Usputna digresija života

Usnio sam san da razgovaram s Bogom.
«Dakle ti bi zelio razgovarati sa mnom?» rece Bog.
Ako imas vremena» rekoh.
Bog se nasmijesi. «Moje je vrijeme vjecnost. Sto si me kanio pitati?»
 «Sto te najvise iznenadjuje kod ljudi?»
Bog odgovori: «Sto im je djetinjstvo dosadno, zure da odrastu, a potom bi zeljeli ponovo biti djeca. Sto trose zdravlje da bi stekli novac, pa potom trose novac da bi vratili zdravlje. Sto razmisljaju tjeskobno o buducnosti, zaboravljajuci sadasnjost. Na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti ni u buducnosti. Sto zive kao da nikada nece umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu ni zivjeli.»
 Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tisini.
Tada upitah: «Kao roditelj, koje bi zivotne pouke zelio da tvoja djeca nauce?»
 Osmjehujuci se Bog odgovori: «Da nauce da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauce da nije najvrijednije ono sto posjeduju, nego tko su u svom zivotu. Da nauce kako se nije dobro usporedjivati sa drugima... Da nauce kako nije bogat onaj koji najvise ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno bice, a potom su potrebne godine da se izlijeci. Da nauce oprastati tako da sami oprastaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih njezno vole, ali to ne znaju izreci niti pokazati. Da nauce da se novcem moze kupiti sve osim srece. Da nauce da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti ju razlicito. Da nauce da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima... a ipak ih voli. Da nauce kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi oprastati.
Ljudi ce zaboraviti sto si rekao. Ljudi ce zaboraviti sto si ucinio.
Ali nikada nece zaboraviti kakve si osjecaje u njima probudio.