nema naslova

    Jučer mi je bio rođendan. Do podne sam radila poslije podne se skupili neki meni dragi ljudi, dobila brdo poklona i sms-ova. Nisam niti jednom u toku dana pomislila na njega. Živim, radim ko stoka da ne mislim. Isplatljivo, puno zaradim i boli me briga. Oko 22 se svi razišli, pospremala stan, izvalila se na trosjed i kao gledam tv. Tek kada sam ostala solo, pomislim jel moguće da se nije sjetio da mi je rođendan, ili se sjetio pa namjerno neće nazvati (još jedan potez s kojim me možda želi povrijediti kao da nije dovoljno). Sve u svemu, kažem sebi ma bili me kurac i za njega i za rođendan, kad zvoni mob. Ne, nije bio on, nego naša zajednička anonimna prijateljica koja me već godinu i pol maltretira i prijeti se. Naravno, hrabra cura, uvijek zove sa skrivenog broja. (ON, kao, ne zna tko je ONA). Pita ona jel ti sretan rođendan kujo? Sada kada čujem tvoj umilni glasić je, već sam se uplašila da si me zaboravila i da se nećeš sjetiti. Tebe ću uvijek pamtiti, kaže ona, mi imamo poseban odnos. Nemaš pojma kakav je osjećaj imati moć da sjebeš ljude koje ne poznaš, postaneš dio njihovih života i okreneš ih naopačke. Nemam pojma, kažem ja i ne želim znati. Mislim da ta boleština od koje boluješ ima ime, zašto se ne lječiš? Ne želim, kažem ona, ovako je super, eto samo da znaš da vas pratim i dalje. Ja kažem ok i prekinem vezu. To je bilo oko 23:30. U 23:36 mi stiže sms od Njega, samo Sretan rođendan, mislila sam, ma neću mu niti odgovoriti, ali nakon sat dva razmišljanja ipak mu odgovorih ( sada ne znam jel mi više žao što sam mu odgovorila ili što sam napisala to što sam napisala). Sve u svemu, zašutio je, nije odgovorio na moju poruku, ali nebitno. Bitno je da se 6 minuta nakon nje sjetio da mi je rođendan. Ne znam jel to slučajnost ili tu ipak ima neki vrag? Ne znam jesam li trebala vjerovati njemu kada je govorio da ne zna tko je ona ili njoj kada je govorila da sve što zna o meni (a zna puno) je saznala od njega. Ali nije ni bitno. Budući da su oboje na iskrici, nadam se da će pročitati ovaj log, korisnicu bih zamolila da me pusti na miru, konačno je dobila što je željela, samo ne znam jel zna koga je željela i da ju ne čeka ništa zbog čega se vrijedilo toliko mučiti godinu i pol dana. Na tuđoj nesreći nije dobro graditi ništa, a naivno je nadati se sreći. Mogu im samo poželjeti ono što zaslužuju, Njemu Nju, a Njoj Njega... 

    Ne znam koliko puta sam pogriješila u zadnje dvije godine. Pokušala sam izbrojati sve svoje greške i nije mi uspjelo.
 Greška br. 1 je bila pokloniti sebe nekome uopće, a pogotovo tebi, hladnom, umišljenom i nemogućem muškarcu dok sam žudila za toplom, nježnom i pouzdanom osobom
  Greška br.2 je bila što sam te voljela više nego što si zaslužio i više nego što si mogao podnijeti.
  Greška br.3 je bila što sam vjerovala u tebe , pa i u sebe čak
  I tako bih mogla do u nedogled analizirati i nabrajati greške ali nema smisla.
Konačno sam počela živjeti tako da ne mislim na tebe, uopće. Čak sam srela divnog čovjeka, sušta suprotnost tebi. Mlad, veseo, stalno me nasmijava i stalno je tu negdje blizu mene, pri ruci. Ništa ga ne smeta, ništa ga ne frustrira, jedan od normalnijih muškaraca koje sam upoznala u životu. I koji kurac se trebalo dogoditi da ga tri puta u toku jedne večeri zazovem tvojim imenom. Jednostavno mi izletilo ko metak i pogodilo ravno u sridu. Užasno sam ga povrijedila. On se obukao i otišao strašno povrijeđen a ja ostala mrtva hladna. Ništa me nije omelo da zaspim kao beba, nisam mislila ni na tebe ni njega. I ne znam iz kojeg razloga sam te sanjala baš tu noć, jer noćima ne sanjam ni tebe ni bilo što drugo. Probudila sam se i pomislila kako sam postala previše slična tebi i to mi se uopće nije dopalo. Nazvao me već slijedeće jutro, mali zbediran, ali kao razumije da kad si s nekim dugo, može se dogoditi da ti ime te osobe izleti i ako ne misliš na nju, a meni opet svejedno što on misli, baš kao što je tebi bilo svejedno što ja mislim. Stalno me dodiruje i brine o meni i to me nervira baš kao što je tebe nerviralo što ja brinem o tebi.
  Davno prije kad sam znala razmišljati što poslije tebe, mislila sam da ću misliti ok, bilo je lijepo dok trajalo, ostalo je jedno lijepo sjećanje, još jedna osoba u mom životu. Jer čitala sam negdje da svaka nova osoba koja uđe u naš život ga na neki način i oplemeni. Žalosno je to što nikoga nisam voljela kao tebe i što mi baš niti jedno lijepo sjećanje vezano uz tebe ne pada na pamet, slučajno ili namjerno uspio si postići da te ne pamtim po dobru, a ja bih najradije da te ne pamtim uopće.
   Ostatak života posvetit ću tome da zaboravim, ako se budem dovoljno trudila možda i uspijem. Možda uspijem postati opet ona osoba koja sam bila prije tebe, jer takvu sebe sam voljela. Od dana kada sam počela voljeti tebe prestala sam voljeti sebe i to je bila najveća greška koju sam napravila, tebe pretpostavila sebi. Odličan način za uništiti si samopoštovaje i sjebati život do kraja. I najveća greška na kraju balade što nisam krhotine svog života nakon tebe skupljala sama, nego uplela nekog tko je 100x bolji i od mene i od tebe i što mu sustavno nanosim bol kao što si ti meni, a on se ne da otjerati, kao što se ja nisam dala otjerati od tebe. I najgore od svega, tj. najveća sličnost s tobom i ujedno najveće razočaranje samom sobom činjenica da mi sve to imponira i da ipak iz interesa dopuštam da ostane uz mene, za zlu ne trebalo. Užas. I naj naj najgore od svega što me to upće ne smeta onoliko koliko bi me trebalo smetati, jer ja bih htjela da me to smeta, da nisam kao ti. Jedino što me razlikuje od tebe je to što ipak razmišljam o tome i što ipak priznajem sve svoje grijehe i tu i tamo se čak i pokajem.
  Zaključak na kraju svega bio bi da ti ne bih trebala zamjerati ništa (ne kažem da ne zamjeram, samo da ne bih trebala) jer ljude različite situacije navedu na to postanu beštije. Opravadvam se time da me je sve što se dogodilo s tobom pretvorilo u hladnu kučku, nesposobnu da voli sebe, a samim tim i nekg muškarca. Vjerojatno i ti imaš razlog zbog kojeg si postao takav seronja i takva pizda kakva jesi.