Zlatna zraka

Skuhala sam danas punu teču pašte fažol, al ono, za cijeli garnizon, a slistili smo je nas troje sami. Koji je to gušt, ljudi moji, pojist pjat dobre doma kuvane spize i to još podilt s ljudima koje najviše voliš, a posebno nakon vrlo ružnog razdoblja kada sam mislila da jedna od tih osoba više nikad neće sist za taj stol i jedina spiza koju je mogla jest bila je kašica u šprici kroz nosnu sondu, a sad mjesec dana posli, jede paštu fažol...
Bog je zaista velik i ljepota i život su u malim stvarima. Danas je to nešto tako banalno i trivijalno...teča pašte fažola :)

Današ želim izraziti svoju žalost, gađenje i gnušanje od ovog svijeta koji je postao tako malo(h)uman i sitničav, mali i gnjusan!
Kada ste zadnji put učinili dobro djelo?
Dali se osječate dobro samo zato jer ste dobili svoju dnevnu dozu "usegnasegipodaseg", ili ste nahranili gladnog, obukli golog ili jednostavno našli lijepu riječ za nekog?

Ustvari, htjela bih da mogu napisati nešto lijepo, da znam na nečije lice izmamiti smješak i u nečije srce uliti nadu kako će se stvari promijeniti nabolje da tako ostanu. Htjela bih da znam sročiti neki stih pun boja i mirisa, da mogu dati savjet kroz misao i uvjeriti da je suprotno od ovog kako je sad. Onda bih voljela da mi se ponetko javi i kaže mi kako mu je malo lakše.

Bože, koliko ljudske tuge na ovom weblogu.

Dajte molim Vas cure i dečki, napišite kakve ulete ste doživjeli na svojoj koži i oborili Vas s nogu u pozitivnom i negativnom smislu. Napravit ćemo top listu svih vremena tak da ljudi znaju što je in a što out i neš iskoriste, a da se pretjerano neizblamiraju. Molim i one starije od 30 da podijele s nama kakvi su uleti nekad prolazili kod komada.

Sinoć sam se pomirila sa sobom i s Bogom. Čemu se opirati stvarima koje nemogu mijenjati, čemu žaliti kad povratka nema.Pomirila sam se i sada sam tako čista i tiha i kao da sam se vratila doma.Neznam,ali u ovom svome stajanju ipak se krećem.Pomiću me vjetrovi onih koji projure pored mene.Na trenutak osjetim njihov miris i toplinu, a oni su već negdje na horizontu i blijede u daljini, i onda mi nedostaju.
Ovo je ipak moj život, kakav takav, iako nije onakav kakvog sam u prošlost zamišljala. Ništa nije kako sam zamišljala i shvatila sam kako su planovi bar za mene bez smisla, jer On ima svoj plan za mene, izgleda potpuno suprotan od moga. Oboje vućemo na svoju stranu, a rezultat je stajanje na mjestu.
Zato sam Ti se sinoć prepustila u potpunosti, vodi me onda Ti ka svome planu, a uz put moža mi sine neka moja ideja pa ostvarim nešto svoje malo i slatko.
Pomirila sam se, i sad će mi možda biti i lakše reći "zbogom" onima koji su se uputili prema horizontu.

Marko, ti si moj anđeo! Daj, nemoj mi se smijati, ti to stvarno meni jesi!
Čovječe, od kud ti živaca ovih 2 mjeseca da sjediš svakodnevno samnom sa svim svojim bedovima i tupiš mi  i tupiš kako će sve biti ok, a ja totalno puknuta i izbezumljena ti plačem kako se bojim da neće, da gubim staru, svoj zadnji centar sigurnosti, jedino što je u mom životu u redu. Stvarno si anđeo, jer nismo bili tako dobri prijatelji, bili smo supatnici u školi, crne ovce, predmet izrugivanja drugih...Svi prijatelji su podvili repove, otišli na more, ti si ostao. I svi su oni rekli isto što i ti, ali ti si to rekao 1000 puta više, i na način na koji ja nisam imala drugi izbor nego da ti vjerujem. Vjerujem ti Marko, ti si moj brat, ti si moj suborac, moj Gabriel...
Hvala ti na keltskom suncu koje si mi poklonio s riječima da obasja moj život, iako za to nije bilo potrebe, jer ti si ga već obasjao i pokazao mi Nadu i dao mi razlog za Vjeru u Ljubav.
Hvala ti Marko...

Nevjerojatno, ali upravo sam skužila kako pišući svoja mišljenja i riješenja na vaše probleme u stvari, dajem odgovore na svoje. Stvarno, sve je u nama, treba samo malo izaći iz sebe, isključit emocije, skulirat se i eto ti odgovora.
Jedini je problem, bar meni kako se pokrenuti i početi živjeti ta riješenja. Mislim da u stvari pitanja i nisu problem, već riješenja. Svi bi mi da se stvari same dese. Nekom se možda i dešavaju, ali to je sreča. Ne valja na nju računati, uvjek sam se sjebala kad sam računala na sreču.
U se i u svoje kljuse, tj. u nama i iz nas.

Išle bi skupa u spizu ja i baka, na pazar. U jednoj ruci bi držala moju ruku a u drugoj je vukla kolica za pome, balancane i šta ti ja znam.Žene bi vikale, svadile se čija je poma veća, nudile, "dajte uzmite samo da idem doma...Pošto kil?"
 Najgore bi mi bilo kad bi me vukla u peškariju di najviše smrdi, pa bi gledala kako na onim kamenim bancima bacaju srdele u škartoce napravljene od smotuljka Slobodne Dalmacije. Gledala bi glave tunja kao ih siću i uvik bi se na onom kamenom podu mišala crvena boja krvi sa crnilom sipa. Najsvitlija točka peškarije bio je njen ulaz gdje su se u narančastom bazenu s okruglim staklima držale žive pastrve. Bile su žive i ja sam ih gledala kako plivaju. Na povratku bi opet priko pazara od onih baba s plastičnim bačvama punih kiselog kupusa uvik dobila malo za degustaciju.Volila sam kiseli kupus.Doma bi mi baka napravila buzaru od par škampi koje bi uvik uzela "samo za mene da omastim brk".
Bože kao je to bilo davno, mirise i zvuke još čutim. Tila bi se vratit u to jedno prijepodne.