True story

Ne priliči djeci Vječnosti da se o dane spotiču.
Zauzimaj se zato za svakoga da smogne snage
prokrčiti kroz sebe put koji će ga uvesti u dom.
Ne dopusti da ti patnje i nevolje oslabe vid.
Smireno podnesi nepravde i nerazumijevanje,
svoju odbačenost.
Pruži ruku svojim progoniteljima,
izbavi ih iz njihova privida.
Rađaj hrabro i s povjerenjem svoje svjetiljke,
makar ih tmine potirale.
U srcu neka ti ne izblijedi radost
zbog toga što si ovamo poslan.
Djeci Vječnosti valja da dane u Vječnost pre­oblikuju.

U životu svakog od nas postoji najmanje jedan svijet, svijet koji i sami možemo bitno ugroziti, pa i razoriti, ali, isto tako, i skladno graditi i osposobiti za ljepotu i dobrotu života. Svijet koji je nama darovan i povjeren. U tim malim svjetovima mnogo toga ovisi o jednom našem pogledu, riječi, osmijehu. Mnogo toga možemo postići poštovanjem, susretljivošću i strplji­vošću. 
Ti mali svjetovi naše su obitelji, sredine u kojima živimo. Svojom suživljenošću, svojom vedrinom i dosjetljivošću, ali i svojom bezvoljnošću i otresitošću, svojom grubošću i bezobzirnošću stvaramo u njima ozračje u kojem ćemo živjeti. Živjeti život dragocjen i blizak ili mučan i nepoželjan. To doista u mnogome o nama. 
Nemojmo se ljutiti na svoje male svjetove ako nisu po našoj mjeri. Nemojmo ih se odricati. Primjerenije je da se upitamo u čemu smo im se uskratili, što im mi još možemo dodati. A uvijek postoji još barem nešto, i to nešto nikako nije beznačajno. Može biti i presud­no. 
Dobro je znati da skrbeći se za svoje male svjetove, životno se zauzimajući za njih, utječemo i na one male svjetove koji na različite načine omeđuju naš mali svijet te da kroza sve to sasvim određeno oblikujemo i povijest svega svijeta. 

Kad dolazim, pitam se čekaš li me.
Bojim se da jednog dana više ne otvoriš vrata.
Bojim se praznog stubišta bez mirisa, bez zvuka, svjetla.
A nisam ti rekao: najviše se bojim vremena koje ne čeka.
A ja kasnim.
Volim te. I volim sve što si ti.
Tvoje oči pitajuće.
Tvoj smiješak opraštajući.
Tvoj korak ohrabrujući.
Volim tvoju nesigurnost.
I moja je najčešća.
Bore na tvom licu i moje su.
I u tom trajanju ne znam da li sam učinio sve za tebe, ljubavi moja. 

Jedva da znam uopće i tko si, zapamtio sam te tek u svojim mislima, u najintimnijem dijelu duše svoje. Tek si mala iskra života moga, krijesnica u mraku puta kojim hodam ja, spoznao sam sada da si više od onoga o čemu sam samo mogao sanjati... Zahvaljujući tebi, koja si mi ispunila srce, koračam ponosno i polako i odlučno stazama života svoga….
 

O da, srodne duše postoje. Mozda sam u krivu, no trenutno ama baš ništa ne pokazuje da jesam pa ću probati definirati pronalazak i izgled srodne duše:
1. morate znati što želite. To jako krivo zvuči u ovom slučaju, no kako možete reći da tražite srodnu dušu kad nemate ideje kako bi ona trebala izgledati (i fizički i psihički, bitnije psihički). Dakle, jako bitan dio "pronalaska" je istinska želja za nekim vašim idealnim partnerom. Napomena: notorna seljačina (bilo muška ili ženska) će u ovom slučaju odma pomisliti na čisto seksualni lik. To ustvari ne želite za vezu, nego vas to napaljuje i to bi samo je*ali. Bitna je razlika i objasniti ću zašto.
2. kad istinski čeznete za osobom kakvu smatrate da bi vas svojim prisustvom usrećila do neslućenih granica morate biti svjesni da to nije osoba s kojom bi ste više se karali nego mazili i obratno. Sve kod te osobe što želite bi trebalo biti savršeno usklađeno da nadopunjuje vaše praznine. - ovaj dio sam morao napisati zbog mnogo vas koji kao "želite" srodnu dušu a pritom vam se vrti u glavi kita/pičić u Jennifer Aniston/Brat Pittu (primjeri) jer su oni tako zgodni i zbog toga kaj su lijepi su najvjerojatnije duše od ljudi i oni bi vas shvaćali u svakom pogledu. Back to RL!
3. Dakle, tek sad kad smo probali donekle profiltrirat vašu istinsku želju za osobom vaših snova se može pričati o pronalasku iste. E tu slijedi zaheb jednostavnosti zbog kojeg ne možemo svi skužit Isusove rijeći il živjeti idiličan život. Taj zaheb je da ne smijete tražit tu osobu na ćete naći srodnu dušu. Mozda hoćete, no to je lutrija i jednako je jeste li bili u 1000 veza il nijednoj, nema ama baš nikakve razlike. I to ću objasniti zašto. Naime, jeste li ikad imali onaj feelling da kad nešto želite to ne možete dobiti a nešto što ne želite imate ga i previše? E upravo to! Buni vas ovo "željeti" jer sam maloprije rekao da morate željeti idealnu osobu? E kad bi mogli pojmiti razliku između materijalnog željenja i duševnog koji je više čežnja i molitva nego željenje (da, Očenaš je goli k... od molitve, molitva je svaka istinska želja), kao što rekoh, shvatili bi Isusa i što jos drugo. Nemojte se bojat, ne propovjedam već bi se začudili koliko su sve stvari u životu povezane i kako u bibliji ima mnogo priča o sudbini i pronalasku sebi suđenih ljudi a sve u svrhu da bi se naučili na "tuđem primjeru". Primjer, Josip i Marija. Čista sudbina ih je spojila i čista ljubav zadržala da Josip prihvati ženu koja nosi dijete koje nije on napravio. Get my point?
4. Dakle, nakon sve ove "komplikacije" dolazi zadnja stvar, no ona se već i podrazumijeva: srodna duša mora sve ovo gore navedeno osjećati za nekog (u ovom slučaju vas) jer je bitno da i vi njoj odgovarate u svakom pogledu. Logično. Na kraju, kad su svi uvjeti potpuni, vjerujte, okolnosti vašeg pronalaska će biti najslućajnije i neće niti najmanje izgledati potraži ali će itekako izgledat pronalasku, te sjebat nešto s takvom osobom kad se nađete i krenete upoznavati će bit iznimno teško, vrlo nalik razbijanju armirano-betonskog zida: trebate se dobro potruditi i znati što radite da bi uspjeli sjebat. Ali to bi ionako samo idiot napravio...
Kako ćete znati da ste ju našli? Osjećaj bi mogao opisat kao da ste spremni za put na more i jednostavno osjećate da je sve u redu i da mozete krenuti uživati, a svaki put kad se rastanete kao da ste se sjetili da ste zaboravili ponjeti recimo novce - bolna spoznaja da vam nešto iznimno važno za uživanje fali. Najbliže opisano pomoću najružnije stvari - novca i malo skretanje na "duljinju" ljubavi. Takvo što ne postoji ako je ljubav prava. Nitko tko se vezao u pravoj ljubavi se ne mora bojat da ce "osjećaj" nestati. Štoviše, ako nestane znači da ste živjeli u zabludi kako vam je osoba koju ste do nedavno voljeni a sada "ništa posebno" ona prava. Primjer: ja obožavam svog oca. Čisto i iskreno ga volim. Volio sam ga od kad sam bio beba, volim ga sad kad sam zreo za ženidbu. Voljet ću ga dok nas smrt ne rastavi. Netko veli da se ljubav prema roditelju ne može uspoređivati sa ljubavi prema osobi s kojom ćete imati djecu? Zašto? Apsolutno identična stvar - iskrena ljubav. Samo što s osobom s kojom ćete imat djecu postoji jos i seksualna privlačnost. Ostalo je apsolutno identična stvar.
Najprimitivnije je misliti kako je seks = ljubav. To je prizemno materijalno dočaravanje nečeg što je itekako veće od mogućnosti da se dočara materijalno. Štoviše, ukoliko ste se oženili za nekog jer vam se dobro karat s njim/om vam dođe na apsolutno istu stvar da ste se oženili za nekog tko dobro kuha. I seks i dobra hrana bude samo tjelesnu (čitaj materijalnu) ugodu. A istinska ljubav nije materijalna iako na nju jako utječe.
Na kraju moram samo reći da se morate pomiriti kako velika većina vas neće naći srodnu dušu jer ju ne može naći, nesposobni su za to niti žele naučiti. Jebatiga, da mogu svi bi bili doktori ili astronauti... Naravno, mozete postići da ju nađete i to na isti način na koji možete postići da shvatite recimo kvantnu fiziku - ako ju želite shvatiti i ako vas interesira ćete se i potrudit ju shvatiti ali silom da ju shvatite ce rezultirat štrebanjem i neshvaćanjem već samo zbunjivanjem samog sebe.
Nadam se da sam nekome barem malo otvorio oči. :)

Da li vam se nekad desilo da se te upoznali ili da vam je pristupila neka osoba, baš u trenutku kad vam je to jako trebalo? Ili da ste razmišljajući unatrag, shvatili da vam je pristupila baš u tom trenutku? Da vas je svojim načinom razmišljanja navela na mnoga druga razmišljanja pa i trgnula iz situacije a da to niste ni primijetili odmah? Da su vam se tada posložili neki odgovori na koje godinama niste imali odgovor? Meni se to jednom desilo. Imao sam ozbiljnih privatnih problema, svih vrsta koji postoje čini mi se. Prilikom jednog jutarnjeg izlaska, u gradu mi je pristupila jedna cura, fizički prelijepa, jedna od onih osoba kojoj bi se bojao prvi prići, bio bih siguran da bi me odbila. Razlog pristupa bio je banalan ali takav da smo nastavili razgovor. I ostali u kontaktu. Pomogla mi je puno, nikad joj to nisam priznao, a uvijek sam znao da ona to zna, kao da je zato došla. Kao da ju je zato netko poslao. Slična stvar desila mi se u ranom djetinjstvu kad sam imao ružno razdoblje, razlika je samo da se tada nije radilo o curi. I dan danas sam s tim čovjekom u kontaktu. To su oni kontakti koje održavate cijeli život i koje ne želite izgubiti. Vjerujete li da je moguće da nam neka viša sila šalje na put takve osobe i navodi nas da ih upoznamo? I da nam tada pristupi netko, upravo onakav kakav nam je tada potreban? Nedavno sam imao opet takvo iskustvo i to me veseli :))

Ja jednostavno smatram da nemaš što tražiti s nekom osobom ako je misliš varati. mislim, čemu? ili ti je stalo do nje, ili ne. ili je poštuješ ili ne. ako su odgovori ne, onda stvarno nema smisla da se "mučite" dalje. a ako je voliš i poštuješ, mislim da ti drugi ne trebaju. Dobro, znam to nije to sve tako lako, i može se nekad "dogoditi" znam da je ovo glupi izraz, i prije svega glupa isprika, ako se tako može nazvati. ali što ako prevarite? da li bi priznali ili ne? Osobno, to nisam nikad učnio, ni ne bih čisto iz poštovanja ako iz ničeg drugog. Kad god sam osjetio da bih mogao, onda bih prekinuo... sve drugo ionako nema smisla. Ja osobno, nisam nikad prevario nikoga, i to mi niti nije namjera. Naravno kao što su neki već spomenuli, osim poštovanja prema osobi s kojom sam, postoje i sebičniji razlozi - nakon toga bih se užasno osjećao. Iako mislim da me bivša prevarila - njoj na dušu, meni na žalost.

Emocionalna inteligencija je skup emocionalnih vještina koje nam omogućuju da odaberemo ispravan način uporabe osjećaja i nesvjesnih, instinktivnih mehanizama u interakciji sa drugim ljudima, kao i u shvaćanju i poboljšanju samoga sebe.
 
Općenito, osnovne komponente emocionalne inteligencije su:
- prepoznavanje emocija - sposobnost pojedinca da prepozna svoje ili tuđe osjećaje. Za intuitivno spoznavanje tuđih emocija ključna je sposobnost interpretiranja izraza neverbalne komunikacije npr. sugovornikova tona, gesti, izraza lica itd.
- korištenje emocija - stvaranje emocija koje možemo razložno obrazložiti.
- razumijevanje emocija - shvaćanje i predviđanje što će se dogoditi pri ojačavanju emocija te kako će druge osobe reagirati na različite emocije
- upravljanje emocijama - odabrati ispravnu emociju, njen intenzitet i smjer ka raspoloženju i željenom ishodu. Upravljanje emocijama podrazumijeva prihvaćanje emocija umjesto njihovog potiskivanja te njihovo korištenje u svrhu donošenja bolje odluke.
Empatija je osobita vrsta suosjećanja, sposobnost uživljavanja u emocionalno stanje druge osobe i razumijevanja njenog položaja. Empatija se temelji na samosvijesti i samospoznaji.
Metaspoznaja -  svijest o (vlastitom) misaonom procesu
Metaraspoloženje  - svijest o vlastitim emocijama
Svijest o vlastitoj ličnosti - neprekidna pažnja koja se pridaje vlastitim unutarnjim stanjima. To ukratko znači  »biti svjestan i vlastitog raspoloženja i misli o tom raspoloženju«.
Jack Block je definirao dva teoretski čista tipa: osobe s visokim kvocijentom inteligencije i osobe s visokorazvijenim emocionalnim sposobnostima.
Čisti tip s visokim IQ-em i zanemarivom emocionalnom inteligencijom gotovo je karikatura  intelektualca, vrlo vješt u pitanjima razuma ali emocionalno nesposoban.   
Muškarce ovog tipa karakterizira širok raspon intelektualnih interesa i sposobnosti; ambiciozni su i produktivni, predvidivi i ustrajni. Također su  kritični, sitničavi, bezražajni, otuđeni, emocionalno prazni i hladni.
Žene ovog tipa posjeduju visok stupanj intelektualnog samopouzdanja, cijene intelektualne vrijednosti, posjeduju širok spektar intelektualnih i estetskih interesa. Sklonije su introspekciji, tjeskobi, osjećajima krivnje. Ponekad su sklone izražavanju osjećaja bijesa.
         Osobe tipa visoko razvijenih emocionalnih sposobnosti otvorene su i društvene, a emocije izražavaju na prihvatljiv način i dobro se prilagođavaju stresnim situacijama. Zadovoljni su sobom, drugima i  društvom u kojem žive.
Muškarci ovog tipa društveno su uravnoteženi, otvoreni i vedri. Nisu skloni depresiji, zabrinutim mislima i strahovima. Njihov je emocionalni život bogat ali prikladan. Ističu se sposobnošću vezanja za  osobe ili ciljeve. U vezama su puni suosjećanja i brižnosti.
Žene visoko razvijenih emocionalnih sposobnosti su također društvene. Bez problema  sklapaju nova poznanstva. Posjeduju dovoljno samopouzdanja da mogu biti razigrane, spontane i otvorene za senzualna iskustva. Rijetko ih muče osjećaji tjeskobe i krivnje i rijetko tonu u duboke i mračne misli.
Prema odnosu prema emocijama ljudi se mogu podijeliti u slijedeće skupine: Svjesni sebe. Ovakve su osobe svjesne svojih emocija u trenutku u kojima ih doživljavaju te posjeduju određenu emocionalnu profinjenost. Samostalni su, svjesni svojih granica, dobra su psihička zdravlja, uglavnom vedri i optimistični. Ne odaju se mračnim mislima, žaljenju za učinjenim i osjećaju krivnje.
Utopljeni. Osobe iz ove grupe osjećaju se preplavljene emocijama i nemoćne da im izmaknu, kao su ta raspoloženja u potpunosti preuzela vlast nad njima. Ne posjeduju potpunu svijest o svojim osjećajima pa su u njima izgubljeni jer ne znaju kako se postaviti. Mračna stanja ih stanja potpuno obuzimaju i imaju dojam da su emocionalno totalno izvan kontrole.
Pomireni. Ove osobe uglavnom nemaju problema sa shvaćanjem svojih osjećaja, ali budući su po prirodi skloni prihvaćanju, svoje osjećaje, ma kakvi bili, i ne pokušavaju izmijeniti. «.
Zabrinutost je nastala kao pretjerano gorljiva mentalna priprema za očekivanu opasnost, i ona je sama bit štetnog djelovanja tjeskobe na sve oblike  mentalnih sposobnosti.
Tjeskoba može potkopati intelekt, ali i stvoriti/pojačati ambiciju. Općenito utječe na stvaranje odluka. Pretjerana tjeskoba će zaustaviti ili barem usporiti svaki pokušaj postizanja uspjeha dok će premalo tjeskobe  rezultirati apatijom ili gubitkom motivacije i posvemašnjom nezainteresiranosti.
Nada nije samo optimistički stav da će se ipak sve dobro završiti. Nada je vjerovanje da imamo volje i načina za ostvarivanje svojih ciljeva, ma kakvi oni bili.
Optimizam možemo shvatiti kao način na koji ljudi shvaćaju svoje uspjehe i neuspjehe. On štiti od zapadanja u stanje depresije, apatije, beznađa i očaja. Za optimizam je važno da bude realističan a ne naivan jer inače može biti kontraproduktivan.
Aleksitimija  (grč.: a- znači »nedostatak«, lexis je »riječ«, a thymos »emocija«) je stanje u kojem osoba osobe imaju problema s razlikovanjem pojedinačnih emocija, kao i s razlikama između emocija i tjelesnih osjeta. Takvim osobama nedostaju riječi za osjećaje. Štoviše, čini se da im općenito nedostaju i osjećaji, premda to zapravo može biti posljedica njihove nemogućnosti da izraze emocije, a ne potpunoga izostanka emocija. Termin aleksitimija skovao je 1972. dr. Peter Sifenos, psihijatar s Harvarda.
Aleksitimici osporavaju rašireno laičko vjerovanje kako je savršeno i samo po sebi jasno što osjećamo - oni o tome nemaju pojma. Do krajnjih granica nedostaje im temeljna sposobnost emocionalne inteligencije, svijest o vlastitoj ličnosti - svijest o onome što osjećamo dok se te emocije u nama komešaju. Evo jedan primjer aleksitimije iz knjige D. Golemana "Emocionalna inteligencija".
"Gary je znao silno razbjesniti svoju zaručnicu Ellen jer je, premda je bio inteligentan, pažljiv i, k tome, uspješan kirurg, bio i emocionalno prazan i uopće nije reagirao na bilo koju vrst iskazivanja osjećaja. I dok je Gary mogao fantastično pričati o znanosti i umjetnosti, kada bi bila riječ o njegovim osjećajima, čak i prema Ellen - on bi jednostavno zašutio. Ma koliko ona iz njega pokušavala izvući barem malo strasti, Gary je bio ravnodušan i držao se kao da ga se to ne tiče. »Izražavanje osjećaja nije mi prirodno«, ispričao je psihoterapeutu kojem se obratio na Ellenino ustrajno nagovaranje. Kada je bila riječ o emocionalnome životu, dodao je: »Ne znam o čemu govoriti; nemam nikakvih snažnih osjećaja, bilo pozitivnih bilo negativnih«.  Ellen nije bila jedina osoba frustrirana Garyjevom nedodirljivošću; kako je povjerio psihoterapeutu, o osjećajima otvoreno nije mogao razgovarati ni s kim, i to nikada u čitavome životu. Razlog: prije svega ne zna što uopće osjeća. Koliko mu se činilo, dosada nijednom nije osjetio ni ljutnju, ni tugu ni radost."
 

Svi mi, imali 7 godina kao naši "prvašići" ili ...hm...xy... kao neki od nas, poznajemo dobro onaj osjećaj novog početka - kad ulazimo u neki novi period svog života – mjesec, novu godinu, novu ljubav, novi stambeni prostor, kad započinjemo nešto novo, drugačije. 
Tada obično padaju odluke pune optimizma, obećanja i sebi i drugima kako nećemo više ponavljati stare pogreške i nikad više neće popravnih ispita i nikad više nećemo činiti nešto u zadnji čas i nikad više nespremni pokušavati se uhvatiti u koštac sa životom, do onog nikad više izgubljeno poslijepodne i sve će biti dobro, redovito, sređeno...
I onda prođe jedno vrijeme, i vidimo da ne ide i vratimo se jednostavno na staro (potiho, bez velikih najava). Jer, kao što svi poznajemo osjećaj optimističnog novog početka, poznajemo i onaj razočarani pogled unatrag i svijest da baš nije bilo onako kako smo mislili. 
Život nas vodi otvarajući nam opet, opet i opet vrata za neki "novi početak". A nama je ući kroz njih i, možda, ne opterećivati se prevelikim i nerealnim očekivanjima nego donositi dobre odluke, kako bi se to reklo "samo za danas".
Bojite li se novih početaka? Napraviti prvi korak u ljubavi. Da će te šetati i doći do mjesta kada će vam se činiti kako imate snage preokrenuti svijet naglavačke ili ćete ući u slijepu ulicu. Koliko treba vremena proći dok ne saznate odgovor. Ako nikada ne napravite prvi korak, nikada nećete znati kuda će vas to odvesti...

Dobro jutro svima...
Jedan poduži dan je napokon završio, u svečanom raspoloženju jedna mala grupa ljudi od kojih 150 osoba dočekala jutro... svadbena svečanost završila.
Oženio se jedan moj dobar prijatelj kojeg vrlo cijenim i poštujem... zaista sam sretan zbog njih dvoje.. neka im je sa srećom...
Ponekad sati koji tada teku, iako u vrlo ležernom i poznatom društvu nisu najugodniji za nekog tko je solo, bez pratnje...
Zaista ponekad, iako je sve super, imam tako neki osjećaj da pripadam svijetu koji me ne razumije... da taj svijet ne može shvatiti moje dubine...
Noćas sam se osjetio tako malen, da vam to ne mogu opisati, tek kao zrno pijeska u pustinji...
Kojoj osobi pripadam?
Reći ću vam kada se naspavam... kad posložim kockice, meni tek sada počinje noć...
 
 
 

Da ja vas nešto pitam.
To ide svih onih koji se potiho pate, koji nemaju nikog da zagrle u subotnji suton, nikog kome će otvoriti svoje srce, ili podijeliti neki trenutak.
Drugim riječima, usamljenim srcima.
Da vam netko ponudi oslobođenje od te boli koja izjeda iznutra.. biste li prihvatili? Pod oslobođenjem ne mislim na ispunjenje tih unutarnjih težnji, nego na jednostavno "kirurško" uklanjanje duhovnih živaca, kao svojevrsni root canal samo ne primijenjen na zubu nego na samoj duši koja boli.
Da imate izbor između te boli na neodređeno vrijeme, možda još godinama, i trajne anestezije duše, što biste izabrali?
Ja bi izabrao bol. Negdje sam pročitao, ne sjećam se više gdje, da su male fizičke, svakodnevne boli dokaz da smo još živi. Pa zar nije ta naša bol koja proistječe iz usamljenosti upravo dokaz da još uvijek imamo Srce? I zar u samoj toj činjenici ne nalazimo utjehu, ne spas od boli, nego smisao iste? Zar da nas tako nešto čini ogorčenima..? Cinizam često prati tu bol nakon nekog vremena... i to je ono što nas na kraju ubija... nakon nekog vremena postanemo gorki, suhi iznutra i srce okošta i pretvori se u nešto prašnjavo i sivo što više ne može dati ljubav čak i kad bi postojala volja.
Da, mi sami smo taj netko tko nudi "oslobođenje" od boli usamljenosti... svatko od nas ima tu tamnu stranu koja bira umrtvljenost i prezire svaku nadu kao podsjetnik vlastite slabosti. Čuvajte se ogorčenosti. Na putevima Srca, to je najgora zamka u koju čovjek može upasti.
 

Ne razmišljam o tome, jer pouzdano znam... VJERNOST je temelj jedne veze.
Ona u sebi podrazumijeva sve ostale podkategorije kao što su iskrenost i povjerenje. A bez toga, ne može funkcionirati čak ni prijateljstvo, a kamoli ljubav.
Međutim, ima ljudi... koji se zadovoljavaju "mrvicama" kao što je seks. Takvi ljudi prožive život, a da nikad nisu osjetili koliko je divan osjećaj upravo VJERNOST jednoj, jedinoj, posebnoj osobi na svijetu...
Onaj tko zna definirati riječ LJUBAV, taj zna da ljubav ide uz pasioniranu VJERNOST.
Sve ostalo su tek surogati, tek blijede kopije jednog uzvišenog osjećaja... koji mnogi brkaju sa ljubavlju.
Tako nekako... bih ja rekao
Tako nekako... ja mislim
I... nikako drugačije :)

...jedan primjerak knjige "Digitalna fotografija" po zaista povoljnoj cijeni. Netko se sjetio i mene.. i eto upravo je listam sada :)
Vidio sam i boljih izdanja, ali ovo uopće nije loše... 

O smislu života
 
Meni osobno najbolje objašnjenje smisla života da je još Max Scheler u 20-tim godinama prošlog stoljeća:
Velika misterija oko potrage za smislom života dolazi od uvijek nerješivog problema, koji nastaje jer ljudi smatraju da smisao leži pretkazan, zadan, uvijek takav kakav je, nepromjenjiv. To je naravno ukoliko smatraju da smisao uopće postoji.
Smisao nije zadan, ali nije da ga nema. Da je već unaprijed osmišljen, definicija čovjeka kao slobodnog, nelogičnog i nepredvidivog bića ne bi imala smisla.
Ljudski um i mašta je beskonačna i potpuno slobodna. Nema nikakvih granica. S tim možemo ići gdje god poželimo, rušiti načela svega što postoji - možemo sami stvoriti smisao. Smisao postojanja raste u našim umovima - tamo se stvara i razvija. Što više umno sazrijevamo i proširujemo vidike, to naš smisao dobiva više na veličanstvenosti. Slobodni smo u Svemiru - možemo ostvariti naš smisao, ničiji drugi.
 

i na kraju...
počnite trčati jer ste igrali kao ekipa iz doma invalida