all_or_nothing

najteže je napisati prvu rečenicu.bijeli papir je tako nevin i ako imaš poštovanja prema njegovom vlastitom životu nećeš se usuditi ispuniti ga nečim što ćeš pošarati ili ga izgužvati nasamarenog i obešćašćenog te odbaciti put koša sa njegovom posljednjom ulogom u kojoj služi samo kao lažna,maštovita iluzija o neispunjenim dječačkim snovima i košarkaškoj karijeri..."presjekao je loptu...ide sam u kontru...šut sa linije trice...i jeeeeeee!!!pogodak...od table za tri poena...".još je i dobro ako pogodiš.inače se gomilaju gužve nekad bijelog papira na podu i pod stolom i čekaju da ih netko sahrani.netko bez osjećaja da je papir živ.a živ je.ima svoje rođenje,život i smrt.mi smo mu bogovi i gospodari i njegov će život biti ispunjen onako kako mu mi odredimo.njegova je sudbina da ne može birati gospodara i krvnika.ne može se nuditi umjetnicima slova i crteža ili matematičkih jednadžbi.ne može odbiti djecu i nervozne misli dokonih ili usamljenih.papir je čudesan.papir sve trpi.priznajte si...bojite se bijelog papira.bojite se da će vas upoznati.bojite se da niste dostojni njegove nevinosti...e pa nemojte se bojati.papir vas moli da mu poklonite život.bolji je život ispunjen neostvarenim dječačkim snovima nego nikakav......
so,piiiiiiiiišiiiiite neeeeštoooooo!!!!!!ovdje je fucking boring inače!

Sirene.Morske.U grčkoj mitologiji čudesna bića sa likom žene a repom ribe.Vabile su pjesmom u magli izgubljene mornare nepogrešivo ih navodeći na hridi ili im pokazivale put u sigurnu luku.....Mornari su bili zakon.Njuške.Otpadnici,pijanci i kriminalci,očajnici predvođeni gospodom u potrazi za neotkrivenim i nepoznatim svjetovima.Slavom i bogatstvom.....Čudesne su i strašne priče donosili sa svojih putovanja.Ogromne lignje i nestvarna maštovita bića proždirale su jednako velike brodove i njihovu užasnutu posadu.Bijesne oluje lomile su jarbole i parale jedra.Preguste magle skrivale su navigatorima zvijezde vodilje.Oštre zime okivale su brodove ledom.Brodovi fantomi zalijetali su se u njih.Vrućina i bonaca budila je zvijeri u njima...Eh,mornari.Skorbut im prorijedio zubala a rum otupio mozak...Eh,kakve priče su pričali...Sirene.Morske.Nitko ih nije vidio.Mnogi su ih čuli.Čuli su njihov fascinantan glas u fijuku vjetra i škripi kolotura.Čuli su njihov zov u vrisci mornara odnešenog njegovim valom.Čuli su ih i u škripi pramčanih dasaka pod vlastitim nogama.I živjeli su ih.I voljeli su ih.I mrzili su ih.I letjeli su im u zagrljaj.I trošili su barut da ih rastjeraju.Što god da su mornari,one su bile tu...
Ja zapravo mislim da su mornarima nedostajali komadi na dugim putovanjima.Eh,žene...Ne može se s vama ali ni bez vas.:-)))

1.Ako ikako možete,učinite IRL svoj život sretnim.Dobijte na lottu,završite fakultete,pobijedite na story super nova,zajebite Pašalića,sretno se zaljubite,rodite djecu,dobijte AIDS,budite prvi hrvat u svemiru...Ma kaj god vas čini sretnim.Onda se logirajte i isprdajte ostale koji u svemiru nisu bili.                   
2.Pomno odaberite vaš nick.Neka karakterizira neki dio vaše osobnosti(npr:my_number_is_five).Kad ga odaberete upišite neki drugi jer taj već netko ima.
3.Ispunite profil.Iskreno.Odgovorite na sva pitanja.Poštujte što je netko plaćen da sastavi ta pitanja.Smijete zavidjeti na takvom poslu.
4.Ako vam se nitko ne javi obrišite profil.Korigirajte brojeve.Nahvalite se.Ima prostora...I dalje vas nitko ne šljivi?Potrudite se biti primjećeni.Stavite sliku u profil.To nitko ne čini.
5.Naučite copy-paste funkciju.
6.Promatrajte neko vrijeme.Nakon 15 minuta stavite svoju omiljenu pjesmu na log i zatim dva dana čekajte prvi komentar.Ako nemate strpljenja napišite ga sami.
7.Ispunite prijavnicu za klub Avanture.Nakon dva mjeseca čekanja da vas prime nazovite policiju i zamolite da provjere je li administrator tog kluba umro.
8.Pregledajte što više profila ali neka vam bude jasno:vjerojatno nećete naći ono što tražite ali će ono što ne želite pronaći vas.Otkrijte čari ignore tipke.Toga nema IRL.Šaljite puse.
9.Smislite dobar izgovor zašto ste ovdje.Ako nikad niste probali kokain konačno ćete znati kako izgleda ovisnost.Ako zajebete u komunikaciji logirajte se pod drugim nickom.Boli nas uvo.
10.Ako ste bed zbog prekida duge ili bilo kakve veze pročitajte Day Walkerov log "Mali savjeti za bolje sutra".Jedan od briljantnih trenutaka na iskrici.Ovaj je tekst inspiriran njegovim.Hvala Day.Ubio sam pola sata.

Misliš da idemo ovaj put?Kladio bih se da da.Svi seru da je zajebancija ali bile su i banane i marllboro se dobilo i konačno sam zadužio gps.Ne bi nas skidali sa brda bez veze.Mene strah ovaj put.Jebi ga.Tko ide?Ma da...Nije loše.I tko još?Samo mi?Kaj sam ja Rambo jebo te?Di je gazda?U omotnici!Pa koliko je to tajnica i sobarica pročitalo?Joj,sorry,malo me lovi paranoja...Idem u skladište.Sad mi mora dat sve kaj hoću?He,he....Nice.Nisam ni znao da ovo imamo.Kad je došlo?To će ćelavi nosit.Daj mi.....Ajmo otvorit love letter?Boli me kurac.Moja je tintara u pitanju....Odakle im ti podaci?Još ću pomislit da seronje nešto i rade.Vidi....Kak se ono zove vodič?Odakle je?Otkad?Ajd ga dovedi....Kak ti se čini?I meni.Ajd skupi komade.Stignemo na cugu....Mirna,platit ćemo kad se vratimo.Nemam pojma.Pusa....Prljavi,ako opet razbiješ auto ode nam država u kurac.Morat će radit rebalans proračuna zbog tebe....Smo sve?Ajmo....Zakaj uvijek dođemo po noći?Ajd istovaraj.Pregledaj opremu.Gdje su baterije za fagot?Debeli,baci to u p.m. svinjama!Ako s svim tim stigneš do ćoška ja ti dnevnice dam.Koliko ćeš ponijet?I meni je malo pet.Imam deset punih.Evo ti tri.Ajd pogodi koliko je Ludi ponio?Dvadeset!Nek tegli.Žicat ćemo od njega....Bog pučanstvo!Javimo se sutra.Ajmo....Vodič?Gdje smo?Odakle ćemo?Tuda si vrganje tražil?Prije si tu neku snašu natezal,hehe....Dame,i mene je vuna.Mora se.A kažu seronje i da se ne može....Vodič,ideš iza mene.Bez priče....Ti si postavljao?I tko još?I oni,naravno.Kad si bio zadnji put?Sam?Miki odi s njim.Boli me kurac.Imaš najveće stopalo.Čisti put.Hehe.....Tiho.Tu su.Idemo oko zgrade.Kroz voćnjak.Ma spavaju kao bebe.Možda ni nisu tu.....Prošli smo.Ići ćemo još oko 2 kilometra.Tu je sigurna točka.Nađi mjesto za ljetovanje.Miki,po jedan na 50 metara lijevo i desno....Jedva čekam da svane....U jeeee!Imaju smjenu.Daj prebroj.Pa tak i piše u zapovjedi.Ćorava koka zrno ubode.Mamu im kancelarijsku.Platit ću im cugu......Tringe-ringe-rajke....A?Pizdo?Odakle je to?Majmune pa znam i ja da je iz zvučnika!Psssst.Karataš?Cijela bitnica?Sto metara?Dvjesto?Koji si ti kurac radio na straži?Daj mi vezu.Kvadrant E 20.Otkud znam koliko?Nepokretna.Minobacači.Nemaju vozila.Sašiti u startu.....Ajmo ljudi ćorit.Duga nas noć čeka.Debeli jebat ću ti mamu ak budeš hrkao!Ja ću izut gojze makar umrli od smrada.Grize me znoj.I ja tebi,Miki....Koliko je sati?Bilo kaj?Ajmo se kupit....Vodič,sad bez brige do sela.To je tvoje selo,ne?Bit će opet....I ja sam rika.Oko sedamnaest kilometara.Po brdima to ti je skoro trideset.Još kilometar.Hoćemo stati?Ajmo vidit selo.Vodič?Lijepo.Kad su vam uveli struju?Ma zajebavam se.Straže su na ulazima.Crveni fićo razvozi stražu?A stopedesetka?Eno ti je iza štaglja.Onog drugog.To je još desetak komada problema.Možda i nije.Kad ih je više lakše uhvate kaldrmu.Naši?Ići će drito cestom.Mi sa strane.Moramo dići strašnu galamu.Ujutro.Ajmo jest....Ne spavaš?Pola četiri.Nisam oka sklopio.Joj da mi je kava.Pa koji ti je kurac?I mene je vuna.Samo se ludi ne boje.Upijao sam mirise i zvukove šume i opet zavolio život koji nisam ni primjećivao.Ma oš ti da ti šamarčinu priflekam?Ajd ne pizdi.Uzet ćeš fagot.Znam da ga je on nosio!Zapovjed.Prekini.Ako spičkaš onaj kamiončić platim ti koliko moš popit.Računam na tebe.Budi ostale....Drugovi i drugarice!Znamo što nam je činiti.Mora se.Kog je strah više nego mene?Je,tebi pamet ni nije jača strana.Ak zalegneš ja ću ti komada tješit.05:00.Bit će avion po odašiljaču.Haubice su samo naše.Imamo dva plotuna po ulazu i jedan na boku.Na prelet ošini.Miki rasporedi ih.Naši će biti brzi po asfaltu.Nemoj da ih zakačite.Ako bježe prema gornjim pusti ih....Pet minuta više nego si zadnji put pitao.Hoću tromblon da im padne iza leđa.Pazite na sebe.Sretno.E,žute trake na lijevo rame,crvene na desno.Boli me kurac što si daltonista.Ovo ti je lijeva ruka,amperu.Drkaš lijevom?Evo ptičice.Evo i Debela Berta.Ajmooooo......Koja bježanija!Svi dobro?Gdje?U guzicu?Hahahahaha!Odi u crvenu.Nisu ni kavu stigli popiti.Još je topla..........

Ponašala se užasno.Ne da mi blizu.Opet sam bio prljav i smrdljiv.Opet mi je cement naselio prostor ispod noktiju.Nekad sam ih grizao pa nije mogao.Kako sam prestao?Izbili su mi zube u birtiji dok sam branio njenu čast.Davno je to bilo.A sad mi bazdi iz ustiju.Kosa je otpala a brada mi poput svinjskih čekinja.Tko bi me i poželio?Ni unuka me neće poljubiti.Osim ako nemam čokoladu.Moraš ih kupiti,nema druge.A i ona se raširila.Kao,sve je to voda...A je,baš...Ima 30 kila više nego je imala.Ako je loše volje ne možemo se ni mimoići u hodniku.Smeta joj moj stomak a svoju guzičetinu ne vidi.Ni na tavan se po kobaje ne može popeti.Da,baš,miševi ih kradu kad malo-malo fali koja.I još kaže da hrčem.Koja luda!Vrište njoj neke spodobe u glavi.A i tamani te cigarete kao zec mrkvice.Da bar ima neko takmičenje u žutim zubima.Ali barem dobro miriši iz kuhinje.I čisti čaršavi na stolu.I umak od hrena.I,gle,ono turbo pile koje je lovila danima!Ćopila ga je!I krila mu vidim čopala.Da ne odleti valjda....Što joj je?Plaća je tek idući tjedan.Garant je poslala onim beštijama para!Kako djeca mogu izmust!Kao da ja serem novce!A gdje li je?Sjećam se dana kad mi je ostavila poruku na stolu:"Dragi,ja sam kod mojih.Ovako više ne ide.Ne voliš me,ne jebeš me a i poštar je čovjek mog života..."Poštar?Jebat ću mu majku,izderem se,a kučka izleti iz ormara vrišteći od smijeha i skoči mi u zagrljaj,objesi se tankim ručicama oko vrata i opkoli me bedrima...Eh,da zagrljaj...Gorio sam od bijesa.Gorio sam od straha.Drhtao sam od želje.Da,drhtao sam jer ruke su moje lopate a njen je vrat obična slamčica krhka i...Bila je tako nježna.Bila je tako snažna.Prste mi je splela u kosu i tako zarobljena podigla se još više i isturila grudi.Grudi zarobljene kariranom košuljom i nisu mi neka prepreka i dugmići se razlete po cijeloj sobi a ona tiho vrisnu jer bio sam grub...Stisne me bedrima još jače a ruke joj se presele na moja ramena.Ulovim je za struk i ona se pusti.Stomak joj je bio mekan.Bijel poput tijesta i samo je zvao da ga dotaknem usnama.I ugrizem.Kose su joj padale do poda.Okrenem se i stisnem ju uz zid."Pobjegni sad kod mame ako možeš,ludo",šapnem i osjetim nokte na leđima.Dovoljno da izgubim razum i strgnem odjeću sa nje pa sa sebe...Izgubio sam pojam o vremenu.O stvarnom i nestvarnom.Cijeli se svijet sastojao samo i jedino od strasti.....Uh,kako smo se jebali...Nekad.A gdje li je debela sad?Moram joj reći da ju volim.Hmmmm...Poruka."Dragi,ja sam kod..."

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
 
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
 
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
 
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
 
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
 
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
 
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.
 
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
 
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
 
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Ponekad ti se čini da imaš cijeli svijet...Ponekad da on ima tebe...Ponekad izgubiš što ne postoji...Ponekad dobiješ što ne zaslužuješ...Ponekad se igraš igara kojima pravila ne znaš...Ponekad se one poigraju tobom...Ponekad je sve daleko...Ponekad sve živi u tebi...Ponekad kontroliraš...Ponekad je kaos...Ponekad voliš...Ponekad vole tebe...Ponekad je sve obrnuto...Ponekad si normalan...Ponekad si živ...Ponekad si sretan...Ponekad su svi...Ponekad je rijetko...Ponekad si ti.

Bio je uspješan i poznat.Nisu postojale prepreke koje ne bi mogao preskočiti.Stotine likova divile su se načinu na koji je šetao kroz život.Velika i uspješna firma,velika i sretna obitelj,velik račun u banci,sve veliko i veličanstveno.Ali čovjek nije bio sretan.Ponekad bi,u gluho doba noći,ostao sam u uredu i brisao prašinu sa starih uspomena.Bijela basseball kapa koju mu je otac poklonio kad su prvi put gledali Yankiese,lakirani bambusov štap kojim je lovio prve pastrve,majčinom rukom pisani recept za kolače koji ga je obogatio,uramljena slika sa medenog mjeseca,cigara koju je,kao jedinu ovisnost,ostavio kad mu se rodilo prvo dijete,slika koju mu je kćer naslikala u vrtiću,statua njegovog prvog konja...Eh,više jednostavno nije imao vremena za zadovoljstva......Umoran i trom odtetura do bara,natoči si zlatnu tekućinu i preda se mirisu i okusu i opijajućoj snazi alkohola....Godinama nije pio a boca je uskoro bila prazna.Zamagljen vid i umrtvljeni udovi jedva ga odvedu do naslonjača i sruši se u njegov zagrljaj....Bljeskovi svijesti i nesvijesti mijenjali su se u bolesnom,magičnom kovitlacu...Čula su otupjela ali jasno je osjetio nečije prisustvo.Lik tamne kose stajao je ispred njega tiho se cereći..."Tko si ti?Kako si ušao ovamo?"Petljao je jezikom a lik se sve više cerio...."Znam tvoje želje",konačno progovori lik..."I znam kako da ti pomognem..."......Sutradan je na doručku vladala tiha atmosfera.Žena ništa nije pitala ali u zraku se osjetilo da očekuje odgovore.Opijanje mu ipak nije bilo svojstveno....Kava mu je bila jedini doručak.Žena je sjela licem prema njemu i samo ga pogledala..."Jučer mi je došao neki čovjek.Ponudio mi je nešto što se ne odbija.Traži veliku svotu da mi proda vrijeme!"...Žena zabezeknuto odstukne a čovjek nastavi..."Vjeruj mi,sinoć mi je pokazao.Odveo me na mjesto gdje vrijeme ne teče.Pogledaj papire koje sam završio.Trebalo bi mi tjedan dana da to sve napišem a završio sam ih za jednu noć!Toliko mi je poklonio.Ostatak mu danas moram platiti.I to puno."Bila je navikla na realnog i mudrog muža i sve joj je bilo suludo ali pogled na papire tražio je dodatno objašnjenje...
Sutra su se vratili iz čarobne zemlje gdje vrijeme stoji.Bili su godinu dana...

Moji su bili sigurni da ću biti žensko.Ne znam odakle im to u vrijeme kad je ultrazvuk bio nepoznata riječ a kamo li da je stroj u Osijeku postojao...Jedino su babe vračare imale neku teoriju:ako ju opališ trećeg dana punog mjeseca prvo zguza onda dvaput...Tako nešto.Kupili mi roza obleku,roza kolica,roza igračke,roza ribice kaj plivaju iznad bebinih glava...Bljak!Dragu su majku trudovi napali u svatovima.Nitko ni danas nije siguran jesu li to stvarno bili trudovi ili sam imao private tulum od alkohola raznoraznog.Prvo dijete.Šta mama zna što su trudovi?Uglavnom,četiri se dana mučila na stolu.Već je svima bilo dosta kad sam udahnuo zrak sterilizirani i zaplakao,naravno.Bio sam sav plav,malecki,stalno sam plakao.Plav?Ha,kosica plava kao snijeg...Od koga mi to?Još je čudnija stvar da nisam bio žensko.Možda to i nije tako čudno jer i dan danas sumnjam da su mi pravi roditelji neki nobelovci i tajkuni...Kako stara nije imala ime za dečka samo je šutila.Došle babice i sutradan i pitaju staru kako ću se zvati ona šuti...Pripisale ove to postporođajnom stresu pa došle sutra opet sa istim pitanjem i odgovorom.I preksutra...Četvrti dan već im je bila muka:Pa ženo božja misliš li ti tom djetetu dati ime?Pogledaj kako je slabo!Može svaki tren zaleći a vi se zajebavate...Nije stara smjela reći da ima samo žensko ime.Stari je bio muger i nije mu padalo na pamet da dopusti staroj da ona da mi ime.To je neki tvoj iz mladosti i sad bi ga tak nazvala e neš'...!Onda on nešto predloži stara ni čut.Dugo su se natezali...Došla i glavna medicinska i doktori i opkolili staru i sad ili nikad:nabrajali imena,sugerirali,molili...Na kraju su telefonski imenik donijeli.Čitali su sva znana i neznana imena.Kad je stvarno svima već prekipilo i kad su već miliciju htjeli zvati stara prozbori tiho:ljudi,prvo slijedeće ime koje pročitate neka bude njegovo!Stari se složi.
I gle što je ispalo!Dobro sam i prošao.Mogao sam i telefonski broj biti,kakve sam sreće...
Kako se zovete?
098/123456!

Mojih pet minuta bilo je odavno i nikad nije ni prestalo.Do ovog loga...Bio sam mali i sa sedam godina školska torba je bila veća od mene.Cijeli mi je life bio beskrajna igra.Jedan dan igrali smo se formule 1.
Starci su pravili vilu.Gradilo se sve u 16.Zapravo ideja je bila da bude vila ali Tito nije dugo bio vani pa ni krediti nisu bili baš povoljni i tako su ipak pravili kuću.Gomila materijala,mješalice,majstori,fangle,roštilj,pivo(naravno Osječko),jedne tačke i jedno bure s vodom za gašenje kreča!Nije to bila baš okolina za formulu,više za reli ali dječja mašta može svašta...Uglavnom,frend malo stariji od mene koji je gurao i ja kao Senna u tačkama ludo smo se zabavljali.Seka se igrala na stolici nagnuta nad ono isto bure s vodom...
U jednom nepreglednom zavoju u koji smo prebrzo uletjeli pokušavajući prestići zamišljenog protivnika tačke se,zbog istrošenih guma i loše procjene,lagano zanjišu i udarimo svom snagom u stolicu na kojoj je bila seka.Lančana reakcija posve vam je predvidljiva...Moja draga glupa seka upala je naglavce u bure.
He,he,he...
He,he...
He...
Koji kurac ne izlazi van?Samo mlatara nogama kao da...Frend i ja uletišmo u akciju spašavanja...Vuci,drž,jače...Kao u priči o onoj obitelji i repi.Ma ne moš',debelo derište preteško...Na kraju srušimo bure.Krv u žilama sledi nam takav urlik da je Strava u ulici brijestova i dobri stari Freddy običan crtani film.Izletiše iz kuće starci,radnici...Mi svoju spiku.Sama je upala...
Sutra su sve birtije i babe po selu pričale o našoj hrabrosti i snalažljivosti.
Preksutra je cijela škola pisala o nama zadaćnicu.
Seka ni dan danas ne zna...

Danas sam morao skinuti leće vani.Prvi put u pet godina smetale su mi,pekle i žuljale.Nije ni čudo:prašina,znoj,dvadesetak dana nisam ih skidao...Odjednom,svijet mi je izgledao jednako mutan kao kad razmišljam o njemu.Neobične,iskrivljene slike poput Picassovih umjetničkih djela,zaklonile su realistične i čistih linija i boja...Sve se izmiješalo u nekoj maglici i beskrajno me zabavilo.Komad koji je dolazio preko ceste činio se potpuno gol!Ne,nije moguće...Ipak je majca boje kože.Šteta.Ma u mojoj je glavi bila i gola i prelijepa i dolazila je ravno meni i smijala se i očekivao sam čaroban glas i pitanje.......Zamalo...Neki priličan gabor htio je znati gdje je pošta.Možda ne bi bila ni ružna da je bila nasmijana...Bar uz hvala ide osmijeh...Zamalo sam naručio kavu od prolaznika i tad me uhvati panika...Može li moj realističan mozak malo preuzeti ulogu i voditi ovo tijelo bez očiju?Ako mogu slijepi mogu i ja!Samo,slijepi svoje posebnosti razvijaju godinama...Meni je ipak prvi put.Tip je naplaćivao za susjednim stolom pa,ako nije povrat nekih njihovih dugova valjda je konobar:S mlijekom produženu i deci kole...I stigne mi što sam tražio...Sa šlagom...."Gledam" oko sebe i molim Boga da me nitko ne vidi jer tako su mi svi isti!Ako netko mahne morat ću se praviti grbav i okrenuti glavu,opet ću ispasti uobražen i blabla...Sakrijem se iza novina i osluškujem...Komadi pored mene pričaju...Ma što pričaju?!Sve četiri u isti glas o četiri različite teme!Kako mogu jedna drugu pratiti?Kako mogu pričati o nekoliko različitih tema odjednom?Kako mogu ogovarati onu koja je otišla valjda u toalet(not sure)?Nemaju pojma što je cura zapravo rekla ali to ih ne sprečava...Ma stara tema...Žene...Platim kavu valjda konobaru.Blijedo me gledao zbog novčanice od 200 kuna a imao sam i manju.Nije osjetio ono:prilika čini lopova.Eh,da je znao...Pronađem auto i razmislim:sad ću biti žensko jedno vrijeme.Bit ću opasnost za cijeli svijet.Pješke je daleko na ovoj sunjari.Znam put.I prepreke.Nadam se da ne bojaju cestu.Oni čunjići su poput minskog polja.A seeemafori?Crveno i zeleno.Da sam još i daltonista osim što sam ćorav,tražio bih invalidsku mirovinu...A svi,baš svi ti se bacaju pod auto kad nemaš leće!Svi odjednom naglo koče i skreću bez žmigavca.Mlade mame guraju dječja kolica do pol' pješačkog i tek onda stanu.I sve sirene svijeta sviraju baš tebi,odnosno meni.Ima i jedna dobra strana...Ali ja ne znam koja...Treba li ovoj priči poanta?Svijet je drugačiji ako ga gledaš drugačijim očima.Neke su stvari ljepše,oooooo,gotovo su sve cure prelijepe ako si optimist,neke su ružnije,ne cure nego stvari sa početka rečenice...Volite svoje oči ma kakve bile boje.I redovno čistite leće.
Sad idem šetati psa...Nadam se da neću tuđeg dovesti doma.

Jutro je zamalo svanulo...Nekakva nestvarna magla zarobila je ulice moga djetinjstva.Snijeg se stopio s njom i zajedno čine blijedu,mutnu zavjesu.Poput sjećanja sakrivenih u dnu svijesti.Pokriven perjem davno zaboravljenih gusaka zahvaljujem Bogu na još jednom poklonjenom danu...Ustajem tiho,da ne probudim sjene noći koje još vrebaju neoprezne.Hladnoća danima ne popušta.Danas je taj dan...Glad je neizdrživa i pojeo sam čak i vlastite nokte.Moram pobjeći odavde.Ostao sam posljednji.Da,predajem se!Trebao sam to učiniti kad i ostali....Već minutu nakon ustajanja počeo sam lagano drhturiti.Treba se kretati.Brzo,koliko to mogu,navukao sam svu odjeću koju sam imao.Ostao je jedino stari,buđavi kožni kaput.Obukao bih i njega ali bojim se da će mi usporiti kretanje.Na noge bakine čarape,krplje i posljednji pogled na lik u ogledalu...Uh,kako se promijenio.Dugačka brada prekrila je umorno i isušeno lice,kosa je bila sijeda i podsjećala me na stare filmove o indijancima...Kao poglavica nekog plemena koji su otkrili tajnu vječnog života,zbog nečeg se zamjerili bogovima i bili kažnjeni prebrzim starenjem...Vjetar me iznenadio istog trenutka kad sam otvorio vrata.Fijuk mu nisam čuo.Snage njegove nisam se uplašio.Ali snijeg kojim me pogodio u oči isti me tren gotovo oslijepio.Ha,misliš me uplašiti tim?Običnim pahuljama?Tim mravima bijelim i bezopasnim dok se ne udruže u hordu!Horda se nakotila i noge su mi tonule u bjelinu njenu i mekoću.Neka,više nema povratka...Požurit ću...Šuma je bila mrtva.Inje je raslo mjesto lišća i bilo bi lijepo da nije greblo po licu dok sam se provlačio kroz šikaru.Nisam smio podići glavu jer,poput prašine,uvlačilo se u njedra i topilo na grudima...Nisam ju smio spustiti jer isto je činilo na leđima.A vlaga je smrt.Samo hodaj,hodaj,hodaj...Snijeg je bio sve dublji.Sve teže je bilo dizati noge...Noge!Pa tek sam sad primjetio kako ih ne osjećam!Moram stati...Ugrijati ih...Eh,da mi je vatra i njena božanska toplina...I poput Mojsija ugledam vatre!Vatre veličanstvene tinjale su svuda oko mene i potrčim prema njima.....Usput poskidah rukavice,izgubih krplje i pužući kroz snijeg zagrlim novu količinu hladnoće mjesto vatri koje su postojale jedino u mojoj glavi...Očajan i sam sklupčam se ispod bora,sakriven barem od vjetra.Ukočenim rukama trljao sam noge,pa koljena,pa noge...Znao sam da je kraj.Suze mi potekoše niz obraze ali nisam ih trebao brisati jer gubile su se u bradi i ledile na licu.Usne sam izgrizao do krvi pokušavajući ostati budan ili jednostavno zato jer je krv bila tako topla...Kratki bljeskovi svijesti i nesvijesti pobrkali su misli i odveli me daleko...U djetinjstvo i bakinu kuhinju.Čuo sam jasno njen glas i kako me zove na ručak...Čuo sam i mirisao slastice njene...Osjetio sam toplo pecivo i marmeladu od višanja...Naslonio sam se na drvo i uživao bijelu smrt...

I'm so tired!Ugušit će me ova vrućina i količina obaveza koje imam.Više mi ni iskrica nije opuštanje.Dunav me utopio u svom savršenstvu.Ponovo mi misli zarobio na svojim pješčanim obalama i mami me...Zove...Sve je teže dočekati slijedeću priliku za bijeg od svakodnevice.Lupam po ovoj sivoj tastaturi i pretvaram misli u slova,zatim čitam slova i znam!Znam koliko mi je potreban jedan duuugačak godišnji odmor,daleko od onih koji očekuju a ne pružaju ništa.A Dunav samo daje...Velikodušan u svojoj mirnoći i spokoju.Tih i povučen u korito.I sve ono lijepo što je privukao sebi i okružuje ga poput plašta duginih boja i tihih zvukova.I sve zore koje ni ne primjetiš dok žuriš na posao i jedino ti semafori upadaju u oči svojim bojama..Ponekad ni oni...I sve ptice koje pjevaju iz ne znam kojeg razloga ali prekrasno to čine...I svi zalasci sunca tako spektakularni a tako tihi...I svi komarci gladni krvi i neuništivi a povuku se onaj tren kad rosa opkoli umorno tijelo da ga osvježi...I kavica tako bogatog mirisa da uživaš u osjećaju da je rasla tako daleko a meni,tu,pruža takvo sjajno zadovoljstvo okusa...I cigareta koja zapaljena žarom logorske vatre  nije samo navika već nešto posebno...I pijesak tako čist otkad su sve industrije propale...Tako vruć i stidljiv da se ne da podnijeti dok ne začeprkaš u unutrašnjost i ukopaš udove duboko u njegovoj opijajućoj hladnoći...I voda tako svježa da ti mora biti jasno da je u njoj počeo život...I tako mi je teeeeško na asfaltu!!!
Eto kako mi je bilo na Dunavu!Grozno...Sad kad sam opet tu!