sloboda

Kazu mi da se ne trebam ljutiti i slazem se, jer ljutnja nece zaustaviti kisu, niti promjeniti ljude, niti ce mene grlo prestati boliti.Ali ponekad u zivotu zelimo da stvari nisu onakve kakve jesu, a ne mozemo ih promjeniti... Ali zar je grijeh zeliti vise i bolje? Zar je grijeh voliti i zeliti da i tebe vole? Zar je grijeh priznati da si pogrjesio i traziti oprost? Ili su to samo normalne ljudske osobine? Zar sam zaista toliki stranac u svom plemenu?

Da ljuti me,kad vani je hladno i kada pocnu duge dosadne jesenske kise, da ljuti me kada me uhvti prehlada i kada samo u kuci moram sjediti, i da ljuti me kada se drugi ljute ne mene iz neopravdanih razloga, i da ljuti me nervoza i brzopletost ljudi oko mene i ljute me njihovi ograniceni mozgovi, i njihova pravila kojih se sljepo drze...
i njihova optercenost novcima, i njihova providna gluma da su nesto bolji od drugih...
Da danas sam ljuta...

da zaista nije me bilo dugo... ali nije namjerno... samo guzva oko ispita i ova vrucina sto covjeku unisti svaku kreativnost... pa je tako bas i nema kod mene a ni oko mene... pa sam zapela za krivog covjeka... i nikako da ga se rijesim... unistava me svaki da sve vise a nemam snage da se odvojim od njega... jer kad vidim njegov smjesak... kad njegove usne dodirnu moje... a njegove ruke me lagano miluju... onda se cijeli svijet rastopi... i bitan je samo on i njegova blizina... 

Ne boj se tuge smisao se spoznaje tek u njoj, spoznaj sebe da mogao bi se radovati drugima,zive i uci kroz svoje greske jer samo tako mozes postivati tudje mane, i da voli jer samo kroz ljubav mozes pronaci srecu...

Evo me ponovo... e ljudi moji danas sam neka cudna ne razumijem sam sebe kako bi onda mogli tek drugi... i onda izasla sam vani otisla do prijatelja koji radi u kaficu i onako kuzimo se dobro a stariji je od mene ima vise iskustva i bas mi je trebao jedan razgovor sa njim... i mislim radni je dan nece biti nikoga... a kafic pun a za sankom osoba koja me je u zivotu najvise povrjedila... moj bivsi najbolji prijatelji i bivsi decko, osoba koju sam nekada jako jako volila.I trnci u tijelu zbunjeni pogled i jos zbunjeniji pozdrav,ali uspjela sam se skulirat napravit se da mi je drago sto ga vidim ali ipak sa jednom velikom distancom... i primjetila sam da sam ga jako zainteresirala jer nije ocekivao takvu reakciju... i shvatila sam da sam mu napokon oprostila da sam naucila jos jednu bitnu lekciju u zivotu: oprostiti i ici dalje, i da spremna sam na novo na novi zivotni izazov na novi pad i na novo dizanje...

Ideali su se srusili kao kula od karata snovi umrli u jednom danu i pomislila sam mozda je to samo odrastanje. I da ocajnicki sam zelila uklopiti se u sredinu u kojoj jesam i da ocajnicki sam zelila biti dio te bezlicne hladne potrosacke mase koja ce za novac prodati i samog sebe...I zaboravila da ono sto je dobro za druge nije i za mene i da zaboravila sam da slijepim prihvatanjem tudjih pravila gubis sebe... jer bila sam sama i tuzna bezobzira sto sam imala puno ljudi oko sebe.Znam nije to opravdanje... A bilo mi je stalo da me drugi prihvate i vole jer nisam dovoljno volila sama sebe. A onda sam shvatila da mogu sama i tek od tog trenutka sam u stanju dati iskrenu ljubav drugim...

Sta su tek rijeci na papiru da li me one mogu objasniti do kraja da li uopce postoje rijeci koje mogle bi izraziti onaj nemir samo meni znan i jasan... da li postoji dovoljno jaka rijec koja mogla bi opisati jacinu ljubavi koju mogu pruziti... da li su moje metafore tako cesto upotrebljavane jasne drugima... ili sam samo leptir izgubljen u svjetu pomalo ruznom i meni nejasnom...

Dlan
ruka ispruzena prema tebi
ali tvoje misli su daleko
lutaju nemirne i nesputane
po nekim dalekim meni nepoznatim
svjetovima
A moje srce zudi
za pogledom tvojim
za prisutnoscu stalnom
blagim dodirom
i laganim poljupcem
Ali daleko si od mene
I tvoje oci ne vide
snove u mojima
a tvoja dusa ne prati
moju u lutanjima
I previse si u sebi
da mogao bi pojmiti
moje okeane,
planinske rijeke i bistro jezero
sunce u mojim ocima
poeziju u mastanjima
sjetu na licu mom
I zato daleko si od mene
i nikad neces
doseci ljepotu duha
koju nudim ti
kao sebe
Pa nas ni nema
i nikad nismo zaista ni postojali
oduvjek tek lutali smo
odvojenim svemirima

Sta ti zaista znas o meni?Mislis da ako sam ti dopustila da upoznas jedan djelic mene znas i sve ono sto ja jesam? Ne ne umisljaj si! Dusa nije samo niz pretpostavki ona je mnogo kompleksnija od toga! Zato ne sudi meni kad vidis da sam slaba, usamljena i pomalo nesuvisla jer mozda bas u tom trenutku u meni se rusi svjet, mozda bas tada ne mogu da ti pruzim sebe... I zato zaboravi sve sto znas o meni i prihvati da se svakim danom mjenjam...