O JEDNOJ LJUBAVI

   
 Ne, kraj nije tu .
Iako sam mislila da jest .
 
Godine se tope kroz razmišljanja,
I kamo nas to vodi?
Svatko od nas gleda drukčijim očima na dane
Što se nižu,
A oboje želimo ostati vjerni
Kao što smo nekada bili .
 
Romantično mi zvuče sve ove riječi
I pišem ih samo zato da te opet osjetim
Kao što i ti pišeš da osjetiš mene
U svojoj sobi,
Kao najslađi jesenski plod.
 
Ti si jedino stvorenje
Čije disanje osjećam
Bez obzira na prostor i vrijeme,
I budim se kad i ti,
I znam kad se osjećaš loše,
I kad si zanesen...
 
Bojim se jedino da ne izgubiš hrabrost
I zaniječeš sve ove misli
Koje su i tvoje.
 
Voliš me .
I ja volim tebe .
A ne možemo biti zajedno –
No ljubav je samo snažnija što smo dalje.
 
Grlim te iako grlim samo zrak
I dodir mi nije vraćen
Iako ti u ovome trenutku grliš isti zrak
Misleći da grliš mene.
 
I zbog toga podnosim ovo vrijeme .
I idem dalje.
Kao i ti .

Ja sam se smijala, pričala s ljudima, radila svoj posao, učila, jela, pisala članke za novine, vozila bicikl, kuhala, igrala se sa pesekima, slala e-mailove sandri i pisala kak je sve ok, prala sam suđe, pušila ronhill light, slušala otvoreni, listala udžbenike za sedmi razred moje nećakinje, zezala se, kupala u novoj kadi, ogovarala direktora s kolegicama, odmarala se od posla, isprobavala nove košulje, kupovala kozmetiku u dm-u, zapalila svijeću za baku i dedu, pomolila se, pronašla izgubljenu ogrlicu, živjela sam ….a ona…ona je plakala, nije vjerovala…ona, mala curica u meni…tresla se …

Voljela sam tvoje riječi, one prve - uvijek u pola jedan iza ponoći, bile su prekrasne, tako prekrasne…a onda i one svakodnevne, jutarnje, podnevne, poslijepodnevne, umirujuće večernje kad sam već umorna legla u krevet i slušala te… smijali smo se , sjećaš se?
Voljela sam glazbu, tvoje omiljene pjesme, bezbrojne CD-e koje si mi snimao s ljubavlju, priče o filmovima koji mene nisu zanimali, prepirke oko politike i religije, tople i uzbuđujuće dodire pod kojima sam gorjela…
Skrivala sam se u tvoje ruke svaki put kad su me preplašili, povrijedili i rasplakali, a ti si mi nježno vraćao snagu, imala sam tebe i mogla sam sve…
Voljela sam tvog mačka, tvoje uspomene na djetinjstvo, tatu, izlaske, poznavala sam tvoje najbliže i zajedno s tobom prošla svaki dan, od one tople noći 10. svibnja….
Čim sam čula dobar vic, tebi sam ga prvom ispričala, kad god se nešto dogodilo, prvom sam se tebi povjerila, tražila sam od tebe snagu i savjete, putokaze da idem dalje i ti si mi ih uvijek dao…
Ta slatka sigurnost, taj divan osjećaj zajedništva, povjerenja, čvrste, neraskidive veze…
 Kad smo se posvađali, zaboravila sam to u trenu, ponekad se nakon par minuta i nisam mogla sjetiti zašto sam se naljutila…
Imali smo prekrasan život, tih divnih 860 dana…
Moja mama ti želi poslati papriku koju je spremila za zimnicu, tata me pitao treba li ti kupiti koju knjigu, moja slatka nećakinja ponovo je uzela tvoje CD-e i rekla da uživa u njima i šalje ti pusu, sestra te poziva na kolače….
A ja…ja te volim toliko da ne mogu disati…

Tvoj glas prepoznajem gdje god se okrenem… on je u svakom djeliću mene, čak i u mojoj sobi, za radnim stolom, u ladicama, dnevniku, omiljenoj šalici, frižideru, papučama, majicama, na mom radnom mjestu, u razgovoru s mojim prijateljicama, u livadi gdje šećem svoje pse…
 
Mislila sam da znam svaki tvoj korak, od jutarnjeg protezanja, doručka voćnih pahuljica i ispijana kapučina, surfanja netom, pisanja logova, posla, ručka, spavanja, poziva na moj broj….
 
Mislila sam da znam sve, ali nisam znala ništa.
 

Vrijeme prolazi. Ispunili smo ga srećom, bar jedan mali dio, jer što je 860 dana naspram vječnosti…
A onda bol, mučno prevrtanje po mislima – gdje sam pogriješila, zašto je sve stalo, tvoje isprike, prazne, nedovoljne… i nepovjerenje, nepovjerenje…
Slomljena sam, iscrpljena, u bunilu, ne znam kamo da se okrenem…
Kako bi rekla Žanamari Lalić – treba mi snage za kraj…puno, puno snage jer je nemam ni za jedan korak…