Kako treba živjeti

Operi zube prije spavanja! Izuj se kad ulaziš u kuću... koliko puta nas naživciraju neke male sitnice, uvrtane do beskraja u našu svakodnevicu? I to je tek početak. Kasnije se događaju prave stvari. Zašto oblačiš tu majicu, ne izuvaj cipele, a da ne odvežeš vezice... Uči, samo krepavaš tu po kući! Zašto taj faks? Milslim da ti nisi za to... A kaj, ne misliš tražiti nikakav posao, da ti ja dajem pare, a ti noge u vertikalu? koga to sve nije mučilo, javilo bi ih se vrlo malo. No to je samo vrh ledenjaka što viri ispod gomile vode.

Smeta nas svašta u životu. Doista, neke je stvari puno bolje prešutjeti, no što s onima koji to NE MOGU?

"Što na umu, to na drumu.", rekli su naši stari. E takvih se ljudi treba čuvati. Licemjeri, dvoličnjaci. Ma, nisu to samo starci (ima i takvih, vjerujte!)... Ljudi na poslu, u školi, na faksu, teta kod koje svaki dan kupujete kruh u pekari, mrzovoljni susdjed u stanu ispod vas... Njih zbilja ne možete izbjeći.

Neke bi zbilja trebalo poslati u prvi razred osnovne škole da tamo s onom dječicom nauče ČETIRI ČAROBNE RIJEČI: MOLIM! HVALA! IZVOLI! OPROSTI!, jer, kako se ono kaže, lijepa riječ svaka vrata otvara.

No ja bauljam tu u nekim frazama, nepovezanim mislima... Ali osuđena sam na suživot sa osobom koja nema veći vidokrug od konja upregnutog u kola s onim zaprekama pokraj očiju da ne vidi ono što se događa sa strane.

A i da im nekim čudom te barijere spuznu, mislim da bi odlepršali u neke sasvim nove, njima još neviđene vode i tu se, vjerujte mi, na bi nikada snašli.