balada botswana

i dok vani zrnca asfalta jedva ostaju u krutom stanju te jedva odolijevaju vrucini sunca da se ne pretvore u tekucu rijeku, ona dolazi sigurna u sebe glupim pitanjem na moja vrata, a haljina joj i dalje kraca od mog pogleda u njezina gola ramena

dok smo neki dan sjedili u kaficu ispred ureda, nekoliko puta prebacivali kako se nekad zivjelo i zasto je danas jednostavnije, dosla je ona u zelenom izdanju kao da su joj sve nijanse plave u odapetoj strijeli pogodile njegov mozak i to sempre dritto, naravno da je bio sjeban i da s covjekom vise nisam mogao prozboriti ni jednu suvislu recenicu. jebem ti prokletinju od neuzvracene ljubavi, nek' crknu koji pate samo za potvrdu da postoji