hoće li mi netko reći...

...u stabilnoj vezi, nemo´š vjerovat! Da mi je to netko rekao 25.05.2002. nasmijao bih mu se u facu. Tad nisam očekivao baš ništa, samo sam se prepustio trenutku... i gledam sad... kraj mene osoba koja me diže kad su mi krila preslaba za let i koja me spušta u trenucima kad letim previsoko, djevojka koja me zna pošteno naživcirati ali i nasmijati kad mi nije do smijeha. ponekad me zbog toga pati grizodušje... počnem svodit´stvari na jednostavnu matematiku; koliko pružam, koliko primam... uvijek sam u deficitu!!!

Ulicama prolazi gomila klinaca! Bučni, pripiti, naoko sretni... Kao ono; gotovo je sa školskim danima i sad je sve super... Vrtim film unatrag... uf već je okrugla obljetnica od najduljeg i najbezbrižnijeg ljeta, kad su nas obmanuli da smo spremni za život, održali nam patetične govorancije i pustili kao ovce da bauljamo kroz stvarnost. Al` dobro, opiješ se, prespavaš i onda shvatiš da je ono čemu si težio samo iluzija....

Otkači šlepove,
 nanišani jutro i pusti tu ladju da klizi.
Pronašli su Ameri šifru za to:
"Take it easy" lutko lepa!
 Zrela se breskva nebom cepa.
Spusti svetla, oduzmi gas,
 smešnih stvari se bojimo.
 Misliš da neko pita za nas?
 Kao da ne postojimo.
Stavi misli u prazan hod,
 stresi zvezde k'o dudove.
I polako nasuči brod na te plišane sprudove.
I sanjaj...
Odlaze selice.
 Lepršaju malena jedra po nebeskoj pučini.
 Taj odlazak gusaka uvek me starijim učini
- put do raja.
O, zar je uzvodno do kraja? ...
 
 

...plaše me senke minulih dana...
...ipak se borim, ipak se nadam,
sve manje letim, sve više padam
i sve su jače ruke što me vuku k dnu...

Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje se život kruni uzalud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem i ja... Onako lud...
Ja znam da vreme ne voli heroje... I da je svaki hram ukaljalo...
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo...

...Negde se pipnu naši mali svemiri
Kada već pomislim da spavaš
Zašumi saten, tama se uznemiri
I kao talas naiđeš.
U školjki tvoga pupka leto zimuje,
Tu čuvaš mrve sunca za nas.
Sa tvojim dodirom se čežnja rimuje,
Dok kao talas nadireš.
I ništa više nije važno,
Lice sveta zlobno i lažnoSe raspline za čas.
I niko više nije bitan,
Svi su pesak prezren i sitan,
Pesak ispod nas...

U glavi mi je zasvijetlila lampica za alarm. Dakle, opet počinje period u kojem ćemo jako malo pričati, zapravo; puno pričati, a jako malo razgovarati. Ta 3-4 dana prije nego "my darling" dobije menstruaciju su nam uvijek teško podnošljiva.Zbilja nikada neću do kraja shvatiti žensku fizionomiju (a još manje psihologiju)! Kakve se tu emocije i misli izmjenjuju! Zašto se žene za vrijeme PMS-a ponašaju više-manje neuračunljivo?! S jedne strane traži da joj posvetim punu pažnju, a s druge se ponaša kao da me ne može provariti. Samo čeka neku moju riječ ili gestu koja će inicirati svađu. Srećom, navikao sam odavno na to pa tim svađama ne pridajem veliku važnost! Ionako će za koji dan doći sa smješkom na licu, iako blijeda i s podočnjacima i bezbrižno odcvrkutati "dobila sam" i stvari će opet ići svojim tijekom do sljedećeg ciklusa

Kad bih morao birati koji dan u tjednu mi najteže pada, nebih se puno nećkao, to je definitvino ponedjeljak. Uvijek me tako zvizne (nekad i prejako!)...
Uhvati me ponekad suicidan nagon (ne drži me stalno ali dođe 2-3 puta godišnje) i zanimljivo,  uvijek je to ponedjeljkom. Ovaj današnji je upravo takav... Kad bih znao da ću za minutu biti mrtav, nebih se uopće uzbuđivao. Ipak znam da neću nikada dići ruku na sebe... previše je glupih obzira u svemu tome. Te ne želim povrijediti ovoga ili ononoga... ali zbilja, nije mi uopće stalo... Ne znam što bi mogao biti uzrok svemu tome jer po svačijim tuđim mjerilima imam sve; dovoljno ljubavi, novca, prijatelje...al´ ipak nešto fali....

"... Jednog dana, dat će Bog
doslikat ću portret života mog.
...silueta se davno nazire
netko uzdahne, netko zazire... 

"....i da mi je da se samo još jednom zaljubim,
opet bih gledao niz kej kao niz prugu
i opet bih mogao da se u oblak zadubim
i čekao bih samo nju, nijednu drugu..."
Promatram ju dok sniva u imaginarnoj igri sjenki jutarnjeg sivila... između nas ponor tišine... Kako odrediti trenutak kad ljubav izdahne? Kad nema grubih riječi, nema svađe.... samo tišina u koju tonemo....
 

Nemam volje za ništa... Sjedim za računalom i glumim da nešto radim... čekam kraj radnog vremena da zdimim kući... Totalno neracionalna stvar, pa mogao bih otići i da me nitko ne pita zašto.... zavaravam samog sebe da će me fijaka proći i da ću danas još raditi... Mo`š mislit`!!! Ne volim raditi seksističke podjele ali ženama je barem jedna stvar jednostavnija  nego muškarcima; kad se ovako osjećaju, za sve mogu okriviti PMS!!!!