Artman's blog

HVALA!

ENIGMA
"I Love You...I'Kill You"

I see love, I can see passion
I feel danger, I feel obsession
Don't play games with the ones who love you
Cause I hear a voice who says:
I love you... I'll kill you...
Loneliness, I feel loneliness in my room...
Look into the mirror of your soul
Love and hate are one in all
Sacrifice turns to revenge and believe me
You'll see the face who'll say:
I love you... I'll kill you...
But I'll love you forever
Loneliness, I feel loneliness in my room...



PINK FLOYD
"Keep Talking"

For millions of years mankind lived just like animals
Then something happened which unleashed the power of our imagination
We learned to talk

There's a silence surroundiing me
I can't seem to think straight
I'll sit in the corner
No one can bother me
I think I should speak now (why won't you talk to me)
I can't seem to speak now (you never talk to me)
My words won't come out right (what are you thinking)
I feel like I'm drowning (What are you feeling)
I'm feeling weak now (why won't you talk to me)
But I can't show my weakness (you never talk to me
I sometimes wonder (what are you thinking)
Where do we go from here (what are you feeling)

It doesn't have to be like this
All we need to do is make sure we keep talking

Why won't you talk to me (I feel like I'm drowning)
You never talk to me (you know I can't breathe now)
What are you thinking (we're going nowhere)
What are you feeling (we're going nowhere)
Why won't you talk to me
You never talk to me
What are you thinking
Where do we go from here

It doesn't have to be like this
All we need to do is make sure we keep talking


PINK FLOYD
"Is there anybody out there?"


PINK FLOYD
"Hey you"

Hey you,
Out there in the cold,
Getting lonely, getting old,
Can you feel me?

Hey you,
Standing in the aisle,
With itchy feet and fading smile,
Can you feel me?

Hey you,
Don't help them to bury the light.
Don't give in, without a fight.

Hey you,
Out there on your own,
Sitting naked by the phone,
Would you touch me?

Hey you,
With your ear against the wall,
Waiting for someone to call out,
Would you touch me?

Hey you,
Would you help me to carry the stone?
Open your heart, I'm coming home.

But it was only, fantasy.
The wall was too high, as you can see.
No matter how he tried, he could not break free.
And the worms ate into his brain.

Hey you,
Out there on the road,
Always doing what you're told,
Can you help me?

Hey you,
Out there beyond the wall,
Breaking bottles in the hall,
Can you help me?

Hey you,
Don't tell me there's no hope at all.
Together we stand, divided we fall.

Na povratku iz Rijecke bolnice, gdje sam pokupio neke nalaze za staru, svratih do tipa koji prodaje stripove i bacih oko... Trazio sam 100-ti broj Alan Forda, ali ga nije bilo. Tada, jebiga, neznam to objasniti, osjetio sam gotovo jezu, srse niz kicmu i toplinu u ljevoj polutci glave iznad uha. Zacuh trubljenje auta i psovke vozaca, te se okrenuh. Docekao me pomalo neobican prizor: praznih ociju i stisnutih saka jedna je djevojka gotovo zaustavila promet i na tren sam imao osjecaj da ce skociti pod zaustavljeni auto, ali ona ga je zaobisla i krenula dalje. Izgledala je gotovo nestvarno a tako se i kretala, poput sablasti. Kompletna njena pojava bila je spooky: blijedog lica, stisnutih saka, ukocenog drzanja i praznog pogleda vise je tumarala nego hodala s nekim ciljem. Njeno pravocrtno kretanje nastavilo se prema bircu Kaltenberg, ali i tamo je uspjela zaustaviti promet a "hrabri" vozac ju je nemilice castio psovkama i tu negdje mi je pukao film i odlucih intervernirati. Bilo je iz aviona vidljivo da s djevojkom nesto nije u redu. Il se napusila neke jaako lose trave, pojela kakav los trip ili... ma jebiga, nisam razmisljao vise vec sam je primio pod ruku i preveo s ljeve strane ceste.
Nakon sto smo presli cestu, pustih joj ruku, ali tada je ona prihvatila moju, i to grcevito. Instiktivno, lagano sam povukao ruku sebi, ali bezuspjesno, ona je pojacala stisak i pogledala me ravno u oci.
E, ljudi moji, taj pogled bio je nocna mora, trailer za kakav jeziviji horor... Iz ociju gotovo se mogao osjetiti krik prenapacene duse, bol stabla kojeg kidaju ravno iz korjena, agonija teleta koje ceka na red za serijsko mesarsko klanje, dubina, dubina, dubina...
Sjetih se da sam odavno odjebao svoje Reiki "majstorstvo" svih stupnjeva, TM gluposti i odlucio ne koristiti se bioenergetskim potencijalom kojim sam zesce nabijen, ali u tom trenu je to sve na neki nacin palo u vodu...
I dalje je grcevito stiskala moju ljevu ruku i fiksirala me pogledom, ali sam ja iskoristio svoju desnu ruku i njezno je zagrlio. Utopila se u zagrljaju kao da oduvijek tamo pripada, kao da je to upravo njeno mjesto, njen zivotni prostor iz kojeg je bila u izbjeglistvu svo ovo vrijeme, i otpustivsi svojom rukom moju ljevu, zagrlila me oko pasa da sam gotovo ostao bez daha...
U trenutku kada sam je zagrlio i desnom rukom potpuno se slomila i rasplakala poput malog djeteta, duboko ukopavsi glavu u moje rame tako da sam i kroz kosulju mogao osjetiti njene vruce suze.
Tu negdje plus minus je za nas dvoje vrijeme stalo. Otvorio sam svoju auru i pustio je unutra. Neznam kako to znanstveno objasniti, ali na neki nacin - spojio sam njenu praznu bateriju na svoju i poceo je puniti sto je izvana rezultiralo iz prelaska grcevitog loma i polunekontroliranog grca tjela u tihe, gotovo necujne jecaje sve dok se na kraju nije gotovo potpuno umirila i disanjem uhvatila normalni riram.
Tada sam usmjerio gotovo svu raspolozivu energiju u ruke, no njen zagrljaj nije popustao pa sam ja odgrlio nju i obgrlio joj rukama arkadu glave pustivsi da sva moja i Geina energija istece u to nesretno, ispaceno bice. Trenuci postase vjecnost... Primala je, primala, primala i primala... Upijala je poput suhe zemlje prve kapi kise, neopisivom snagom i intenzitetom.
Tada, neodredivo u vremenu, pogledao sam u te duboke zelene oci i osjetio mir, iskonski mir i puninu, a i njen zagrljaj je pomalo oslabio i na kraju smo se odvojili bez rijeci jedno od drugog. Primila je moju ruku u svoju i bez rijeci smo krenuli ravno, pa preko ceste i nekako sinhronizirano usli u igraliste djecijeg vrtica.
Tek tada osjetih slabost i gubitak one silne energije koju sam joj dao i nenadjebivu potrebu da zapalim cigaretu. Otpustivsi njenu ruku iz svoje, vise sam pao na klupicu nego sjeo, prekoracivsi je poput kauboja i izvadih cigaretu zubima iz kutije. I onda taj prokleti Zippo...
Dok sam ja tako bezuspjesno pokusavao zapaliti cigaru, ona je takoder prekoracila klupu i sjela meni nasuprot. Molecivim pogledom sam je zicao vatre, na sto je ona uhvatila vrscima prstiju cigaretu i bacivsi je na pod zgnjecila nogom. Osjetih se slab i malen, jebiga, posegnuo sam rukom u dzep za drugom cigaretom ali tada se ona priblizila na klupici bez naslona i primivsi me sa rukama spojila nase glave tako da smo se dodirivali celom o celo. Stisnuh ruke u grc jer jos uvijek mi je nenadjebivo trebala cigareta, ali tada je ona primila moje ruke u svoje i za nas je opet vrijeme stalo... Cuo sam glasove djece u igri oko sebe, starce u prolazu koji su komentirali neku tv emisiju i zvukove atomobila, ali vise nisam cuo svoje misli, vise nisam cuo sebe i na trenutak kao da sam prestao postojati... a taj trenutak je potrajao...
Ne sjecam se vise tko je izrekao prvu recenicu. I dalje spojenih cela ispricala mi je svoju pricu. Ostao sam bez teksta, a potom je zazvonio moj mobitel. "habla, habla, habla, HITNO! HITNO! habla! habla! SERVER, RUTER, VIRUS, BANDWITCH... habla... habla... HITNO! HITNO!" I u tom trenutku osjetih krvnicku mrznju spram posla koji radim i zelju da ovecim cekicem smrskam cijelu tu mrezu u paramparcad, a potom i sebe. Usred mog "razgovora" koji je vec tada trajao 10-ak minuta i u kojem sam pokusao eskivirati odlazak na intervenciju, i njoj je zazvonio mobitel i takoder je s nekim nesto polemizirala. Zavrsivsi razgovore dogovorili smo se za ponovni sastanak na toj klupici za 2 sata...



Nisam dosao. Kukavica sam, jebena kukavica. U trenutku kada sam je posljednji put pogledao u oci, uplasio sam se i same misli koja mi je prostrujala glavom: "mogao bih te VOLJETI". Govno sam od covjeka, 0, kukavica, smrad i papak. Vec i na samoj Iskrici sam u profilu napisao da NE ZELIM IZICI s nikim koga tu upoznam.
Jebiga, jos uvijek volim zenu koja me ostavila svom dusom svojom, misli, snagom i srcem svojim toliko jako da ono puca svako jutro od boli. Oprostio sam joj sve stare nevjere, a oprostio bi joj i buduce, samo da je sada tu - samnom. Ono malo sto sam je uspio preboliti, pa sad da padne u vodu... no way!
Da sam barem umro od kakvog infarkta ili sl. dan prije nego sto me je prvi put prevarila... Otisao bih u raj ili pakao, posvje mi je svejedno, ali otisao bih SRETAN i bolio bi me kurac za sve ostalo. Ovako ozbiljno razmisljam o tome da si oduzmem zivot, nisam ga vrijedan zivjeti, a i previse je patnje tu svaki dan, svaki minut, svaki sekund mog usranog zivota. Nemam ali ama bas nikakav strah od smrti ali isto tako ni znatizelje da je probam. Tu je ona neka iskrica nade da ce se nesto zanimljivo desiti, neki impuls koji ce promjeniti sve, nesto novo, nesto tako sjajno i lijepo da ce sve ono staro pasti u zaborav. Utopija, jebena utopija.
Vrlo vjerojatno gasim ovaj blog - necu vas vise zamarati sa svojim glupostima, a i profil cu izbrisati - neznam kog kurca uopce tu trazim, greska je sto sam se uopce logirao... I jos postam 20 slika... Kakav sam ja kreten, a vecina vas nema ni jednu ili su to neke slicice zivotinja, auta i statigajaznam...

Ma, ono, sorry ljudi na gnjavazi, idem van lutati malo uz more, nadisati se svjezeg zraka i promisliti dobro o svemu.
Na tom impulsu zivim, cekajuci Godoa, ujutro se oblacim, brijem kosu i glavu, doruckujem kavu i cigarete, slusam muziku koja u mom zivotnom prostoru nikad i ne prestaje svirati i pisem ovo sto sad pisem.

Današnji dan zapoceo sam u jurnjavi koja me potpuno iscrpila. Nije ni 16:00 sati, a vec se osjecam poput leptira bez krila na uzarenoj limenoj ploci. Osjecam potrebu da odem u sumu i istrcim se dobro, urlicem i skacem po drvecu k'o majmun. To bi bilo jednostavno strava, al, sljedi onaj dobro poznati val koji donosi plimu tuge u moje srce.
Jednostavno - nemam snage da se pokrenem bilo gdje. Najradje bih iskljucio mobitel, pokrio se preko glave i lezao tako satima, bez ikakvih misli.
Nakon logiranja na Iskricu javio sam se samo jednoj djevojci, i to preko volje, a razlog je bio taj sto je jednostavno bacala na pozitivu. Po povratku doma i regularnom checkiranju poruka, iz ko zna kojeg vraga sam otvorio iskricu i tamo me docekala njena poruka, onako - topla, srdacna i iskrena. Priznajem: ocekivao sam neku uvredu ili nesto tipa "odjebi, majmune" i s tim bih se znao nositi... ovako... neznam.
Mozda je to ona moja urodena autodestruktivnost koja se integrirala u moj zivot nakon razvoda - kako li to samo gorko zvuci. Jednostavno, previse zivim u proslosti. Iz svega ocekujem neki zajeb, a strah od nove boli i gubitka drage osobe paralizira me, oduzima dah i goni u bespuce ocaja.
Netko bi rekao: nije sve zako crno - razvedri se - chill out! Problem je u tome sto se s tim u potpunosti slazem, no - ja ne gledam na svijet crno bijelo, gledam ga u koloru, al se u mom koloritu nalazi previse tamnih tonova. Mozda je to samo faza, ali...
Opako razmisljam o tome da obrisem svoj profil, a bome i sebe s kugle zemaljske.
Ljudi me poznaju iskljucito kao veselu i vedru osobu, punu humora i razumjevanja, osobu koja uvijek dize atmosferu i pokrece neku akciju. Takav sam odkad znam za sebe i znam da je ova deprimirajuca faza sljepi putnik na mom brodu koji jezdi putem srece, ali bojim se da taj fakin sljepi putnik preuzima kormilo, okrece jarbol i vodi me u ocaj, za koji fakat nemam razloga. Imam sve sto covjek pozeljeti moze: velik zivotni prostor, pristojne financije, prijatelje/ice koji /e su spremni staviti ruku u vatru za mene, zdrav sam a po tvrdnjama ljepseg spola i pozeljan, po zadnjem testu iz MENS-e ulazim u gornjih 2% najinteligentnijih ljudi u svijetu... habla... habla...
Cesto cujem da je moj problem to sto previse razmisljam. Jebiga, previse toga sam procitao i naucio u zivotu, previse saznanja i spoznaja istkalo je moj intelekt i izbrusilo me u osobu koja je itekako svijesna odgovornosti koju je preuzela tim znanjem. Mozda je upravo u tome problem - imam 30 godina, a ostao sam fakin dijete, razigran i nesputan u bilo kojem pogledu. Znam da nebih smio razmisljati tako - ali - boli me kurac za politiku, ulazak Hrvatske u Evropske integracije, crkvene dogme, moranja i prisile sistema u kojem zivim kao i to da sad moram cijelo popodne instalirati nekakvu fakin mrezu. Hmmm.... cek da razmislim...
Obavljeno!
Nazvao sam prijatelja koji ce me zamjeniti na poslu! Upfff, kakvo olaksanje! Imam u dzepu cca 2000kn koje mogu potrositi ovaj tjedan i upravo sam odlucio organizirati tulum doma!
Pa, da vidimo:
FAZA1: pozivanje frendova/frendica koji bacaju na pozitivu
FAZA1a: pozivanje ostatka frendova/frendica za 2 sata kasnije od pocetka derneka, kad malo uzarimo atmosferu, da je oni ne izdeprimiraju, nego da i njih ubacimo u good mod!
FAZA2: Spremanje prostorije
FAZA3: Nabavak klope, cuge, a trave ionako u Rijeci nema, pa se necu ni truditi...
FAZA4: Izrada Pizze, palacinki i kanapea
FAZA5: Izbor samo pozitivne glazbe od 13.000 Mp3 albuma koje sam skupio, slaganje playliste od par tjedana iz koje ce se preslusati svega nekoliko sati
FAZA6: Provjera jel sta di kako fali i sta jos sta ne
FINALE: Vec sad se osjecam super, sorry ljudi sto gnjavim, al - nikad ne pisem ciljno ni s namjerom, jednostavno - savladao sam poodavno daktilografiju tako da su mi prsti gotovo brzi od misli i da ste accidently svjedocili mom razmisljanju "naglas"...

Evo, djevojko s iskrice, ovo upploadam na blog i jurim tulumariti, sorry, ali nemam snage napisati ti odgovor, mada ga imam u glavi od trenutka kada sam procitao tvoju poruku...

Pijuckajući ranojutarnju kavicu u Galu, pomislih – pa zašto ne...
Dan je bio poprilično zanimljiv sam po sebi: slučajno sam upoznao dvoje izrazito zanimljivih mladih glazbenika s akademije i popodne je nestalo, vrijeme se negdje polako zagubilo dok smo rasturali po nekim svakodnevnim temicama, kao da se znamo godinama...
Jebiga, tako je to samnom. Jednostavno – nisam tip za upoznavanja novih ljudi jer ispada da su novi ljudi stari ljudi, odnosno – stari upravo onoliko koliko sami žele biti. Tako je npr. jutro počelo sa Strippy-em koji ima 46 godina kojem sam «popravio» laptop, nastavilo se s konobaricom od cca. 26 da bi instrumentalci uljetili sa svojih 19 i 21-om godinom. Poslije se nastavilo jednako šarenoliko, kako po godinama tako i duhu ljudi koji su cirkulirali unutar mog života taj dan.
Razmišljao sam o Miki, mojoj princezi, mišici i sada već bivšoj supruzi i o tome koliko su isprazne riječi onih koji su mi tvrdili da vrijeme lijeći rane... Jebote, vrijeme je proletjelo odnijevši sobom moje ugrize u jastuk, potrgane plahte u praznom krevetu i punu pepeljaru kraj uzglavlja, ali nije odnijelo nijedan milimetar zida boli i hladnoće koju osjećam zbog tog nenadjebivog gubitka. A kako i bi, ta bili smo jedna duša u dva tijela. S njom je izgleda u nepovrat otišao krvnički dio mene, ponekad razmišljam: onaj bolji dio mene.
Evo, upravo dok ovo pišem iz Winampa odjekuje «Great gig in the sky» dobrih starih Pink Floyd-a, pretapa se lagano u «I love you, I'll kill you, but I will love you forever» (Enigma) a mene prsti ne slušaju, želim pisati, baciti dušu na virtualni papir, ali duša je negdje drugdje, barem ona druga polovica...
Rasprsnuti snovi i iluzije boljeg života sad su gorka stvarnost. Grob sam oličen: izvana živ i vatren, iznutra mrtav i truo, u potpunosti uništen. Ljudi se dive mom duhu, volji za životom, poneki i «očuvanom izgledu dječaka» a pojma nemaju koliko mi se ne živi zapravo.
Gledam nekako na to da je ova «dolina suza» zabavnije mjesto u život za dvoje, ali mislim da više nikad neću imati sreću naći takvu simbiozu koja je postojala između mene i žene 9 godina, kad smo još kao djeca (ja:19, ona:17) poslali svijet k vragu i krenuli zajedno ispod duge, putem beskonačne sreće i svakodnevnih životnih iskušenja.
Sad samo znam da želim biti sretan i – to je sve. To je sva moja životna filozofija, alfa i omega, misao vodilja. Život postaje borba za ostvarenje tog cilja, tamo gdje sam ranije kročio s lakoćom sada gazim kroz trnje uspomena, boli i unutrašnjeg nemira raspršenog gubitkom samopouzdanja i nekim gotovo iracionalnim strahom od uspjeha koji prodire ravno do kostiju.
Dugo tako gruntam, tj. već neko vrijeme lurkam www.iskrica.com link s portala www.monitor.hr i razmišljam – zašto ne... Huh, eto, ulogirah se, postah i nekih 20-ak svojih slika u .jpg formatu koje čekaju na autorizaciju od strane administratora, ispunih profil i – to je valjda to...
Nemam ali ama baš nikakvih očekivanja, tako da ne očekujem nikakvo razočaranje, uostalom, svakodnevnica mi je upoznavati sumorne ljude i s onom nježnom zanimljivošću Rasta ideje o cjelini u jedinstvu različitosti, razbijati taj zid učmalosti i nepovjerenja među ljudima šireći spektar boja i novih oblika koje možemo zajedno kreirati.
Samo, vrrrrrrrlo često naletim na onu jamu krivog srastanja gdje nekom ego trip zatvori većinu pora kojom njegovo biće diše ka novim spoznajama, gušeći ga usporedbama samnom (bolji-a/gori-a od mene), njegovom vlastitom dogmom (moram ovo, moram ono (a zašto moraš??)), poslom od kojeg nema vremena (a vrlo često ni novca za osnovne životne radosti), strahom od promjena životnih navika ili jednostavnom željom da me posjeduje samo za sebe (kao npr. jučer (subota) navečer jedna studentica iz Dalmacije koja se nije olako pomirila činjenicom da se ljubav i život u dvoje uigravaju dugogodišnjim prijateljstvom), ma ono... ima toga...
Lurkao sam malo Iskrica party – finta, simpa ljudi, vidi se da nema nekog zla u njima. A onda se jednostavno ulogirao i – eto me – proudly member of Iskrica society...
Dosta piskaranja, da vidimo koga tu ima za VIP, pa...

Vrativsi se sa kavice u Galu sjedoh za newsreader (Gravity) i nakon sto se raspisah na hr.soc.grad.rijeka, vidim da me docekalo dosta toga i na hr.sci.psihologija, medu ostalim i jedan nevjernik. Evo njegovog posta:

Subject: Re: psihoakustika
From: "DonaldDuck"
Newsgroups: hr.sci.psihologija


poklek28 wrote in message
news:cte3p3$jsl$1@ls219.htnet.hr...

> Zar nacitani i inteligentni ne mogu oboliti od PTSP-a, dobiti zivcani slom
i
> biti prevareni ?????????? Ajme, koja konstatacija, strava, uzas, koja
> ljudska glupost izrecena, koja uzasna predrasuda, koji odvratan stereotip.
> Umjesto da razglabas o akustici i inim glupostima, trebao bi poraditi na
> svojim predrasudama, jer tko ne zna da ne zna, opasan je, cuvaj ga se.
Taka
> da ja ne bih morala se tebe cuvati, ajde malo poradi na sebi.

> Zar inteligentni i nacitani ne slusaju thompsona, ne piju zuju, ne vole
> nogomet??????? Ti si opasnost za ovo drustvo ako i na temelju svojih
> stavova donosis i odluke i postupke, fakat si opasan.

Ajde se lutko malo primiri pa jos jednom pazljivo procitaj Artmanove postove
i razmisli. Ima 30 godina i za to vrijeme je stigao biti u ratu. Kako sam
kaze, prije 10 i vise godina pucao je iz snajpera. Bio je u braku 9 god.,
zapalio i
demolirao sobu, imao zivcane slomove i bio neko krace vrjeme na lijecenju.
Imao je tragedije u obitelji. Tukao se sa pijandurama ispred kuce i sta sve
ne. Vjeruj mi da covjek sa takvim zivotom nema vremena, a jos manje volje za
skolovanje, citanje knjiga, ucenje. Artman je inteligentan, nacitan, pismen
covjek koji je "bacio udicu" pa sad malo proucava reakcije. Ti si samo jedna
od onih koji su zagrizli. Nadi preko googlea neke od Artmanovih postova sa
drugih grupa pa ces vidjeti potpuno razliciti stil komunikacije i
izrazavanja od ovoga na ovoj grupi. Treba se bojati ovakvih kao ti koji
popuse od svakakvih budala. Ti si jedna od onih koja ce dati hrpu novaca
totalnom neznancu u nekoj birtiji jer ti je obecao mjesecnu kamatu od 50%.
Ili ono sto ja zovem telad, biracko tijelo, masa, a Bard i Sonderquist
konzumatrijat.
Uostalom i sam Artman je nekoliko puta neindirektno dao do znanja da opisana
situacija nije istinita. Citanje sa razumijevanjem lutko, citanje sa
razumijevanjem.
Pozdrav.