True story

Kada se nađete u dvojbi
kome da poklonite svoje povjerenje,
odlučite se za one koji ljube.
Za one koji ljube ljude s kojima žive.
Odlučite se za one koji se raduju životu, životu koji žive.
Za one koji se raduju radosti drugih.
Odlučite se za one kojima je
bliža riječ opravdanja negoli osude.
Odlučite se za one koji u nevolji i pogibelji
ne pozivaju druge da se izlože već se sami izlažu.
Pođite uz njih.
Odlučite se za one koji uvijek slijede svoje snove
nego li svoje pamćenje.
Odlučite se za one koji bolje zapažaju
potrebe drugih nego svoje vlastite, slijedite ih.
Podijelite s njima korake života,
ko­rake ljubavi koji vas dopadnu.
Možda zbog toga zađete u bespuće.
Možda se zbog toga nasukate, skršite na hridi.
Možda se zbog toga preopteretite.
Možda zbog toga mnogi stanu zazirati od vas.
Možda.
No, zasigurno, jedino to je vaš put.
Put koji vas je dostojan.

Valja nam živjeti strpljivo, usred svih pomučenosti, dijeljenja i nepravednih žudnji valja nam ustrajati i u krhkosti i neprimjetnosti i muku. Ne možemo se opravdati onim što nas lomi, ono smo što iz nas žari. Ma što govorili, ma što činili, ma kamo išli, ma čime se nadahnjivali, ma čemu se opirali, naše srce strpljivo kuca. Ono ne pita kakve su nam riječi, kakva dijela i kakav nam je put. Ono ne pita što smatramo svrhom naših života. Ono strpljivo kuca. A strpljivosti nema bez povjerenja, nema je bez ljubavi. Strpljivošću progovara nada koja je u nama, koja je izniknula iz naših života i iz naših bića. Strpljivost očituje hrabrost nade koja je u nama. Doduše, u nekom trenutku srce zastane. I više neće biti ni riječi ni djela ni putova. Svrha utihne. A srce zastane nakon mnogih godina ili nakon malo dana, pa i u prvom trenutku. Svjedočanstvo srca time nije obezvrijeđeno. Svako je srce jednako vrijedan otkucaj srca svijeta. I najuzaludniji život dostojan je poštovanja, dostojan je ljubavi. Dostojan je naše nade.

Ljubavi nisu potrebni tragovi koji ostaju za nama već tragovi što hrle pred nama, što nas dozivaju.Tragovi u koje će mnogi moći staviti svoja stopala i prepoznati ih kao svoje. Jer je jednom nekome bilo dovoljno da bude malen, da bude sličan. I jer mu nije bilo teško ići sporije nego što je sanjao kako bi mogao ići s onima za koje se odlučio s ljubavlju.

Nemojte, ma što bilo, nemojte odustati od do­brote.
Nemojte, premda toliki obeshrabreni, zatrte na­de, u sebi poraženi, napuštaju dobrotu. Nemojte, ni ako zbog toga ostanete sami. Sami, koliko samo čovjek zauzet za dobro može ostati sam.
Nemojte odustati od dobrote niti kada se mla­kost, prilagodljivost i prijetvornost radi vlasti­tog probitka očituju kao najuspješniji način ži­vljenja.
Nemojte niti kada se mnogošto preimenuje ka­ko bi stara studen zaodjevena u novu toplinu utrnula klice koje su se s povjerenjem odazvale obećanju sutrašnjeg života. Nemojte odustati od dobrote niti kada se nemoć i ravnodušnost obore na vas da vas uvjere kako ćete uzalud potrošiti život ustrajete li u pravednosti. Nemojte odustati ni u okolnostima u kojima čo­vjek više toliko toga ne može.
Nikada nemojte pristati na to da svjesno poslu­žite zlu ma kako ono neznatno bilo, ma koliko vam bila sužena mogućnost izbora. Nemojte mu poslužiti ma što vam obećavalo. Budite odani dobroti i proslijedite kroza svoj ži­vot putem onoga koji je prošao svijetom čineći dobro.
Poslužite dobroti u sebi i neka vam to bude do­voljno.
Ne udomite li je, ne budete li skrbili o njoj, ona će ostati siroče.
Jer samo vi možete nasititi dobrotu.
Samo vas dobrota može nasititi.
I ma koliko da gladujete, druge istine nema.

Nema dara tako neznatna koji ne bi mogao obogatiti čovjeka u njegovoj biti. Neznatnost u svojoj bezazlenosti i skrovitosti otkriva one nepotkupljive i nerazorive putove u čovjeku u kojima su sačuvani makar i samo tragovi nježnosti i sklada koji se postojano obnavlja, ljepote življenja. I premda rana može preoblikovati čovjekovo biće i u kamen i u kruh, ono nikada nemože postati neosjetno na dar neznatnog. Neznatno se obraća u njegovu izvorištu. Ono se izriče tihim pogledom, dodirom topline, jednostavnom riječi rečenom ili zapisanom na komadu papira, cvijetom, osmijehom vedrine i bezimenom prisutnošću. Ono se izriče jedva primjetno ili posve neprimjetno, ali uvijek ostavlja trag ili sjeme dobrote koje će razvedriti čovjekovo disanje u ovom ili u nekom neslućenom danu. Po neznatnom čovjek ponire u srž drugoga, preobražava je i sam se zatječe preobražen. Neznatno je ponizno ime za zagrljaj svjetlosti u ljudima. Nad neznatnim čovjek ne mora strepiti. Njega mu nitko ne može oduzeti, ali bez njega on bi postao beživotan. Neznatno obogaćuje oslobađajući. Ono dariva novi vid, novi dodir, novi dah. Ono bratimi čovjeka s čovjekom, s ovom zemljom i s ovim nebom. Neznatno je poput ljekovite biljke uz kućni prag. I zato se valja darivati darovima neznatnosti. Zato valja reći kapi da je more, listu da je stablo i bljesku da je svjetiljka, da bi čovjek mogao upoznati svoje ime.

U svakom čovjeku bdije plamen koji ga oblikuje. On istražuje čovjekov put, čini razgovijetnim bića s kojima se susreće. Čovjek koji nije zagledan u nj, malo zna o sebi, o životu. O njemu je jedva što moguće saznati. A plamen, kušajući živjeti čovjekov život, živi svojim životom. On je uspravnost duše. On je uspravnost duše i u okolnostima kada se vjetrovi života obaraju na njega, povijaju ga, potiru i lome. Plamen je visak koji uvijek iznova nepogrešivo nalazi težišnicu bića. I kada čovjek posivi, jasnoća plamena ne blijedi. Njemu nitko ne može nauditi. On je disanje svijeta, disanje života. I nema čovjeku vrednijega dara nego prepoznati plamen u drugome. Primiti ga, a da ga se pritom ne pozlijedi. Jer jedino plamen voljene osobe može oivičiti i nastaniti čovjekov svijet. Oivičiti ga beskrajem. Nastaniti ga prisnošću. Plamen koji u tebi ćutim, plamen je oko kojega bi se htjela oviti sva moja svjetlost, sva moja toplina. Uza nj bi se htjele rastvoriti sve moje skučenosti, omekšati svaka grubost, zažariti svaka studen. Stalo mi je do tog plamena što tako bdije u tebi. Stalo mi je čitavim bićem. I jer mi je svet i dragocjen, uz njega, za njega, sa zahvalnošću prilažem svoj život.

Samo ono što izričeš srcem,
Izreci i govorom.
Samo ono što ispisuješ srcem,
ispisuj i rukom.
Samo ono što potpisuješ srcem,
potpiši i ru­kom.
Samo ono što dotičeš srcem,
dotakni i rukom.
Samo onaj dio svijeta možeš razumjeti,
samo onaj dio sebe,
koji obuhvaćaš srcem.
Samo njega možeš obnoviti.
Samo si toliko čovjek,
koliko je srca u tebi.
Samo srcem možeš premostiti
put od čovjeka do čovjeka,
od zemlje do neba.
Samo srcem možeš osunčati
dane i noći svoga vremena.
Samo srcem možeš razumjeti
zašto si ovdje i zbog čega ti valja ići.
Samo srcem.

Tolika zbivanja protječu nezaustavljivo, poput pijeska u pješčanu satu. Čovjek nerijetko poželi da vrijeme protječe sporije, da zastane, da se vrati. Nekim bi događajima, zbog njihove iznimnosti, htio priskrbiti neprolaznost, sačuvati ih u trajnu pamćenju. Vjeruje da je vrijedno ono sto je pre­poznao dragocjenim, učiniti dostupnim mnogi­ma, pa i nepoznatima.
Zbog toga ljudi štošta bilježe, ispisuju mnoge listove papira, slikaju, snimaju, urezuju u drvo, klešu u kamen. Zbog toga podjeljuju priznanja, zbog toga proglašavaju pobjednike. Zbog toga do­nose odluke, zbog toga osuđuju. 
Ali sve što ljudi čine da bi izmakli prolaznosti, da bi nečemu osigurali trajanje, lako može biti tek zapis u pijesku, zapis koji izblijedi u vreme­nu, zapis kojega ubrzo izbriše vjetar ili voda. To­me se ne može oprijeti podjednako niti zapis is­pisan olovkom na tankom papiru niti zapis ukle­san u najtvrđi mramor. 
Jedino zapise upisane u duše drugih, zapise ispi­sane ljubavlju, vrijeme neće izbrisati. Dok svo­jom dušom upisujemo dobrotu i ljepotu u duše svojih, dok svojim marom, svojom založenošću unosimo svjetlost u njihove živote, mi, vremeni­ti, oblikujemo vječnost, u toplu i pouzdanu ze­mlju prolaznosti sadimo njezine sjemenke. 
Mnogo od onoga što nazivamo svojom dušom, životvorna je bilješka onih s kojima dijelimo život. I često se, dok se dotičemo dušama, događa da se nikako ne može razaznati koja je duša olovka a koja papir. A to su najdragocjeniji zapisi, zapisi prostraniji od vječnosti.

Posveti prostor u kojem prebivaš, pa i onaj u kojem samo nakratko svratiš. U svakom prostoru za sobom ostavi trag, pečat svjetosti iz koje ishodiš, koja bdije nad tobom. Udomi svijet kojim prolaziš u njezino ozračje. Posveti ga svojim riječima, svojim disanjem.
Posveti svoje susrete, svoje odnose. Probudi svjetlost u onima s kojima živiš, koje susrećeš. Podrži je. Sve što živiš, neka se zbiva u odnosima, jer se život, čovjek samo po njima razrasta. Nastoj da svjetlost bude odsjaj svih tvojih odnosa.
Tlo kojim prolaziš učini svetim. Uzalud ćeš, naime, tražiti sveta mjesta, nečeš li ih svojim životom rađati, neće li ona tebe, u tvojoj svakodnevici nalaziti. Jer svetost je u svaku stopu zemlje, u svaki dah duše posijana. Nikada nemoj zanemariti svetost blizine i odati se lutanju. Ali, jer ti je to povjereno, nađi načina da svjetost učiniš pristupačnom i onima koji su blizu i onima koji su daleko.
Posveti svoje dane, svoje doba, ma kako mučno i tjeskobno bilo, ma koliko oskudjevalo nadom. Suzit ćeš prostor svetosti, ne bude li sjala iz običnosti tvojega truda, tvojih dodira, ne ustraje li u svemu. Svaki trenutak prožmi svetošću. Samim svojim postojanjem priđi svakom biću.

Želiš li da ti život bude lijep, učini ga lijepim drugima. Jer ljepota ne taži svoju žeđ na ustajalim vodama. Ona vene iza zatvorenih vrata. Lje­pota blijedi ako zamre svježina u njezinu dahu. Prelijevajući se iz bića u biće, ljepota oživljava. Njezine boje postaju izrazite. Zanosne. Samo u odnosu s drugim bićem moguće je svoju dušu okrijepiti. Tvoje lice istinski će ozariti sreća koja je kroz tvoj život do drugih dotekla.

Pamtit ću ovaj život.
Pamtit ću ga kao neizrecivi Božji dar
i podjednako Božje povjerenje.
Pamtit ću ga kao vrijeme i prostor
u kojemu mi je darovano upoznati i iskusiti raj
i u onome što mi je darovano doticati rukom
i u onome što mi je darovano doticati dušom.
Pamtit ću ga po tolikim dobrim ljudima,
i po onima s kojima mi je darovano kroz mnoge godine živjeti,
i po onima koje sam tek prigodice susretao,
pa i po onima koje sam tek možda jednom susreo ili o njima čuo.
Pamtit ću ga osobito po onima,
s obje strane života,
s kojima dijelim svoju dušu.
Po onima bez kojih moja duša
više ne bi mogla biti prepoznatljiva, kamo li cijela.
Pamtit ću ga po mnogim jednostavnim bićima i stvarima:
po vodi i zraku, po tišini i svjetlosti,
po blizinama i čežnjama.
Pamtit ću ga po suhom ušću
i tolikim dobrim plodovima prirode.
Pamtit ću ga po tragovima
iz kojih sam se u svako doba
— ili barem gotovo u svako
— mogao prepoznati zakriljen ljudskom i Božjom brižnošću.
Pamtit ću ga i po tome
što sam jednakom ljubavlju
bio darivan i lišenošću i obiljem,
i vedrinom i trpljenjem.
Pamtit ću život po postojanom doticanju sreće,
po uronjenosti u blaženstvo.
Pamtit ću ga zahvalno i s ganućem.
Ti znaš: pamtit ću ga po Tebi, jer si mi
taknula dušu. I zato Ti hvala.

VRIJEME
Ne ostaje puno vremena
da bi čovjek bio sretan.
Dani brzo prolaze.
Život je kratak.
U knjigu svoje budućnosti
upisujemo snove,
a neka nam ih nevidljiva ruka precrtava.
Ne preostaje nam izbora.
Ako danas nismo sretni,
kako ćemo to biti sutra?
Zgrabi ovaj dan
objema rukama.
Rado prihvati što ti on daje:
svjetlo ovog dana,
zrak i život,
smijeh ovog dana,
plač ovog dana,
čudo ovog dana.
Prihvati ovaj dan!

Popodnevna kavica: decilitar vruće vode + žličica nescaffea gold + dvije žličice smeđeg šećera + hladno mlijeko = mmmm :))

ŠTAPOVI
- Možeš li mi dati nešto o što bih se mogao oslanjati dok idem svojim putem? -zamoli dijete svog anđela. - Imam samo ova dva štapa -reče anđeo. - Koji će mi bolje poslužiti? - Onaj za koji se tvoje srce odluči -reče anđeo. - Jedan je čvrst. Koristeći se njime, moći ćeš ići hitro. Dok ga budeš imao u rukama, svi će se sklanjati pred tobom. Oni pak koji se ne dospiju skloniti, klanjat će ti se i služiti sa strahom. Tim ćeš si štapom moći pribaviti gotovo sve što poželiš. O njega se opirući, stići ćeš daleko. Drugi je posve krhak. On će te učiniti gotovo neprimjetnim. Dok ga budeš imao u rukama, moći ćete uočiti samo oni u čijim će se dušama jasno odražavati tvoja duša. Oskudijevat ćeš, ali ti ništa neće nedostajati. Ne znam kako će te daleko odvesti, ali dok se budeš oslanjao na njega, svaki će ti korak ispunjati čitavo biće.
Toplo se nadam da će dijete koje prebiva u tebi naći svojeg anđela...

Što je sreća?
Tajnu sreće filozofi pokušavaju otkriti već stoljećima, a sada su im u pomoć priskočili i znanstvenici. 
Rezultati velikog istraživanja, objavljeni u znanstvenom časopisu «New Scientist», pokazuju da čovjek ne mora biti ni bogat ni lijep da bi bio sretan, odnosno da su neki od nas jednostavno rođeni sa srećom. 
Iako pamet, bogatstvo i ljepota zvuče kao dobra osnova za sretan život - znanstveni dokazi govore sasvim drugu priču. Tri velika ideala suvremenog svijeta zapravo nisu ništa u usporedbi sa pravim genima, dobrim brakom i skladnim odnosima sa obitelji i prijateljima. 
To je zaključak grupe psihologa i sociologa koji su proveli opširno ispitivanje u 65 zemalja širom svijeta. 
Oni koji se odlučuju za samački život ili jurnjavu za bogatstvom izgleda da su izabrali pogrešan smjer. Novac je zauzeo tek deveto mjesto na tablici sreće. 
Ispitanici iz bogatih zemalja često će reći da su "generalno zadovoljni" kvalitetom svog života, ali to ne mora nužno značiti i da su sretni, kaže koordinator istraživanja, profesor Ronald Inglhart sa Sveučilišta u Michigenu. 
Mada, napominje dotični profesor, u određenim slučajevima sreća ipak može kupiti:  "Novac igra veliku ulogu u siromašnim društvima.
U zemljama čiji stanovnici zarađuju od 300 do 7000 dolara godišnje novac može znatno povećati stupanj sreće.  Ali već u državama poput Portugala ili Južne Koreje novac više ne može bitno usrećiti ljude".  
Istraživanje je također pokazalo da obuzdavanje želja i ambicija znatno doprinosi sreći, jer ljudi sa velikim očekivanjima u poslu, ljubavi ili na materijalnom planu, često se osjećaju nesretno. 
Važni faktori su i vjera u Boga i spremnost da se pomogne drugim ljudima. 
Tek onda, na sedmom mjestu, na red dolazi ljepota i to samo pod uvjetom da je prirodna, jer ispitivanje je pokazalo da uljepšavanje uz pomoć plastične kirurgije nema isti efekt. 
Potom slijede dostojanstvena starost i bogatstvo, i na samom dnu, na desetom mjestu - inteligencija. 
Rezultati ispitivanja pokazuju da je Europa generalno sretan kontinent, a da su inače najsretniji stanovnici Skandinavije.  »Konstantno, od istraživanja do istraživanja, koje provodimo već dvadeset godina, Island uvijek stoji dobro, tu su i Švedska, Finska, Norveška i Danska.» 
I Nizozemska je uvijek visoko na listi. Sreća je, izgleda, tipično obilježje stanovnika nordijskih zemalja" kaže profesor Inglhart.  Ipak, od svih zemalja uključenih u ispitivanje najviše sretnih ljudi ima u Nigeriji. 
Potom slijede Mexico i Venezuela. 
Najmanje sretni su stanovnici Rusije i Rumunjske.