Osobito

Sesvete? Upitala je njišući se u autobusu. Priznajem! Odgovorio sam ljutito. (Priznajem, šaptao sam tiho ispod glasa prijatelju s kojim sam tad dijelio neke čudne priče, o odgovornosti i nesigurnosti, o predanosti i roditeljskom naslijeđu. Sjedili smo tako na travi i očekivali otvaranje, potpomognuti pivom.) Zrake lelujave, rekla je. Smijali smo se i sve bi podsjećalo na skriveni prešućeni tok misli Paula Simona. Držim te, rekao sam. Ha, ha, rekla je i bacila se unatrag. Udarila glavom o pod, nisu ju uhvatili. Držite me, rekao sam. Otvaranje.
Strujali smo potokom u curenjima lišća. Bilo je bistro i davno. Upadali nogama u blato i činili neobjašnjivu strukturu svih i svugdje. Izgubili smo se, zapitah. To mora da nije stvarno odmah je svatko mogao pomisliti, ja to nikad ne bih pitao, osim ako me tkogod vozi u autu. Nisam se snalazio među zgradama, meki su me oblici rađali mekog, tvrdi me hladili i bio bih nedodirljiv. Sebi.
Kome? Gledao sam kako ga pitaš. Odgovorio je, dakako da ne zna, ja sam znao da će tako odgovoriti, ipak sam ga jednom poznavao. Oblikovao je grad od drva, šumu ljudi, ograničenu vojsku spasa bespomoćnu da pomakne. Ugodno smješteni u prostoru pripremljenom za nas mimoilazili smo stvarnost s raznih strana, igrom ili odricanjem iste. Povjerenje je, pomislio sam jednom da ti želim reći, povjerenje u čvrstoću tog prostora kojeg sam za tebe oblikovao u sebi. Kakav je on, pitam se. Teško je ranjiv, jer je još mek, odgovaram ti. Ali toga si svjesna.
Neke cigle prekrivao je bršljan. Bile su svega tri, ako ćemo pravo. Krenuo sam te stvarati u svijesti drugih, nadajući se da to znači tvoj život.
Odjednom, ili bezlično polako = dvije granice za BIJEG od
p r o s t o r a
što ga imamo. Znam, reći ćemo i sebi i Svijetu više od jednom da je zajednica zdraviji oslonac, svjesni svejedno dosad lažnog mira tog zadovoljstva.
Pišem Vam poster oblijepljen idealima, kažem: hraniš se vani da doneseš kući, hraniš se kod kuće kako bi vani sjalo, zar ne bi to tako nekako trebalo ići!?

 
a između?
 

 
(Plin nema oblik dok ne ispuni prostoriju.) Pitaš se kako izgleda prostor koji ispunjavaš. Hoće li ti se svidjeti.
 

 
Idealni spoj osjetilne spontanosti interpretacije, a opet u slijeđenju pravila moguće je pronaći u klasičnoj glazbi?
 

 
Sigurnost čine zadovoljeni uvjeti za sigurnost? (Kako bih se pronašao u nečijoj misli, ta me misao mora moći prepoznati?)
 

 
Zajednica kao prihvaćanje pravila koja ograničavaju osobne slobode. Što s onima koja mi se iz vlastitog sustava vrijednosti čine nepravedna?
 

 

Nonsense is~BETTERthanNO SENSE @ allNoMeansNo(II)

 

Imaš sjajne oči u kojima ne vidim mrak
Bježimo u zrak
i
se hvatamo u kapima
                                 (kiše)
pa
padamo               na
                                  zemlju
o,
rastemo            u
                                  drva
                     , u
krošnjama uzgajamo
ptice
i
piriku jedemo preventivno
krvarimo
svejedno
                               (zarasta.)
 

 

-Mrz- je bio tog dana jadan kao i svakog drugog dana čime je samo sebi i gradu i svijetu dokazivao uzaludnost te nepraktičnost mržnje kao takve. No time je ujedno dokazivao i postojanje istoimene, kao i kojekakvih drugih ljudskih osobina, poput osjećaja. Mržnja je, mislio je -Mrz- nešto kao na van usmjeren osjećaj i time je nalik onima koji su isto na van usmjereni, a pritom nesebični, mislio je -Mrz- i mrzio. Se.
-Mrz-im te što mi tako fališ, bila mu je uzrečica, i postao dio njegovog imena, nadomjestak neki, i izgledalo je kao da si je istu ugravirao u bubreg, izdisao oblačiće s izgubljenim slovima od kojih je zadržao samo neka, koja su bila uporna. A onda se bacio na pisanje umjesto pod vlak, ili je to u ovom kao i svim ostalim slučajevima opet bilo jednako te isto, rekli bismo ovako, čudan si!
Zaglavinjalo bi se jednom, dok je kiša još ispirala lešine mrtvijeh mačaka po cesti, neke druge su općile, a neke se izopćile od naroda i sve bje veselo i šareno kao da snijega nikad nije ni bilo. Umoran sam, rekao je, a narod se nasmije, ta svi smo došli ovamo po pizzu, a i piva je prikladna. Kladivo je otkucavalo kao da se i ne miče između pomaka, i uporno, a tih pomaka je bilo tek katkad rijetko. Pa šta? Pa ništa. Želja za zabavom, (kojom crnom zabavom, ljudi pa koji vam je?!!) izrasla je u drvorede tihih smokvika a kupine su se hvatale za odjeću, ubrao je mnoštvo lovora ali nije splitao vijenac, kuhao je gol samo u sjećanju. Danas? , reče netko. Dakako, odvrati netko drugi. No to je bilo jučer, reče treći. Dakako, odvrati onaj isti. Riječi, sjajne riječi otimanja od usta. A kome, ili bolje, za koga?
Moglo bi se, dakle ovdje i nadalje prevrtati divan i šaren svijet probavotina, no da bi štogod bilo i probavljeno mora a) biti jestivo, te b) biti i KONZUMirano. Uz istoimenu reklamu, glad me požuruje da vas pozdravim, pa do slušanja.
Ma, pitam se zapravo šta sam ovim reko' ? Možda sam recimo bar probavio malo -Mrz-log? A ako ste ga i vi uspjeli probavit' slobodno se ispraznite, tu ili negdje iznad.
 

Stajao je nad mramornom stijenkom hladan i nepomičan. Ostaci jučerašnje kiše ležali su na ravnoj blještavoj plohi tik uz njegove noge. Promatrao ih je slijepim isklesanim očima sa svog podesta, dolje se vrtio njegov pas, vjerni prijatelj, kojeg je pokupio u trenutku kad su se morali povući pred snažnim nasrtajima bezumlja, kuja s s debelom brazgotinom iznad stražnjih nogu. Vijorile su crne kose djevojaka i žena, zavijenih u čipkaste marame, a njihove se suze miješale s lokvicama na kamenu. Gorjelo je. Plamen kao čistilište, i kamen kao mir. Dolazio je sin i pijukom razbio dio tog čvrstog kamenog pokrova, pukotina kroz koju se vidjelo sunce dobila je nagradu na foto natječaju. U nju je nanio zemlju. Posadio u nju cvijeće. Kakav svijet ostavljamo djeci?
 

Veselim ritmom označen, još jedan dan. Tih, sjetan, kakva je već jesen. Sjećam se, ne tako davno smijala si se kad bih ti rekao kako te lakše srećem u svojim mislima, nego li surfajući internetom. Nisi se smijala kad bih u pauzama predavanja otišao u botanički vrt i pjegavo jadikovao u njen osmijeh. Niti kad bih ti rekao da su u Najvećem miru zasigurno pokopana bar neka djeca, jasno, uvijek ujesen. Jesen je doba kad sam svjestan svoje osjetljivosti. (No, to sam ti ionako već rekao. Pitam se katkad zašto me ne čuješ. Pitaš me često – šta je to? A ja ti najiskrenije ne znam reći. To bi ti trebalo dati sigurnost, a ne sumnju. No, to je ionako valjda samo moje mišljenje.)
Lijep je danas dan, unatoč svemu bio, sunčan, pomalo miran, sjetan, tih nekako, rekoh. Nisi mi ništa odgovorila. Nadam se u sebi da je to zato jer je i tebi bio takav, lijep. (Onda se smiješim jer znam da me mrziš zbog toga. I onda se ja zbog toga mrzim. I da me voliš zbog toga, a ja te zbog toga volim.)
Hodam polako, lijeno, sladoled nikad nisam strpljiv čekati da se otopi pa grizem. Ne moramo si više ništa reći, samo možemo pričati, možemo se družiti, ili šutjeti, možemo se sresti, ili izgubiti, štogod nas volja, a sve pod uvjetom dakako da ćemo se danas opet čuti. Smiješim se: ne tako davno smijala si se kad bih ti rekao kako te lakše srećem u svojim mislima, nego li surfajući internetom. Ponavljaš se, čujem te kako mi govoriš, znam da katkad voliš bockati kao i ja, i znam da se mrziš zbog toga. I onda se i ja mrzim zbog toga. I da me voliš zbog toga, a ja te zbog toga volim.
Nemaš li što pametno reći, bolje šuti, rekla si mi, a ja sam se složio s tobom.
 
---
 
(i, film je zbilja LIJEP, možete vidjeti nešto o njemu na http://wbff.org/films/detail.asp?cid=4&fid=506 tj. www.25fps.hr)
 

 
Kad
su ti ruke pružene

(lijevo-i-desno)
prema sebi,

. je ostati
zavezanih očiju (a djelomično)
i . je
uhvatiti sebe
prije kraja
 
gore i dolje, dvije granice nestajanja

 
( i . je uhvatiti sebe u bijegu)
 
a točka ne označava kraj.
 

 
forma katkad zamagli jasnoću, i želja za onim gestalt-pogotkom zapravo stvori promašaj. ista misao izrečena u različitim situacijama koju izriču različiti ljudi može biti shvaćena različito. eh, eh, svašta ...
 

 
čvorci, vrane, sjatilo se jato  promatra, s kuka, vitla motikama:
gradimo li i tko sve ne,CINIZAM , i zdravlje isto tako.
čisto.
(čeznem izgovarati neusmjerene riječi, ipak pogađaju znam jer rađaju se pod stiskom. zaVRAT i samo u JAJA. kukavičja.)
ti si otišla u svoju kutijicu, ja sam se sunovratio pred jezerom, naša mala mjesta sigurnosti dok se ne sretnemo u nepodnošljivoj LAKOĆI kao što sam već. tu.
SMIJEŠNO JE to LETENYE, (granica s mađarskom,) gdje je jezik čudan, pa onda pomisliš, uistinu NISMO TOLIKO ograničeni, _samo//dok ne preletiš PREKO! (PREvisoko) pa te *lovac* skine, ni ne trepnem, nestaneš, čudiš se a nevidljive su a još samo korak, a(bc sir.)
i ta uloga, mi je noćas ostala nekako nakrivljena.
 

 
nisu mi ostavili ništa, na pogled ni na izbor

sjedili smo jedno do drugog i gledali pepeljaru u koju su drugi bacali žvakače zamotane u celofan
eksperiment se odvijao u polumraku,

(a sve je nalikovalo na gledanje filma)
nismo bili u kinu, nismo govorili, nismo se mogli stišati kad glasnoće nije niti bilo,

bio je tu samo pijev.
(ili ptice, što izgledaju kao lišće?)
skorena krv na laktu,
od guranja po tramvajima,
(NE ŽELIM!)

a opet.
 
a opet,
 
eto me.

 
(bili su to ostaci pijeva, oda nepoznatom, zadržani strah u naručju s tobom.)
 
krhke građevine, njihanje grana sumrak-neba,
(škriputava naslonjena drva jedna o druga stružu)
 
dok mogu, gledam kroz sve pukotine, kad sjaj bljesne i zaboli. u sjenu, ili kroz nju,
 
gledam. i
 (dok mogu,) zadržavam strah u naručju s tobom.