Asulta mia

Kada prihvatiš život, prihvati i smrt. Kada prihvatiš ljubav, prihvati i činjenicu da možeš mrziti. Ako prihvatiš da si sretan, moraš prihvatiti i da češ biti i nesretan. Sve je to dio života, dio tebe, dio univerzuma... I zašto se onda ljudi boje smrti? možda iz straha od promjena, nepoznatog?
Ako nikada nisi bio nesretan, nikada nečeš znati ni da si sretan, jer prvo moraš proći nesreću da bi saznao kako je to kada se osjećaš sretnim. Isto je sa lijepim, ružnim.. zapravo sa svime..
Sve je to ravnoteža, svako "da" ima svoje "ne", ying-yang. Nikad nečeš biti ni toliko sretan da nećeš biti nesretan, niti češ biti toliko nesretan da nećeš biti sretan.. Ali ljudi to ne kuže. A jeb'ga

Prvo sam pomislila "gle, još jedna jeftina fora u mom inboxu", no daljnji tekst mi je privukao pažnju i otuda moja reakcija, tipkajući potvrđujem da si zanimljiva osoba zanimljivog razmišljanja..
 U principu sam jako umorna i oprostite unaprijed zbog mojih semantičkih grešaka, nerazjašnjenih metafora i opće tematske nepovezanosti odlomaka, jednostavno poželih pisati..
Možda sam ja preumorna trenutno.. vrlo jednostavno, dan je bio naporan, a i glavobolja me muči više nego moja frendica koja me po cijeli dan tupi pitanjem zašto ne idem s ekipom na viksu, a odgovor leži daleko od njezinog stanja shvaćanja pa izmišljam kako mi se ne da i da sam s poslovne strane vezanih ruku, ali začudo ne osjećam pritom grižnju savijesti, već olakšanje što ju neću zbunjivati svojim umnim objašnjenjima jer ću samo napraviti još veći kaos nego što je u njenoj glavi...
Cijeli dan me muči to što sam osoba koja ne zagovara da se ljudi vesele novcu, te da se može bez njih živjeti, a i sama se veselim povećoj svoti koja, istina bog, pokriva godišnju plaću jednog prosjećnog radnika, i sve to će biti u mojim rukama idući tjedan, i već vidim polagano kako se u meni stvara neka energična veselica oko trošenja.. možda si i ja mogu priuštiti jednom u životu bahatu potrošnju novca na gluposti,..
Previše je vremena prošlo otkad nisam klizala, zato će sutra biti zanimljiv dan. Osjećaj brzine, adrenalina i slobode kada kliziš u nepoznatom smjeru...

Kažu da je ljubav bezuvjetna... da bezuvjetno voliš nekoga, napravio bi bilo što za tu osobu.. A nije li to samo po sebi kontradiktorno? Jer ipak na početku, prije nego si našao tu osobu koju češ voljeti, postavio si uvijete kako možda mora izgledati, kako mora razmišljati... I samim time dokazuješ da ljubav ima uvijete, jer da je bezuvijetna, volio bi svakoga, ali to ipak ne možeš, jel da?
Kako je moguće nekoga tako brzo prestati voljeti? Ili ga zapravo onda nisi ni volio? Možda si volio ideju o toj vezi, volio si želju kako si si predstavio da bi ta veza trebala biti... I onda kada si shvatio da to nije tako, euforija je iščeznula...
Hmm... ja sam sretna... imam nekoga koga volim, i tko voli mene... Ne ideju.. ne želju.. mene.. i ja njega...

Kad bolje pogledaš, nije mi jasno u čemu je njen problem. U svakoj situaciji izigrava žrtvu, iako joj ništa ne fali. Ili možda moje oči ne vide toliko duboko u njenu dušu? možda se ipak ne poznajemo dovoljno.. Možda se ona jednostavno hrani tužim sažaljenjem i tako ostvaruje svoje ciljeve. Igra na kartu jadnice, a u srži je zapravo okorjela vještica koja moći zavaravanja dobiva ono što želi. No, ipak, možda je samo jadna u depresiji, pa sve dublje pada u nju? To je problem kada ljudi ne vode unutrašnje dialoge sa samim sobom..
Groblje... Danas je valjda jedini dan kada se ljudi sjete onih kojih nema, a koje dugo nisu posjetili.. Koliko to licemjerno izgledalo i jadno da te blagdan mora posjetiti na nekoga, toliko je u principu i dobro, barem se jednom sjete.. Bolje jednom nego nijednom.. A opet, ako odu tamo samo zbog određenog osjećaja obaveze, bolje da nisu ni otišli... A netko pak nema ni hrabrosti otići tamo.. Zbog nesređenih kockica u svojoj glavi preko kojih i sad preskače kada misli..
Gdje su nestali dani kada smo se ko djeca igrali u šumi, popeli na najviše drvo i osjećali snagu u tome? Kada smo se veselili prvom snijegu i sanjkama grebali po šodravoj cesti jer još nije napadalo dovoljno snijega da bi lagano klizili nizbrdo... Hmmm...

Noć Vještica.. što samo hrvati neće pokupiti od amerikanaca, od junk fooda do blagdana. Još ćemo i paliti svijeće na 11.rujna.
U principu, ponašam se zadnje vrijeme ko vampir. Brujim po noći sa insomnijom jačine tri kile nessice, čak me i dečko već dosta dugo nije vidio po danu... A onda postoji i onaj drugi dio priče.. pa i noć je dio 24-satnog dana (koja kontradiktornost.. noć je dio dana.. humm...)
Zapravo, uvjiek imam neku filozofiju u glavi, šteta što nisam rođena u Grčkoj još u vrijeme Sokrata ili Platona.. A možda bi ja pak završila progonstvom ili odrubljene glave. Zapravo, ipak spadam u ovo vrijeme.. Ne sviđa mi se ne pranje na duža razdoblja..
Zašto je pile prešlo moju cestu? I onda sam ga morala udomiti, dok nije narastao poveći.. i sad hara ptičja gripa, pa ne smije jadan ni šetat po dvorištu.. A žao mi ga je koknut za juhu.. Ipak mi je to moj prvi pilić.... Eh, koliko nedoumica sve zbog pređene ceste. Ljubav na prvi pogled.. mali žuti picek i ja..
Ima li išta ovo smisla što ja pišem.. ima vjerojatno... zapravo znam da ima. Barem meni. Ja znam što se na što odnosi, koji odlomak je metafora, a koji je u principu napisan da popunim prazninu prostora...
Hmmmmm... dva su ujutro.

Vjerujete li u takve pojave i mislite li da postoje ljudi koji mogu sanjati budućnost?

U principu, svaki put kad dođem doma, jedini osjećaj koji se pojavi je bljuvanje... tada odem spavat jer mi je to jedini način da se ne suočim sa matičnim jedinkama koje su zaglavile u potprostornom poremećaju i žive u nekom čudnom svijetu. Tu su, ali ne funkcioniraju u skladu sa dimenzionalnim zakonima ovog svijeta.
Ni danas nije bilo bajno, imala sam fresh-up sa strane starog koji je kontradiktoran sam sebi. Zapravo je dobra dušica, ali je pičakica koja se boji stare pa ide linijom manjeg otpora i pokorava se njenom totalitarnom sistemu (kao i svi ostali u kući), a onda se rodim ja, tvrdoglava, vjerojatno sa mišljenjem izgrađenim već u pelenama, i tada nastanu problemi, i donekle izazovi za moju staru koja već 22 godine pokušava silom okrenuti vodu na svoj mlin.Koristile su se tu mnoge tehnike, od zlostavljanja psihičkog, pa i fizičkog (ne zaboravimo da sam sa 10 godina završila u bolnici uslijed pucanja živaca moje stare koja je ko uragan poharala na moje bubrege, ali dobre veze to zataškaju i svi se prave ko da se to nije dogodilo), do raznih ispiranja mozga kad sam već bila dovoljno odrasla da ju zveknem nekim k*** po glavi (ali naravno, nikad nisam iz žaljenja).. bilo je tu i raznih smješno teatralnih situacija poput gađanja bananama u kuhinji, letećih pilećih pašteta, i ono bitno, izigravanja žrtve...
I nakon takvih godina maltertiranja, više psihičkih no fizičkih, ali u oba slučajeva sam mogla komotno pozvati plavi telefon i bez jebem ti bi im uzeli djecu na doživotno, no ipak nisam, pitam se zašto... hummm.. no, nije bitno.. nakon svega toga, imate dvije opcije: sažaljevati sami sebe i pitati sve svece svakodnevno "zašto baš ja",te na kraju dovesti sami sebe do ludila... ili izgraditi se u jaču osobu i pustiti živčeke na pašu, te ignorirati sve i zgrabiti prvu priliku za odlazak.. da, taj drugi tip sam ja. ..
Poanta ovog svega je zapravo da vam ja ponosna na sebe.. (Hvalite me usta moja). ma zapravo, jednostavno sam se možda večeras suočila sa svime, puko mi film.. ali se ne živciram niti se uopće opterećujem. uvijek sam skrivala takve stvari od drugih, ali tu me ionako nitko ni ne zna, i ako me zna, neka zna... To su normalne stvari, nisam jedna jedina koja je odrastala u teroru, niti ću nažalost biti zadnja.. ali za sve one koji znaju o čemu pričam, poruka: ima nade! samo treba hrabrosti.. treba volje, živaca i malo sreće!
uh, fakat ovo tipkanje olakša dušu!

Zapravo imam tisuću ideja o čemu da pišem ali ih moja trenutna neispavanost brka i nema apsolutne svrhe pisati o njima.. možda ih tijekom ovog opuštajućeg tipkaranja po tipkovnici posložim pravim redoslijedom pa se pojave u tekstu, ali opet, onda ni nećete znati koje su to teme jer će biti stopljene sa ostatkom teksta. Jedino ukoliko ne naglasim da je daljnji tekst upravo ono što sam od početka mislila pisati, no zbog već objašnjenih komplikacija, nije stigao biti napisan na početku.   Zapravo, nisam jedan od tipova ljudi koji u blogovima prepričavaju svoje doživljaje iz svakodnevnog života, kao npr.da mi se pedofilčina zaljepila na šupak u tramvaju i pokušala svršiti trljanjem o mene, ne računajući da je naišao na krivi panj koji nema dlake na jeziku, te je javno napaljeno osramoćen od strane svoje žrtve... Ni to mi ne ide u glavu, ljudi se u takvim trenucima ponašaju kao da je to normalno, iz nekog straha da se ne osramote, valjda... A kaj je normalno da da ti lik praktički drka za vratom u javnom prijevozu? onda bi i ja mogla kad se npr napalim u tramvaju skočit nekom liku u krilo i trljat se o osjetljivo muško mjesto (da se lijepše izrazim) pa mi neće nitko niš reći, a i on će se praviti da me ne vidi... Ili to pali samo za plašljive žene koje uslijed nedostatka samopuzdanja mirno stoje dok hodajuća perverzija ne svrši i prave se da nije ništa bilo, odnosno same sebe uvjere da se to uopće nije dogodilo...Svijet je sjeban, ali onak pošteno...

Štogod ovo sad bilo... weblog... pitam se čemu ljudi sve ne podliježu. U neku ruku sam mislila da je online blog isključivo kako bi ponekad anonimno bili u centru pažnje pa na neki svoj bolestan način hranili ego, ali vidim da zapravo tipkanjem više manje ispušeš sve iz sebe i usput si hraniš ego..
ma zapravo, inspiracija mi je duboko ispod stola. jedino me muči pitanje, zašto je Miss Universe uvijek sa zemlje. Zar se to ne odnosi na cijeli Svemir (ak je "Universe"), ali ja nikad nisam ni jednu alienku vidjela na izboru ljepote.. ili to sad poteže ono drugo pitanje: jesu li zemljani toliko retardirani da su se svi preselili par galaksija dalje da ih ne nađemo? Vrlo vjerojatno...