ovo nije o glas /povratak sebi/

Upoznavali su se preko aplikacije.
Najprije nekoliko poruka, pa razgovori koji su trajali malo duže nego što je uobičajeno. Iz poruka je polako počeo nastajati osjećaj da bi od svega toga moglo biti nešto stvarno. Osjećao je.
Hrlio je prema večeri. Prema nečemu stvarnom i opipljivom.

Možda jednom zamijeni čitanje jelovnika.
On je došao spreman. Htio joj je pokazati da mu je stalo. Nije ponio prazne priče. Trudio se. Pitao je, slušao, ubacivao šale. Otvorio se potpuno.
Jebiga. Ona je bila ljubazna. Samo ljubazna.
Utješno... ljubaznost.

Na kraju večere izašli su zajedno.
Parkiralište gotovo prazno. Njihovi automobili jedan pokraj drugoga. Slučajno?
Prišao je svom autu i zastao. Na crnom laku, preko vrata, pružala se dugačka ogrebotina. Netko je prošao, zabrazdio ključem.

„Ma jebote...“
I tu je nešto puklo. Nije više gledao samo ogrebotinu. Sve se rastalilo i stopilo u masu gnjeva.
Triger.
Psovke skoče iz njega bez kontrole. Bijes kulja. Gleda ogrebotinu kao da mu se netko osobno narugao.
Pjena na ustima mozak debelo na off

Bez riječi ona izvadi iz torbice ruž za usne i priđe osakaćenim vratima.
Povuče preko ogrebotine snažnu, crvenu liniju.
Još jednom.
Pa još jednom.

On je gleda, kamen. Glupi kamen.

Ona se odmakne od automobila, pogleda trag koji je upravo prekrila ružem, pa njega.

Kamen. Što gledati?

Sasvim mirno iz nje -Pa, ako već mora imati trag...

A u pičku materinu, kamen!




-Kaj je, sad ne znaš što bi?


Link

Interesantno mi je poigravati se mislima u ovom našem slobodoumnom društvu. Barem smo takvi deklarativno. Slobodni, otvoreni, tolerantni, bla… sve dok se ne pojavi nešto što nas stvarno malo izbaci iz zone komfora. ;)

Zaigram se i odem u igru.

Ples mi je intrigantan, zabavan, socijalan, ponekad i potreban. Obično plešem sa ženama, ali dogode se i trenuci kada zaplešem s muškarcima.

I onda mi se pojavi pitanje: kako bi bilo plesati s homoseksualnom osobom — ženom ili muškarcem?

Kako bih se osjećao? Bi li dodir, blizina ili moje misli bili drugačiji? A publika? Bi li netko reagirao, pogledao malo duže, možda nešto zaključio?

I još me nešto zanima… što bi se meni motalo po glavi dok plešem, a što bi se u tom trenutku motalo po glavi mog plesnog partnera ili partnerice? Bismo li oboje razmišljali o tome ili bismo nakon prvih nekoliko taktova jednostavno zaboravili na sve i prepustili se plesu?

Možda se zapravo ne bi dogodilo ništa. Glazba krene, uhvatiš ritam i odjednom više nije važno tko koga voli. Samo dvoje ljudi koji plešu.

Ali upravo me ta mogućnost reakcije društva intrigira. Jesmo li stvarno toliko slobodoumni koliko volimo misliti da jesmo?

Fakat me zanima.

Ima li netko za ples?

…igrajmo.

A ovo je doista samo igra ;)

Jedan dan

Pričao mi prijatelj sve iz prve ruke.
(Nemoj po glavi D.P. - Azra)
Na moje "kako si?", a kako bi bio, vako, jebeno - baš vako, vid!
Počeli smo se dopisivati u ponedjeljak.
Malo poruka, malo znatiželje, malo igre. Ona slobodna, ja u ozbiljnoj vezi. Nije trebalo dugo da postane jasno kako se tu ne može graditi klasična veza.
Ona s vremenom ne može biti druga, a ja joj ne mogu ponuditi prvo mjesto.
Znatiželja u infuziji, direkt u krv, pa kipi...
I onda je ona ponudila rješenje.
Jedan dan.
Samo jedan dan zajedno. Bez obećanja, bez budućnosti, bez kompliciranja. Nakon toga brišemo brojeve telefona i svatko svojim putem.
U početku mi taj njezin prijedlog nije baš potpuno sjeo. Nisam bio siguran što zapravo znači provesti s nekim jedan jedini dan i onda se praviti da se ništa nije dogodilo.
Ali pomislih:

Izazov.
U nedjelju smo se sreli. Na brzaka popili kahvu, a vidim - nije to ona.
Nešt se sjebalo.
Od odlučne žene pojavi se nešt nit' ovamo nit' onamo. Pusti se ona, al nako, k'o lutka na koncu.
Podsvijest joj je od početka bila kontra. Stalno je dvojila možemo li stvarno izdržati taj jedan dan, a onda odigrati dogovoreno i otići.
Sljedeći ponedjeljak je tresnuo pitanjem:
"Da li si platio app?"
Abla, abla... malo rečenica, a i to malo bez pritisaka.
"Odluči sama." - govorih - "Imamo potencijal makar i samo vrijeme provesti bez intimnosti. Nešt k'o frendovi."
Neizvjesnost je trajala do prije pristojnog vremena za ručak.
"Dolazim, nagovorio si me" istopi ostatak dana.
Nastupi gotovo besana noć. Svatko u svojim mislima.

A onda je došao utorak.
Jebešmiciluulcu, taj utorak je bio fantastičan.
Razgovor, smijeh, bliskost, dodiri, seks...
Uzmi sa švedskog astala svega na volju, bujrum.
Bješe i noć i dio jutra, a onda poljubac za "aj bok".
Pojave se slova na netom omaljanom zidu.
Probilo prijašnju farbu idile.
Više nema sutra, ni planiranja, ni kahva ako prolazim kroz...
Samo taj jučer i jutros.
E jebeno nas je izgrizla zamka danima prije.
Što ako se konačnost uvali u onaj jedan dan?
Onako, uvali u podsvijest i krene kuckati u vrtloženju.
Opasnost da sve sjebe bila je bezgranična.
A opet, konačnošću sjebasmo bezgraničnu opasnost.
Jedan od rijetkih trenutaka kada svijest sjebe podsvijest.
Što smo manje imali, više smo uzimali.
Dogovor je bio jasan.
Jedan dan.
Vakuum...
Ma eto dana.
I onda se postavi ono neugodno pitanje koje nitko nije planirao:
Što napraviti s nečim što je trebalo trajati samo jedan dan, a dovoljno je dobro da poželiš?
Ne provesti jedan dan zajedno?
Sjeba nas potencijal, a dobismo pamtljivo.
Naša zadnja pjesma
....aj bok kroz zadnja vrata dok sam skupljao stvari a ni lice nije okrenula

Epilog

I kaj da ti velim...
Nastavi on.
Kaj da ti velim, sem da priznam kako skačem na zvuk pristiglih poruka.
Vjerujem da nije ona...
"Ako i cvilim - odjebi me, molim te."
Dogovor iz davnina.


A jebiga...



Odahnem kada nije ona.

Vratila sam se na isto mjesto.
Ne zbog njega.
Barem sam si tako govorila.
Vratila sam se zbog mora. Zbog mirisa soli u zraku. Zbog jutara kada sunce još nije jako i kada se čini da svijet na trenutak uspori.
Vratila sam se po onaj osjećaj da ponovno čujem sebe.
Jer negdje putem sam se izgubila.
Ne naglo.
Ne u jednom velikom trenutku.
Ljudi se rijetko izgube odjednom.
Češće nestaju pomalo.
Jedna prešućena želja, prilagođavanje.
Postupno odustajanje od sebe da bi bilo lakše, jednistavnije.
A onda jednog dana shvatiš da više ne znaš što ti zapravo nedostaje.
Veza u kojoj sam živjelq i nije bila loša.
Možda je upravo to bilo najteže priznati.
Nije bilo velikih svađa.
Nije bilo velikih razloga koje bi drugi razumjeli.
Samo je nešto nedostajalo.
Ja.
Ona iskra.
Onaj osjećaj da te netko ne samo pogleda, nego vidi...gleda i kada nisi tu.
Pokušavala sam, zaista jesam.
Tražila sam načine da unesem više života.
Više bliskosti.
Više mene.
Ali neke se stvari ne mogu stvoriti samo trudom jedne osobe.
A onda sam se sjetila njega.
Jednog ljetnog susreta.
Tog čovjeka kraj kojeg nisam morala paziti jesam li previše.
Kraj njega nisam smanjivala osmijeh.
Nisam utišavala sebe.

Bila sam ja.

On?

On je bio on.

Nismo se pronašli zato što je netko od nas bio prazan.
Pronašli smo se zato što smo jedno u drugome probudili nešto što je već postojalo.
Nešto što je čekalo.
Znali smo od početka.
Oboje smo imali svoje živote.
Svoje puteve.
Svoje ljude.
Stoga i nije bilo velikih obećanja.
Samo ono rijetko prepoznavanje kada kraj nekoga ne moraš glumiti.
Nakon ljeta smo se dopisivali.
Dani su prolazili, a između poruka se stvaralo nešto što nije pripadalo svakodnevici.
Već sam zamišljala peti mjesec.
More.
Vrijeme koje ćemo provesti zajedno.
A onda je došla tišina.
Sve je stalo.
Nisam ga krivila.
Nisam na to imala pravo.
I ja sam nastavila svojim putem.
Ostala sam u vezi koja je postojala.
Pokušavala sam uzeti ono što sam osjetila tamo i donijeti to ovdje.
Više dodira, otvorenosti.
Više mene.
Mislila sam da možda problem nije u nama.
Možda sam se ja samo zatvorila.
Možda sam zaboravila kako biti ona žena koju sam tamo upoznala.
Ali neke stvari nisu stvar volje.
Ne možeš sam zapaliti vatru između dvoje ljudi.
Možeš donijeti drva.
Možeš čuvati plamen.
Ali ne možeš gorjeti za oboje.
Zato sam se vratila na more.
Ne njemu.
Sebi.
A onda sam ga ugledala.
Na istom mjestu.
Samo ovaj put nije bio sam.
Plesao je.
Smijao se.
Bio je isti onaj čovjek kojeg sam zapamtila.
Samo sada uz nekoga drugog.
Nisam mu prišla odmah.
Nisam željela poremetiti njegov trenutak.
Prišla sam tek kada se udaljio, kada se sagnuo da zaveže cipelu.
Kratak pozdrav.
Skriven samo naš pogled.
I povratak njegovoj stvarnosti.
Nisam ga zaustavila.
Nisam tražila objašnjenja.
Kasnije sam otišla plesati.
Sama.
Nisam plesala za njega.
Nisam plesala da me vidi.

Plesala sam jer sam ponovno osjetila onu ženu koja sam bila prije nego što sam počela paziti na sve.
Na riječi.
Na pokrete.
Na tuđa očekivanja.

Nisam znala da li me je gledao.
Nisam znala što je, ukoliko me i gledao, vidio.
Ali prvi put nakon dugo vremena vidjela sam sebe.

Sljedećih dana susretali smo se ovlaš.
Prolaznici
Gotovo svakoga dana.
Pogledi.
Osmijesi u očima i usnama. Bljesak vreline
Kratki trenuci blizine.

A ipak nikada dovoljno sami.
Nikada dovoljno daleko od svega što je stajalo između nas.
Možda je šutnja bila bolja.
Riječi ne bi donijele rješenje.
Samo bi promijenile ono što je još uvijek bilo lijepo.
Znali smo oboje.
Od početka.
Postoje ljudi koje volimo.
Postoje odluke koje smo donijeli.
Postoje životi koje ne možemo samo izbrisati zato što smo negdje drugdje osjetili nešto snažno.
More je ostalo isto.
Miris soli.

Glazba s terase.

Ljudi koji dolaze i odlaze, noseći svoje male priče.

Samo ja više nisam bila ista žena koja je prvi put ušla u njega... u sebe

Znao je zašto se vraća.

Zbog riječi.

Zbog onog rijetkog osjećaja koji je ostajao nakon njih.

Dolazio je gotovo svakodnevno i promatrao misli koje su slobodno izvirale.

Ne one lake, šablonske, napisane samo zato da ispune prostor.

Već one koje su imale nečiji trag.

Prepoznatljiv, opijajući miris nečega stvarnog.

Nešto što se nije moglo izmisliti.

Ne vidiš nikoga.

Ali znaš da netko postoji.

U tim mislima osjećao je čovjeka iza njih.

Podsjetnik na ono što je u sebi gotovo zaboravio.

Da još uvijek želi i može živjeti.

Na kraju dana namjerno bi zaboravljao.

Nije želio zadržati trenutak, već je dopuštao da ga ponovno pronađe.

Zato bi se ujutro vraćao.

Ponovno gledao i upijao.

Kao da mu netko, kroz nekoliko običnih rečenica, tiho govori:

Diši.

Zatvorila je vrata.

U stanu je ostao njezin miris.

Jastuci su još čuvali oblik njezine glave, a na bijeloj tkanini ležala je poneka zalutala vlas njezine kose.

Sitni tragovi njihova bivanja.

Zgužvane plahte bile su nijemi svjedoci nekoliko ukradenih sati.

Promatrao ih je gotovo s nevjericom, tražeći dokaz da se sve to doista dogodilo. Da nije samo sanjao ženu koja je tako lako ušla u njegov svijet i pomaknula nešto što je dugo bilo nepomično.

Prstima je dotaknuo vlas kose na jastuku i nasmiješio se.

Bila je to sitnica.

Gotovo ništa.

A ipak, njemu je značila.

Bio je to dokaz da je bila ondje.

Sreli su se usred dana.

Kradući vrijeme od obveza, od svijeta, od sata koji je neumoljivo odmjeravao koliko im je još preostalo.

Ona je već s prvim jutarnjim svjetlom trebala krenuti na put.

Možda je upravo zato svaki pogled trajao dulje.

Upijao ju je.

Zagrljaji su bili čvrsti, snažni, gotovo očajnički.

Jedno je u njima uvijek čekalo drugo.

Poljupci su slijedili isti ritam — čas gladni i gotovo nestrpljivi, čas tihi i nježni.

Govorili su ono za što riječi nisu bile dovoljne.

Jedno je naglašavalo drugo.

Glad je pronalazila mirnoću, a mirnoća je ponovno budila glad.

Šutnja među njima nije bila praznina.

Bila je smiraj.

Kratkotrajni predah od svijeta.

Nisu pokušavali zaustaviti vrijeme.

Zgušnjavali su ga.

Negdje između dva zagrljaja i dva poljupca nasmiješila se.

„Sad si ti na redu.”

Znala je kako se čovjek vraća sebi kroz dodir.

Time se bavila.

Godinama je učila slušati tijelo drugih ljudi, prepoznati gdje se skrivaju napetost i umor, gdje se skupljaju dani koje nitko ne izgovara.

Ponudila mu je ono što je najbolje znala dati.

Masažu.

Njemu se to činilo kao najprirodnija stvar na svijetu.

Prvi put nakon dugo vremena nije morao ništa raditi.

Nije morao odlučivati.

Nije morao držati stvari pod kontrolom.

Samo je ležao i osjećao.

Njezine ruke nisu bile samo dodir.

Bile su mir.

Tijelo mu se prvi put nakon dugo vremena prestalo braniti.

Predao joj se potpuno.

A onda je osjetio kako je zastala.

Njezine ruke ostale su na njemu, ali više nisu bile iste.

Otvorio je oči.

Pogledala ga je.

U tom trenutku nije vidio ženu koja zna dodirnuti tijelo.

Vidio je ženu koja je osjetila njega.

„Ne mogu”, rekla je tiho.

Iznenadio se.

„Jesam li nešto napravio?”

Odmahnula je glavom.

„Ne.”

Pauza.

„Upravo je problem što nisi.”

Nije odmah razumio.

Spustila je ruke.

„Ovo više nije masaža.”

Nije to rekla kao odbijanje.

Više kao priznanje.

Nešto je u tom trenutku postalo previše stvarno.

Za oboje.

Prije nego što ju je na rastanku poljubio — poljupcem koji se nije dao prekinuti — tiho joj je rekao:

„Vrata će biti otključana.

Poželiš li opet ukrasti nekoliko sati od svijeta... znaš gdje sam.”

Nasmiješila se osmijehom koji nije obećavao, ali nije ni zatvarao mogućnost.

„Znam”, šapnula je.

„A ti?”

„Nikamo ne idem.”

Apartmani su im bili dovoljno blizu da još jedan susret ne izgleda nemoguć.

Ta mala nada ostala je budna.

Kad je došlo vrijeme da ode, samo je rekla:

„Moram ići.”

Nekada bi se borio protiv te rečenice.

Tražio bi još nekoliko minuta.

Pronalazio razloge.

Pokušao zadržati ono što mu je bilo važno.

Cijeli je život znao upravljati stvarima.

Vremenom.

Poslovima.

Ljudima.

Situacijama.

Svime osim ovim.

Njezinim odlaskom.

Pogledao ju je i samo se nasmiješio.

„Odi.”

Iznenadila se.

Možda je očekivala pitanje.

Možda molbu.

Možda pokušaj da je zadrži.

Ali nije ga bilo.

Jer prvi put nije želio posjedovati nešto da bi znao da mu pripada.

„Samo tako?”, upitala je tiho.

„Samo tako.”

I otišla je.

Tek kada je ostao sam, shvatio je koliko je zapravo gladan.

I iznenadilo ga je što to nije bila samo glad za njezinom blizinom.

Bila je to glad za dijelom sebe za koji je vjerovao da je odavno utihnuo.

Umiren tom mišlju, legao je.

Zatvorio je oči.

San ga je odnio gotovo neprimjetno.

Nije znao koliko je vremena prošlo kada su ga njezine usne nježno probudile.

Otvorio je oči.

Smiješila se.

Vratila se.

Na još jedan teško mjerljiv trenutak ponovno su zatvorili vrata svijeta.

Vrijeme je izgubilo značenje.

Postojali su samo oni.

Dodirom, bez riječi, ponovno ga je uvela u svoj svijet.

Ovila se oko njega.

Izvan tih zidova ostali su vrijeme, uloge i očekivanja.

Ovdje više nije bilo mjesta pretvaranju.

Tada je shvatio što ga je zapravo privuklo.

Nije to bila samo njezina ljepota.

Ni osmijeh.

Ni način na koji ga je gledala.

Bila je to sloboda.

Kad je ponovno ostao sam, pogled mu je pao na bijeli jastuk.

Vlas kose još je bila ondje.

Uzeo ju je među prste i na trenutak zadržao pogled na njoj.

Zatim se nasmiješio.

**Eliksir života.**

# Oxanina (Eliksir života)

Sjeo je na rub kreveta i oslušnuo svijet kroz tišinu.

Galebovi su i dalje vodili svoje svađe nad obalom. Negdje u daljini čula su se prva vrata, prvi koraci, prvi znakovi da se svijet budi. Zvukova je bilo posvuda oko njega. Jutro je polako osvajalo svoj prostor.

A ipak, ovdje u sobi vladala je tišina.

Ne ona prazna i hladna, nego tišina koja ostaje nakon nečega lijepog. Tišina koja ne traži riječi.

Jedina prisutnost koja se još osjećala bila je njezina. U zraku, u sjećanju, u nekoj nevidljivoj toplini koju je ostavila za sobom. Kao trag parfema koji više ne možeš sasvim osjetiti, ali znaš da je tu.

Osjetio je vlagu kako mu polako dolazi u oči. Na trenutak mu se učinilo da gube snagu i klize prema tuzi. Zažmirio je i duboko udahnuo.

Ne.

Nije to bila tuga.

Bila je to zahvalnost koja je tražila svoj put.

Udahnuo je još jednom, kao da u sebi nosi dio njezina svijeta. Kao da ga njezina zemlja još uvijek čuva, makar je već bila na putu prema njoj. Polako je izdahnuo i u tom izdahu poslao nešto svoje — topao, vlažan dah, nevidljivu pratnju za put koji je bio pred njom.

Tada se sjetio jednog razgovora od prethodne večeri.

Rekla mu je nešto što ga je tada iznenadilo.

Priznala mu je da se uz njega ne stidi ničega.

Da joj je to novo.

Da se ne stidi svoga tijela. Ni svojih postupaka. Ni osjećaja. Ni misli. Ni svojih slabosti. Ni svojih želja.

Ničega.

Rekla je to jednostavno, gotovo usput, kao da izgovara nešto sasvim obično.

A nije bilo obično.

Gledao ju je začuđeno nekoliko trenutaka, pokušavajući shvatiti težinu tih riječi.

A onda je postao svjestan nečega što dotad nije znao izreći.

Baš takva bila mu je najprivlačnija.

Ne zbog izgleda. Ne zbog načina na koji se kretala ili smijala. Nego zbog toga što je bila stvarna.

Nepatvorena.

Slobodna.

Bez potrebe da se skriva iza uloga, očekivanja ili pažljivo odabranih riječi.

Bila je potpuno svoja.

I upravo je u toj iskrenosti bilo nečeg rijetkog, gotovo herojskog.

Nečeg što se ne susreće, već te strefi ako imaš sreće.

Nasmiješio se i sjetio se jučer.

Jednog pogleda. Jednog dodira. Jednog smijeha koji je došao sasvim prirodno, bez napora i bez očekivanja.

Kako je bilo lijepo.

Zastao je.

Vraga.

Nije bilo lijepo.

Lijepo je.

Jer neke stvari ne prestaju onoga trenutka kada završe. Ostanu živjeti još neko vrijeme u čovjeku. U mirisu. U osmijehu. U tišini sobe iz koje je netko upravo otišao.

I dok se jutro potpuno budilo, a galebovi nastavljali svoje besmislene rasprave iznad mora, on je sjedio na rubu kreveta i znao samo jedno.

Dogodilo se nešto vrijedno.

I to mu nitko nije mogao oduzeti.

Tek tada je shvatio da ljudi ponekad uđu u naš život na nekoliko dana, a ostanu u njemu mnogo duže. Ne zato što nešto uzmu od nas, nego zato što nam nešto vrate.

Ona nije bila čarobnica što začara.

Bila je podsjetnik.

Da još uvijek može osjetiti. Da se još uvijek može radovati. Da ga još uvijek mogu iznenaditi bliskost, iskrenost i ljepota jednog , za neke samo običnog jutra.

Zato je u sebi sa lepršavim smiješkom, toj uspomeni dao ime:

Eliksir života.

Ovo nije priča u stilu “eeej, ističe mi premijumac pa sad, jel… drž’te me da ne odem”.
Ovo je moje. Daklenm, sva prava i neprava zadržata.

Sve što sam ovdje uložio dijelio sam s onima koji su mogli i htjeli pojmiti.
Igre gladi gradili smo i na staklenim, a jebešmisve ako ne i na čvrstim nogama.

Kad sam se doista odvažio uložiti, shvatio sam da mi se ti obrasci više ne ponavljaju.
Intenzitet je bio savršen.
Struganje nutrine – ne da bi ranilo, nego kao: izvoli, ponudi se.

A tko će sjebat ako ne racio. Očekivano, jel.

Birati kada ćeš stati – odlika je zrelosti.

Da ne seruckam. Ruke mi se danas ne peru, možda će sutra.
Odlučio sam zatvoriti ovo poglavlje života, zahvaliti se svima koji su u njemu sudjelovali na jednom stvarno lijepom iskustvu i… jbg, to je to. :D

Na izbrazdanom licu svjež, dubok ubod.
Usudiš li se, gledaj otvoreno meso na izvol’te – a ne krvari. Vrhunski.

Jebali smo se kao zečevi, ali ne možeš se furt jebavat.
Treba ponekad i žderat, pišat, spat.

Gledam svoj odlazak.
Nekad bi prštala gorčina godinama.
Ima je i sada — ali tek toliko da pojača slast.

Zadovoljan sam.
Itekako sam zadovoljan.

— svoj Philippe_de_Mala

PS. Život se odvija u više dimenzija.

Link


Zamisli da ih možeš spojiti — ne da manipuliraš zbivanjima, nego da ih doista osjetiš.

Lomila je glas na početku, titrao kroz zrak, krhak i nježan, a opet odlučan. Polukružno se spustila u djetelinu, svaka nota stvarala je pitanje: Zašto ne dolazi k meni?

On trčkara kroz prašinu, sitan i znojan, izbjegavajući travke i tragove kola. Njegovo gibanje lupkalo je prostorom u jednoj glavi. U mraku je sve jednostavnije. Njene ruke prate njegovu stazu. Glas lomljiv, čujno-nečujan — nit koja ih spaja. Svaki korak lomi gustu tišinu staze. Sitne čestice prašine plešu s njim. Mirovanje im postaje strano.

Ples, ovaj ples, nije igra. Zatvoreni kapci žene. Njezine oči ga prate, srce joj poskakuje uz nevidljivu glazbu koju stvara njen glas. Tišina između nota širi prostor za iščekivanje. Njegovi koraci povećavaju težinu nepostojećih riječi.

Prašnjava staza postaje arena osjećaja. Nije bitno kamo trči ni koliko je daleko — bitno je da jest.

Postoji li trenutak tako snažan, lomljiv, poput melodije u zraku? Postoje li oni?
Link
Lomila je glas, a osmijeh joj raste.

Epilog:
Taj sada stvoreni vrtlog prašine neće se smiriti u mojoj glavi.

Kad uzmeš kantu misli pa nako proliješ u beskraj i živo ti se

umjetnost? jebo ja umjetnost, nako zdušno i osobno. nije ovo mjesto gdi je apetit za umijetnošću njegovan i razvijen. moremo mi i nadalje vako, pa kad moremo i očemo. čovijek jebešmisve ako li je ovdi čovjek u nekom en+1 planu. pravi apetit je na laganoj plošnoj konverzaciji sa sigurnog mjesta. nešt ko kad si na orkanskom visu koji lebdi na ničemu. tad se odvažiš probrbljat sa nekim tko je na istom takvom kvazi lebdećem visu i odeš napol zadovoljan, a napol zakurac svakako.

izdvojinm se iz sebe pa napol ozbiljno sam sebi velinm… miran... miranm ma kome ja govorim miran jebote lezi. pes jedan

a sad pitanja od najsviju pitanja jest… kaj je sa onom trećom polovicom što leži neiskopana u tropički matrinoj, jel.

e sad, gdi je nered u redu savršenom – ma nije u onoj mantri “neboj se niesi sanm”… kahnmmm. jel se more na iskrica točak com bit sam? ha?

ma nered je kad si staviš ruku u džepa svoga, a ono tamo, mjesto one iščekivane treće polovice, uvatiš se za kurac svoj. ma i razočaro bin se čovjek da mu to već nije prešlo u naviku, pa se svako malo za kurac hvata, tješeć se… ma dugo to već niesanm radijo.

jebo gorčinu ovo je proovkacija.

Philippe_de_Mala ovoga dana tekučeg mjeseca započete godine

Dodah bonus strpljivima u petom komentaru nešto potpuno drugačije

Jebešmi cijelu ulicu ako ovo nije fikcija za one koji ne
vjeruju ili ništa osim istine za one druge

Novogradnja nečijih snova, kockasta, na vrhu terasa i bazen i
travnjak i svašta....pa šta?
On si na ligeštulu pijucka limunadu dok ona hoda iza kosilice.
Visoke pete čine svoje. Promatra njene bokove koji se
prenaglašeno uvijaju no pravi se nezainteresiran. Kosilica
bešumno obavlja svoje. Igra lelujanja i mirnoče traje u
vječnost.
Jednom mora dosaditi. Osjeća znoj žene koja mu prilazi s
leđa. Uzima vrč vode sa ledom i zapljuskuje ju između ramena.
Voda se cijedi niz nju.
Pomisli, jebenmu sve, fakat bi bilo savršeno da ona ima ikakvu
majicu na sebi.
Voda se sklapa nad njima
...u daljinama ostaju susjedi, kosilica bez motora i savršeno
uređen plastični travnjak

Prodisali su jedno drugo.
Kosilica se podrigne od požderanog goriva i stane.

Gledao ju je kako leži na ručniku, još uvijek vlažna od vode.
Iako je gledala u daljinu, malim pokretima otimala je njegov pogled.
Zadrhtao je od prizora.
Nije trebala riječi – sve je bilo u pogledu, u načinu na koji se lagano pomicala, magnetično ga privlačeći.
Izazov.

Prišuljao joj se.
Koža mu upija kapi, no one se i dalje stvaraju.
Diše li?

Polako je pratio liniju njezine kože.
Vrhom prsta.
Žurba je nestala.
Trenutak buja.
Još uvijek bez prelivanja.
Nesta svijeta.
Samo ona.
Lagano se pomicala.
Dopuštala mu prisutnost.
Svaki pokret pozivajući.
Žmiri.
Mozak je poslala na spavanje.

Skoro opipljiv.
Sunce.
Travnjak.
Tišina.
Sve je tu.
Ali sve pripada njima.

Krenuo je od njene obrve ka uhu pa niže.
Cilj mu je bio gležanj.
Stopala su joj previše osjetljiva i vode u drugom, neželjenom smjeru.
Na polovini leđa ona se počne otvarati.
Prede u iščekivanju.
Zaobiđe mirisni izvor i krene svojim putem.
Pojavi se u njemu radosni dječji smijeh iznutra.
Provokacija zaslužuje odmazdu.
Zna da će mu to prvom prilikom vratiti.

Gladan je prostora.
Prostora u kojem je ona na visini,

a ja postojim tu, u dnu, odgađajući…
neka traje

Ostavila ga je na stolici točno ondje gdje će ga vidjeti kad
zatvori vrata.
Ne previše skriven, ne previše očito.
Dovoljno da mora odlučiti.
Ljudi se najbolje otkrivaju kad misle da ih nitko ne gleda.

Bez kucanja je ušla.
Nije to radila iz hrabrosti, nego iz navike.
Uvijek je preskakala trenutak čekanja – taj mali prostor u
kojem bi se mogla predomisliti.

Ležao je na krevetu, televizor je brujao bez zvuka,
svjetlost s ekrana lomila se po stropu.
Nije gledao ništa određeno; gledao je da ne misli.

Kad je ušla, nije se pomaknuo.
Samo je podigao pogled kao da je očekivao baš nju,
iako joj poruku nije poslao.
Taj trenutak nosio je poznatu napetost – onu koju su gradili
godinama, bez riječi.

U liftu je nosila štikle.
Visoke, tanke, gotovo nepraktične.
U njima je bila viša od njega pola centimetra.
Namjerno provokativno – dovoljno da osjeti da je muškarac,
ali s trunkom sumnje u svojoj moći.

Ali ona je bila žena koja bez problema skine štikle
i obuje cipele podesne za rad.
I nikad se zbog toga ne osjeća manje ženstveno.
Znala je raditi.
Znala je nositi težinu.
Znala je ostati do kraja.

U sobu je ušla bosa.
Znala je biti tišina bez daha.

Navukla je bijeli hotelski ogrtač preko ramena, ali ga nije
vezala.
Sjela je na rub kreveta, preblizu da bi bilo slučajno.
Pritisnula je prekidač za zavjese.
Platno se razmaknulo i morska noć ušla je u sobu bez pitanja.

Mrzio je tu svjetlost.
U mraku je bio bolji čovjek.

– Smeta ti? – pitala je.

– Ne.

Lagao je brzo, bez zadrške.
To mu je išlo.
Ona je odmaknula pogled.
Odmaknula je i tijelo.
Bol u njoj bila je previše očita da bi ostala tiha.

Stajala je kraj prozora, ogrtač napola spušten.
Nije to bio poziv.
Više izazov.
Kao da provjerava koliko će mu trebati da izgubi kontrolu.
Voljela je taj trenutak prije nego što muškarac napravi prvi
potez.
Tu je još imala moć.

Kratko su se pogledali.

U liftu je pričala o nečemu nevažnom – tečaju krojenja i
šivanja koji je htjela upisati.

“Da naučim krpati stvari,” rekla je kroz smijeh.
Nije objasnila što točno misli krpati.

Mobitel joj je ostao na stolici u hodniku.
Vidio ga je kad je zatvorio vrata.
Nije joj rekao.

Kasnije, kad je legla uz njega, svjetlost se opet promijenila.
Zavjese su zapele na pola.
Pustio je prekidač, povukao ga, opet pustio.
Kao djeca koja testiraju granicu.

– Pokvarili smo je – rekla je.

– Sve se pokvari – odgovorio je tiho.

Nije znala je li mislio na zavjesu ili na njih.
Nije pitala.
Nije ju bilo briga.

Kad je kasnije ustajao, podigao je njezin mobitel sa stolice.
U ruci mu je bio teži nego što je očekivao.
Zaslon se upalio na njegov dodir.
Poruke.
Ime koje nije bilo njegovo.
Nije ga otvorio.
Stavio ga je u džep s namjerom da joj ga vrati.
Tako je sebi rekao.

Mobitel je ionako bio pokvaren – mogao je misliti da je u
njegovim rukama moćan.
Za nju ta sprava ostala je na stolici i neka tamo i ostane.

Ujutro ga nije probudila.
U sobi je bila tišina.

Ona je već bila spremna, bosa po tepihu,
štikle i niske cipele za rad u ruci.
Iz torbe je obula balerinke – praktične, jednostavne, spremne
za dan.
Podigla je ogrtač i otvorila vrata.
Ni pogled, ni riječi – samo tiha odluka.
Znala je i kada da ode.

I tako je otišla.
Nenadano.
Prije vremena.

On je ostao gledati praznu sobu i zaboravljeni crni pravokutnik
na stolici,
dok je ona, kao i uvijek, znala da ništa nije slučajno.
Znala je da odlazak prije vremena nije bijeg, nego čin
kontrole.
Ionako je bio pokvaren.
Takav će i ostati.

(I poskakukući po stepenicama, smiješila se dok je razgovarala
sama sa sobom, porukama s drugog telefona… Smiješila se
njegovoj sumnji i klatnu koje se zaljuljalo – teško,
nezaustavljivo klatno nesigurnosti. Ostavi suzdržavanje iza
sebe. Kroz hodnik odjeknu smijeh.)

Diši na vlastitu odgovornost

Link


Sivilo dana obavilo je bazen; on je zaronio, ovio se oko nje i
ugrizao. Sraz.
Prkosno su zasjale njezine suze dok mu je lice gorjelo, a
pljuska odjekivaše oko njih. Vlažne modre oči prebaciše ga
preko hridi na pješčanu obalu.
Žena, mora da je Škorpija, potom mu je pokazala što umije sa usnama,
ostavljajući ga bez zraka. Svaki dah koji je uzimao bio je
prožet vrelinom njezina tijela, a on… on je na otoku bio
nagrizan glađu — nikako da se zasiti. Suhe kože škripe i pucaju.

Kao na lomačama inkvizicije

Lebdim nad zemljom. Lagan. Povjetarac me ponese.
Ispod mene – kamen na žalu. Moj kamen. Topao, čvrst, nepomičan. Vreo. Bilo bi bolno napustiti ga.

Hvata me pijesak. Pokušavam ga zdrobiti, a znam da ne mogu. Lijepo je osjetiti kako se utiskuje u dlan. Pijesak klizi, sipa se iz šake. Mrve li to prsti vrijeme? Male morske životinje ulaze u moju maštu. Hrabro.

Promatram balone zraka koji jure kroz nos ka površini. Pogled ode još više, ka stvarnijem. Sunce žari, prolazi kroz ples borovih iglica. Miris trave i mora miješa se s drvnom barkom. Lijeno valjanje preko valova. Doživljavam daske. Zrak prenosi iskustvo kroz sitno pomicanje uzrokovano valovima.

Daske. Zavjesa. Tijelo se pojavljuje – kroz kožu, kosti, meso. Možda i krv, možda samo ton ekspresije. Pokreti bez misli. Naučena koreografija. Tišina. Topot koraka. Skok. Udarac. Zvuk.


Pojavljujem se na snijegu.
Oko mene smrvljene grude.
Oluja se sprema.
Vakuum raste. Tišina povlači sve pred sobom nazad u svoje more.

1. Čitanje između riječi

Ne posežem
Nisam čitao poruke da bih odgovorio.
Čitao sam ih da bih ostao.

Napisala je: Gdje si?
Dodala: Volim tvoje slovo.
Ne mene. Slovo. Dovoljno.

Uvijek mi je bilo lakše u jeziku nego u tijelu.
Tijelo traži odluke.
Jezik podnosi odgodu.

Pisala je o stvarima koje se šute.
Stajale su, uspravne, i promatrale me.

Pokušavao sam kružiti oko nje, tražiti pukotinu.
Odgovor nije bio važan.
Znao sam samo: tu mora ostati nešto između.

Rekla je da nikad neću znati sve.
Da joj se ne treba ispovijedati.
Da sam magla.

Ostavila je otvorenu sliku.
Ja nisam posegnuo.

Ne zato što nisam htio.
Dodir bi bio siromašniji od ovoga.

Neke stvari ostaju nedovršene.
Ne zato što su slabe.
Dovoljno su jake.

I to je poštovanje.

2. Tijelo koje diše

Ruke ne traže kožu — ovo je grabež.
Nije dodir, nego potres.
Zrak nema kamo pobjeći.
Ako treperi, to je od straha.

Ona se naginje.
Ne poziva.
Dopušta da se dogodi.

Dah udara u zidove sobe.
Koža na koži. Bez dogovora.
Nenapisano. Neustrašivo.

Prsti klize kao noževi.
Riječi su izbačene iz prostora.
Kosa pada, ne smeta.

Poljupci nisu nježni.
Zubi i usne.
Krv je blizu, ali ne treba je vidjeti.
Osjeti se na jeziku.

Ne mislimo.
Misao je luksuz koji danas ne postoji.

Svjetlo prodire i biva odbijeno.
Zavjese gube bitku.
Sjene se sudaraju po zidovima.

Kretanje je grubost.
Nježnost se pojavljuje samo kao posljedica unutarnje sile.

Nema imena.
Imena su za neko drugo vrijeme.
Samo tijela koja razvaljuju prostor i vrijeme.

Nije završeno.
Samo se prekida kad više nema snage.

3. Noge i ruke na jeziku

Noge vrište.
Riječi su sjebale jebuckanje.

Svaka rečenica udara u zglobove, kožu, mišiće.
Noge ne pitaju za dopuštenje.

One samo reagiraju,
trče naokolo tako da glava mlati po zidinama.

Ruke se pridružuju.
Polako, nepozvano, ali odlučno. koji ćemo kurac radit nadalje

Svaka ruka, svaka noga, gubi kontrolu nad sobom.
Sve se lomi kroz zrak i kroz tišinu.

Riječi više ne opisuju.
One naređuju, laju , rastvaraju.

Tijelo odgovara. Bez razmišljanja. Bez nježnosti.
Samo sirovost, brutalnost pokreta.

Disanje se odbija o zidove sobe.
Znoj s kože kipi, kosti se tresu.

Riječi su ostale izvan dosega, ali njihov odjek…
njihov odjek krši svaki prostor omeđen kožom.

Nema kompromisa.
Nema dodira koji bi to zaustavio.
Sve što postoji je impuls – snažan, bez kontrole.

I opet, ništa nije završeno.
Samo eksplozija sile.
Ruke, noge, riječi.
Sve sjebano a opet čiasto i živo.