Onako, usput

  Hm, evo čitam Janičin blog od jučer.. i osim što me nasmijala svojom duhovitošću, jedna me stvar uistinu zaintrigirala, naime nikad nisam probala kako to izgleda, kad tipa prvi put vidiš i odmah jel... AKCIJA, seksanje ako vam je tako draže...
   Pa sad, smijat će se pojedini od vas, ali (aj dont giv' e dem), oću reć' baš me briga, ali skorz sam se sad isprepadala jer, čini mi se da ne živim baš u skladu sa svojim vremenom...
  Ljudima je bitno zadovoljiti nagon, meni se tada ljudski rod ne razlikuje uopće od životinjskog... Osobno, kad nema emocija, nemoguće je da razmišljam o seksanju s nekim, a na kraju krajeva što bi to drugo i bilo nego seksanje, kad zadovoljavaš nagon s nekim tko te je tog časa privukao..
  U svakom slučaju znam da serkam, ali i za to me baš briga!!!

  Uvijek se pitam kakvi smo mi to ljudi, a gotovo uvijek me na ta razmišljanja ponukaju različite životne priče, ljudi koji znam ili možda samo slušam o njima.
  Jučer sam se svladavala da ne zaplačem kada mi je jedna mlada žena, moja kolegica pričala kako izgleda njen život u braku s čovjekom koji joj je u vrijeme njihove veze, koja još nije bila okrunjena brakom, davao sve što je poželila, a već deseti dan nakon vjenčanja, isprebijao je do krvi..
 I takvom istom rodila je prvo dijete, koje je kada je imalo samo šest mjeseci u majčinoj utrobi, bacio niz skale i u nastupu bolesne ljubomore, fikcije koju samo on zna kakva je u tom momentu bila, htio udariti nogom u stomak..
  I rodila mu je još jedno, par godina kasnije.I sad se pitam kakav je to čovjek koji vlastito još ne rođeno dijete, zajedno sa majkom koja ga još uvijek nosi, udara nogom u trbuh, kakav je to žena koja dozvoljava da joj to netko čini, kakva je životinja majka tog mladog čovijeka koja se pretvara da sve to nije ništa, i da je sa njenim sinom sve u redu...
  Zaista, pitate li se ponekad, stidite li se što živite među ljudima koji su takvi, je li vas stid što pripadate istom, ljudskom rodu..Osjetite li nemoć što nikad ne znate da li vas takvo nešto čeka, negdje iza prvog ugla????
 Ja osjećam stid i nemoć, jer život je nepredvidljiv, sve to može biti i moja stvarnost, na ovaj ili na onaj način!!!

  Ima ljudi ovdje kojima se divim jer su drugačiji jer su topli, ljudskiji jer ne znaju biti zlopamtila, a ja to definitivno jesam...
  Jer unatoč svemu što dožive od onih u koje su vjerovali, nekad, ipak pokazuju da su ljudi i da znaju opraštati.. Ja , ne mogu, neću mislim da nema ništa od toga, onaj tko te jednom ugazio, opet će, nikad on neće vidjeti tvoju ljudsku stranu, nikad neće vidjeti, zastidjeti se svojih djela, nego će tvoju dobrotu, ljudskost i dalje cjediti, iskorištavati.. do kraja iskoristiti
  Ja to ne dam, i oni koji me povrijede osjetit će moj bijes, a ljudskost ću zadržati za sebe.. jedino ja i moji najbliži znat će da je imam..

  Onaj feeling od prije, kada sam mislila da Svijet postoji zato da ga ja promijenim, nedostaje mi ono kad sam mislila mnogo toga što danas ipak nisam ostvarila.. Hodam ulicama, njegovim ulicama, a sjećanje je iza svakog ugla, čak i za ruke držeći se s nekim drugima, koji nisu znali voljeti, koje nisam voljela..
  Sve je puno uspomena, sanja, i ono mjesto gdje sam sanjala sve te snove, zatvoreno je, i stoji već godinama zapušteno, obraslo visokom travom, a nekad smo mi mladi ljudi izlazili odanade našminkani, sretni, puni života, i nismo marili za oronulost , za šporkicu, važno je bilo prosvesti se, uživati mladost...
  Gdje su nestali svi ti snovi, bili su tako blizu, na dlanu, a sada, totalno drugačija, totalno kao druga osoba, dolazim tu i suočavam se sa željenim i neostvarenim, i boli, užasno boli..
  I nedostaje mi ono vrijeme, ona mladost, polet.. svi oni mladi ljudi, nedostaje mi neko moje drugo JA, izgubljeno, tamo negdje i nikako da ga nađem.. nedostaje mi

 Ponekad, ali samo ponekad se prepadnem snage majčinskog instikta u sebi, ponekad mi se čini da se nimalo ne razlikuje od onog životinjskog..
  Ne volim kad mi nepoznati ljudi petljaju oko djece, osobito oko nje"Princeze", moje kćeri..Prišao nam je danas nepoznat, neugledan muškarac, i počeo ju nešto pitati, stajala sam malo dalje i promatrala šta se događa, sve sam mogla čuti, svejedno nisam napravila nikakav iskorak kako bi mu pokazala da sam tu. U međuvremenu mi se u glavi rojilo tisuću misli, i sve su imale isti kraj " PEDOFIL",  možda, ili samo neki nesretnik koji u životu takvo blago nije stigao s nekim stvoriti!!
   Svejedno, počela sam se preispivati jesam li ih previše susretljivima prema neznancima do sada odgajala, trebam li nešto već poduzimati, a sve vrijeme kao mačka stojim i u sebi osjećam neku čudnu snagu, neki čudan strah, imala sam osjećaj, uvijek imam osjećaj da mi ih netko povrijedi, ubila bih i to bez razmišljanja...Je li to takav dan danas, ili je instikt, ali tako osjećam i  o tome mislim, ponekad!!
 

  Uglavnom, dan je započeo uobičajeno, krenula sam na banku, klinci su kao i občno radili nered, ali jedan macho tip je ispred mene prošetavo valjda u želji da ga zamjetim, pa je onda njegova kći smješila se mojoj kćeri i tako to..
  U svakom slučaju lupila sam mu ignore, još nisam pošteno ni došla k sebi, jutarnja kavica uopće nije djelovala, a aca je bila toliko uporna sa svojim pogledima i namještanjem ispred moje malenkosti da više nisam imala gdje gledati.. Prepoznala sam dotičnog individuuma, bio je muž jedne poznanice, točnije mog muža kolegice..
  Na kraju je sretno dobio parice po koje je došao i sjeo je MAN na prvo upražnjeno mjesto i pred svima nama prebrojavao lovu,  i s najviše interesovanja je promatrao da li ja tu lipost vidim..
  Moj sin je pri izlasku vikao"Mama, mama, jesi vidila koliko onaj barba ima para", toplo se nadam da to taj jadnik nije čuo jer bi zacijelo mislio da je ipak nekoga fascinirao... Šteta po njega što mi se takvi jadnici nikad nisu pretjerano sviđali...
 

  Sve je isto, a opet drugačije u gradu gdje sam jednom došla s dvije male putne torbe  i počela studirati. Prvi put, nakon dugo vremena ugledala sam to prekrasno zdanje pored mora, u jednom trenutku proletjela su sva moja sjećanja na jutra, popodneva, večeri, sjećanja na sve snove jedne mladosti, moje mladosti...
   Bilo je to jedno prekrasno vrijeme, brzo se živjelo, a
 
 
Zlo koje se spremalo tom gradu prijetilo je negdje u daljini, a nitko od nas tada nije želio vidjeti da će ipak jednom doći..
  Otišla sam, za sobom ostavila svoje snove...tu u tom gradu, u toj zgradi Fakulteta, nikad ih nisam ostvarila, sinoć sam se suočila s njima, svijetlima jednog drugog, veselijeg, bučnijeg grada, od onog kojeg pamtim...
  Neka ostane takav, neka jednom opet bude nekome novi san, uzlet.. neko sjećanje na jednu mladost, kao meni jučer...
 Neka bude nekome "Oda o jednoj mladosti"!
 
 

  Svi pišu o ljubavi, kakvo sranje, kome je to uopće više zanimljivo,meni nije.. djeluje pubertetski.. a valjda se u nekim godinama opet vratiš u pubertet, jednostavno popizdiš,kako inače to tumačiti!!!!

  Uh, jedva čekam "kolektivni", što se obima posla tiče, mogli bi mi ga dati već sutra, ali neće...seronje
  Da idem malo van okvira svoje županije koja je ionako usrana i prepuna ograničenih i samodopadljivih faca, razvijati seoski turizam bez toileta, gdje se kupaš sa vodom kojom se zalijeva veranda, letiš kad zagusti u prirodni sanitarni čvor, bez tv-a, ionako ništa pametno nemožeš pogledati.. Samo glazba s radija u autuomobilu koji vozi do odredišta...
 
 
 
Odmorrrrr !!!!!!!
 

  Kad glupoj i k tome zločestoj ženi date vlast, onda krenu sve njene frustracije koje je imala dok to nije imala, vlast... 
  I tako počinju njene privatne osvete,i sve one koji su joj smetali polako otklanja, i tako saznaš da zbog toga ne možeš dobiti posao jer se dotična boji da joj žena koju doživljava kao konkurenciju, ne bude smetnja kod muža, kod neki drugih obožavatelja.. da je ne zasjeni negdje na nekom primanju domjenku.. i tako niz zgodnih, lijepih žena nakon niza godina provedenih u nekoj firmi, instituciji, na nekom radnom mjestu, nakon njenih intervencija više ne mogu niti ući na ta mjesta..
   I onda, naše društvo takve osobe pušta, dozvoljava im da se goropade, a nekim običnim smrtnicima, među kojima je i moja malenkost, najbolje godine provode čekajući nešto.. šta...
PRILIKU!!!
 

  Fućkaš ove naše društvene prilike gdje čovjek radi i onda usluge nekog drugog plaća skoro pola svoje plaće i još mora moliti Boga kakav će mu taj netko biti... U svakom slučaju, uh.. netko će mi sutra stat na baketinu,a onda ...

  Dan običan kao i svi drugi, htjela sam na putu do gradskog autobusa prekratiti put, i pošla sam prema sporednom ulazu zgrade Fakulteta.. 
   Nije me osobito zanimalo neko stvorenje koje je sjedilo  ispred tih sporednih vrata, mislila sam neki student..
  U času kada sam prolazila pored njega, pogledala sam u njegovom pravcu.. Tip je sjedio držeći " frajera" u ruci i drkao..
  Usput mi je dobacio "Svršti ću ti na lice, jesi čula?".. Istim je prizorom, vjerovatno i riječima počastio sve cure i žene koje su toga dana tuda prolazile..
  Zanimljiv slučaj zar ne????

  Volite li kada vam muškarac ejakulira u usta???
  Koliko često, volite li to uopće, ili ga pustite jer znate da je to njegov užitak, vaš manje više...i uopće koliko uživate u tome??

  Baš mi se ševi, onako divlje bez daha, bez stanke u svim mogućim divljim ludim pozama.. do iznemoglosti ludo, strastveno kad izgubiš glavu i ne postoji ništa osim nagona i znoja dvaju strašću spojenih tijela....
  Hm da, ali izgleda da to neće baš biti izvedivo jer.. koža mi je sva zategnuta izgorila sam danas na Suncu i... peče u vražiju mater...

  Bio je topao baš kao i ovaj, pokušavala sam se riješiti opsesije, njega, on je bio moja opsesija.. htjela sam ga otjerati od sebe,nisam mogla.. on je to kasnije učinio elegantnije, bolnije, lakše nego što bih ja ikad mogla..
  Danas se sjetim tog dana i drago mi je što je prošlost,i neka ide sve što je bolilo jednom, davno...neka ide i sjećam se svega danas sa smješkom jer to tako ,uvijek i treba biti.