ja nemam snage više..

Kakav je to križ koji moram nositi.pretežjak mi je ...prošlo je već godina mnogo,petnaest čak.
Pa kako je moguće da još krvarim,da me boli,da te želim? svaki uzdah od jučer mi je težak,svaka pora
treba hranu,tebe...Je li moguće nekoga voljeti cijeli život?
Zaborava nema ...pitam se da li je i tebi tako..jednom je jedna meni najdraža osoba rekla da smo nas dvoje
rođeni jedno za drugo...pa gdje je onda otišlo nizbrdo....Volim te,a mrzim sebe zbog toga,mrzim..plačem noćas,
da me nitko ne vidi,da ne povrijedim drage mi ljude,a raspadam se iznutra..i ništa mi nije lakše nego prije osam godina
kada smo se rastali...dokle tako,dokle????

Uredi zapis

21.05.2011. u 0:08   |   Komentari: 5   |   Dodaj komentar

ZA JEDNU CURU KOJA JE DIRNULA MNOGA SRCA

Original tekst skinut sa bezcenzure.bloger.hr za sjećanje na jednu djevojku koja je običnim mailom dirnula mnoga srca u lijepoj našoj.Bez obzira što je nisam poznavala,odajem joj počast na hrabrosti i volji za život!
 
"Nekih dva tjedna trajalo je skupljanje novca i živjela je nada. Cura koja je s jednim običnim mailom dirnula srca ljudi u Hrvatskoj, a svoje kolege "natjerala" da pokažu gotovo zaboravljeno zajedništvo, prestala je disati u nedjelju u pet ujutro. Otišla s odjela za oboljele od leukemije, ali ne u SAD na operaciju. Trebala je to biti jedna lagana nedjelja. Neradna, ali mislio sam otići do redakcije, napisati novicu o tome kako smo u subotu skupili neku lovu za Anino liječenje, kako ima dobrih ljudi, koji će ti zadnji pedeset kuna iz novčanika izvaditi i dati, jer, eto, za bolest je. Još sam kunjao kad je zazvonio broj iz Jutarnjeg lista: "Jesi čuo? Umrla je noćas". I onda tupost, tišina, nekakav nemir koji ne možeš razumski objasniti. U prvom trenutku mržnja prema životu i onima gore ako postoje, jer, kakva je to pravda. A onda rezignacija, apatija. Slijede pozivi, izmjenjuju se brojke dnevnih redakcija, a sve se svodi na dvije riječi, "umrla je". Nekim ljudima javiš, a oni ništa ne odgovore, boje se progovoriti, glas i oči bi ih izdali. Kod drugih nevjerica, sto provjera "jesi siguran", "sto posto siguran", zvanje drugih ljudi, više izvora, a sve se radilo o čistoj želji da se ne prizna da je smrt bila snažnija od ljudskosti i pravde. Slijede sati tupljenja u zid, potreba da nešto vičem, ali kome, što... Aco Stanković koji prvi objavljuje na HRT-u da za Anu više nema nade, da je umrla. I kod njega onaj tup pogled nevjerice. Ponovno pozivi, "Rekli su mi, ali nemogu vjerovati. Je li sigurno?". Je, sigurno je, a sad me pustite, oči mi se mute. Tek je prospavana noć uspjela malo smiriti nemir u glavi, ali i u ovom trenutku mi se oči cakle pa ako me vidite nemojte me pitati zašto. Neću pisati Aninu biografiju, to su ionako kolege po novinama odradile. Ja ću joj samo reći hvala zbog dvije stvari. Kao prvo, pokazala je kako se treba boriti za život, makar i sam znao da je bitka neravnopravna. Zadnji dan svog života je i dalje ona bodrila svoje kolege koji su joj se javljali. Volja za životom koju netko odozgo očigledno nije dovoljno cijenio. S druge strane, ta je draga cura za hrvatsko novinarstvo napravila više od svih onih ostarjelih ljudi u vrhu tog ceha. Davši kolegama mogućnost da reagiraju onako kako su reagirali, pokazala im je da imaju ljudskost, dušu i zajedništvo. Što bi jedna kolegica kazala, "natjerala me je da ponovno budem ponosna što sam dio novinarstva". A svi su engdje podsvjesno vjerovali da ako su budu trudili još više, skupili još više, da kraj ne može biti tragičan. Prevarili smo se. Sad se samo čovjke može nadati da je otišla negdje gdje je bolje, negdje gdje će se one tamne oči moći vidjeti i izvan odjela oboljelih od leukemije. A ovdje dolje svojim je smiješkom i iskrenošću zaradila besmrtnost u domaćem novinarstvu. Koliko god to patetično zvučalo, ovaj je put točno. Beyond the door There's peace I'm sure. And I know there'll be no more Tears in heaven."

Uredi zapis

29.11.2006. u 8:04   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Nevjerovatno....

...taman kada pomislim da me više ništa ne može iznenaditi u vezi tebe,tada saznam i čujem takve stvari da se zapitam u kakvo si se to čudovište ti pretvorio???? Katastrofa!!! Pa čovječe gdje si ti nestao od onog mladića kojeg sam upoznala prije dugih deset i pol godina,od one osobe sa kojom sam živjela i zamišljala neku budućnost,do mog konačnog prekida sa tobom???Pa pobogu,u šta si se ti pretvorio i gdje ti je zadovoljstvo u životu??Strašno je sve to.Sve i svakoga si iznevjerio,mene,svoje roditelje,ljude koji su te smatrali prijateljem..apsolutno sve...Znala sam ja da će to kada tada biti i da će svi vidjeti kakav si zapravo.Jednostavno sam znala...Čak ne moram niti pitati ništa o tebi,ljudi mi jednostavno sami kažu kada me sretnu u gradu,kada me nazovu.i šta da im ja kažem,da sam znala od uvijek kakav si,ali da sam šutjela.Pa i šutjela sam , jer bi svi mislili da sam povrijeđena i ljubomorna i da to zato govorim.A sada su svi sami vidjeli,čuli i doživjeli.Ja nisam ništa rekla.Samo me zanima,šta ti to treba???Dođavola,pa šta ne možeš biti normalan kao prije deset godina???Zašto si dopustio da te novac i pozicija promjene?..Nevjerovatno,stvarno...

Uredi zapis

17.11.2006. u 15:00   |   Komentari: 13   |   Dodaj komentar

Ima li nade za nas??....

Znam da ipak misliš da sam kriva ja za sve,
i da moja sreća tvoju uzela je.
Kako zbog mene nemaš sve što imam ja i kako
je tužna tvoja sudbina...
Al neznaš da nisam ni ja sretna s njim,
i kako se svako jutro sjetna probudim.
Pa mi dođe da te još jednom pitam ja
Ima li nade za nas???
A čini mi se da bih i ja
dao pola života svog.
Da sam opet dušo samo dio srca tvog..
Nema dana kada
na te ne pomislim,
kako da se onda i ja s tim pomirim???
A dao bih sve godine,mladost i sve da si opet kraj mene!
Budi kraj mene...

Uredi zapis

22.09.2006. u 7:51   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

...možda opet ti...

...o dragi plavi dječače...pitam se zašto mi svaki put srce zatreperi kada te vidim...a vidim te svaki dan..ponekad pomislim da si mi suđen,samo što ni ja ni ti nismo toga svjesni...ja imam drugoga,a ti imaš neku drugu...a opet me promatraš svaki put kao da ti je zadnji..upijaš me,gutaš pogledom,svjetliš kao krijesnica...a nisam ni ja bolja....ali nekako nikako da se nađemo na istoj valnoj dužini.....dokle ćemo???...možda na kraju završimo sa krivim osobama i nakon milion godina shvatimo ono što već sad znamo....ono što svi vide...svi osim tebe...i mene...

Uredi zapis

21.09.2006. u 8:04   |   Komentari: 5   |   Dodaj komentar

....nostalgija..

..I dok otvaram oči svako jutro,probuđena od zvuka alarma na mom mobitelu iznad glave,misli mi nehotično polete do tvojih odaja,tamo daleko,na drugom kraju Zagreba....Spavaš li?Sanjaš li? Voliš li onako stavrno?...zvuk alarma po drugi put,najavljuje mi da je krajnji čas da se pokrenem...Trepćem još časak,rastegnem se po krevetu i odlazim pod tuš...Novi dan.Novo buđenje....

Uredi zapis

20.09.2006. u 7:58   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

Sve se zna....sada je sve jasno...

...iznenadna svadba i sve ostalo...postat ćeš tata...Sretno i hvala Bogu...a sve ono što je prethodilo tome,ne želim više komentirati,jer svaki moj komentar bio bi suvišan...

Uredi zapis

13.09.2006. u 13:21   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Kak je to smiješno..u biti čudno i krajnje nepoštivajuće...

..ti se ženiš..a još prije mjesec dana slao si mi mail-ove razno raznih sadržaja,svojih zatomljenih želja i svoje nemogućnosti da prevladaš u sebi ono što nikada nećeš...i što je najbolje,prevario si je već samnom...možda nije bila klasična prevara,ali poljubac,zagrljaj i tvoji dodiri su rekli sve..a to je dragi moj bivši:prevara..Kad se samo sjetim tvojih prijedloga o "vikendu",dođe mi da se smijem.Jer očito je to što radiš jedna čista parodija..Zavjesa se diže i scena prva:ti pred matičarem izgovaraš svoje sudbonosno DA....A pozadina ti je tako mutna,da ne može biti mutnija...I kako da sad mislim da to radiš iz ljubavi.Koje ljubavi?I prema kome???Ako je tebi to ljubav,onda te žalim,jer ti ne znaš što je ljubav..Sigurno osoba koja je tri mjeseca udaljena od oltara,ne zove svoje bivše na kavice i razno razne priče i prijedloge.Stvarno smješno,jadno i patetično.A jadna i ta tvoja buduća,nema pojma kaj je čeka i ja je žalim...I znaš da bih jednom tipkom na kompu mogla to sve promjeniti,ali ne želim...Odigraj svoju komediju i dramu do kraja...Zastor se spušta...Ja ću biti negdje na kraju i čekati...Ali ne zato da se naslađujem,nego da ti još jednom dokažem da sam ja ponovo bila u pravu,a ne ti.A to je ono što si naviše mrzio,zar ne???....Bez obzira na sve,stvarno ti želim sve najbolje i da se opametiš i počneš poštovati tu osobu koju ćeš imati kraj sebe.

Uredi zapis

06.07.2006. u 7:48   |   Komentari: 64   |   Dodaj komentar

Nevjerovatno....

...koliko si mi promjenio osjećaje i koliko sam postala vezana za tebe....i taj lijepi osjećaj,kada me zagrliš...onako sigurno i sa ljubavlju...a istovremeno nježno i posesivno..utopila bih se u zagrljaju...

Uredi zapis

03.07.2006. u 7:58   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

.....eto kako mi je poslije...

....mogu ti reći,malo si me zdrmao...i bez obzira na moje želje i htjenja,neke stvari su nemoguće..A ti? Baš me interesira kak je tebi?Da li si i ti imao besanu noć i gubio se u razmišljanjima o meni..ili si zaspao ko zaklan???Pitam se kaj mi to treba? Kako me i nakon deset dugih godina može obuzeti taj jebeno poznati osjećaj ljubavi i žudnje za tobom?Kako? Možeš li mi objasniti??...Već sam se uvjerila da to neće nikada nestati ma s kime ja bila i koga ja voljela...Ti ćeš uvijek biti ti i to je tako..Nemam objašnjenja zašto? i kako? i zašto baš ti??? Tješi me spoznaja da ni ti nemaš mira,bez obzira što pričašda imaš i da ja pričam gluposti.Eh dragi moj,moje gluposti su istinite i pogađaju te direktno tamo gdje trebaju a ti to ne želiš priznati.Pa nemorš priznati meni,priznaj sebi,bit će ti lakše.Ja sam ovako i onako svjesna svega.Nisi me slušao kada sam ti rekla da će tako biti...Jednostavno nisi slušao,a bila sam u pravu,kao i uvijek....I što sad??? Zaboravit ću..pohranitu ću to unutar sebe,kao bezbrojeno puta do sada i živjeti...da živjeti i veseiti se drugim stvarima,drugim ljudima,drugim ljubavima....a ostati zauvijek tvoja u duši ....prazna za osjećaje takve vrste prema drugima,koji to zaslužuju više od tebe....I pitam se gdje je onda i u čemu balans u tom ljudskom životu??? i zašto nam neke osobe uvijek i zauvijek ostanu "ono" nešto???...i znam da se to čini glupo i da nismo u 18 stoljeću kada su se ljudi zbog ljubavnih tragedija ubijali,ali što onda reći na to da neki osjećaji uvijek ostanu tu i da se nikada ne zaborave niti prebole niti se smanje i ugase,već tinjaju stalno i stalno istim intenzitetom i istim sjajem....Nemam objašnjenja....i jednostavno više niti ne želim razumijeti...Valjda je jednostavno to tako i tako mora biti.....

Uredi zapis

07.06.2006. u 8:18   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

što hoćeš,OPET???daj mi reci što???

....ja stvarno ne znam kaj je tebi?? Zašto do đavola nemaš mira? Zašto mene ne pustiš na miru???? Ja stvarno više ne znam što ti hoćeš?? Znaš da nema povratka, a opet kopaš i ruješ,jednostavno ne daš se ,zar ne??? Vuče te nešto što ni sam nemožeš skužiti??? A rekla sam ti ja....Davno je to bilo...Rekla sam ti....A ti nisi slušao...Jer si rekao šta ja moram uvijek biti u pravu???? Pa očito da jesam...očito sam bila...očito sam ja bila svijesna da nama završetka nema...nikada...jedino kada više ne budemo na ovom svijetu.Zar ne,dragi moj bivši????

Uredi zapis

02.06.2006. u 15:34   |   Komentari: 7   |   Dodaj komentar

kak je tak sve bez veze????

..stupidno vrijeme naprimjer.Jedan dan sunce,pa sada kad se približava vikend,naravno najavljuju kišu..pa kaj bi mi radni ljudi malo uživali u suncu,mislim bezveze...Pa kad dodam tu razno razne doživljaje sa posla,traume,probleme i ostala sranja,zaključujem da je sve bez veze....

Uredi zapis

18.05.2006. u 8:11   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

koliko..koliko svega

..ima u nama,,,,,ima u svijetu...baš si nekaj mislim,petak je (dan za metak),kraj tjedna,hvala Bogu i onda taj fucking vikend koji prođe dok ne trepneš....bed.Teški bed.

Uredi zapis

12.05.2006. u 7:30   |   Komentari: 14   |   Dodaj komentar

SUTRA JE...........

..Kako je to čudno,tvoj nadimak kombiniran sa mojim najdražim brojem je još uvijek moja lozinka za sve...za iskricu..za blog...za zaštitu dokumenata na kompu...za zaštitu foldera...itd....itd...Zašto???..Nekako osjećam da bih sve to trebala promijeniti,ali jednostavno mi je to tako pamtljivo i nekako u uhu da mi je to već automatika..da mi je to tako normalno..A sutra?Sutra ti je rođendan,znam to...i nekako uvijek te se sjetim,pošaljem ti poljubac, i pokoju misao....Sve najbolje. 

Uredi zapis

21.04.2006. u 15:00   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

Nostalgija....

..za starim nickovima na blogu...pa gdje ste svi nestali???Istina nije ni mene bilo duuuugooo...ali jedino vidim shadow,kao i uvijek sa svojim prekrasnim pisanjem.Pozdrav shadow.:)
Pozdrav svima,i koje zam i koje ne znam.:)

Uredi zapis

31.03.2006. u 8:57   |   Komentari: 5   |   Dodaj komentar