TEME I DILEME JEDNOG SPLITSKOG TEŽAKA :))

jučer sam bio na grobljima,u spomen na drage ljude kojih više nema.....rođaka,bake,dide....i Flavije.......Flavija je bila kći mojih kumova,sedam godina mlađa od mene,a bili smo kao stariji brat i sestra....ako je postojao anđel na zemlji,to je bila ona...rasla i stasala je brzo u zgodnu i pametnu curu,već sa šesnaest godina ona i ja bi pričali o životu,snovima,nadanjima,ljubavima...tada je ona svaku moju ljubav skupa s menom analizirala,i kada se jedna moja duga veza raspala,prva koja je bila uz mene bila je ona...kad bih došao kod njih u Beč,vodila me svagdi vani,ona,njen momak,brat i ja lumpovali bi do sitnih jutarnjih sati....kad bi bio sam,ako triba ma namištala bi mi i prije,ma sve bi učinila za mene,i obrnuto...kada je čula da se ženim,bila je presretna,rekla je....."samo požuri s bebom,pa da se ja mogu biti ponosna teta...."....ali malo prije mog vjenčanja,na jedan uskrs,Flavija je poginula u saobračajnoj nesreći......bog ju je pozvao k sebi...
šok u meni je bio velik,bol neizmjeriva....nisam mogao vjerovati...a pitanja opet nisu prestajala,bože zašto???...zašto??..odgovora nije bilo....nisam mogao ići na sahranu,nisam imao hrabrosti....ali onda sam se predomislio,sjeo sam u automobil,i jureći stigao na pogreb.....bol i suze...samo to je bilo tamo...uspomene...nitko na njih tad nije mogao misliti....
krenuo sam kući kasno uvečer,i odlučio sam stati na mjestu gdje je poginula,da se pomolim....kad sam stigao,ugasio sam automobil,izašao vani...i pomolio sam se.....osječao sam se čudno,prolazili su me trnci,suze su išle same od sebe,činilo mi se kao da me netko gleda,ali nije bilo nikoga.....ušao sam u auto,upalio ga i pogledao na sat u automobilu.....učinilo  mi se malo čudno vrime....pogledao sam sat na ruci....on je pokazivao još nebulozniju uru....pogledao sam mobitel...i tamo je bilo krivo vrijeme!!!!!????
cilim tilom prošli su me opet trnci,jednako kao i sad dok ovo pišem,da li je to bila ona,da li mi je htjela nešto reći....mislim da je...to je bila Flavija.....
jučer dok smo stavljali cvijeće na njen grob,trnci su me opet prolazili,suze su opet krenule same od sebe....gledao sam svoju kćer,i pitao se kako bi volio da je Flavija tu,da se poigra s njom,da je poljubi,zagrli....kći me je pitala...tata zašto plačeš...a ja sam joj rekao....plačem ljubavi zbog jednog anđela,koji s neba pazi na nas.....zagrlila me je kao da je sve razumila....ništa više nije pitala...a ja sam gledao u sliku na grobnici,obrisao suze i nasmiješio se,jer sam znao da je ona tu kraj nas....svaki put kad me prođu trnci,znam da je ona tu......
pozdrav Flavija,i jednom sresti čemo se opet....... 

evo sad se dopisujem sa jednom dragom osobom,i malo pričamo o muško-ženskim svijetovima,i nakon toga izvalčimo sličan zaključak,barem mislim tako :))
Čini mi se da danas žene više cijene,lažljive tipove,kurvare,licimjere,pokvarenjake,pa čak i one koji ih lemaju...barem sam ja stekao takav dojam....a i po mom osobnom iskustvu,mogao bih ovo zaključiti...
jer kad žena naiđe na normalnog lika,poštenog,iskrenog...ona ga gleda kao čudo,i ne viruje mu baš,ili mu ne želi virovati,i kao takav je manje intersantan nego ovaj prvi....ma jebeš sve odem i ja u ove prve,oni definitvo bolje prolaze u životu :))

i nakon novog brodoloma broda zvan ljubav,ja se ne dam...idem dalje...ali ovaj put znam,neke osobe nisu vridne ničijih suza, nisu vriddne patnje, boli ...koju uzrokuju...ali zašto zbog njih biti ljut na cili svit,ne danas je lip dan,sunce je opet tu...a ja i dalje želim isto.....
moje molitve i dalje su iste,pronači novu ljubav,dati sebe,davati ali i primati  ljubav,voljeti u tuzi i radosti,imati ljubav koja če znati kad joj je teško da može računati na mene,da može se osječati sigurno u mom naručju,da možemo planirati budučnost zajedno....tu se ništa nije promjenilo,ostali su friži,ali ja idem dalje...jer najljepši je osječaj iskreno,čisto voljeti i isto tako biti voljen....

kažu ljudi da nije svako zlo za zlo.....i nisam baš držao do toga,dok mi se u životu nisu počele dešavati ružne stvari...i onda mi se činilo kako sve ide nizbrdo,kako nemam snage za iči dalje,u meni su samo bili nemiri,popračeni sjetom i tugom...
a onda mi je jedna draga osoba poslala jedu lipu poruku,pa drugu,pa treču....sa svakom porukom meni je bilo sve lakše,bol u meni je bila sve manja,i manja,ja sam počeo ponovno osječati spokoj....pričala mi je o anđelima čuvarima....ja sam na svog zaboravio,a on je cijelo vrijeme bio tu.......i sjetio sam se, pa ja sam zaboravio i molitvu anđelu čuvaru,bože zaboravio sam je...ali sa novom porukom dobio sam i molitvu,i sad je glasno izgovaram,dijeleči je sa svim dobrim ljudima,sa svima onima kojima je teško....još uvijek ima dobrih ljudi zbog kojih je ovaj svijet još uvije lijep i u njemu treba uživati.....
ANĐELE, ČUVARU MILI SVOJOM SNAGOM ME ZAKRILI,PREMA BOŽJEM OBEĆANJU,ČUVAJ MENE, NOĆU - DANJU,OSOBITO PAK ME BRANI DA MI DUŠU GRIJEH NE RANI,A KAD S OVOG SVIJETA POĐEM,SRETNO DA U NEBO DOĐEM, DA SE TAMO S TOBOM MOGU VJEČNO KLANJAT DRAGOM BOGU.

ovih dana tilo se bori samo sa sobom,a u meni vode se bitke,sa jedne strane su moji osobni strahovi,predvođeni mojim demonima,a sa druge strane je nada u bolje sutra,predvođena osmijehom.....samo je nada slabija,i trenutno nadjačana,ali se ne da,još je tu....i ponekad kao da mi ta nada pošalje  unutarnji glas koji me na kratko vrime učini spokojnim,mirnim,ali onda demoni opet izađu van i zarobe me....u meni kao da se vodi bitka ,između dobra i zla,izeđu sreče i tuge......i ti demoni mi govore...ljubav i sreća je stvar prošlosti.....a onda se javi ona mala nada,koja mi kaže...nije tako ,znaš da nije tako,doči če sreča,i ljubav,strpljiv samo budi....samo ovaj nadin glas je šaputanje....a sa druge strane čuje se vika demona,koja nadjačava,i opet sve kreče iznova...i tako svaki put,sat za satom,dan za danom....

......prva si rekla ti s tobom ču stajati i kad bogovi dignu glas
prva si rekla ti to mora trajati jednom davno smo imali nas
sad te samo rijetko sjetim prolaze dani vrijem leti
kako se poruše sni a isto smo sanjali
sad te se samo rijetko sjetim gdje si zimi gdje si ljeti
već je hladno ruke mi zgrij.......

prošlo je već neko vrime da smo bivša i ja odlučili poči svatko svojim putem,vidili smo da je puno bolje riješenje dobar razvod,nego loš brak....i tako prvi dani su bili teški,pogotovo kad su se ona i kćer odselili...samoća,prazna postelja,su sad bile neke ružne novine u mom životu na koji sam se morao naviknuti...i jesam naviknuo sam se,ne kažu uzalud da je čovik beštija koja može sve izdurati....
a onda sam počeo polako izlaziti vani i viđati se sa curama,ženama.....i počeo sam opet lagano osiječati da sam živ....i tako prva veza,nije išlo...druga veza,nije išlo,pa malo flerta,i onda ti u život nenadano uleti žena i ponovno ga okrene naopako....lip filing....ali....zašto ništa ne može bez ovog ali......cura je super,lipo mi je u vezi,ali sve ove cure prije nje su bile mojih godina,pa neke i razvedene,i razumile su moju potrebu da određene dane u tjednu,vikende,provodim sa kćeri...i tako je bilo sa ovom curom,znala je za moju situaciju,i prihvatilila je.....ali....ništa bez ali....odjednom su počeli problemi,a glavni razlog je to što se viđamo šablonski,četri dana u tjednu,a tri dana sam sa kćeri...i to ju je izluđivalo....
pokušao sam je razumjeti,ali i objasniti joj da ja imam dite koje ne želim zapostaviti,koja je još premala,koja me treba....sve je to ona razumila,ali nije mogla dalje tako....rekla mi je..."imam te,a u stvari te nemam"......sada pokušajemo spasiti šta se spasiti da,ako je uopče ostalo išta za spasiti.....mene glavom prolaze misli....gdje sam falio,što sam krivo uradio...a onda s druge strane nemam pravo curi ništa zamjeriti...ona je mlada ,bez obaveza,što joj triba da se petlja sa čovikom koji iza sebe ima dijete,propali brak.......osječam se kao roba sa greškom,samo što se ova greška ne može popraviti,i s njom se triba živiti.....i prvi put sam se upitao koliko če me situacija u kojoj sam kočiti u budučim vezama,ma hoče li ih uopče biti.......strah me lagano hvata,i javljaju se primisli da ču možda ostati cili život sam,bez voljene osobe kraj sebe,sa kojom bi dilio dobro i zlo,suze i smijeh,tugu i sreću......i nikako da se rješim crnih misli....i opet se pitam....tražim li puno od života....
 
 

...bila je to još jedna radna subota,ali ovaj puta puna poslova,jedna od rijetkih subota kad se radi punom parom,bez stanke....
došao sam doma umoran,još uvik razmišljajuči o poslovima iz te subote....hoče li se puste ponude izrealizirati,hoču li uspjeti ostvariti zacrtani plan ???
tako je došla noć,i nije mi bilo do ničega,večera,utakmica,malo živciranja,vike,pivo i  spavanje....
e sutra je bila nedilja,još uvik sam razmišlja o poslu,a onda sam se sitija,danas mi dolazi kčer...
istim trenom zaboravija sam na posao,na ponude,konta kupaca....kad je došla,ja san odma bija drugi čovik,sa osmijehom na licu,sa sričom u srcu....kada sam je tu večer stavljao u krevet,prije nego što je zaspala,pogledala me je svojim lipim,velikim očima,nasmješila se i rekla;...tata puno si mi falija....ej ljudi.....kako mi je tad u trenu srce bilo ispunjeno,kako mi je taj moment ulipša život, svatija sam ono što znam otkad se ona rodila,da je ona ono najlipše šta mi se dogodilo u ove 32 godine,i ništa to ne može promjeniti,baš ništa.....za nju se vridi boriti,nju triba izvesti u ovaj zbunjeni,zamantani,naopaki svit,i nastojati od nje učiniti,dobru,poštenu,toplu osobu,a ne proračunati,hladni stroj .....zbog nje ništa nije suviše,za taj njen pogled,osmijeh,za njenu iskrenost,sve se isplati.....baš sve....
 
 

skoro  če dva sata ujutro,a ja još ne mogu zaspati.......ježim se od pomisli da idem u prazan krevet,stoga radije gledam tv,surfam,čitam....samo da ne idem u sobu.....
snovi.....ne sičam se kada sam zadnji put sanjao nešto normalno,lipo............moji snovi sad više liče morama,bunilu izazvanom groznicom.......
 čutim da se tilo teško nosi sa ovim.....
 
 

ma ni sam ne znam odakle taj lik vadi sve ove lipe riči koje je slopija i pretočija u svoje pisme.....danas nakon malo duže vrimena ponovno slušam mirakul,album i danas fantastično zvuči,a riči......svaka čast Gibo.....teško če itko više nadmašiti  tvoje tekstove...........
Divno je kad zena ima petlju Da te uzme k sebi Onda kad si slab Divno je kad cutis snagu njenu Koja vadi me iz moga blata van Divno jeDivno je kad izlazis na svjetlo Dok priviknu se oci Znam da nisam sam Divno je i ne dogadja se cesto Taman toliko da sam o njoj ovisan Divno je........
 

zadnjih nekoliko dana moj se život okrenu naopako......žena,sad već bivša i mala su otišli,a ja sam ostao sam u kuči koja je nekad bila ispunjena srećom,osmijehom......prva noć,prva noć je bila najgora,bunilo izazvano navikom da kraj mene na uzglavlju spava moja kćer,da me tokom noči u snu zagrli,počupa,kaže da treba piti sok, iči na wc......sad toga više nema.....ma ustvari ima,ali to više nije ona slatka svakodnevna rutina,sada su to dani u tjednu,mjesecu, kada je ona s menom,i sada te dane čekam....
nevjerovatno koliko emocija u tebi može probuditi tvoje dijete,a da ih nikada prije nisi bio svjestan.....i onda postaneš svjestan one stare izreke,koja puno kaže u malo riči.....djeca su naše največe blago...... 

Ponoć je odavno prošla.....danas je prvi travanj,oliti prvi aprili,znate ono aprililili,spremite se na zajebe svih vrsta.
Sada sjedeći i zureći u monitor,pitam se šta radim,zurim ko tele u šarena vrata tražeći neke odgovore,šta uopće radim na iskrici....pa tu sam tek par dana,a već ličim ovisniku,došao sam ovdi tražeći nešto,ali sam znao da če to biti teško,i nisam bio optimista.
Već danas razmišljam drugačije,i prominija sam mišljenje da ti ovakvo nešto može donijeti barem malo sreće,utjehe i slično.....
Hvala vam.