok ga puštam da stoji, znak jednakosti u jednadžbi s dvije nepoznanice. I negdje duboko u sebi sam se gadno uplašila da neću nikad.

Zato sam si prešutjela, jer je bilo dobro tako sigurno ne osjećati ništa. Postojala je mogućnost da joj pozavidim.

Ma, ustvari samo hoću reći da zbilja znam zašto je trčala.
Onaj dan prije nego sam sišla sa stabla jabuke i počela previše misliti.

Uredi zapis

19.09.2020. u 18:11   |   Komentari: 85   |   Dodaj komentar

Autobiografski

Nisam rođena u Zagrebu.
Otišla sam iz rodnog grada (više-manje) kad sam imala 18. Na faks. Prvo sam se vraćala svaki vikend. Pa su se posjeti prorijedili. Sad odem rijetko, samo kad me stvarno nostalgija opere.

Pamtim ga po dobrom. Možda i boljem nego što je stvarno bilo. Ali svaki put kad se vratim, iznenadim se koliko je malen, kako brzo obiđem sva mjesta koja su mi se činila kao svjetska čuda kad nisam znala za veća. To je jedino mjesto na svijetu gdje postoji kafić u koji sam mogla ući nakon 20 godina, sjesti na svoje mjesto i zateći nekog kog tih dvadeset godina nisam vidjela. Naručim kavu, pitam šta ima, a ovaj mrtvo hladno slijegne ramenima i kaže "Ništ. Kod tebe?".
Ništa.

No, ulice postaju svaki put kad dođem nekako manje, a nekog Nema ništa već rijetko srećem. Nema ni petrolejske lampe.

Tako je i ovdje. Odjednom, skontaš da više ne pripadaš, da si počeo govoriti nekim drugim jezikom. Da uspomene dosađuju i tebi su obojane nekim drugim bojama nego nekom drugom.

Da je fora doć, ali ulice su se stisnule, ljudi nepoznatiji. I rastuži te malo. I onda skontaš - sve je to ok, nostalgija i uspomene i Nema ništa.
Ali, ja bih išla doma!
Jer je doma u međuvremenu zaista postalo nešto drugo.
Pa sretno udariš gas da čim prije stigneš na svoj Safe place.
:)

Link

Uredi zapis

31.08.2020. u 0:22   |   Editirano: 31.08.2020. u 1:00   |   Komentari: 118   |   Dodaj komentar

Našla naočale

pa pažljivije pročitala.

Meni se čini da smo dobili BugaZmiju. :)

Uredi zapis

27.07.2020. u 0:02   |   Komentari: 36   |   Dodaj komentar

Nije baš za twerkanje, ali

dok se cesta rasplinja u vrijeme pod tobom samim sa sobom, i dok naravno si kao nekad davno sjedio i mislio u skroz zdravim i zapanjujuće divnim fraktalima.

plavo iznad. zeleno na bokovima. noć u nailasku tek. i kotač se vrti kao da je ona mašina što nikad ne bude stala (a zna da nije).



Link

Uredi zapis

30.06.2020. u 20:08   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

starcharmerova zimnica za uspomene

starcharmer:

Link



zimnica:


Link

kad već nije:

Link


(jer nekad pjesme nađu svoje vlasnike)

Uredi zapis

29.05.2020. u 0:42   |   Editirano: 30.05.2020. u 9:34   |   Komentari: 8   |   Dodaj komentar

:)

Uredi zapis

02.05.2020. u 10:35   |   Komentari: 9   |   Dodaj komentar

Kronologija čuda

Gledam ja, pa sve ne vjerujem očima.

Stan spremljen.
Frižider pun.
Ručak skuhan.
Djeca pristojna.
Posao obavljen.
Plaća jedva načeta.

Bože, pa kakva su to vremena došla...

(zvuči kao subota :Link )

Uredi zapis

11.04.2020. u 14:48   |   Editirano: 11.04.2020. u 16:56   |   Komentari: 19   |   Dodaj komentar

bob i ja

Neš me do sad ljubav mimoišla
Baš mi nije na mrc blizu prišla
Nit je bila spora, a ni laka
Reć bi mogla, držala se mraka
Znam kad ne ide - ima kvaka,

bome ćeš mi falit kada odeš.

Oblaci gore dva debela zmaja,
Volim ljubav, al se držah kraja,
Prišla bi mi korak do očaja.
Ali ovaj puta nešt je sjelo
Posred cilja, pravo, cijelo,

Bome ćeš mi falit kada odeš.

Polje cvijeća, djeteline,
Na licu nam plešu sjene,
Bit ću tužna ako sumnjaš,
Ne znam više šta da smislim,
Razmazit ćeš me, sve si mislim,

Bome ćeš mi falit kada odeš.

Brda, sunce, sve u cvatu
Cvrčci pletu takt - sonatu
Plava rijeka valja tečno
Baš bih mogla s tobom vječno,
Da ni ne pogledam na sat.

Nije da ne znam da su to drame,
Kažu da su ljubav tragedije same,
E pa moje su ko Verlaine i Rimbaud,
Al nije da poredit mogu
Sve kad sam dala i dobila nogu
Sa ovom divotom što imamo tu.

Bome ćeš mi falit kada odeš.

Pitat ću se šta sad radit,
Bez tebe se morat vadit,
Neću znat ni zinut pravo,
A i sebi ću morat reć.
Tražit ću te skroz posvuda,
Šta da kažem, bit ću luda,
Jer već vidim, otići ćeš sad za tren.

A šta mogu, tad ću sama,
Tražiti te sa svih strana,
U svemu vidjet tvoj lik,
U oblacima, u granama,
Svima koje volim i ostalim stranama,

Bome ćeš mi falit kada odeš.


Link

Uredi zapis

09.09.2019. u 3:48   |   Editirano: 09.09.2019. u 3:56   |   Komentari: 6   |   Dodaj komentar

L. C. :

Suzanne te vodi do kuće pored rijeke,
Gdje čuješ brodove kako klize i želiš da noć s njom traje zauvijek,
Znaš da nije baš sva svoja ali zato i želiš biti tamo,
poji te čajem i narančama što su stigle čak iz Kine
I prije nego zaustiš da nemaš ljubavi za dat' joj
Presretne ti misli
I pusti rijeku nek' ti kaže da oduvijek si njen ljubavnik
I ti poželiš putovati s njom, i želiš putovati slijepo
I znaš da će ti vjerovati
Jer taknuo si njeno savršeno tijelo
svojim mislima.

***

Sad te Suzanne prima za ruku i vodi do rijeke
Odjevena u prnje i perje sa štanda Vojske spasenja,
Dok se sunce slijeva poput meda na Gospu od luke
Pa ti pokazuje što trebaš vidjeti
Između otpadaka i cvijeća:
Heroje među morskim algama i djecu u jutru
Kako vječno posežu za ljubavlju
Dok Suzanne drži svoje ogledalo
I ti želiš putovati s njom, želiš putovati slijepo
I znaš da joj možeš vjerovati
Jer je taknula tvoje savršeno tijelo
svojim mislima.




Link

Uredi zapis

08.09.2019. u 23:05   |   Editirano: 09.09.2019. u 0:04   |   Komentari: 9   |   Dodaj komentar

Nisam se vratila.

„Samo probavam prolaziti.“, pa zamrznem lice. Stalno to probavam i stalno probavam ispočetka.

Neki vrag me stalno katapultira u orbitu, čim se opustim u prolaženju
.
Ljeto na zalasku je moje omiljeno godišnje doba, učini mi se svaki put kad izađem. Nisam sigurna da to znam.

Ponekad budem euforično sretna zbog prikladnog osjećaja nostalgije u želucu. Ljudi bi trebali biti ko bablja ljeta, omekšani od topline, još blago zagrijani i spremni prolaziti.

Mislim da bismo trebali popričati o tome, ali zapravo imaš pravo da je ugodno imati male živote, sezona je paprika i bojler još nitko nije popravio, a to neće proći samo od sebe. Čak i moj svijet već jedva trpi umjetnike.

Do neki dan je ionako za to bilo prevruće. A prošli tjedan, tada je baš zakuhalo.

Probala sam smijati se, ali znaš ono kad polumrtav dišeš topli zrak prilijepljen na kožu i zamišljaš da si na planinama pod ogromnim drvećem i sunce prolazi s jednog kraja na drugi potpuno neovisno o tome koliki si i ti i ja i oba naša života i to je dobro.

„U travi ležali smo motreć brke skakavcima.“

Probala sam, ali stvarno je bilo prevruće. Prilično sam se objesila na to da umjesto mene prolazi moj život, i jebiga, možda je trebalo dozivat kišu umjesto čekati da prođe. Zalijepilo mi se za kožu.

Probala sam si i stavit ruku na rame, oprezno, da me nitko ne vidi, ali na kraju me potpuno preplavio osjećaj da radim nešto sasvim protuprirodno.

Prošlo me. Možda probam ispočetka.

Sva sreća, zahladilo je od onda.


Link

Uredi zapis

30.08.2019. u 22:15   |   Komentari: 15   |   Dodaj komentar

zoom

„Vrijeme je dobro.“, mislim si.
Zlatno vrijeme, kuće u zavjetrini i zemlja bez rata.
Dobro usklađeni satovi.
Sjedimo u travi i smijemo se,
Žutim glavama narcisa pod obalom,
Mekom danu bez tajne,
Vodi u jezeru, tihoj, bistroj i zelenoj.
I njenoj djeci u odrazu,
smiju se natrag.
Navečer,
Grizemo si bedra i lajemo na mjesec.
Smijemo.
Jer,
Krošnje bujaju,
Možda je kasno ljeto, samo sunčan dan ili sasvim paralelan svijet,
ne gledam u nebo i ne mislim da prolazimo,
Ali nešto se sigurno događa,
osjećam da rastem.

Uredi zapis

20.05.2019. u 0:17   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Dok čekam kebab sa sejtanom...

1. Miriši na jesen, izgleda ko jesen, zvuči ko jesen, jesen je.

2. Navikavanje na nekog novog u životu mi se čini nešto kao slučaj ugradnje umjetnog kuka.
Trebaš ga da bi mogao opet potrčati, al sruši ti imunitet, neminovno šepesaš u pokušajima prohodavanja i velika je mogućnost da će ti organizam to strano tijelo ipak odlučit odbacit.


3. jedna na repeatu: „ i dok sjedim ovdje u baru i kroz prozor posmatram njega, kontam da je Freud u pravu i da je seks korijen svega.“ (ZP, MD)


Link

Uredi zapis

09.09.2018. u 13:16   |   Komentari: 33   |   Dodaj komentar

promjena vremena

Uredi zapis

28.08.2018. u 0:26   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar