all_or_nothing

Here's my story...
  Upoznao sam ju na nevjerojatan način.Imao sam djevojku koja me voljela ali voljela je i ostale.Niti jedan se muškarac neće pomiriti sa švrljanjem i priča je za mene bila završena.Izgubivši me,pokazala je zavidnu domišljatost u pokušajima da me vrati.Naravno da me s tim još više iritirala ali što god učinio nisam je se mogao riješiti.Nije mi padalo na pamet vratiti joj se i ona je toga bila svjesna ali nije si mogla pomoći.Samim tim ni meni...Jedan me dan nazove i da mi broj na koji želi da se javim.Već dobrano isfrustriran padnem na obećanje da je to njen posljednji pokušaj i da će me prestati moliti.Iza broja krila se njena frendica koju nikad nisam imao prilike upoznati.Nemam što izgubiti i nazovem...
 -Bog.Zovem se S.Ti znaš zašto te zovem a ja ne znam...
 Dočeka me nježan i topao glas:
 -Moje ime je M.Nikad se nismo upoznali.Obećala sam frendici nešto ti ispričati,ako želiš čuti...
 -Ti sve znaš?
 -Znam.
  Namršten što bivša moju intimu dijeli sa svima koje poznajem i ne poznajem,ali i razoružan njenim nježnim glasom pred kojim mi maske nisu bile učinkovite,jer ionako je sve znala,dogovorimo se za kavu na nekom mirnom mjestu.Razmišljao sam da ne odem ali znatiželja je opaka stvar...Parkirala je na mjestu gdje smo se dogovorili i ostala u autu.Namjerno sam kasnio dvadesetak minuta možda se nadajući da će otići i poštedjeti me neugodnog prelistavanja neuspješnih stranica moga života.Ne uspjevši ju prije pogledati uđem u auto i zabezeknut ljepotom indijanskog tipa promucam ime,pružim ruku i gotovo zaboravim zašto sam i zašto je tu...Razoružala me osmjehom.Brzo se oporavim i prepustim joj kontrolu situacije.Imala je više informacija od mene i zanimalo me kako će se njima služiti...Naručivši kavu i kupivši trenutke mira priča je potekla bez pitanja...Njena životna priča...Prekinem ju:
 -Znaš da joj se neću vratiti?
 -Znam.Osjetila sam to.
 -Ipak ćeš mi ispričati?
 -Ako želiš čuti...
   I pričala je...Hipnotiziran riječima sa smislom razmišljao sam o tome koliko imamo zajedničkih priča ispričanih i doživljenih kilometrima daleko ali toliko bliskih,prepoznavajući stavove kao svoje,razmišljanja kao temelj budućnosti,ljubav kao izvor svih želja i pustinju svih nadanja...Pitao sam se zašto mi to sve priča?Toliko joj je bivša dobra legica da potpunom strancu odaje tajne?Postoje li još ljudi koji su tako što spremni učiniti?Hmmm...Prevarila je dečka.Razlozi su nudili opravdanje za taj čin.Nije ga predstavila u ružnom svjetlu,što mi se svidjelo i osjetio sam da se iskreno kaje zbog toga.Nije ga više voljela...Svijet je mali i ispostavilo se da mi imena nisu strana i da mogu pokloniti joj podatke koji su joj nedostajali...Pričali smo satima i jedino su neprestani pozivi moje, sad već bivše,koju je zanimao ishod teme koju nismo zapravo ni pokrenuli,atmosferu ponovo učinili mučnom i stvarnom...Rastanemo se bez pozdrava i puni pitanja.I bez razmijenjenih brojeva ili dogovora hoćemo li se ikad vidjeti...
  Tražeći mir pobjegao sam na još jedan teren daleko od svih.Rat je bjesnio svom žestinom ali bio mi je prijateljskiji okoliš nego slomljeno srce i povrijeđeni ego.Nije dopustio da razmišljam previše.Daleko od očiju-daleko od srca...Prošlo je godinu pa i više.
  Sreli smo se slučajno i smijali kao da se znamo cijeli život.Nije bilo potrebno vraćati se na stare teme jer bile su već apsolvirane.Tada je već imala dečka kojeg dobro poznajem.Ja sa novim pričama i trenutak kojeg smo imali proširio se na cijeli život.Smijeh,sumnje,strahovi,želje,svjetsko nogometno prvenstvo i Šuker i Boban i izbori za miss i Branka Bebić...Nije bilo teme koju nismo dotakli uživajući u druženju.Čuli smo se svaki dan.Nikad nisam imao osjećaj tolikog povjerenja ni prema kome.Čini se ni ona.Jesam se zaljubio?Mislim da jesam ali si to nisam smio dopustiti niti joj priznati.Zašto?Znam da je iz straha da ju ne izgubim.Toliko mi je značila da nisam se usudio biti sebičan i tražiti ju za sebe...Kukavica?Vjerojatno da jesam.Rizik mi je bio prevelik.Želio sam ju blizu na bilo koji način.
  Sumnjala je da ju dečko vara a ja sam se uvjerio da je.Nikada joj nisam odao pravu istinu.Dugo sam se dvoumio da joj kažem ili ne.Odlučio sam ju zaštititi lažima.Greška?Nikad neću znati...Možda bi me zamrzila jer znam da ga voli?Možda sam joj želio najbolje jer znam da i on voli nju?Možda sam jednostavno svjestan da ga je odabrala i da joj on može pružiti bolju priliku...Možda mi je njena sreća važnija od moje?Cccc...Mjesto za različita mišljenja i moraliziranja.Svatko će imati svoje.Moje mišljenje i stav nije bitno za ovu priču.
  Rijetko se vidimo.Poneka poruka sa kratkom rečenicom tipa:
  "Samo želim da mi napišeš da si sretan!"
  "Samo želim čuti da si sretna!"
  I izgubili smo se s vremenom.Udaljili.Potrošili onaj prekrasan trenutak potpunog pripadanja...Nitko zapravo ni ne zna i dobro smo od svijeta sakrili sve što smo dijelili.I nikad nitko neće znati.Možda se bojimo da ne bi razumjeli?Ili da bi nam jedno drugom uzeli...
  Najljepše nam je znati da je dovoljno da napišemo ili izgovorimo: "TREBAM TE" i da cijeli svijet osim nas taj trenutak prestaje postojati...
 

Kaže ona:"Bog...Gdje si ti?Zašto se ne javljaš?Šta radiš?Kad ćemo na kavu?"
Ja bez teksta.Previše pitanja koja zapravo i ne zahtjevaju odgovor...Baš me zanima što hoće?Mene sigurno ne jer trčao sam za njom kao mulast pa nikad ništa.I dogovorim kavu.
I nasmiješi se zavodljivo uz riječi kako se nisam promijenio...Uštipne me za nadlakticu koju je primila da me odvede u kut iz kojeg volim promatrati ljude.Zanimljiva promjena.Obično bi sjedala na mjesto gdje će biti u centru pažnje. 
Zove li me?
Obukla je bijelo.Uz crnu kosu zna da mi se sviđa.Glas umiljat a pitanja sjetna.Uspomene naviru bez imalo stida pred lošim okusom koji je ostavila za sobom.Nice.Sjetila se što sam volio.I nije niti jednom opsovala.
Zove li me?
Ljuta je što mi privlače pažnju nova lica koja nas okružuju.Otkud ljubomora?Nije joj tu mjesto.Ni ne pita imam li nekog?Ni ja nju.Ispričat će sama...Lagano se protegne i skuži hipnotiziran mi pogled na njenim grudima.Nasmije se.Uvijek je znala privući pažnju.
Zove li me?
Uozbilji se.I priča...Priča...Njen odabrani i nije baš toliko dobar kako je smatrala.Uostalom,već je bivši.Nije me baš ni zanimalo koliko u priči ima istine.Nije to moja priča.Više su me intrigirali njeni nokti na mom koljenu.
Zove li me?
I usamljena je i legice ju ne tepu zbog dugova iz prošlosti i nema s kim kavu popiti i prošetati i mene se sjetila jer uvijek sam bio dobar prema njoj i osjeća da joj ne zamjeram...I ne želi umirati između četiri zida i...Jako je usamljena.
Zove li me?
I dosadilo joj tu gdje jesmo i poželi se provozati jer sjeća se da dobro vozim i kako je voljela adrenalin i sve...I prsti u mojoj kosi i sjećanja...Sjećanja...Sjećanja...I poželjela je vidjeti posebno nam mjesto i vratiti u prošlost...Tek toliko da obnovi sjećanja koja joj nedostaju.
Zove li me?
I ugasi se auto i upali svjetlo da pokaže mi novu tetovažu na mjestu koje ne pokazuje se svima i pupak sa piercingom i...Bijelo donje rublje...
Zove li me?
I prestane pričati i potraži moje usne i...
Zove li me?
I uhvatim ju za kosu i vratim grubošću dug boli i potcjenjivanja iz prošlosti.Rastrgam ono malo svile koje me dijelilo od njenih grudi i samo je tiho zastenjala i ogrebala me noktima po leđima.Sklopi oči,prestane se braniti i prepusti se...
Zove li me?
I izgorjela je vatra u meni.I nestalo je zavodljivosti u njoj.I suze u njenim očima.I mrzi me.I proklet da sam.I zašto sam joj to učinio?
A?Zvala si me!
Kaže ona:"Nisam!"
E pa tuži me!

Bio je moj najbolji prijatelj.Ona nas je povezala.Kako?Voljeli smo ju.Jako.Učinila nas je posebno vezanim.Odanim.Tajne nisu postojale.Riječi nisu bile potrebne.Da,borili smo se za njenu naklonost.Časno i pošteno.Fer.Borili smo se svim oružjem koje smo znali upotrijebiti.U toj smo borbi postali nerazdvojni.A ona?Bila je posebna.Neopisiva.Izvlačila je ono najbolje iz ljudi.Nije ti dopuštala da budeš prosječan.Manji.Slabiji.Ona me učinila boljim nego jesam.Boljim nego sam želio biti...
On ju je zaslužio.Volio ju je više od mene.
Nisam ih vidio puno godina.Život nas je odveo svojim putevima i lomio veze koje smo pokušali održati.Kilometri i obaveze učinile su svoje i dugo se nismo čuli.Predugo.
Prekjučer me zove frend iz mog omiljenog kafića i ispriča kako me traže neki tipovi sumnjivog izgleda.Raspituju se gdje sam,što sad radim,zašto mi nikog danima nema doma,jesam li promijenio broj,gdje su neki moji frendovi?Bili su mu sumnjivi a meni nakon što mi je ispričao još više.Ma,nema veze...Naći će me,odgovorim mu i ni naznaku nisam imao tko bi to mogao biti.Nisam nikom dužan pa nisam se ni sekirao...
Istu sam ih noć sanjao.Sjedili smo u parku i prepirali se oko neke beznačajne teme.Kao na takmičenju brzih misli i britkog jezika.I svi smo bili u pravu i nismo.I smijali se.I ljutili.Durili.I prežderavali sladoledom razglabajući o dijetama...Snovima...
Ujutro je zvonio mob.Znao sam da je on.Nije bilo potrebno puno riječi.Tu smo i želimo te vidjeti...Sutra?
Taj sam dan radio kao drogiran.Nesvjestan.Mjesto Nuštra odem u Vinkovce.Zbunjen.Nekoncentriran.Neoprezno prolazio križanjima.Mjesto žmigavaca palio brisače.Bio je to dan vraćanja u prošlost.Uspomena.Tuge.Tuge jer ništa nije ispalo kako smo željeli.Sanjali.
Pokupim frenda kao zaštitu od neugodne tišine koju sam slutio.Vozio sam polako.Bez riječi.Kuću promašio.Parkirao i hipnotizirano gledao u dvorište.Pas je lajao kao da će mu netko kućicu ukrasti.Nema više klupe ispred kuće.Klupe na kojoj sam ga čekao cijelu noć jer ja sam stigao na vlak za njegovo selo a on nije.On je došao pješice.Dvadesetak kilometara.Smijeh.Ali i tuga.Klupe više nema.Nema više tko sjediti na njoj.I razmišljati o besmislicama.Snovima.
Dočeka nas njegova stara.Nisam ju ni jednom obišao otkad smo se razišli.Stidim se.Nisam se želio braniti da me sve suviše podsjeća na njih i da mi je lakše bilo izbrisati sjećanje nego ga kontrolirati.Kriv sam.
I ona.Ista.Kao da je jučer otišla.Pogled.Ruke.Osmijeh.Poljubac.Zagrljaj.Neko čudno treperenje u stomaku.Nepostojanje riječi.Strah.Nevjerica.Krivnja.Suze.
Frend je spasio stvar.Komentarom da se nije ni udebljala.
A gdje je on?Sa frendovima u birtiji!Super.Ionako sam želio minute sa njom.Dopustiti si da si priznam koliko mi nedostaje.I on.Riječi nisu imale smisla da budu izgovarane.Sve znamo i da ne kažemo.Pogledi.Proučavanje.Smiješak,svatko sa svojim mislima.Ni pitanje.Ni ono "jesi li sretna"?Ni "imaš li nekog"?Ljudi oko nas ne bi razumjeli.Iako nisu razumjeli da si ni ne moramo reći.Sve vidimo.Jer poznajemo se.Znamo što sanjamo.Ili smo barem sanjali.
I on.I ulovio sam samo trenutak da razmijenimo sjećanja.I prebrojimo godine.I zaključimo da smo zamrznuli vrijeme otkad se nismo vidjeli.Kao da su otišli jučer.Kao da sam prestao živjeti kad su otišli.Ništa za prijaviti.Stojim.Stoji.Stoje.Stojimo.Ni korak naprijed.Ni mrvicu bliže onom što smo sanjali.Tuga.Gdje smo pogriješili?Zašto?
I tulum.I još jedno zajedničko pijanstvo.Alkohol.Smijeh.Sporedne uloge likova oko nas u glavnim rolama.Nadmašili su sebe.
I rastanak.I do tko-zna-kad-i-gdje.I tuga.I suze.
I kilometri do doma.Tišina.
I samo pitanje gdje smo pogriješili?
I prestali sanjati.

...a podsjetiše me na jedan put kad nisam.Godina je velikih previranja u Poljskoj,negdje sa kraja osamdesetih...Jedna se ekipa skoro osamnaestogodišnjaka zaputila na maturalno putovanje u zemlju gotovo besplatnih taxi-ja,cuge,klope a i ostalog...Policijski sat činio je ulice nestvarno praznima a patrole vojnih vozila budile su stanovnike buntovnog grada i vabile ih na prozore...Užasno su udarali loncima po oknima nadmečući se sa silom straha snagom decibela...Noćima nismo spavali...No,tko je na maturalnom?Zabrana kretanja nije vrijedila za strance.Možete li zamisliti klinčadiju kako igra nogomet na središnjem gradskom trgu,u kasnim večernjim satima,okružena murijom koja nijemo promatra "bogatašku" djecu iz strane zemlje i ljubomorno škrguće zubima na njihov osjećaj da su osvojili grad?Je,sa 500 tadašnjih DEM u džepu bio sam kralj!Punih tjedan dana...Bahatilo se poput HDZ-a u posljednjem mandatu.Cugalo se i padalo po mramorom popločenim ulicama...Onda se otkrio noćni klub u sklopu luksuznog hotela na drugom kraju grada...Samo za strance.I samo za punoljetne.O,naravno,punoljetnost je tada tamo koštala oko 5 maraka spremljenih u džep tipa neandertalskog izgleda na ulazu u klub.A u klubu one.Kraljice noći.Među njima nešto najljepše što su moje oči vidjele.Ajme,ne znam hoću li imati riječi za opisati savršenstvo...Let me try...Crna kosa,oblikovana poput predskazanja veličanstvenosti Umme Truman iz Tarantinovog "Paklenog šunda",stvorenog godinama poslije.Plave,ali stvarno plave oči i biserni niz zubi skriven punim,nešminkanim,ali ipak crvenim usnama.Ruke koje nikad nisu radile,tanke i ženstvene,vitka i skladna figura bez ogromnih sisa koje bi lomile liniju koja nije djelovala stvarno,nego kao maštovit uradak genijalnog kipara zaljubljenog u svoje djelo.Pokreti i pogledi lovca koji vreba svoju žrtvu...Ples zmije koja nema noge kojima bi po tlu tražila oslonac...Crna obleka diskretna i decentna.Bijelo donje rublje dovoljno sakriveno da ne bi bilo napadno i isforsirano ali i predočeno mašti na razmatranje i skidanje...Sad bi očekivali beskrajnu prazninu iza očiju?E,da barem je...Sedam svjetskih jezika ugnjezdilo se u mislima koje podsjećaju na san.Cilj,smisao i svrha.Želje i mogućnosti siromašne sredine u kojoj je ONA kraljica.I nitko se ne usudi ne otvoriti joj vrata...Uh,vodila me svugdje.Balavca mlađeg desetak godina,znatiželjnog i stidljivog.Uplašenog snagom i moći ljepote i znanja...Njena je greška što je procijenila da je moja galantnost znak materijalnog statusa a moja je što nisam imao 500 DEM koliko je njena ljubav,ili tijelo,preciznije,koštalo...Potrošilo se već...Valjalo je stvoriti novac koji može kupiti želje!Prijatelji,profesori,roditelji doma...NE!Ni molbe ni prijetnje ni išta što mi je palo na pamet,poput pljačke banke...NE!Nema se lova.A cura je imala i znala svoju cijenu...Dan danas sretnem ljude koji je se sjećaju...I smiju se.Neki su mi odali da nisu htjeli posuditi jer bili su ljubomorni...Neki jer nisu željeli da se ponizim plaćajući kurvicu...A ja je se tako često sjetim...Češće nego njih...

Mogu si izrezat vene.Ne bojim se krvi.Znam i kako se to radi.Ne onako,okomito,kao u filmovima,već uzduž...Bude brzo gotovo i ne stigneš se predomislit...To je za jednu,vječno neodlučnu vagu saaasvim ok izbor.
Ali bilo bi krvi posvuda i vjerojatno bih vrištio kao mala beba kad bi sise...Neću da netko mora čistit za mnom...
Mogu si pucat u glavu.Imam s čim a i prilično sam precizan.To precizan i nije neki podatak jer tko može promašit sa dva centa udaljenosti?Belive me,može se.
Opet bi bilo krvi posvuda a boga mi i mozga.Mozga?Možda njega baš i ne...
Mogu se i otrovat.To mi je struka.Mogu polako,brzo,bezbolno,u mukama...U svakom bi se slučaju izobličio a želim biti lijep leš i darovati organe...Ne bum se troval...
Mogu se probat utopit.Je da znam plivat ali ako sam dovoljno odlučan zaboravit ću da znam.I popapale bi me ribice.Neka.I ja sam njih.Al frend bi moral ić ronit i tražit me a on to ne voli.Jednom mi je pričal kak ga je leš uhvatio za ruku...Mesec dana nije progovoril ni riječ...Ne bum mu to opet priuštil...Ne bum se davil.
Mogu probat skočit sa neke visoke zgrade...E to bi baš mogao...Al tu di živim nema zgrada s kojih nismo skakali kao djeca glumeći Supermena...Dok dođem do neke dovoljno visoke zgrade predomislim se ili su zaključana vrata od krova pa si odem na pivicu...
Mogu se i besit...To možeš bilo gdje.Štrika ima svugdi...Al nekak mi bed bit bez zraka...A i čul sam onaj vic:"Ivica,ne ljuljaj baku,ni se zato objesila!!!"Ne bu mene nitko ismijaval!Ni mrtvog!
Neću se ni besit.
Danas sam čital znanstveni rad o utjecaju poročnog života na dužinu života...Fakat je siguran način za umrijet...Bit poročan.
E tako ću se ubit!

Opčinjen sam kompjutorima i virtualnim svijetom.Količina informacija i mogućnosti jednostavno je zadivljujuća.Poznavajući sebe i želju za znanjem i zabavom znao sam da ću postati ovisan o njemu i oduvijek sam ga se bojao.Nisam ga želio imati.Ne,nisam mislio da neću znati upravljati svim opcijama i da me neće slušati.Znao sam da hoće.I znao sam da će postati zločesto i razmaženo dijete u rukama mene,moćnog i bespomoćnog administratora.Rastemo zajedno.I došlo je vrijeme da napravimo inventuru zajedničkog druženja.On i ja.Prvo ja pa on:
Starost:32 godine naspram 6 mjeseci.
Horoskopski znak:vaga a on ovan.
Vanjska obilježja:175/75 on P4/2.4
Osnovna odlika:ja maštovit on logičan
Obrazovanje:veterinar on Windows XP
Zapravo,pišući ovaj log-kolumnu,nešto mi palo na pamet...A da logiram komp na iskricu?Kako bi on ispunio profil?Let me see...A-ha...
Bespolan,oko 6 mjeseci,Osječko-baranjska županija,Ovan.Član od danas.Zadnji posjet isto danas.
Aseksualan,oko 16 kg,oko 40 cm,kockastih očiju i ćelav.Izgled proporcionalan,traži nije bitno,a ovdje je zbog više sile.
----------------------------------------------------
Moj ukupni izgled se može opisati kao:
Jaaako dobar.
Imaš li tetovaže ili piercinge po tijelu?
Imam nekoliko naljepnica.
Kakva je tvoja frizura?
Ćelav.
Nosiš li naočale, kontaktne leće...?
Koristim samsung 17".
Trenutno živim...?
Solo,ispod stola.Nekad mi mačak navrati.
Moj trenutni status se može opisati kao:
U stabilnoj vezi.Kablovski internet,128 Kbps.
Na pitanje o djeci odgovaram:
Ne podnosim djecu.Jasno je zašto.
Gdje živiš?
U stanu.
Koji oblik prijevoza najčešće koristiš?
Jednom sam se vozio autom.Inače se ne mičem iz kuće.
Koliko ti je dostupna iskrica.com?
Uvijek mi je dostupna.
Koliki su ti prihodi mjesečno?
Ja i prihodi?He,he...Ma ispržim koji CD ali to je sitno.
Kako bi opisao(la) svoj posao?
Radim što mi se kaže.Osim kad mi se baš i neće.
Kakvo je tvoje obrazovanje:
Windows XP i gomila dopunskih programa.
Koja je tvoja omiljena zanimacija na otvorenom prostoru?
Ne idem van.Frka me kiše.
Koja je tvoja omiljena zanimacija u zatvorenom prostoru?
Zujanje.
Koja je tvoja omiljena vrsta glazbe?
Windows sample music.
Koliki dio u tvom životu zauzima religija?
Ajme,koje teško pitanje...Oš da mi čipovi pregore?
Koju životinju bi odabrao(la) za kućnog ljubimca?
Plišanu.Samo da ne ostavlja dlake po meni i ne diže prašinu..
Savršeni bijeg je...
Restart.
Koje je tvoje omiljeno godišnje doba?
Bitno da je suho.
Koliko često i kako gledaš televiziju?
Ne često.Gledam preko TV kartice.Ni kablovska mi nije strana.
Koji filmski žanr najviše voliš?
Science fiction.I to one kad mi vladamo ljudima,hehe...
Kako se informiraš o tome što se događa u svijetu?
Internet.Tipkovnica.Scanner...
Koju vrstu hrane najviše voliš?
220V.Zgutnem ponekad CD i DVD.
Kakav je tvoj odnos prema novcu?
Nemam pojma što je to!?Ali znam konvertirati sve valute.
Da li si imao(la) homoseksualnih iskustava i da li bi ikada probao(la) tako nešto?
A?
Piješ li alkohol?
Jednom su me "počastili" pivom ali fuuuuj!Nije mi se svidjelo.
Da li pušiš?
Pasivno.
Konzumiraš li lake droge?
Ne.Mada se često napušeno osjećam i ponašam.
Koliko si zadovoljan(a) svojim sadašnjim poslom?
Totalno sam neiskorišten.
Slijediš li modne trendove?
Da.Stalno nove verzije instaliram.
Kakav je tvoj stil odijevanja?
Bitno da je boja siva.
Gdje najčešće upoznaješ nove ljude?
Po serverima.
Gdje bi volio(la) živjeti?
U računalnom centru.
Koliko si zadovoljan(a) sa srećom u svom životu?
Mogao sam i boljeg administratora dobiti al' šta je tu je...
Što misliš o vezama na daljinu?
Nije loše,mada ponekad puca.
Kada bi izašao(la) sa nekim koga si upoznao preko iskrice, gdje bi to bilo?
Trenutno me ne zanima upoznavanje.
Misliš li da možeš nekoga upoznati preko iskrice?
Ne baš.Jebe me password.
Koliko često izlaziš?
Ajme,koliko puta da kažem da NE IZLAZIM!
Po tome što i koga tražim, nazvao(la) bih sebe..
Vrlo izbirljivim.
Voliš li kuhati?
Ne,ali imam nekoliko sejvanih kuharica.
-------------------------------------------------------------------------------------
Opiši osobu koju želiš upoznati. Koje osobine su ti najprivlačnije?
Najvažnija mi je brzina i kompatibilnost.
Koje navike te kod drugih najviše iritiraju?
Kad uporno pokušavaju što se ne može i kad im kažem da nešto ne može oni opet.Znači glupost ne podnosim.
Opiši sebe kao osobu, opiši svoj izgled. Ovo je dobro mjesto da se opišeš ukoliko nemaš fotografiju.
P4/2.4 GHz.Ima fotka posvuda.
Koje stvari ti najviše daju samopouzdanje? Kada bi mogao(la) mijenjati jednu svoju osobinu, što bi to bilo?
Stalan napon čini me sigurnim u sebe.Hmmm...Što bih mijenjao?Recimo sliku na desktopu.Stvarno mi već dosadila.
Gdje si upoznao/la svoje sadašnje prijatelje? Opiši svoj krug prijatelja.
U tvornici.U trgovini.Kontaktirali smo žicom.Slični smo.
Kakav je tvoj pogled na duhovnost, i kako se to odražava na tvoje stavove?
Opet?Preteško za mene.
Da li si član nekakve organizacije, kluba udruge?
MS World.
Kako najčešće provodiš slobodno vrijeme? Sport? Hobi? Kako provodiš vikend?
Isključen.Ili skidam glazbu i filmove sa KaZaA.Hobi mi je skupljanje virusa.
Kakvi su tvoji politički stavovi? Pripadaš li nekoj političkoj stranci ili organizaciji? Koliko te zanima politika?
Ne.
Koje jezike govoriš, pišeš, poznaješ?
Mislim da znam sve jezike.
Kada bi mogao/la izaći sa bilo kime, tko bi to bio?
Commodore 64.Legenda!On i nitko drugi!
Koji bi bio savršeni scenarij za prvi izlazak sa nekom osobom?
Uh...Da je dobra struja i zajedno da instaliramo nove programe...
Što je za tebe sexy? Što je za tebe sexy na tvom partneru?
Pali me kad je brža od mene.
Koju vrstu glazbe voliš? Napiši par koncerata ili priredbi na kojima si bio/la.
Ima li nešto što još nisam čuo i vidio?
Koji su tvoji omiljeni citati iz knjige, filma, pjesme... ?
10010100010100010100101010001011010010100010100101000
Koji su tvoji omiljeni filmovi i/ili glumci?
Omiljeni film je Odiseja u svemiru 2001.A glumac?Hmmmm...Možda komp iz istog filma...
Koju srednju školu /fakultet si pohađao(la)? Koji su ti bili najzanimljiviji predmeti u to doba?
DOS i Windows XP.
Gdje si rođen(a) i gdje si sve do sada živio (la). Navedi neka mjesta koja si proputovao(la).
Rođen posvuda.Od Tajvana do SAD-a.Tek u Osijeku oživio.
Kojom se vrstom posla baviš? Koliko dugo si u tom poslu? Da li uživaš u svom poslu?
Vrtim grafičku,printam...Ma švrljam po internetu najčešće.Volim svoj posao.Nekad je prelagan.
Kada bi mogao(la) odabrati jednu osobinu, poput osobina superjunaka iz crtića, koja bi to osobina bila?
Da sam sposoban sam praviti struju kao onaj iz Pokemona.Pikaču?
Na koje pitanje bi želio(la) dobiti odgovor odmah na prvom spoju, a to jednostavno ne možeš pitati?
Imaš li piratsku kopiju Windowsa?
Koji su neki od tvojih životnih ciljeva? Gdje vidiš sebe u naredne dvije ili pet godina?
Nadam se da ću konačno napredovati u poslu i početi raditi na programiranju ili barem se baviti grafikom,dizajnom...A nadam se i da će me uzeti za barem pomoćni komp na nekom svemirskom brodu.
Postoji li još nešto što želiš reći, a ova pitanja nisu pokrila?
Zašto su neki ljudi jeftiniji od mene?

Rano jutro uvijek je umorno poslije godišnjeg.Odjednom se sjetiš da sunce izlazi prije podneva i ljudi sa i bez obaveza,ali svi umorni i sneni,koriste trenutke bez smislenog programa na TV-u da obave jutarnji shopping po pekarama i tržnicama...Ja svoju kiflu sa sezamom kupim na brzinu i onda ih gledam i slušam...Kumice na placu sa takvim šarmom i energijom nude genetski nemodificirane proizvode da te moraju podsjetiti na Wall Street i brokere.Jedino što kod kumica znaš da postoji i ljubav prema onom što nude...I kupci.Neodlučni pospanci i nametljivi starčići koji namjerno zaborave kupiti nešto neophodno za ručak jer,tako se moraju i mogu vratiti omiljenoj kumici na plac i koketirati još koji minut preko tezge.I bakice bez ideje što kuhati ali strašno užurbane i nervozne jer omiljena serija samo što nije počela...Ima tu i mladih mama.Djeluju tako izgubljeno u šarenilu voća i povrća ali nikad neće pokazati nesigurnost i da ne znaju razliku između blitve i špinata ako nema natpisa na ambalaži.One kupe oboje.Mlade su,naučit će.Među svim tim zanimljivim likovima pojavi se i ona.Nije joj tamo bilo mjesto.Imala je jedva sedamnaest godina,ako moram procjenjivati,što je tako nezahvalno danas.Smeđa kosa padala joj preko uskih i nježnih ramena poput slapa gorskog potoka.Oči iste boje kao da nisu željele odskakati od već viđenog.Maja na bretele,uske hlače prokleto nisko postavljene i rinčica u pupku pored neke tetovaže simbola na nekom nepoznatom jeziku.Sekunda je bila dovoljna da se vratim na njene oči koje su me fiksirale zadovoljne što sam hipnotiziran ljepotom.A kad se nasmiješila...Brrrrr...Protrneš...I pustim ju da ode bez imena...Kasnije ću vam objasniti zašto.
Nepoznat gradić i jedini kafić prepun brbljavih školarki i priča sa ljetovanja.Parkiram ispred terase i smotano se spotaknem o bankinu i zamalo tresnem u kantu za smeće.Cigarete i mob razlete se po pločniku i smijeh poput onog Jim Carrieve publike propara mi uši.A što sad?Desi se svakom.Meni dvaput jer,ponovilo se slično dok sam se vraćao po upaljač...Sjednem i guštam kavicu skriven iza novina.Znate ono kad osjetite pogled?Među brbljavicama sjedila je replika Penelope Cruz sa šesnaest godina i proučavala me.Nije sudjelovala u razgovoru i djelovala je odsutno.Nisam više stidljiv i poigram se s njenim pogledom.Zato je ona bila.Znate koliko se nepoznati ljudi uzmuvaju ako znaju da ih gledate?Em ne znaju što će s rukama,em pale cigaretu za cigaretom,em ispijaju isušenu šalicu kave...I boje se pogleda.Dosadi mi i dok sam odlazio poklonim joj najslađi osmjeh koji mogu izvesti...Samo njoj i samo osmijeh.
Što je pjesnik mislio reći?Sad mislite da ja nešto posebno dobro izgledam?Ni u ludilu!Potpuno sam prosječan i imam 31 godinu,11 mjeseci i 24 dana(to sam naveo da mi kupite nešto za rođendan,hehe).Ne privlače me klinke i ne upucavam im se...Ali stariji muškarci privlače njih...I sjetim se moje prve prave ljubavi(sa poljupcima dužim od sekunde)i ljubomore moje jer poslije mene je lovila,tada sam mislio,matore dvadesetpetogodišnjake...I danas sam vidio sebe u liku nekog bubuljičavog klinca koji oblijeće oko najdraže cure iz razreda i piše joj pjesme i krade od staraca da joj pokloni kartu za koncert i upisuje joj petice u imenik i noćima ne spava sanjajući njen osmijeh otvorenih očiju...A ona gleda nekog matorog konja...
Shit...A je li mi imponiralo?Je.Jebi ga...

Ne.Ne izlazim.Ne više.Ima toliko razloga zašto.Imam 31 godinu.Malo?Puno?Nemam pojma...Maligani mi danas teku žilama.Tijelo me baš i ne sluša,fulam poneko slovo ali vratim se i ispravim...Ali,da ispričam ispočetka...
Barem je nogoš dobro završio.Tri laka komada.Bez nervoze.Čudno...Ovih je dana sve nervozno...Iskrica i dalje šteka...Pomalo je i zabavno.Što će slijedeće pokidati?Ma ne prigovaram...Čudne su sprave ti kompjuteri.
Mobitel:Ona:Ja bih tebe vidjela...
             Ja:Hmmmm...Kada?
           Ona:Večeras.Dođi u pola deset po mene...
Pola deset...Hmmm...Posljednji mi se put baš i nije svidjelo.Njušim da će me samo izbedirati...Zašto?Duga priča...Ide nekako ovako:Prelijepa je.Obožavam njenu ljepotu.Koliko je lijepa toliko je...Ne,ne glupa...Dosadna.Jednostavno priča satima a ne zapamtiš niti jednu rečenicu onoga što ti je rekla.Priča baš o onome što ne želite slušati...Kad ju je frendica dovela da se upoznamo,prije četiri godine,na moje inzistiranje,strogo joj je napomenula da šuti kao riba!I danas se ponekad smijemo tome...Ali je dobra duša,neiskvarena.Volim joj biti prijatelj.I ljubavnik.Ne,nisam pošten prema njoj.Ali nikad joj nisam ni davao nade.Ni ona meni,uostalom...Što li danas treba?Nije samo sex.
Jesenja oblekica...Ma gdje li je?Neke su mi šuljice samo u sjećanju.Igrala se seka pralje pa ih zriktala.Tu su šuljice ali boje više nisu što su bile...Sve vuku na ljubičasto.I nekako su smežurane...Nema veze.Barem se trudila.Pronađem nešto kad:
Mobitel:Frend:Dovezi mi motor od čamca da ga sutra popravim?
               Ja:Idem van.Ne mogu sad...Doooobro dovest ću ti...
Je,prvo auto crko,sad čamac...Kažu da uvijek idu tri stvari zaredom.Koja je treća?Valjda ne komp,hehe...Što ne bi bilo ni loše...On je barem pod garancijom...I dovezem mu.Već je skoro 21 sat.On se raspričao.Otvorio dušu.Kako je meni super...Što bi on dao za malo slobode...Idem kud hoću,kad hoću,s kim hoću...Imam i love...Nitko mi ne sjedi za vratom...Kinderi ne vrište...Punica ne zanovjeta...Komada kud god se okreneš...
I zamislim se kako su ljudi uvijek nezadovoljni.Uvijek misle da je onim drugima bolje nego njima...A meni ponekad dođe da mu ispričam koliko mu zavidim na kinderima i...Neću,smatrao bi da serem...I pobjegnem ispričavajući se da žurim...Još je vikao za mnom sa kojom idem ali nisam ga čuo...
Mobitel:Ona:Nemoj žuriti,kasnit ću.Frizura,znaš...
Znam.Znam da se komadi zapravo ne sređuju zbog nas.Da nama budu lijepe.Sređuju se zbog drugih žena.Pogled kojim žena proučava ženu budi strahopoštovanje poput procjenjivanja snage dvojice neustrašivih boraca u boksačkom ringu.Mi ne vidimo niti trećinu onoga što žensko oko uoči...I vozio sam polako.Šteta uspavanih konjića ispod haube.I njima je bilo čudno.Samo su mrmljali...Koliko sporo da vozio opet sam 15 minuta čekao ispred kuće.
Ona:Bog!Sorry!Pusa.Gdje ćemo?
Ja:Kad si se već tako skockala moram te i pokazati.Tamo gdje još nekoga i poznajem...
Mjesto i nije tako loše.Velika,zatvorena,tiha ljetna bašta i kokteli.Tiha je dok se ne skupi kritična masa i pošandrca za glazbom koju zaista ne razumijem...I počne priča...Bla bla bla...I dođe se na to što treba.I jel ja to mogu?Fakat sam odglumio da ću morati debele veze povući da...Serem.Dovoljan je bio jedan poziv i obećana pivica.Opet ti Bože hvala za 8 godina u policiji.Zašto sam odglumio?Manipulacija?Možda...Ipak je više stoga jer bi sutra slično tražila i za sestru...Pa susjeda...Pa rodicu od susjedove punice...A nisam baš tako moćan.
I priča je,potaknuta koktelom i riješenim problemom,tekla i tekla iz nje i gubila se u sve većem mnoštvu likova koji su pohodili to mjesto.Nije ni stizala do mene.Ne,nisam bio nepristojan.Nije se zaista ništa čulo.Priča je postala suvišna kad smo skužili da čujemo tek svaku treću-četvrtu riječ i po njima moramo asocirati što je ono drugo željelo reći.Glupo.Primjer:
"Hoćemo_____ i ja______, još _______ _________krevet?"
Muški bi mi mozak asocirao:
"Hoćemo li ti i ja konačno,još jednom  potražiti taj krevet?"
A ona je rekla samo:
"Hoćemo li ti i ja popiti još jedan koktel i svatko u svoj krevet?"
Galama je uskoro postala neizdrživa.Kako su uši bile isključene iz komunikacije počeo sam pogledom šarati okolo.Niti jedan poznati lik!Sve neke nove face.Neke su cure bile neprepoznatljivih godina i kreveljile su se bezrazložno,neki su tipovi okačili lančine oko vrata i rinčice po ušima i nosu ponosno se šepureći u majcama kratkih rukava...A jesam pizda matora!Nismo ni mi bili ništa bolji!I nas su sprdali stariji,lupajući nam čvrke...A neki sad novi klinci traže priliku na mjestima gdje smo i mi odrasli.Ne zamjerite mi.Samo sam ljubomoran.Moje je vrijeme prošlo i ovdje više nitko ne zna da imam ime...Mala,ajmo mi odavde...
I nije mi dala...Manipulacija.Nije prvi put.
Nikad ne molim.Zna da ću joj vratiti...S kamatama...
Zvonit će već slijedeći tjedan.Uvijek zazvoni.Maznim glasom će...
Glupe igre...
Mogao sam već spavati a ne blog pisati...

Jeste li ikad poželjeli nekog ubiti?...Mislim onako...Zapravo...Sa predumišljajem...Sigurno jeste ali niste imali hrabrosti.Ili ludosti.Ili ste se bojali posljedica.Koliko ste puta poželjeli da nekog nema i bili sigurni da bi vaš life bio bolji da nekih ljudi nestane?Bio to bivši,bivša,glasan susjed,šef,loš vozač,poštar,sestra ili bilo tko tko vam zagorčava život...
Sigurno bi to dobro isplanirali.Naoružali se prvo krimićima i pozvali iz sjećanja sve knjige i serije u kojima ste imali priliku vidjeti savršeno ubojstvo.Cilj već imate,naravno,osim ako ne poželite sve redom...Prema cilju birate oružje.Ako je cilj obično pile možete ga i udaviti.Ako cilj ima kila bit će vam potrebno neko hladno ili čak i vatreno oružje.Nije ga teško nabaviti.Ni cijene nisu što su nekad bile...Zatim ćete pratiti metu.Upoznati joj navike.Tražiti slabosti.Kad skužite da svake subote naveče trči po parku to bi vam trebao biti važan podatak.Sigurno je u dobroj kondiciji i nožem bi ga teško stigli...So,pištolj.Mrak i čeka.Kutija pljuga,kokice,mobitel za slanje sms-ova dok čekate...Kad naiđe,dva komada u stomak,jedan u glavu...End of story...Ma vraga,tek tada počinje...Normalno,ako se već odlučite na tako drastičan potez treba imati i back up.Alibi.Neka ugledna osoba iz političkog života koju ste zatekli sa maloljetnicom u komprimitirajućem trenutku bila bi zahvalna da vam vrati uslugu.Što manje alibi osoba to bolje.Inače su te alibi osobe tako glupe da ne mogu zapamtiti ni koji dan su bile s vama a kamoli više detalja...Riješite se oružja,prodate ga nekoj nn osobi iz kriminalnog miljea,skinete cipele 8 brojeva veće od vaših,odjeću poklonite Caritasu i nastavite živjeti normalno.Nikako feštati sa frendovima ako je target bila vaša supruga!
I gotovo...Nakon prvog uspješnog "poslića" sigurno ćete pronaći još onih koji ne zaslužuju živjeti.Nakon nekog vremena,kad steknete rutinu,to možete raditi i u fušu.

Nekad davno mislio sam da ja pišem priče.Danas znam da su one pisale mene...
Ponoćni vlak žurio je tračnicama u susret njoj.Sakriven duboko u njegovoj utrobi osluškivao sam mu ritam:ta-tak ta-tak,ta-tak ta-tak i misli su mi lutale vremenom i prostorom.Sjećanja su me vraćala sve dalje i dalje...
Eh,da sam kao on...Da me probude ondje gdje vlakovi spavaju i povedu me kroz prostranstva sigurnom i nježnom rukom.Da me učine slobodnim i ispunjenim.Da osjetim vjetar i prkosim kiši.Da pustim zvižduk kroz nosnice kao smiješak onima koji ispraćaju putnike koji su mi se na putovanju pridružili.Da zavrištim prijeteći onima koji mi se nađu na putu ne poštujući moju snagu...Sklanjajte se,jer ja ne mogu stati!Ne smijem!Žurim u susret njoj.I strah me da ne zakasnim...Jer ona neće čekati...Njoj je ljubav razlog.Njoj je život glad.Njoj su vlakovi san...
...I zaboli me cviljenje kočnica i svjetla grada bljesnuše po meni.Zgrabih cvijet i istrčah u masu tražeći pogledom nju...Nepoznata lica cerila su se strahu kojim sam ih listao.Lijepe.Ružne.Pametne.Glupe.A gdje je ona?Postoji li?Što ću joj reći kad ju ugledam?Nothing...Možda na slijedećoj stanici...U slijedećem gradu...Natrag u njedra vlaka i san.I molitva:
Tu...U mom krilu spava grad...Sanjam uz mirise kiše...Ja se rasipam kao prah...Kao da me nema više...Ja u pijesku ne ostavljam trag...Jer dok hodam moja sjena ga briše...Zovem te i molim za spas...Ali ti me ne čuješ više...
Bog me više ne čuje.

Jedan sam se dan osjećao odbačeno kao danas.Zarobio me osjećaj da me baš nitko ne treba.Opičena legica uhvatila me za ruku i odvela na groblje.Šetali smo alejama bez riječi i sve mi je jasnije bilo da nije normalna.Odvela me do grobova odvojenih od ostalih.Zapušten i zarastao u korov,taj dijelić groblja djelovao je sablasnije od ostatka tog tužnog mjesta.Na križevima nije bilo imena i godine rođenja.Nije bilo velikih riječi uklesanih u veličanstvene spomenike...Rekla mi je:"Vidiš,tu su oni bez imena i djela.Napušteni,zaboravljeni i mrtvi.Ti nisi dio njih.Ti imaš sutra."Stvarno,pomislim...Nije ona ni tako luda...Osim što me poslije nagovorila da pokrademo cvijeće sa grobova "znanih" i poklonimo ih "neznanima".

Sva djeca vole se igrati.Nisam ni ja iznimka.
Ovo je sjećanje na jednu posebnu mi osobu koju je život odveo 20 000 milja daleko.
Srednja su nam škola i pubertet prošli u traženju.Sebe,svoje filozofije,svog mjesta pod suncem,ljubavi...Veze koje smo tada imali neraskidive su i najvažnije u životu.Što smo tada naučili i prihvatili obilježava naš put u budućnosti.Na moj je put jako utjecala ona...
Bila je lijepa.Kroz život je hodila savršeno lako i bez pogrešnih koraka.Izrazito pametna i inteligentna.Nisu je svi voljeli...Bio sam joj sušta suprotnost a voljela me.Pričali smo noćima i tražili odgovore.Znali smo što drugo misli bez i da izgovori.Branila me u svijetu koji je nju volio.Ja nju u mom...Imala je britak jezik i oštar um.Ja maštu i bezobrazluk.Bili smo jedno i voljeli smo se igrati...
Rat nas je,kao i mnoge,udaljio svojom snagom i okrutnošću.Protiv granata ponekad smo se borili živeći normalan život.Organizirali smo godišnjicu mature.Došla je.I pojavili su se likovi puni beskrajnih priča o uspjehu i sjetni jer ne vidimo se nikad...Nas je bilo baš briga za njih.Iskoristili smo prvu priliku da zbrišemo.
Noć je bila mlada i poželjela je plesati.Znala je da to ne volim.Odveo sam ju u moj svijet.Da,i zbog hvale kakav je komad u mom društvu...A bila je.Pogledi su bili u širokom rasponu od kriomičnih,stidljivih,do otvorenog slinjenja.Ovisno o čovjeku.A i ženi.Bila je sa mnom i nitko nam nije prilazio...
Nije,dok se nije pojavio lik sa nadimkom Mudri,što u ovoj priči nema veze sa pameću.Znao sam da će se prikrpiti i tiho joj dam instrukcije:
-"Prilazi nam frend,teško ga se riješiti pa poigrat ćemo se s njim.Ti si mi sestrična iz Amerike i tajo te poslao doma da se udaš.Ne znaš ni riječi hrvatskog."
-"Ok."
Razmijenili smo pozdrave i lik počne:
-"Tko ti je ta?"
-"Ma pusti,sestrična..."
Ispričam mu izmišljenu povijest i kako mi je dosadno vodati ju okolo i kako ne zna riječi hrvatskog i blablabla...On se zapali:
-"Pa ja ću je zabavljat!Ajd' prevodi?"
-"Ajd'."
I počne priča...Odakle si,čime se baviš,kako ti se sviđa u rvackoj,jel' ti i mama tako lijepa...I petljam ja jezikom prevodeći nebuloze...Lik se ubrzo ohrabrio:
-"Al' bi ja to jebo'!"
-"What does he said?"
-"O,nothing,something what I always wanted to do..."
-"Oh..."
-"Ša' je rekla?"
-"Ma ništ'.Kaže da si cool."
-"Je,je...I hoću je,hahaha...Ajd' ju pitaj što će pit?"
-"Colu."
-"Ajd' ti mene pitaj što ću pit?Colu."
-"Konobar,dvije kole i votku.Duplu."
Nakon nekog vremena dobijem znak da joj je dosadilo.Lik se sam ponudio da završimo igricu...
-"Ajd' ju pitaj da ona i ja malo prošetamo?Da joj pokažem grad i okolicu,hehe?"
Ona,na perfektnom hrvatskom:
-"Ne dolazi u obzir.Ne podnosim muškarce koji piju alkohol."
Lik zabezeknuto iskolači oči ubijajući nas pogledima,kiselo se nasmiješi i ode bez riječi.Mi se dugo nismo prestali smijati...
Tad sam ju posljednji put vidio.Pusa,ma gdje bila.

Je,osveta.Sad svi očekuju ono kako me ostavila pa suzice pa ne znam gdje ću pa sve što me ne ubije učini me jačim pa ona ipak jedan dan dooođe i pokaje se a mene boli uvo jer jednom me moš' ostavit bla bla bla...E nije to.Riječ je o osveti jedne male a opake mi životinjice zvane osa.Bio sam mali i istraživački se odnosio prema svemu oko sebe.Jedan su mi dan ose privukle pozornost.Krale su komadiće ribe,netom očišćene i odnosile ih u gnijezdo ispod vrućeg lima na čardaku.Lovac u meni potrudio se pronaći način jednu zarobiti u staklenci i imati ju samo za sebe.Zujila je besmisleno,činilo mi se i pomislim možda je gladna.Otkinem komadić ribe i nakratko otškrinem poklopac a osica iskoristi priliku i izleti osvetnički raspoložena.Umjesto da pobjegne od straha pred najvećim lovcem kojeg je planeta upoznala,crno-žuta neman sleti mi nakratko na ruku i pecnu me,tada sam mislio,najužasnijom boli na svijetu.Tijelo se napunilo adrenalinom i borba bi bila žestoka ali osica je već bila daleko a ja bijesno i nemoćno gledao za njom.I nije to najstrašnije!Oteklina koja je postajala sve veća i prijetila gorkom mi sudbinom usadila je u meni strah od svih vrsta letećih opasnosti.Ose,pčele,bumbari,stršljenovi,bili su za mene neprelazna prepreka satkana od straha,bola i umišljenog opravdanja da sam zapravo alergičan na ubod.Strah je bila njena osveta...Izbjegavali smo se godinama...Danas me njena sestra piknula.Uletjela je kroz otvoren prozor omamljena vjerojatno udarcem u retrovizor i posljednje čega je bila svjesna bio joj je moj topli vrat kao prikladno mjesto za plasirati žaoku...A meni srce stalo!Flashbackovi svih strahova stopili se u jedan i trenutak je bio dovoljan da pomislim da je kraj...Nije bio.Normalno da nije jer ne bih ovo pisao...Ali definitivno čudan osjećaj.Nemaš se protiv čega boriti.Čekaš što će se desiti...Kakva je smrt?Boli li?Zar ovako,na ovaj način?Toliko još toga nisam učinio...Htio sam se kladiti na Dinamo...E,kad sva pitanja o smislu i svrsi života prođeš i počneš razmišljati o kladionici fakat ta smrt kasni...Sorry,osice iz moga djetinjstva.Danas te više poštujem.Ali više te se ne bojim.

...Treba li napisati neku posebno pametnu i intrigirajuću prvu rečenicu da bi ljudi čitali?Normalno da treba jer laže svatko tko kaže da piše za sebe.Meni je sve što ćete čitati već u glavi i zašto bih pisao sam sebi?So,pišem za vas...
5:45...Prekrasan trenutak odvojen od stvarnosti.San svih snova.Boje i mirisi i dodiri.Vibra i kemija...
5:45...Tuuuu...Tuuuu...Tuuuuuuu....Tuuuuuuuuuuuuu...Fuck!Mrzim kad mi vekerica prekine san!Sad se ne sjećam ni kakvu sam sanjao!Znam da je bilo dooooobro sanjati ali automatizam odgovornosti natjera me da se protegnem i pokušam otvoriti oči.Napipam tipku i prekinem mrski zvuk.Kuc-kuc.Prvo tiho...KUC-KUC.Budaaaaan sam..."Hajde,zakasnit ćeš",stara će."Kavica ti je na stolu."
5:50...Umivanje hladnom vodom...Onako ovlaš,kao vrabac kad se kupa u barici.Kavica i pljuga već u ustima.Nije ni loš ovaj life...
6:10...Ponekad me nasekiraju već na putu do firme.Kažu mi jučer u servisu da su kočnice u redu...Hmmm...Vjerojatno i jesu.Fakat ja sve brže vozim...
6:30...Preuzeo dnevne zapovjedi,dnevnicu i 110 metalnih konjića službenog auta.Ponekad me samo njihov žamor ispod haube održava budnim...Čeka me pospanih 130 km.Otvorena cesta i pogled na retrovizor.Nekom se žuri više nego meni...Opala!Lijep prizor u ogledalu!Ne-dam-da-me-pre-ti-ču i Bog!I nije.Ali komad dobro vozi.Lijepo i rijetko za vidjeti.Održala me budnim.Thanks,nepoznata sestro Montoyina...
7:45...Bog,kad počinjemo?Za sat vremena.Super.Odoh na kavicu...
7:50...Davno sam ju uočio.Ima godina dana.Svima se sviđa.I meni.Znate li kako je teško svima se sviđati?Znate li kako je teško meni se svidjeti?A da ju upoznam?
-"Dobro jutro!"(uz najbolji jutarnji smješak kojeg mogu izvesti)
-"Jutro!Izvoli..."(uz tihi smiješak bez i da me pogledala)
-"Hmmm...Da kupim novine i dosađujem se ili ćeš mi ti praviti društvo na kavici?"(bez petljanja jezikom)
-"Hmmm..."(bez trenutnog odgovora.samo me pogledala pravo u oči i razmišljala...pogleda na sat)-"Zašto ne..."(fakat sam mislio da će me odbiti)
-(i ponese cura novine na kavicu,valjda ako budem dosadan,smart girl)-"Jutarnji čitaš,zar ne?"
-"Da..."(i tako je razgovor tekao i tekao i kavica je bila dobra i vodenjak je u horoskopu i svašta smo si ispričali i odali i uspio sam nekoliko puta izmamiti osmijeh ukrašen bisernim zubima i ona meni ali...)
To ali znači da ima dečka.A ja ne kradem tuđe cure.Točka.Moram ići raditi.Kasnim.
9:00...Namjestim što sam trebao i popnem se na vrh silosa.Kakav prizor!Neke male mrvice hodale su ulicama pitomog gradića i podsjetile me na Sim city.Vlakovi su lijeno milili tračnicama poput misli vođenih umorom a automobili su nervozno čekali da isti prođu i požure na svoja odredišta.Sunce je već grijalo kukuruzišta a lagani je vjetrić s mukom gurao jedina dva oblačka iz prognoze gospodina Vakule o "pretežno sunčanom vremenu"...Nice ali dosadi pa napadnem Jutarnji list,moje jedino društvo narednih desetak sati...
9:15-12:00...Što mi je ostalo u glavi...Hmmm...Da vidimo..."Suša i vrućine do kraja kolovoza,HEP pripremio plan redukcije struje"Bolje da su pripremili plan kako do redukcije da ne dođe...Lotto brojevi su od 4 do 16.Normalno da nisam dobio...Toliko o onom što me svrbio lijevi dlan...Politika...Politika...Politika...Mogao bih komentirati do sutra..."Prosvjed zaštitnika životinja protiv cirkusa nije uspio"Jooooj!Dragi zaštitnici životinja...Ima toliko načina za pomoći životinjama i životinja kojima treba pomoć!Smrdi mi da se pojavite uvijek tamo gdje će biti novinarskih ekipa i gdje ćete biti medijski eksponirani...Preskačem opet dobar komad i citiram izjavu književnice Vedrane Rudan o tome treba li zakonom zabraniti viceve o plavušama:"Žene trebaju imati na raspolaganju sva zakonska sredstva kako bi muškarcima pokazale istinu,a to je da su bolje od njih.Mogu ih i ubiti pričaju li u njihovu društvu diskriminacijske viceve.Ako pak žene ženama pričaju viceve o plavušama,mislim da ih ne bi trebalo tužiti,trebaju im oprostiti jer-ne znaju što čine."Mislim...Stvarno...Fakat se zajebava!?Nadam se da da...Nigdje nema smilića u tekstu pa ne znam...Slijedeća je kolumna Ivane Gretić "Život u jednini".Napada muškarce zato jer ne plaču.Možda je cura u pravu.Treba ju čitati...Pa crna kronika...Pa Carmen Electra i njena izjava:"Mislim na seks svakih 20 sekundi"...Curo,tako dobro izgledaš ali nemoj više pričati...Ne stoji ti...Pa pobjeda mladih reprezentativaca u Engleskoj.Nice...Pa zadnja stranica:"Nevjesta uhićena jer je drogirana divljala na vlastitom vjenčanju".Stupid novinari!Kakva konstrukcija!Normalno da je na vlastitom vjenčanju ako je nevjesta!Ili su navratili malo u tuđe svatove...Padobranci...Hehe...Nekad se nasmijem gdje se nisam nadao...I još:"Talijani uhitili hrvatsku kradljivicu sa 90 imena".Nek još netko kaže da su moja dva nick-a previše!
12:00...Mobitel.Servis.Naručit će dio.Ukupno oko 1000 kuna.Fuck!Poželite li ponekad biti pustinjaci da vas boli uvo za lovu i...Ja često.
12:20...Tri kifle sa sezamom i jogurt.
12.30...Spava mi se...Moram malo...Neće nitko znati...Samo sat-dva...Zzzzzz...
12:45...Mobitel.Pogrešan broj.
13:00...Mobitel.
13:20...Mobitel.
14:00...Mobitel...A da ga isključim?
14:30...Malo rada,malo tup pogled u prazno i razmišljanja o prolaznosti...Tako sve do...
20:00...Očajna kavica i 130 km do doma...Ponekad se jednostavno izgubim u mraku koji okuje sve osim tri-četiri linije iscrtane na sredini ceste.Niti znam gdje sam niti koji mi je cilj.Sve brže jurim u susret osvjetljenim seoskim hižama nadajući se da je baš slijedeće moje i da me čeka...Nešto.
21:45...Lizalo.Shit!Frend.Hvala ti Bože za 8 godina u policiji..."Koliko?"..."130."..."Uf...Popit ćemo..."
22:00...Mobitel.Frend:"E,jesi to ti prošao?Hoćeš platit cugu?"Nisam,slažem.Ne zbog plaćanja nego zbog kroničnog umora i osjećaja da su mi svi tako dosadni.
22:15...Moj auto.Pribor za pecanje zaboravljen na zadnjem sjedištu i sjećanja na vikend...House.Prvo pas...Maše repom.Sretan što me vidi...Onda se udalji,legne i kao da priča svojim tužnim pogledom:"A gdje si bio cijeli dan?Mogli smo trčati i kupati se i uživati u životu..."Je,mogli smo...Onda stara:"Večera ti je na stolu".Nisam gladan...
22:45...Komp.Safe mode...Grrrr!Koliko sam joj puta rekao da mi nikad neće provaliti password a ona opet!Gdje je seka?Nije doma...Srećom...Iskrica.Bez poruka.Gomila novih nick-ova i logova.Ne da mi se čitat...
00:20...Gotov log i osjećaj da nisam rekao ništa što sam zaista želio reći...Ipak ću ga puknuti.Navika...Treba požuriti u carstvo snova...Nastaviti san od jučer...Krevet usamljen...Buđenje u 5:45.

Dobro jutro u podne!Ja ću kukati sad a vi ne morate čitati...Boli me zub.A kažu ljudsko je tijelo savršeno...Je vraga...Zuboobolja bi trebala biti bezazlena a nesnosna je...Znate što je najgore od svega?Boli umnjak koji još nije uspio probiti se na danje svjetlo...Ne baš danje svjetlo nego usnu,mračnu šupljinu okovanu zubima poput zatvorske ćelije...Mračne ćelije u kojoj se jedan zubić pokušava istaknuti i pokazati svoje prisustvo.A ne ide mu.I sad sam mu ja za to kriv...I kažnjava me...I tako on s vremena na vrijeme naraste za mikrometar a mene otkida njegova upornost.Toliko sam očajan da sam mu zaprijetio ako ne prestane da ću ga izvaditi.Neizraslog.Mislite da je poslušao?Samo se nacerio...Nacerio se i ja ali i cerenje boli...Da vidim ima li u svemu i nešto dobro...Ne mogu jesti!To bi moglo biti ok...Ima se 4-5 kilica viška na stomaku.Druga je dobra stvar što...Ne mogu se sjetiti druge dobre stvari...I kaj da radim?Da ga nahranim kalcijem i dam mu dodatni poticaj da raste?Da progutam još jedan coffetin i obmanjujem tijelo?Ili da puknem litricu crnog i zavaram dušu i omamim tijelo?Ili da jednostavno odem kod zubara?He,zna umnjak što je bilo zadnji put...Krvi do koljena.Kao bravca da kolješ.Kad gura prste gdje ne treba...