All Your Base

Osjecam se kao da cu zivjeti bar jos 100 godina. I opet sam izgubio sve trzalice. Zivjet cu jos 100 godina bez trzalica.

(htio bih samo napomenuti da sam jos uvijek najvece zlo ovdje. Iako neki misle da je cijela ta prica s evil-contestom i evil overlordovima previse napuhana, htio bih naznaciti 59. pravilo u slucaju da se postane Evil Overlordom:

"Nikada necu izraditi samosvjesno racunalo pametnije od mene")

.

...

....

...
........
...
........
........
..........
..............
...

Ubija me ta polarna noć već. Moram pothitno odselit s ovog bljutavog sjevernog pola.

Prekrižite si sad iz glave sve te perverzne asocijacije koje uključuju deda mraza sa setom svjetlećih rudarskih kaciga u raznim bojama il kajtijaznamkajsvene.

Djiterbaze, gasi ovo i pali kjubejz.

Erhmda, sad sam skuzil da mi je zapravo zadnji komentar na proslom logu i sam svojevrstan log, tak da je ovo vise kao ekstenzija tog komentarnog mini-loga. :)

A izduzeni slobodno titrajuci metali kazu redom:

E, pa HA, pa GE, pa DE, pa A, pa opet E.

Eh sad, ak ih se zarobljuje i oslobadja u kvazislucajno-kvazikaoticnom smislu, znaju zazvucat i interesantno. Idem sad to probat radit malo. :)

Te neke dvije komponente. Od kojih jedna u trenu unisti drugu, koja je sjajna. Zasto moraju postojati samo kao cjelina? A moraju. A zasto?

(ovo ulazi u onu filozofsku kategoriju: "zasto je sta, a ne nista?", za koju ne znam kak se zove, jer nisam filozof... samo wannabe-filozof, tak da je gornje pitanje vise onak retoricko nekak)

Ovo je jedan od onih, kakti, pametnih blogova. Ne čitati!

Danas je na repertoaru - Zivot, o kojemu, bajdvej (BTW) i uzgredbudireceno (UBR), ne znam bas nista, ali sto me nikako ne sprecava da pisem, tj. tipkam. Kaj, samo drzim ruke iznad ove malo vece plastike i malo mrdam prstice gore-dolje po ovim manjim pomicnim plastikicama na kojima su neki simboli koje ljudska rasa naziva slovima. To bar moze svatko.

Ima raznih vrsta zivota. Al necu o klasifikaciji. Gotovo sam siguran da je ono na sto ste prvo pomislili procitavsi rijec "zivot" upravo VAS zivot, a ne tamoneki, kajaznam, zivot covjecje ribice u tamnim zackoljicama postojnske jame.

E pa, vidite, (pripremite se da procitate ono sto nikad u zivotu niste ni procitali ni culi) - Zivot nema smisla.

Sad pisem samo za one koji su prezivjeli zadnju recenicu.

A osim toga sto zivot nema smisla, on je i dvosmislen. Jedan smisao mu je da nema smisla, a drugi, jel, da je dvosmislen.

Ne rjesavati ovo logickim aparatima, jer to nema temelja u logici, bas kao i neke druge stvari u zivotu.

Nedostatak magle je to sto se predugo zadrzis u njoj. (to sam iscupal iz jittove bogate riznice mudrih uzrecica)

A kad je.

Ljudi potcjenjuju maglu (koja je svugdje oko nas, BTW).

Sad cu pojest jos malo pite od jabuka, s jabukom.

(necu sad ulazit u razmisljanje je li to ipak malo previse jabuke. Nemam slova toliko danas.)

Ovdje se radi o mojoj internoj radionici. Ja sam jedini sudionik, tak da se ne morate prijavljivat za ucestvovanje.

Ovo je samo izvjesce o radu radionice.

Danas se u radionici izradjuje elektronicki sklop za destrukciju, anihiliranje te potpuno uklanjanje emocija. Kada cip bude gotov, drage volje ce biti testiran na organizatoru radionice (koji je ujedno i jedini sudionik iste, op.aut.)

Organizator radionice (a ujedno i jedini sudionik iste, op.aut.) ce se uvjeriti da sklop za uklanjanje emocija zaista funkcionira onog trenutka kad ce mu sljedeci put netko objasnjavati da on NE osjeca to sto osjeca, vec da je pomijesao to sto osjeca s necim drugim.

U slucaju uspjesnog rada sklopa, organizator (a ujedno i jedini sudionik) radionice moci ce bezbrizno odmahnuti rukom na takve navode, buduci da nece osjecati ama bas nista.

A sad malo glazbe....

The stars have shut their eyes up tight
the earth has changed it's course
a kingdom sits on a black knight's back
as he tries to mount a white jeweled horse

While a clock full of butterflies on the hour
releases a thousand moths
You say, "Leave" and I'll be gone
without any remorse
No letters, faxes, phones or tears
there's a difference between bad and worse

I wouldn't want to be around you
if you didn't want to have me around
I'm a M-A-N-N man
you blink your eyes and I'll be gone
M-A-N-N man, you blink your eyes
honey, I love you, I'll be gone

Danas je dan kada defragmentiram misli. Ne znam je li to razlog zbog kojeg se luster iscupao iz plafona i ostao visiti na dvije zice presjeka od jednog i pol kvadratnog milimetra.


defrag mind: -a

Jitterbug Mind Defragmenter
Copyright (C) 2006. Kolebljiva Buba Inc.

Analysis report
72% Fragmented,
(98% neuron fragmentation)

You should defragment this volume!

Ona *mora* drzat kisobran. Tog jednog kojeg je bila zazeljela. On, s druge strane, uopce ne nosi kisobrane. To mu je valjda jos jedna od onih stvari koje se sasvim lako daju izgubiti. A on ne voli gubiti. Tko zna, mozda samo ima fobiju od posjedovanja kisobrana, a da je nije ni svjestan. Radije ce kisnuti, uz objasnjenje kako je kisa jedna sasvim prirodna pojava od koje se ljudi nikako ne bi trebali sklanjati.

No, sad je kisobran ipak bio tu. Njen. Nije mogao bez da isproba taj osjecaj drzanja kisobrana iznad glave dok se usitnjena padajuca voda (koju nazivamo i kisom) razlijeva po prozirnosti kupole. U jednu ruku ga je veselilo sto ona *mora* drzati kisobran. Zasto u jednu ruku? Pa iz jednostavnog razloga sto je obicaj da se kisobran nosi *jednom* rukom.

Sada je taj kisobran bio nosen dvjema rukama, pa ga je i u drugu ruku to veselilo.

(digresija)

Sad mala digresija gdje u pricu uvodimo matematiku. Daklem, ako imamo dvoje ljudi (a to su njih dvoje, za sve koji nisu pozorno pratili pricu do sada). Znaci, dvoje ljudi s uobicajenim brojem ruku kod svakog od njih (a taj broj je tipicno 2, za sve one koji su bili bolesni na dan kada se iz anatomije to ucilo), tada jednim sofisticiranim, ali istovremeno i elegantnim matematickim aparatom dolazimo do brojke 4, koja bi predstavljala ukupan broj ruku u tom sustavu. No, odemo li cak korak dalje i uvedemo li u jednadzbu podatak o broju ruku koje su *na*, vec mnogo puta spominjanom kisobranu, doci cemo do krajnjeg rezultata koji iznosi - 2, a upravo taj broj predstavlja ukupan broj slobodnih ruku. A ako nastavimo rednim brojevima, bile bi to treca i cetvrta ruka.

(/digresija)

Treca i cetvrta ruka su bile zauzete ne radeci nista.

Kasnije su otisli na mjesto koje je duboko pod vodom.

...

Baš sam sad dok sam vozio razmišljao o Mjesecu, planetama Sunčevog sustava i onih nekoliko zvijezda koje čine strelicu na noćnom nebu, čak i uz snažno 'ultra-narančasto' svjetlo živine ulične rasvjete.

Baš se u taj tren iz zvučnika spojenih na radio tjuniran na frekvenciju neke lokalne radio-postaje, uz povremeno rezoniranje baseva s rasklimanom plastikom, oglasio Frank. Pa sam pjeval s njim. Netko bi mogao reći da je to samo kopipejst s Frankove strane, al nije. Ni ovo nije samo kopipejst. Trebali bi se čuti i tonovi.

Iz pera Bart Howarda, izvodi: Djiterbag - a capella, uz povremeno sinkopirano (swing-feel) kvrckanje žlicom po oversized šalici za kavu. :)

Ide ovak nekak:

Fly me to the moon
And let me play among the stars
Let me see what spring is like
On Jupiter and Mars
In other words hold my hand
In other words darling kiss me

Fill my life with song
And let me sing forevermore
You are all I hope for
All I worship and adore
In other words please be true
In other words I love you

Nestaje pijesak koji prekriva um,
koji je ruke činio težima,
dok se nemirno prekriva vjetrom.

I kako misli lete u beskraj
tako puteve kreiraju nove
dok voda teče ispod i iznad.

One ti žele reći mnogo toga
Kroz pregršt nedovoljno dobrih riječi
Ponekad same zalutaju u stih.

Primit ću te za ruku i odvest te do njih
Tik prije no što jutro obuče svoj prastari zimski kaput
i vjetar zapleše po lišću

Ta noc je bila neobicnija od dana koji joj je prethodio, a ni dan bas nije nalikovao drugim neobicnim danima.

Razlozi neobicnosti su skriveno kapali na plocnik, kao ona neprimjetna kisa koja pocne i prestane padati za vrijeme sjedenja u zamracenoj kino-dvorani.

Vrijeme je prebrzo teklo, brzinom svjetlosti. Sati se stisnuli u minute. Cak i onaj jedan umjetno stvoren tu noc. Odjednom, nasli smo se na tramvajskoj stanici, blizu mjesta gdje se dvore kola. S planom u mislima.

U stvarnosti, to su bila dva plana, od kojih je jedan bio krivi. Tu noc su mi se ona dva zupcanika u glavi jako sporo okretala, tako da nisu ni shvatili da je upravo plan kojeg su oni producirali bio pogresan.

Ono sto moji zahrdjali zupcanici nisu mogli dokuciti je da u Zagrebu postoji vise mjesta gdje kola dolaze na dvorenje. Stovise, da postoje razlicite vrste kola koja se dvore. Ona koja putuju po tracnicama i ona kojima moze puknut guma.

Tramvaj je stao i otvorio vrata, a ja sam, sa svojim spororazmisljajucim zupcanicima ostao stajati blizu mjesta gdje se dvore kola na tracnicama. Vrijeme se uzurbano pocelo vracati u svoje uobicajene gabarite. Minuta se prosirila na svoje standarno trajanje od jedne minute. Zapravo, mozda i vise, ne znam - u tom trenutku nisam ulazio u detalje razmisljanja o subjektivnom poimanju vremena u ljudi. Okvir razmisljanja mi se sveo na... na.... hmm... zapravo.... nije bilo okvira razmisljanja. Oni isti zupcanici koji su se malocas jedva okretali, sada su od silne brzine vrtnje ispali iz svojih lezista te se stali bolno zabijati u unutrasnjost glave, dok se njeno lice caskom pojavljivalo, caskom nestajalo iza pregrada tramvajskih stakala, da bi u sljedecem trenu u potpunosti nestalo. Ostalo je samo blijedo svjetlo ulicne rasvjete koje se tupo prelijevalo po praznim tramvajskim tracnicama.

Planovi su ko stvoreni za prolazak kroz Murphyjev stroj. Da ih isti sazvace i ispljune u komadima. No, svaki plan ima cilj, a cilj je atom. Murphy ne zna cijepati atome.

Dok smo sjedili blizu mjesta koje dvori autobuse, svjetlo novog dana zatvaralo je umorne oci blijede ulicne rasvjete, a istovremeno i ucvrstilo neke spoznaje (o kojima necu sad, jer su vec 3 sata, tj. 4 - po starom :) )