PROLJETNA BAJKA

PROLJETNA BAJKA


Zasjalo je sunce i osvjetlilo kućice prekrivene snijegom. Djeca su istrčala u dvorišta. Svi su se radovali sunčevim zrakama.
Mali Karlo igrao se električnim vlakićem na podu dnevne sobe kada ga je zaslijepila zraka koja je kroz zavjese prodrla u sobu. Karlo se naglo okrenuo prema prozoru. Zadrhtalo mu je srce. Kada je ugledao sunce koje se veselilo povratku nakon duge hladne zime, bojao se da će mu ono oteti prijatelja. Otrčao je u sobu, uzeo jaknu i istrčao u dvorište.
U vrtu punom snijega, stajao je Karlov prijatelj smješeći se. U ruci je držao veliki štap i poigravao se njime. Kako je bilo jako hladno, ogrnuo se šalom, a na glavi mu je stajao veliki šešir.
- Hej! – viknuo je Karlo i pohrlio mu u zagrljaj.
- Bok Karlo! – odzdravio je – Što se dogodilo? – upitao ga je zabrinuto.
Karlu je kliznula suza niz obraze.
- Zar ne znaš?
Prijatelj je odmahnuo glavom.
Karlo je brišući suze pokazao prema suncu.
Zabundani momak pogledao je u tom pravcu. Spustio je pogled.
Obojica su šutjela pogledom ukopanim u zemlju.
- Bit će sve u redu – nakon nekoliko minuta rekao je Karlov prijatelj i štap mu je kliznuo iz ruke – znali smo da će doći dan kad ćemo se morati razići.
Na dječakovu se licu našla još jedna suza. Kimnuo je glavom – Ali nisam znao da će doći tako brzo.
- Znam. Ali vrijeme je.

Dva prijatelja zamišljeno su stajali zagrljeni.

Od kada su se upoznali, svaki dan su bili zajedno; grudali se, sanjkali i igrali u snijegu. Bili su najbolji prijatelji. Nije bilo dana a da se nisu veselili svome prijateljstvu. Uvijek su se smijali, pjevali. Nikada nisu mislili o danu koji je sada došao.
Karlo je plakao i tople suze su klizile niz Snjegovićevo rame. I Snjegović je plakao, lio hladne suze koje su se slijevale u lokvicu pored njegovih nogu.
- Ne plači Karlo – rekao je – Doći ću opet. Sljedeće godine.
- Nećeš. – plakao je Karlo – Možda drugi snjegović ali ti ne.
- Imaš pravo – Snjegović je zagrlio Karla još čvršće – Neću to biti baš ja, ali dio mene hoće. Svi smo mi snjegovići istoga snijega. Nešto poput braće. Kada vidiš bilo kojeg od nas, znaj da sam ja tu. Kada vidiš bilo kojeg snjegovića, čut ćeš moj glas.
Karlo je slušao njegove rijeći, a Snješka je bilo sve manje. Njegov šešir je ležao na podu, a crveni šal klizio mu je niz ramena.
- Ti si mi najbolji prijatelj. – šapnuo je Karlo držeći prijatelja za ruku koja se polako topila i pretvarala u vodu. Polako, polako…i više ga nije bilo.

Karlo je bio tužan. Otišao mu je najbolji prijatelj.

Drugoga jutra nebo je bilo vedro i sunčano. Karlo je pogledao kroz prozor. Više nije bilo snijega. Tužno je uzdahnuo. Ipak, izašao se igrati sa ostalom djecom.

- Jeee! Stiglo je proljeće!!! – veselila su se djeca.
- Živ! Živ! – cvrkutali su vrapčići.
Sve je bilo živo i veselo. Djeca su se ljuljala na ljuljačkama koje su se do sada samo usamljene njihale zbog razbješnjelog vjetra. Trčala su po zelenim vlatima trave. Brala raznobojno cvijeće koje se kao i oni radovalo proljeću. Visibabe su veselo zvonile svojim zvonima, ljubičice mirisale opojnim mirisima…

I Karlo se počeo radovati blagodatima ovog sunčanog proljetnog jutra. Bilo mu je teško znog Snješka, ali znao je da će ga ponovno sresti.

Još i danas zimi, kada padne snijeg, Karlo se vraća iz škole i prolazeći oko tuđih dvorišta vidi snjegoviće kako mu mašu i pozdravljaju ga. Lice mu obasja osmijeh jer zna da ga prijatelj nije ostavio. Zimi dolazi za njega, a ljeti je tu u njegovom srcu.

Saznao je i još nešto – Kao što ga Snjegović nije ostavio, neće ga ostaviti niti jedan prijatelj i nitko tko ga voli.