Poezija litre i vode

Dođite mi djevojke mile
Da vam ljubim bijele grudi
Uvijek vam je mirsala koža
Na ljeto i polja lavande.

Sjednite tu kraj mene
Provucite mi prste kroz kosu
Dotaknite mi drhtave usne
Kako je ona nekad činila

Budite tu i tražite da vam dam
Svako blago koje imam
Ne tražite samo moje srce
Za tamnije oči ono kuca.

Kada se javim
Ne moramo pričati
O svemu što se događa
Radnom tjednu i vikendu
Automehaničarima
Novim cipelama
Minusu na računu
Knjigama i pjesmama
Klupama i kućama
Toplom vremenu
Ljetnim olujama
Reci samo kad me čuješ
"Oprostite, krivi broj"
Biti će dovoljno
Da ti čujem glas.

Večer u smijehu
Nevino prolazi
Uvod bez početka
Završetak bez kraja
Šetnja s noge na nogu
Vodi nas rastanku
U kojem shvaćam
Već si davno bila moja
U zagrljaju prije sna
Toplom i dugom
Obuze me spokoj
Mirisala si na djetinjstvo

Dolaze dani kada želim
Da satovi krenu unatrag
Do onog trenutka
Kad si od svih birtija u gradu
Ušla baš u moju.
Možda bi sve bilo drugačije.

Možda ne bih bio tamo.

Moja draga,

Vidim prva pisma i poruke,
stidljivo uobičajene.
Sastanci u Gradskom parku, treća klupa
Od Starog kestena.
Želja prikrivena nervoznim smijehom
I nebitnim temama.

Moja Erato,

Zbog tebe sjedam, s perom u ruci
Stidljive stihove pišem, pokušavam.
Svjestan da nema pravih
Riječi koje mogu
Opisati zlatne zrake Sunca,
Što ti miruju na ramenima.

Moja noćna moro,

U znoju i drhtaju se budim,
Progone me nemani strašne
Moje dvojbe i pitanja.
Ako jednom uđeš u zbrku mog života
Da li ću biti dovoljan, da li ću moći
Učiniti da ti srce pjeva?


Moja jutarnja molitvo,

Kad Sunce probije jutarnju maglu
U zvuku ptica se budim,
Pa se obratim onome koji me sluša.
Zaželim da plavi uvojci uvečer
Dočekaju san na mojim grudima.
I pitam se, Neznana, da li će ikada?

Mogao sam.

Zaželjeti zvijezde,
Žubor potoka,
Jato ptica u letu,
Da me prate.

Mogao sam.

Zaželjeti putovanja,
Široke ceste
Dalekim zemljama
Da me vode.

Mogao sam.

Zaželjeti novac,
automobile, avione
Kuće s bazenima
Da ih imam.

Mogao sam.

Zaželio sam jednu noć.
Zaželio sam da je ponovo ljubim.

Jedne zimske večeri
U ponoć
Prevrnut ću po požutjelim
Slikama
Jedno ljeto na moru
Ona i ja
Nova kuća i namještaj
Djeca
Automobil kupljen na
Kredit
U hrpama sjećanja
Na dnu
Pronaći ću skrivenu
Tvoju sliku
I uzdahnuti teško
Kao sada

Oprosti
Na riječima
Nespretno izgovorenim
Povrijedile su te

Oprosti
Na dodirima
Tako neprimjerenim
Prestrašili su te

Oprosti
Na poljupcima
Tako jako potrebnim
Kidali su te

Oprosti
Na ljubavi
Tako dječje čudnoj
Željela te

Stajala je
Na rivi
Gledala je
Prema horizontu
Gdje se spajaju
Nebo i more
Mirna poput spomenika
Pomislila je na njega
Negdje daleko
Nije ni znala da on stoji
Na vrhu planine
Iznad Zagreba
Miran poput spomenika
I misli na nju

Sjećaš se
Jednom smo već šetali
Pričali satima o svemu.

Mjesečina je padala
Po tvojim krovovima
Golubovi već davno
Zavukli glave pod krila.

Na Gornjem gradu
Gledali smo zajedno
Kako se ljube u sjenama
I vole kao nitko prije.

Treperio si pod nama
Uličnim lampama
Vodio si umorne putnike
Na zaluženi počinak.

Sjećaš se, pričali smo dugo
Zaželjeli si laku noć
Rekao si svrati ponekad
Ako ćeš me trebati.

Evo me opet u kasni sat
Da ti pričam o Njoj
Što mi krade snove
I da te zamolim.

Osvjetli mi, grade, ceste
Da lakše pronađem put
Do njenog srca.

Za šankom
U krčmi kraj doka
Dva stara kapetana
Pričaju svoje priče
O dalekim oceanima
Čudovištima iz dubina
Zavodljivim sirenama
Okrutnim gusarima
O zovu mora što im ne da
Da smire uzburkane duhove
Slušao sam ih dugo
Uz pivo i rum
Pa sam im pričao o tebi
Zašutjeli su stari kapetani
Orosile im se oči
Pa priznaše pijani
Ne zove ih more
Već ih tjeraju daleko
Nesretne ljubavi

Jednog dana
Možda te primim za ruku
Pa Radićevom
Pješke do Gornjeg grada
U satima
Kad se pale ulične lampe
Možda ćemo
Sjesti na zidić na šetalištu
I gledati
Kako svijetli grad pod nama
Možda ćemo
Tada imati snage i reći Zagrebu
Da se volimo

Mazno mi nasloniti glavu
Na rame
Ponovo će ti kosa mirisati
Na proljeće
Tvoje tamne oči me gledati
Kao nekada
Spremna i željna kao nikad
Ljubit ćeš me
Želeći mi napokon dati sebe
Kako sam želio
Od mene ćeš zatražiti ljubav
Biti će kasno

Bila je tako blizu
A daleko od mene
Metar, možda dva
I gledala me
Kao da me voli
Pričala kao da me
Nikad neće voljeti
Gledao sam u njene
Velike, duboke oči
Sretne i tužne
U kojima su se
Presijavale zrake mjeseca
I znao sam u tom trenu
Već je odavno moja
 

Napravio sam grešku
Onog trena kad sam te
Duboko u sebe udahnuo
A ti se naselila u meni
Razlila mi se po srcu
Začepila mi pluća
Urezala mi svoje ime
U umoran mozak
Sad je gotovo
Čak i liječnici kažu
Da bi rizik od kirurškog
Uklanjanja tvog lika iz mene
Bio prevelik, kažu da bih
Mogao umrijeti