Onako, usput

U biti nikad nisam testirala sebe koliko nekoga volim, ne volim, nekad mislim da sam za taj osjećaj voljenja prilčno uskraćena, uglavnom sam voljela one koje mene nisu mogli voljeti...
Ponekad, mi se čini da nekoga volimo iz navike, ponekad zato jer nismo nikad ni uspjeli vidjeti koliko smo nekoga voljeli dok se nije dogodila neka čudna situacija..
   U biti, izgubljena od straha, nad nekim, nečim mojim, uvijek mi se čini da volim, ili je to strah da nešto što je postalo ustaljeno, prepoznatljivo ne izgubim..
  Što je to u biti???? 
 
 
 
 
 
 

Naime neki muškarci nikad ne odrastu, moj je takav primjer definitivno..
  Kad god smo nešto kupovali, tobože se dogovaramo, ali na kraju uvijek ispadne da je on stvar izveo po svome... I sve je bilo dobro kada smo financirali nešto što je bilo za doma, za djecu, za tako neke stvari koje služe u domaćinstvu, pa i ovaj kompić, u početku mi nije djelovala dobra ideja, ali sada je sastavni dio mog, našeg života...
Ali  "Aprilia Atlantic", točnije motor na dva kotača, to je nešto čega se definitivno bojim, što ne volim, a već mi je parkirano ispred ulaza, i fakat umirem od straha kad tu mrcinu od motra vidim..
  Dakle, kupilo se nešto što ja nisam dala do kraja pristanak da nam je potrebno, i naravno znam vaš odgovor, ali isto " Jel mi brak u ku*cu?"

Nešto novo, nešto nikad do sad viđeno, doživljeno...želim, a sve je uvijek prepoznatljivo , predvidljivo...
  A stari ljudi kažu život se mijenja tri puta, a ja bih voliala samo jednom probati kako to izgleda živjeti kad ti je sve dostupno, kad putuješ gdje hoćeš, kad živiš kako hoćeš...
 Šta mislite da li se stvarno taj na Život zaista mijenja tri puta , kako kažu naši stari, pitam onako da imam neku nadu????

  Možda mi nisu baš sve na broju ovih dana, ali imate li katkad osjećaj da vas obuzima neki" strah",... strah od novog dana, nove situacije.. nečega!!!
  I tjeskobno hodam  po kući,  po ulici, bjesomučno tražim nekog sugovornika, odlazim bilo gdje, bilo kod koga jer me drži taj strah...
 I pitam se zašto se bojim, pa ništa se ne događa, značajno.. svejedno strah me je nečega, života možda ne znam....????

  Hm da, vozili smo se prošle subote prema Šibeniku, Sunce koje je zalazilo, i visoko uzdignuta trava osušena od ljetnih vrućina, crveni odsjaj  u daljini,to crvenilo pamtim kada polako dolazi smjena godišnjih doba, odlazi li polako ljeto?
  Iako, ovo je bilo posebno i prvo koje pamtim bez stresova, svađa, pitanja "Kamo i kuda sada?", samo opuštanje, poneko pituravanje skromnih kvadrata mog doma u trajanju od tjedan dana kada to radiš u vlastitom aranžmanu..
  Uglavnom lijep rezime događanja, počelo je  rekla bih upoznavanjem dvoje ljudi koje je "Iskrica" povezala, oduševili su nas, napunili nam baterije, i onda još neka poznastva stečena preko virtualnog svijeta.... i onda dolazak odmor u mom "Malom mistu", zatucanom lažno patrijahalnom,licemjernom,
punom osobenjaka koji su popili pamet cilog svijeta, i gdje vrime stoji...a tišina koja vlada, neshvatljiva je, zlokobna.. Hoće li jednom doći dan kad baš nitko neće imati volje tu doći, toga se bojim, oduastajemo od našeg malog grada, mi koji smo u njemu imali svoje prve ljubavi, naučili prva slova.. otišli, zaboravili , i sada ga se sramimo..
 Svejedno, jedini koji se ne predaju su oni koje najviše gledam s prijezirom, a opet neko su i oni vezivno tkivo u svemu tome, crkvenjaci oni grme, viču, šta se ljudi ne mole šta u Crkvu ne idu..i šta oće, molit biće pod starost, ko će molit kad ostari grmi župnik mog malog mista, koji uzgred ustreptalim vjernicama tumači izraz "jaganjac božji".. jer Srbi kažu jagnje, a mi janje...
E, svašta  da se čovik nasmije, svejedno zanimljivo ljeto,i pamtit ću ga se nadam se kao prvog koje sam provela mirno.. bez stresa, i uz vas virtualce!!!

  Moj susjed i ja, hm, sva sreća susjed samo povremeno, ali svejedno moram protrčati kroz portun di je njegova kužina da bi se dočepala izlaza iz naše stare i trošne kuće...Sve u svemu, čovik je presretan kad me ne vidi, i još kad mu ono dvoje mojih mališana počne skakati po drvenim skalama još iz Austro-Ugarske, sav je izvan sebe.. Uglavnom, kao i obično nije me pozdravio kada sam došla, još manje kada sam odlazila..
   Nešto sam čistila iz stana, i baš sam se nešto zagledala kako je on uredio svoju kapunjeru u ovom slučaju kužinu.. kad imam šta vidit, izlipio se čovik, najprije dođe Raspelo,  pa onda Isus, pa onda Posljednja Isusova večera, pa onda Gospa Sinjska i ON...ĆAĆA!!!
  Nešto mu se prolipša, ima lipu novu uniformu, malčice ga je doradio, poboljša mu je boje izblijedile od stajanje, a kako i neće prošlo je tu godina i godina, kad je ĆAĆA majke ti živio.. I sad jedan dan imala sam nesriću da sam ostavila šugamane od mora da mi se suše na ponistri, i šta, kad sam išla  uzimati ih da vidin jesu li suhi, pade mi jedan baš na tendicu od cigli koje je susid izradio za svoga ĆAĆU da ga ne hvata kiša i druge vremenske nepogode..
  Za ne falit, tendica je toliko visoka da nikako nisam taj vražiji šugaman mogla skinit, samo san čekala da ga vrag iznese iz  one njegove kužine i da vidi da mi po njegovom ĆAĆI, visi šugaman.. Sva sreća naiša je drugi susid, pa mi je drškom od metle skinuo šugaman, dok je onaj sporni susid iz kužine svim šutom sluša kako naši igraju rukomet na Olimpijadi..Od muke me obuzeo ladan znoj..Vrag odnio i Ćaću i njega, koliko me je samo puta ispripada s njim..

  Konačno odmor, koji nije odmor jer drugi sadržaji čekaju da budu završeni, gotovi.. i praznina, nakon odmora ponovno tamo, gdje nije lijepo gdje nije dobro.. gdje ne pripadam... 
  Ah da, bila sam tamo gdje sam jednom pronašla sebe, i ostavila dio svoje mladosti, svoje snove, sanjarenja, i znam da mi fali, i bez bzira što mi se čini da bih možda ponovno mogla jednom, čini mi se kao i svaki put da sam blizu, a zapravo nisam...
   Svjedno, treba opet dignuti glavu, zaboraviti, glumiti da je sve svjedno,da je sve dobro, a nije... ne mogu mu reći Zbogom, a trebala sam odavno, ne mogu jer samo sam tamo pronašla sebe.. Ne mogu!!!!

  Vitar gonja
   lepušinu po guvnu,
   pivac stoji na jednoj nogi,
   a je vrućo krv'ti isssove...
  A ništa, ovo je vlaška haiku poezija...

  Ne razumiju me ponekad, mnogi, prijatelji, oni koji će to jednog dan tek postati.. Čahura koju imam je moj štit, moje utočište u koje se skrivam kada želim pobjeći od "boli" koje mi ljudi jedni drugima zadajemo, bilo kada volimo, bilo kada radimo jedini s drugima, kada smo prijatelji...povrijediti je nekada čini mi se osnovni način i smisao ljudskog roda...
   A usamljeni, oni koji su nekada sami i kada na izgled imaju nekoga..njihova "bol" je najteža.. a ON je dugo bio sam, svejedno nije izgubi smisao za humor, nije se predavao..Nije dao da ga bole oni koji su ga  gazili...I zato se nadam da je u njegov život konačno došla svijetlost, osjećaji i ljubav...
   Znam da je dugo bio sam, i neka mu je lijepo danas, sutra.. prekostura... Nadam se da i njegova Čahura danas možda nema svog stanara,i da mu možda više neće trebati... NADAM SE DA JE SRETAN!!!!

   Ponekad se zapitam, gdje sam bila prošle ili predprošle godine u ovo doba.. i onda razmišljam o prolaznosti vremena..
  A prije devet godina, ovaj dan je za mene bio nešto što ću uvijek pamtiti...danas međutim, ovaj dan za mene znači ujedno početak odmora, zasluženog,a i prvog u životu koji se u jednoj firmi u kojoj radim zove kolektivni godišnji odmor..
  Nastojat ću svakako uživati u svakom njegovom danu jer zaslužila  sa ga i ja i moje kolegice nakon dugih noćnih smjena, rano jutarnjih ustajanja...Živila radnička klasa, ma kako to kome ovdje zvučalo!!!!!

   Jučer sam ponovo otišla, a dugo me nije bilo, i uvijek kada me nema pomislim kako me sve manje veže, sve manje povezanosti s tim mojim malim gradom...a ne želim da tako bude, odgajana sam da se njime ponosim, i jesam, ali kako vrijeme prolazi, sve  manje me ima, sve manje sam njegova..
   I uvijek  je teško doći tamo, suočiti se da nitko neće stajati na prozoru i očekivati me,neću već dok se približavam vidjeti žar cigarete mog oca, a ni nju, majku ,kako zabrinuto iščekuje na vrhu skala i govori "Gdje si dušo?"..Godine su tako brzo proletjele, a ja sada  dolazim tamo, gdje je sve podsjeća na jedan život, gdje ništa više nije isto..  
   Hm, da susjed je promjenio monturu svog idola, onog jednog lika iz naše prošlosti, sad je u mornaričkoj uniformi, a i okvir od slike mu je nešto manji.. šta ćeš, voli ga čovijek, ne možeš tu ništa, ali da bar nešto izgleda prepoznatljivo, očekivano..
   A moj hram,moj nekadašnji dom, izgleda uništeno,ljudi koji su u njemu živjeli gotovo četiri godine, uništili su gotovo sve što se moglo,uostalom,  što njih vezuje za tuđe, osim, obaveze koju su imali da ga plaćaju dok su živjeli u njemu...
  Svejedno, jednom će opet zasjati, moj dom gdje sam odrastala, drugačiji, ali opet isti jer u njemu su moje uspomene, sjećanje na dvoje ljudi čiji sam ja bila najveći smisao i radost življenja...

  Mnogi su od nas tražili neku promjenu u životu, ja tražim drugi posao, i tražim !!!!
  Napokon sam mislila da sam se približila cilju, a cilj  bi da se ostvario značio POVRATAK, negdje gdje sam odavno pronašla sebe...
  I mogla sam svom sadašnjem šefu iskreno reći o čemu se radi, i pitati ga hoće li me pustiti ranije s posla, sve je bilo do tančina dogovoreno, stigla sam ranije  na dogovoreni razgovor...
 I, osoba je naprosto otišla ranije doma, a ja sam se osjećala glupo, jadno, beznačajno..bez veze. Pitam se što to kome treba, ne znam trebam li se ja osjećati jadno zbog toga što takvi postoje, a ja obavezno naletim na njih, ili bi taj trebao zamisliti se nad sobom..
  Svejedno neki me inat tjera da se tom starijem gospodinu ponovno pojavim  tek toliko  da razmišlja o nekim stvarim, i sebi makar onoliko koliko će taj trenutak trajati...Ipak, kako dalje pitam se,a  znam već unaprijed odgovor?????

  Jutros me moja kolegica nasmijala do suza kada mi je ispričala svoju anegdotu sa autobusnog stajališta, naime, obzirom da se obje ustajemo u cik zore, dakle oko 5.25, nekakav mišićavi, izgledom ne baš pretjerano zgodan muškarac, obratio joj se vjerovatno u želji da će je to šarmirati
" Ev' p'unlo nam zerca bur'ce  jutros, aaaa!", ona u želji da izbjegne  svaku daljnju konverzaciju, odvrati s nekim neodređenim odgovorom, a lik će i dalje slavodobitno "Di ti to radiš Boga't , jel u boln'ci, mlikari di?"..Uglavnom čovik je i dalje navaljivao s pitanjima, a ona se onako bunovno pitala u sebi, što je Bogu skrivila da je ujutro najranije taj lik bombardira s pitanjima u kojima se nazire puno toga, samo se njoj o tome nije baš dalo puno razmišljati.
  Uglavnom, mene je sve to dobro nasmijalo, uljepšalo mi dan,a i sva ta  različitost u našim dijalektima, pa makar u njima nedostajali i samoglasnici, kad ih netko drugi interpretira su zanimljivi, ponekad i smiješni.. a meni su danas osviježili dan!!!!

  Dugo je već nisam vidjela, bila je moja dobra prijateljica, činilo mi se tada,  otvorila mi je vrata jednog novog života u jednom drugom gradu, od onoga iz kojega sam se doselila..
  Naše prijateljstvo postajalo je s vremenom previše intenzivno, onakvo kakvo samo mi žene znamo imati kada se jedne za druge previše vezujemo, kada jedna drugoj povjeravamo svaki detalj.. i jučer sam je ponovno vidjela, po dolasku na jednu od gradskih plaža, ugledala sam je i pomislila "Neće valjda još i sunčati se pored mene"..
  Nisam trebala dugo čekati, muž se i ne vidjevši smontirao upravo pored nje i njenog društva..Nisam mnogo gledala u njenom pravcu, ali nelagoda me cijelo vrijeme držala, a predpostavljam da je i nju..
  Razmišljala sam koliko toga smo znale jedna o drugoj, koliko zajedničkih sjećanja koja su meni sada nelagodna, i ne volim ih se prisjećati, nikad me nije pitala kako sam, nikada nije imala strpljenja slušati s čim sam se sve suočavala.. Nije imala vremena ni doći vidjeti moje prvo dijete, iako sam joj namjenila nekakvu ulogu u njegovom životu..
  A onda sam prepoznala njega, muškarca kojemu je bila nekad cura, kasnije ju je odbacio radi neke druge, nedavno sam ga čak vidjela sa ženom i malim djetetom, i još uvijek jučer s njom, vjerovatno u ulozi koja ima samo svrhu seks, za kojega je uvijek tvrdila da je bio najbolji u svemu..
  Nije se promijenila, i to društvo s kojim je bila poslužilo je kao paravan da bi se s njim srela, baš kao i ja prije dosta godina, i njena sin koji je sada veliki dječačić, koji ju je nekoliko puta odlzaio zvati, da se vrati u društvo koje je napustila..
Da, ostala je uvijek ista, a ja sam otišla s te plaže i bilo mi je drago jer  ona  višenije dio mog života, ali joj i dalje želim sreću u njenom...
 

 Postao mi je ritual gotovo godinu dana, buditi se uz Iskricu, bolesno ili ne, ali tako je nekako:-))
  Sjećam se kad su mi rekli za ovaj site,da nisam baš imala pojma o čemu se tu radi, jedno je sigurno nikako nisam htjela pripadati možda jednog dana, nekom hrvatskom  Jerry Springer Show-u.Igrom slučaja ipak sam tu dospjela, najprije sam se čudom čudila , porukama koje mi stižu,pogotovo njihovom sadržaju, pomalo i brzini kojom dolaze,  ako   je taj netko on-line.
  Iskreno, nisam puno marila o tome kakav dojam ovdje ostavljam,ali počela sam nakon nekog vremena shvaćati, ipak, da pomalo stičem prijatelje  ovdje, iako ih još nisam poznavala osim preko sličica koje smo razmjenjivali, ipak osjećala sam ih u svakom svom danu, i kad su me sms-icom hrabrili, i kada smo se svađali, i kada su mi tražili posao, i kad su mi tražili prijatelje koje više ne žive na našim prostorima...
  I, sada osjećam se nekako bogatijom za taj novi Svijet koje sam otkrila, iako mnogi moji poznanici, ni ne  razumiju  o čemu se radi,a  i ne opterećujem ih baš time jer znam da bi me blijedo gledali.
  Svejedno, kad napravim nekakav rezime mog postojanja ovdje, osjećam se lijepo, bogatije, i znam da nisam pogriješila u ocjeni ljudi kojima sam ovdje vjerovala jer ih sada  u stvarnosti vidim, nalazimo se na kavicama, dolaze ovdje na odmor i znam da ih volim i da mi je premalo vremena koje uspijevamo provoditi družeći se..
  I vrijedilo je doći ovdje, vrijedilo je dopisivati se s njima jer na kraju bogat si onoliko koliko imaš prijatelja pored sebe..
  Na kraju, vrijedilo je ovdje imati za prijatelja jednog duhovitog grintavca, koji mi svaki put kad nešto zabrljam, dijeli srdele, srećom tamo gdje on radi to više nije dozvoljeno:-))