Mi nismo mi

Sjedim u kutu ove sobe hladne
zelim ispunjenje svoje zelje,
cekam da zvjezda padne.
Vani u noći mjesec sja u samoći,
u sobi tama, tisina... i sama ja.
Zar opet suze žele poteći?
Ponovno osjećaji bole,
ne znam pokazati, sto reći?
Toliko boli u dusi već je bilo,
beskraj suza niz lice se slilo.
Sve prolazi i noc se mijenja
polako me već plase ova nićna bdjenja.
More tiho opet plače,
nesto u srcu opet poznato
osjecam sve jače.
Neću i ovu noć zvjezde brojati,
želim sreću, negdje ću je naći...
ONA MORA POSTOJATI!

Mi vise nismo mi
Volio si me i jos me volis
iako vrijeme nije bilo za nas...
Ne mrzis me! 
Dozvolili smo da nas rastave!
Budi tu uz mene bar u snu
jer stvarnost je teska i boli nas...
Oprosti sto sam te povrijedila
iako znamo da je tako trebalo biti!
Mi, vise nismo mi...
Nesretni nismo, nismo ni sretni
iako krijes znam da i ti cekas...
cekas onaj tren kad sklopis oci i Gospodina zamolis
"nek bude moja bar u snu".
Voli me i dalje jer svijet se mijenja
pa mozda i mi dobijemo pravo da budemo sretni.
Pogledaj me i zaboravi na sve druge
pogledaj da lakse nam bude.
Iako glumimo samo poznanike
nemoj da nas to prijede i da postanemo poznanici...
Voli me tiho, voli me njezno
bas kao sto ja volim tebe.
Pogledaj me jos jednom i zamisli da nikog nema
da mi prilazis i grlis me,
zamisli to...
u pogledu tvom vidjet cu to
na tijelu svom osjetit cu to.