Poezija litre i vode

Plovim
Tjeran vjetrom
Nemiran
Tražim te
U svakoj luci
Siguran
Da me čekaš
Strpljivo
Na nekom doku
Dalekom

 
Pogledi
Dodiri
Želja
Strah
Toplina
Mekoća
Poljubac
Rastanak
 
Lijepo
Stvoreno
Da traje
 
Razumiješ
Zar ne?
 

Jave mi se ponekad
Muškarci i žene
Sjebani lošim brakovima
I zatupljujućim poslovima
Čuče u svojim
Kreditima opterećenim stanovima
Pitaju za savjet
Kako ja nakon svega
Dalje guram naprijed
I ne okrećem se nikad
Pa im uz sočnu psovku
Kažem da gledaju svoja posla
I pravim se da sam bolji od njih
Iako sam sjeban i sam
Vječno zagledan unatrag
Povraćam od lošeg piva
I još goreg svijeta

Prošlo je 50 godina od kada je otišao jedan od najboljih hrvatskih pjesnika i najpoznatiji zagrebački boem.

Laka ti zemlja Tine. Hvala ti na pjesmama.


NOTTURNO

Noćas se moje tijelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.

Shvatio sam, eto, napokon
Ti si ona
Zbog koje se pokreću ratovi
I rado se umire
Ona zbog koje postoje pjesnici
I boemi piju
U poznatoj birtiji do fajrunta
Pitajući se
Gdje je pošlo krivo u svemu
Ne žaleći
Duge, samotne, pijane večeri
Ti si ona
Zbog koje muško srce omekša
Tjera na oči
Jednu suzu, onako krišom
Pravdajući se
Plavkastim dimom cigarete
Jer nikad
Zbog sebe ne bi priznali
Ni poštari
Mornari na dalekim morima
Električari
Zamašćeni automehaničari
Doktori
Smetlari na kolicima
Nikad
Ne bi priznali nikome
Da je
Svaka večernja suza
Puštena
Samo u tvoju čast
Puštena
Samo za onu jednu
Pravu
Onu što je otišla
Odavno

Sanjao sam ih noćas
U dugačkom redu stoje
Pozdravljaju me smiješkom
I klimanjem glave
Sve bivše simpatije
Vječne ljubavi
Ljubavnice za jednu noć
Slučajne prolaznice
Pozdravile me
Pa negdje nestale
Na kraju reda
Je stajala ona
Pozdravila me osmjehom
Pozdravila me poljupcem
Ozdravila me

Ljubi me noćas
Još samo jednom
Onako kako si me
Ljubila prvi put
Nasloni glavu
Na moje grudi
Ponudit ću ti sebe
Još samo jednom
Ovu noć me
Možeš cijelog imati
Ujutro ću te ljubiti
Kako sam te
Ljubio prvi put
Još samo jednom
A onda ću srce
Ostaviti otvoreno
I zamoliti te
Da izađeš i odeš
Zauvijek

Proživjeti stoljeće. Ostaviti iza sebe trag. I to kakav trag.

KAD MENE VIŠE NE BUDE

Svakog dana sunce zapada. Doći će
Dan od kojeg će se znati: mene
Više nema.
Neće se desiti ništa što nije bilo
Za moga vijeka: mornari će
Ploviti morima, vjetrovi će hujati žalostivo
U granju, savijet će se dozrelo klasje zemlji.
Voljet će se mladići i djevojke
kao što se prije njih
Nikada nije volio nitko.
U jesen, kad voće dozrijeva, kad se beru
Plodovi, prolazit će njih dvoje
Alejom ispred Sveučilišta; zatim će
Šetati pod kestenima na Griču
Držeći se za ruke, dugo, dugo,
kao što se prije njih nitko
Nije držao nikada. Oni će sjesti na klupu
Starinsku i spaziti oboje; ne njima leži srebro mjesečine
(Kako je negda počivalo na tebi
I meni u doba mlade ljubavi). Prije neg se poljube,
Djevojka će šapnuti sjajnom mjesecu: Sanjam li
Ili čitam pjesnika
Koji je pjevao o mojoj ljubavi?

Dragutin Tadijanović

Noćas ću prijeći ponovo
Na tvoju stranu grada
Već dugo me nije bilo
Da ti stanem pod prozor
I zazviždim stari poziv
Dugo te već nisam gledao
Nagnutu kroz kuhinjski prozor
Kako se smiješ i šapćeš mi
"Budi tiši, stari je zaspao.
Uđi kroz vrt."

Kao dvoje klinaca
Sjećaš se
U zadnjim kolima dvanaestice
Ti naslonjena leđima
Na staklo
Ja naslonjen na tebe
Nisu nam smetale
Naše godine
I pogledi ljudi
Bili smo opet
Dvoje mladih
Petnaest, možda
Šesnaet godina
Na povratku iz kina
Ljubili se pred svima
Drhtali i smiješili se
Tog divnog petka
Stanice su proletile
Pa si izašla
Iz tramvaja broj 12
Linija Dubrava - Ljuljanica
Dugo sam gledao za tobom
Iz zadnjih kola
Broj 622

 
Ne treba brinuti
Nego se
Prepustiti.
Putevi
Kojima idemo
Već su davno
Zapisani.
Pitanje ostaje
Da li samo
Naprijed idemo,
Ili se ponekad
Vratimo
Do onog
Čudnog raskrižja,
Gdje smo već
Jednom davno
Dušu prodali
Vragu
 
 

Još jedan
suton
pale se
svjetla
vidim te
prolaziš
ispod mojih
prozora
ne gledaš
prema njima
bojiš se
znaš da ćeš
ponovo
vidjeti
moje lice
kako se
nazire
u žaru
cigarete
razmišljaš
što ako
ih ponovo
ugledaš
uvijek si
voljela
gledati
u moje oči
a plašila te
ljubav
što se
zrcalila
u njima

 
Povratak u kvart, tramvajem u sitnim satima
Gađam ključem bravu, ljuljam se pred vratima
Skidam odjeću, cipele i čarape, liježem na krevet
A sutra treba na posao točno u devet.
Soba se vrti, u glavi piči centrifuga
Jebote koja kombinacija, hrpa cuge i pljuga
Trk prema veceu, kod vrata kreće riganje
Onda pranje zuba, opet riganje, umivanje
Ujutro s mamurlukom na poslu stenjem
Neću nikad više, sve po spisku si jebem
Glupan, majmun, kreten, sad mi treba juha
Potrošio tristo kuna, a ostao kurca suha.
 

 
Sjajni pločnici prazno odjekuju.
Neonske reklame te zovu da navratiš sutra.
Kroz prozore gledaš domaćice
Kako pomažu pijanim muževima u krevet.
Iz haustora te dozivaju dame noći.
Policajci te odmjeravaju u prolazu.
Noćni tramvaji pretvoreni u spavaće sobe za beskućnike.
Dvoje se vraća odnekud, zagrljeni ispod jednog kišobrana.
Rijetki auti te u prolazu zaljevaju vodom iz lokvi.
Noge su ti teške, umoran si, rano ujutro treba na posao.
Ona leži u krevetu, čeka te.
A ti joj nosiš tablete protiv bolova iz dežurne ljekarne
 

Sve više si moja
Svakim novim danom
Kojeg ispratim u noć
Znajući da nisi moja