Me, myself and I

Istina ili zabluda?
Istina..ukoliko to znači da nakon nekog vremena prestaneš misliti na "bolest"..prihvatiš zaborav kao jedini izlaz..lažeš sebe da ti nije ništa..uostalom toliko je vremena prošlo da više zbilja nema smisla prisjećati se i trošitit vrijeme na gluposti..život ono kao ide dalje..bilo pa prošlo..ne ponovilo se..
Zabluda..definitivno..dok god postoji to nešto, bio to trenutak,  osoba, mjesto, onaj šugavi osjećaj ili nešto treće da te podsjeti na "bolest" vrijeme ti ništa ne znači..ni za mjesec ni za godinu povijest neće biti izbrisana..

"Neki čovjek i njegov pas hodali su cestom. Čovjek je uživao u pogledu i sjetio se kako je umro i kako je i pas koji ga je pratio već nekoliko godina mrtav. Zanimalo ga je kuda ga vodi put kojim ide. Nakon nekog vremena, čovjek i pas su došli do visokog zida od bijelog kamena. Vidio je i vrata od bisera i cestu koja je do njih vodila od čistog zlata. Približio se s psom i vidio za stolom iza vrata čovjeka. Kad se približio upitao ga je: ''Oprostite, gdje smo?''. ''To je Raj, gospodine'', odgovorio mu je čovjek. ''Imate li malo vode'', pitao je. ''Svakako. Uđite i dobit ćete mrzlu vodu.'' ''Može li i moj prijatelj ući'', zapita čovjek i pokaže na psa. ''Žao mi je gospodine domaće životinje ne primamo.'' Čovjek je razmislio trenutak, okrenuo se, vratio natrag na cestu i nastavio putovati zajedno sa svojim psom. Nakon dugog putovanja po prašnjavoj cesti, na visokom brdu stigao je do vrata koja vjerojatno nisu nikada bila zatvorena. Ograde nije bilo. Kad se približio,     primjetio je čovjeka naslonjenog na drvo kako čita knjigu. ''Oprostite, imate li malo vode?'' ''Naravno. Tamo je pumpa s čistom vodom'', rekao je pokazavši prema dijelu koji se nije vidio s vanjske strane vrata. ''Samo naprijed.'' ''A što je sa mojim prijateljem?'', zapita čovjek i pokaza na psa. ''Kraj pumpe bi morala biti posudica.'' I oni uđu. Uistinu su našli pumpu i kod nje posudicu. Čovjek se napio vode, dao vode psu. Kad su odlazili pitao je čovjeka naslonjenog na drvo koji ih je čekao: ''Gdje smo?'' ''U Raju'', odgovori on. ''No, to je čudno. Pa i čovjek daleko odavde je rekao isto.'' ''A, mislite na onaj kraj sa zlatnom cestom i bisernim vratima? Ne to je Pakao.'' ''Ne ljuti vas da oni govore samo tako da je to Raj?'' ''Ne razumijem zašto tako mislite, ali mi smo zapravo sretni jer nam ne šalju ljude koji bi iza sebe ostavili najboljeg prijatelja.''
                       writer unknown