Izmišljeni astronaut

Često se pitam, gdje je ona, ona koja ima drugu polovicu moje karte, ona koja bi se poput puzzle poklopila sa mnom. Možda je tako blizu a da ni ne znam to. A možda niti ne postoji. Možda mi je suđeno kročiti sam protiv vjetra. Možda je moja potraga vječna i beskorisna, ali osječam, da uspkros tome, i dalje moram tražiti.
Jeste li našli onu ili ste se zadovoljili sa njenom imitacijom?

Ne zato jer ovdje sunce bode, a vjetar guli kožu. Ne zato jer prijatelji ovdje to često nisu, niti zato jer je svaki dan isti, a kotač vremena gazi snove prije nego se odsanjaju. Može se trpit i ravna crta u glavi, dani u krugu, stisnuta šaka... Ne bi li bilo zabavno početi ispočetka?  Na drugom kraju svijeta. Možeš biti šta god želiš. Ili to usađenim greškama ne bi smetalo i opet bi život postao isti?

Odrastao sam u izmišljenoj priči sa tisuću nametnutih pravila, a oznake koje nisam želio obilježile su cijeli moj život. Snovima sam pritiskao zbilju, slagao želje u sakrivenu kutiju. Dječak u meni još uvijek živi, na način koji u priči nije bio moguć. I sada, kada je kraj daleko iza mene, a kutija sa željama se odavno otvorila, vrijeme polako briše pisca i likove.
Kao da je sve ovo izmišljeno. Možda je.