Aj liv, egejn! (rek'o b' Caleb i uz'o vile u ruke)

 
Ustaneš se ujutro, klasika, ispiranje krmelja, uklanjanje zadaha...
Paljenje kompa, ICQ, blog, učitavaš mailove, newsi...
Mailovi se i dalje učitavaju...i među gomilom spama vidiš poznatu adresu.
Poruka, uredno adresirana, sa jednim subjectom koji se vrti neko vrijeme (i gomila re: ispred toga)
Zapalim ti ja cigaretu i čitam taj mail...i osjetim da nešto ne štima...pogledam...nije propuh...pošnjofam...ne, ništa ne smrdi...kao...sredio sam stan.
Hm, nastavim sa čitanjem...još par linija teksta...opipam se po glavi...uši su se premjestile gore prema vrhu glave...i izdužile...čudno...hm...
Još par redova...faca se izdužila u gubicu...i jede mi se zob...
E, sad...samo me zanima...da li sam ispao konj il' magarac?!
/me sada sluša: \\38.116.147.124:9022
(hoće reći Fugazi - Waiting Room)

 
Žao mi je što mi starci nisu japanci ili tako nešto. Onda bih imao one njihove japanske gene. Sada ne bih ležao na krevetu i buljio  naizmjenično plafon-zid-monitor, nego bih radio nešto korisno. Za svijet...hm...za sebe...ma za sebe i onda si muljati da činim nešto za opće dobro.
Yep...ova dalmatinsko-hercegovačka genetska kombinacija mi se ne sviđa...još uz to sam odrastao u Slavoniji...hm...mislim da mi je jasno zašto mi se ništa ne da.
A da odspavam?
Nda, usvinjio objektiv na fotoaparatu. Neka dobra teta tamo u nekoj optici mi poklonila onu krpu za naočale. Fala.
A da odem jest?
Plafon...zid...monitor...plafon...zid (prazni zidovi...mrmlj...)...monitor.

 
"...I just don't know what to do with myself..."
reče upravo ovaj preko mikrafona...
Istina.
Bah, odo' ugrad.

 
Probudio se. Bljesak svjelosti u očima...optički senzori su se prilagođavali...kalibrirali...
Podigao je ruku, gledao u nju dulje vrijeme, okretao ju, skupljao prste. Mehanika je odrađivala svoj posao. Proračunati, graciozni pokreti, nimalo nalik onim nespretnim, ljudskim.
Savršena replika kože, postavljena da ga ne gledaju čudno. "Čemu?", zapitao se...
Rođen po drugi put, ali ovog Tvorca je poznavao osobno.
Sve je bilo poznato, ali nešto je nedostajalo...
Hladna logika sjela je na tron...nije se bunio...zapravo...nije ni mogao...a i intuicija je ionako oruđe nesavršenih.
Nema više emocija...oslobođen od potreba, želja...gotovo savršeno biće...savršen mir.

 
U daljini čuju se kao gromovi
Svakom njivom prolaze kao volovi
Odlaze na dalek put tko to može znati
Samo neki stočar ljut što ih šibom prati.
 
Traktori, traktori, traktori,
Traktori, traktori, traktori.

  
Odlaze na dalek put tko to može znati
Samo neki stočar ljut što ih šibom prati.
 
Traktori, traktori, traktori,
Traktori, traktori, traktori.

 
We're living together, my traktor i ja
Da oremo njivu od sedam do dva
Ja znojan na njemu, jašem kroz šor,
I molim Boga da ne rikne motor.
 
Moj jedini traktor,
Moj ljubljeni traktor

 
Danas sam tužan jer ukr'o ga smrad
Moj jedini traktor, ne vozim ga sad
Al' mogu da kupim još sto, al' nije to to
Jer jedan je traktor, zapamti to.
 
Moj jedini traktor,
Moj ljubljeni traktor.
 
Eh, uodma mi kanula suza izoka...
/kupiću ga...kadtad.. - http://www.deere.com/en_US/ProductCatalog/FR/series/9020.html

 
Možda mi to sada izgleda smiješno...ali u to doba sam uložio dosta energije u to...pomalo i sizifovski...
Sada je to ostalo zakopano negdje pod zbrkanim bad sectorima hard diska...
Kvragu...

 
Sa oznakama kilometra. Na engleskom ih zovu milestone. Ljudi ih postavljaju u životu, vežu ih uz događaje, lakše se prisjetiti te i te godine.
Izbjegavam to. Zaboravio sam puno lica, a imena postaju sve mutnija.Tako je možda bolje.
Bar se iznenadiš kada te pukne neki neočekivani flashback.
/me sada sluša: \Incoming\05-stereophonics-dakota.mp3
"... I don't know where we are going now..."

Bučna i prljava svirka, onakva kakvu volim.
Svirati u trojci je zeznuto, jer se čuje skoro svaka greška, ali da bi se dvoje ljudi popelo na stejdž, e, tu moraš biti pomalo lud.
Žena sa teškom rukom na bubnju. Tvrd ritam, uklapa se sa bukom gitare.
Malo je bilo (pre)kratko.
"I'm going to Wichita
Far from this opera for evermore
I'm gonna work the straw
Make the sweat drip out of every pore
And I'm bleeding, and I'm bleeding, and I'm bleeding
Right before the lord
All the words are gonna bleed from me
And I will think no more
And the stains coming from my blood
Tell me go back home..."
Nda, malo je lošije zvučala...

Izvaljen na krevetu, gledam refresh početne stranice...pravilni razmaci...
Zašto su ugodnije pravilne strukture od onih kaotičnih? Sigurnost u organiziranosti? Ili?
Reče mi netko davno (u duboko pijanom stanju)...ne možeš preko svojih granica/ograničenja.
Na početku, napredak je lagan i sve ide brzo, onda linija dolazi do blagog zakrivljenja i potreban je sve veći napor...hm...svaki idući korak je sve teži...puno puta požališ zbog nekih napuštenih stvari, jer ti je bilo čisto lijeno učiniti taj idući korak uz krivulju...ne mogu ja to...Stvar strpljenja i upornosti. Ne dopustiti sredini i prosjeku da te uguše. Slatki zov njihovih sirena...odradi sve sa pol' mozga...poslije nas poplava...
/me sada sluša: \Jimi Hendrix - Woodstock\11- Villanova junction.mp3

 
na Strajpse sutra?

Nešto je loše bilo u zraku ovih dana. Blagi miris apatije ili nešto slično.
Sjedimo u birtiji koja nam je prije bila baza, ista ekipa kao i unazad par godina.
"Život je sranje!" izvalio je netko i poslao dalje bambus u plastičnoj dvolitrenoj boci. Napravljen od onog vina po 6 kuna (Ribar je bio 8 kuna) i nekog jeftinog smeća na čijoj boci je pisalo Cola. Veče je bilo skoro isto kao i svako tih godina. Bili smo ili na (poluuspješnom) studiju ili bez posla. I kronično bez love.
Vrijeme sadašnje...OK...sada kao većinom radimo, neki su otišli van, neki se oženili.
"Život je sranje" izvali opet netko...i krene priča o kreditima, zaduženjima...svakodnevna jadikovka u skoro svakoj birtiji u ovom dijelu svijeta.
Potegne se i tema godišnjeg odmora...rekoh da ne idem na more, nego da imam par ideja koje želim realizirati...gledali su me kao da imam kugu.
Radiš, a još nemaš auto...čovječe nešto opako ne valja s tobom, moglo se pročitati između redova.
Auto i more su statusni simboli...ako ne odradiš to dvoje...znači da si švorc.
Očito je problem bio u meni sve ovo vrijeme...heh...
 
/me sada sluša: \Leb i sol\Leb i sol - Čuvam noć od budnih.mp3

Pred jutro, cesta je prazna. Baš onako kako volim.Izgleda kao velika zmija koja odmara na ravnici.
Kiša jenjava, brisači uredno odrađuju cviljenje na šajbi.
Prioriteti se bore za prevlast...puno filmova u glavi istovremeno.Ne da mi se gledati u sebe i tražiti razloge da ponovo obavim onu priču o feniksu. Ne danas. Ne sada.
Netko vrlo važan u vrlo važnom automobilu nervozno blica i pokušava me zaobići. Netko je vrlo nervozan jer ne može zaobići to čudo, tu krntiju ispred sebe. Puštam da me obiđe, daje gas, čujem turbinu. Ne živciram se, jer će najvjerojatnije patrola koja obično u ovo doba stoji tamo malo niže, sakriveni iza one cisterne, odraditi svoj posao.
Automobil je zapravo samo kiborški produžetak, ali ima nešto u tome kada upoznaš mašinu, kada znaš pri kojoj brzini i pri kojem broju okretaja će dati određeni zvuk. Znaš i kada karoserija počinje vibrirati, negdje tamo pri srednjem broju okretaja u najvišoj brzini.Kada fino i zadovoljno prede,a kada se razjari i počne nemilosrdno uništavati gorivo. Gotovo kao neka vrsta plesa sa dobro poznatom osobom.
Zmija postaje ravna, ubrzavam...do kraja...svjetla ulične rasvjete u daljini. Ponegdje svjetlo na prozoru.
Na idućih parsto metara krljušti su neravne i počinje ples...Samo dobro prihvatiš volan, skoro onako kako su nas učili u autoškoli, 10 do 2.
Rijetki automobili u prolazu, rulja se vraća sa izlaska.
Smanjujem gas, ubacujem u nižu brzinu i polako prolazim tih par zavoja. Danas tamo nema svjetla lampiona i svijeća, često se vide u zadnje vrijeme, kao i sasušeni buketi cvijeća. Onog koje se obično ostavlja na grobove.
Nekih pola kilometra i silazim, iako želim dalje...ali, strpljenja...ima vremena.
Vrijeme je za san.

  
"...Driving in your car
I never never want to go home
Because I haven’t got one
Anymore..."
Da, imam slušalice na ušima i buljim kroz prozor kupea. Zar to nije dovoljan znak da nisam raspoložen za razgovor? Ne, ne da mi se razglabati i slušati o bolestima u familiji ili slušati nečije životne priče. Tišina je neugodna u skupini, ali zar nekada nije bolja od praznih priča?
 
"...But Moondust will cover you
Cover you..."
Svakodnevno licemjerje i dvostruki kriteriji. Nekada mi ih je puna kapa, ali prije ili kasnije se pomiriš s tim, jer si s njima svaki dan...a zasada nema bježanja.
 
"...ako želiš da saznaš, pristani na sve
ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se..."
Razgovorljivi pajdo u kupeu je našao nove žrtve. Neki klinci, ročnici. Obrijane glave i maskirne torbe. Ne moram ga ni slušati, već vidim priče o JNA tamo osamdesetineke, uz obavezno o ratu. Ovom zadnjem.
 
"...You Can't, You Won't And You Don't Stop
And Rock Come And Rock The Sure Shot,,,"
Prostor je bio pun, zadimljen, kao i svaku subotu unatrag zadnjih par mjeseci. Pročulo se za nas. U pauzama između pjesama, rulja je izvikivala imena pjesama idola koje žele čuti. To je bilo dobro, dobar ispušni ventil. Mogao sam biti bijesan, veseo, tužan, skakati i vrištati na mikrofon. Bilo je dovoljno da samo zatvorim oči i stanem ispred. Umor, bol u prstima i onaj savršeno čisti osjećaj praznine dok se pred jutro voziš doma. S vremenom zasićenje je bilo tu. Prvo mi se počeo gaditi repertoar...onda smo postali još brži i bjesniji...zatim mi se počela gaditi rulja koju su dovukle stvari koje smo svirali...one marame "palestinke"...budući propali poluintelektualci i poluintelektualke...u starkama (toliko o antiglobalizmu i mržnji spram velikih korporacija)...pijani k'o svinje...Nekada me propuca ponovo želja, ali ne da mi se više. Na neki način gledam na to kao na emocionalnu prostituciju...
 
"Where do we go, nobody knows
I've gotta say I'm on my way down
God give me style and give me grace
God put a smile upon my face..."
Olovno nebo me prati cijelim putem...kiša...mrmlj...loš vikend...ali nema veze...Osijek je ionako mrtav za izlaske...
 
"...You hold me so carelessy close
Tell me I'm dirty
Stranger than kindness..."
 Cigareta u hodniku...nekoliko likova me čudno gleda dok iz zadnjeg vagona pokušavam napraviti sliku (ova gore)...nije mi baš uspjelo...
 
"...budi sam na ulici..."
Zgodno lice iz susjednog kupea izlazi van. Tip iz tog kupea joj nosi torbe uz obavezna pitanja kada putuje nazad. Nakon odgovora i osmjeha, ona se okreće natrag...vidim u odrazu na staklu kako okreće očima...Heh...zamišljam neku simpatičnu reklamu za HŽ...slična ovoj situaciji, samo puno romantičnija...i bez okretanja očima...sa obaveznim natpisom ispod...Putujte vlakom...upoznajte zanimljive ljude, promijenite život...upoznajte parazite i potencijalne sociopate...heh...
 
"...dont get me wrong... I want to know..."
Laibach...hm...pašu uz ovo zamračenje vani...pljusak i munje...Još dva sata do kuće
 
"...No thought was put in to this
I always knew it would come to this..."
Vadim časopis iz ruksaka...ne, nisam neki geek i 99% stvari u njima pišu debili...
 
"..."The problem is all inside your head", she said to me 
The answer is easy if you take it logically..."
Polumrak u kupeu...hm...još sat i pol vremena...čine se kao najdulji u životu...pola kutije cigareta već otišlo...
 
"Ispod tamnog oblaka, sada robot stoji sam 
I čeka kišu da ga prekrije..."
Kvragu, pogrešna pjesma...ali nema veze...skoro sam u polusnu...i postaje mi svejedno...
Mrzim vlakove...
 

Internet je bio nešto kao pupčana vrpca, spajao ga je u svijet, ali je ujedno i držao taj svijet na pristojnoj udaljenosti.
Megabajti zapravo beskorisnih informacija, gomila sitnica koje okupiraju pažnju, samo da bi se (prešutno) ubilo vrijeme.
Virtualni raj, sve dok "Requested page cannot be found" nije bilo ispisano na monitoru. Pingao je server, dobio timeout...pingao drugu stranicu...treću...timeout. Veza je mrtva. Prebacio se na modem, spojio na prvi rezervni account..."Username or password incorrect"..."Kvragu!" promrsi onako tiho, kroz zube...drugi acc kod drugog ISP-a..."Username or password..." postajao je polako nervozan...treći...ulaz je šutio...
Osjetio je tada da nešto nedostaje u životu, da ga Mreža zapravo odvaja od stvarnog života. Negdje duboko stvarala se želja za promjenom, "da, stvarno me ovo umrtvilo"
Ustao je od kompjutera...
Protegnuo se...
Pogledao oko sebe po sobi...
Zavalio se u fotelju...uzeo daljinski u ruku i upalio TV...
 

 
Gadna stvar. Naročito kada skužiš u kojoj to vukojebini živiš.