balada botswana

...i nek ti je sa srećom na toj ocufanoj metli ;-)

...Ljubav se ne trži niti ne kupuje
Ko' ljubiti ne zna, ko' ljubiti ne zna...

#pusa-bok

Ej, jedan dan kad kod mene grune sunce smijati ću se poštenski i to u inat svim maglovitim prizorima kojih sam se nagledao sasvim pristojno ove, a i svake zime.

I kad se to dogodi onda ću opet biti onaj stari ja kojem je osmijeh jedini mač u pohodima na baš istinski dobre zabave u gradskim lokalima.

Zazivam sparinu, ljetnu žegu i pristojnu dozu golotinje jer silni kaputi nikada nisu imali smisla.

20%
2 od 10

30% od 2

0.6 od 10
6%

To bi značilo 6 od 100 i uz napomenu da ovisi koja noga je prva izašla van iz kreveta. Kad sve to tako posložiš ispada da svaki 17-ti ima smisla da bi bio 1.

Znam, neke ili neki će reći statistika je majka svih promašaja, ali u redu je i ne trebamo se bojati brojeva.

Pitam se ponekad nije li nam lucidnost dobra potvrda da je najbolji komad programa ostavljen budalama na popravku.

Dok ti ulicom uporno onom drugom stranom, ja nekako radije po svojoj.

Vremenima obećali, sebi ispunili, drugima zatajili i polako kroz gužvu poglede izgubili.

Vjesnici proljeća još su nam daleko.

...i dok na onom drugom kraju svijeta znaju što znači biti spreman na sve, mi ovdje zaboravljamo da smo još jučer bili u nemilosti kapi kiše.

...sve više nam je za zamisliti se nad sobom, ali to nam je sada težak posao.

...utrkivati se s vremenom je odavno izgubilo smisao.

...oni tamo na drugom kraju znaju da najgori oblik vjerovanja u svoja postignuća je onaj u kojem onaj koji vjeruje ne vidi sebe.

...inače, ništa nije novo na zadnjoj stranici.

Zašto ptice misle da letjeti se mora,
kada nikad nisu hodale do snova.

Što li ptice znaju kako je na tlu,
kada uvijek teže nebeskom svjetlu.

Da se jednom spuste pa da samo znaju,
kako nam je lijepo u zelenome raju.

Ne bi ptice ne bi više nebu htjele,
samo kad bi jednom k nama sletjele.

Kad bi sve ptice imale željezna krila,
tada ni jedna ptica ne bi sama bila.

I opet će sve ptice letjeti htjeti,
nekima će ostati u prelijepoj sjeti.

Jednom u jako davna vremena živjela je jedna papiga po imenu Rozalija, ta papiga je bila jako jako mudra skoro ko' sova, bila je tako mudra da su je sve seoske životinje odlučile proglasiti kraljicom.

Tamo negdje blizu njezina sela živio je tetrijeb po imenu Branko, on je pak bio malo manje mudar, ali rekli bi u narodu vrlo 'zajeban', bio je toliko zajeban da ni lija Slavica nije s njime htjela imati posla iako je lija Slavica slovila za jednu opaku šumsku curu koje su se i vukovi Dodo i Gustav bojali.

Papiga Rozalija odlučila je pozvati tetrijeba Branka na dan njezina sela jer je smatrala da čak i tako zafrknut lik mora doći vidjeti kakvo slavlje je ona u stanju prirediti. Poziv mu je poslala po poštaru jazavcu Peri.

Jazavac Pero je bio jedan vrlo osebujan lik, on je uvijek nekako znao tko će koga i tko će s kime kako i gdje završiti, ali imao je jednu manu nije puno pričao što je papigu Rozaliju izluđivalo do te mjere da ga je pokušavala napiti, u krčmi kod mede Borisa, ne bi li prozborio bar koju tajnu o kojima je ona danima maštala.

Toga jednoga dana padala je kiša i tetrijeb Branko nije planirao izlaziti i tako ga je doma ulovio jazavac Pero koji mu je pozvonio na vrata radi pozivnice koju je poslala papiga Rozalija.

Primivši pozivnicu papige Rozalije tetrijeb Branko ostao je zatečen jer nije baš bio u nekim dobrim odnosima s njom niti je očekivao da bi trebao biti pozvan na njezinu feštu pa je brže bolje okrenuo broj mede Borisa da provjeri nije li on što čuo vezano za proslavu. Medo Boris je često drijemao na šanku, ali je to dobro prikrivao pa su gosti njegove krčme već znali da ako žele nešto naručiti prvo moraju otići do njega i malo ga trknuti kako bi se ovaj probudio. Tako je bilo i taj dan i taman u nekom polusnu zvoni medi Borisu mobitel 'zvrn zvrn' pa opet 'zvrn zvrn' i nakon tog drugog 'zvrn zvrn' medo Boris se javi iz polusna:
● Halo, tko je?
■ Bok Boris, ovdje Branko?
● Bok Branko, di si ti, nisam te vidio 100 godina, kad ćeš navratiti na piće?
■ Evo ide pomalo, ma ne idem ti nigdje daleko po kiši, više sam u svom kvartu. Kaj ima kod tebe?
● Evo isto sve OK, ide pomalo, preuredili smo malo i sad smo u ponudu ubacili točenu medovinu s okusom borovnica, ee ide ko' blesavo.
■ Super, moram doletiti jedan dan i probati, ajd' vidimo se idući tjedan jedan dan, možda srijeda/četvrtak.
● Nemaš brige znaš di smo.
■ Nego zovem te da te pitam jel' znaš ti nešto o ovoj fešti koju sprema papiga Rozalija?
● Ma znam, bila je tu kod mene da vidi za neke suncobrane i stolice, kaj da ti velim ma sve znaš - puno zuji malo meda daje.
■ Tako sam si i mislio, ma poslala mi je pozivnicu, a znaš da si nas dvoje nismo dobri još od srednje pa reko da vidim što joj je sad odjednom. Ma nema šanse da idem ionako mi se ne gleda nju kako glumi kraljicu tamo pred onom svojom ekipom.
● Gle, u zadnje vrijeme kao da je malo došla k sebi, ali ta fešta je njezin hir kako bi sama sebi nešto dokazala.
■ Ma nek' si dokazuje što hoće, mene ne bude vidjela tamo, a mi se vidimo kod tebe u krčmi. Aj, bok.
● Aj bok, vidimo se.

... i dok su jutra za neke tamo rezervirana uz krikove pijetlova i uz čašu soka cijeđenih naranči i novine u rukama, neki će se morati zadovoljiti zvukom rada poluprazna frižidera koji dopire iz kuhinje i čašom vode bez koje nema života.

ni vrhunski skladatelji nisu sigurni koje tonove, harmonije i melodije odabrati ne bi li ova komponzicija dobila svoj jasan početak, tijek i kraj, ali ono što je sigurno ovdje se radi o polifonskom glazbenom obliku tako da s oduševljenjem možemo samo razmišljati o broju dionica koje nas možda čekaju (arapo da opet se ponavlja taj 'možda').

... i dok Lana48 čeka nove zapise naše vesele družine ne bi li dodijelila neki dobro odmjeren i mudar savjet i ricambi se možda sprema dopisati neku šaljivu dosjetku jarcu koji već sada razmišlja kako će sutra završiti ogled Lokomotive i njegova Ajduka kojeg voli u najmanju ruku ka i svoju Mande, možda baš sve ovo ni nije nego još jedna nova prekrasna dionica koja upravo počinje, a kompozicija bi danas napokon mogla poprimiti baš djelić onog što nedostaje da bi odredili vrhunac ...

ako sumiram sve ono danas što se događalo i nađem hrabrosti za podvući crtu prije nego je i službeno odzvonilo morati ću zaista sam sebe uvjeriti da su sve to samo brojevi

nikako da si priznam da nakon drugog današnjeg događaja sam bio potpuno u pravu kada sam naglas rekao da bi bilo bolje otići doma i prespavati ovakav dan, ali ne ja sam odlučio ostati i gledati što bi još moglo ispasti iz tračnica pa da izigravam supermena

totalno bedasto bi bilo reći da su i one dvije knedle trebale biti sočnije kada sam već ujutro znao da će sve skupa biti kao pišanje u jak vjetar

snage skupljam da si kažem mora biti i takvih dana kada knedle nisu fine kao inače

sutra bi trebao biti novi dan, a ako i ne bude nadam se da neće biti ovaj isti koji je već bio danas :-)

sve više siguran u činjenicu da sve što se kreće mora jednom stati, razmišljam koliko li vrijedi zrnu pijeska trud da zadrži svoju važnost u beskraju

godine možda prolaze, ali ništa ne može umanjiti važnost zrna pijeska u pustinji

popeti se na drvo nije nauka nego potreba, a i pojesti tortu je potreba

velika ideja je to s tortama u krošnjama

preostaje mi danas uživanje u on-line shoppingu, penjanje na drvo ostavljam za sutra, a tortu za nedjelju ;-)

Mora da se svijet ponovno promijenio, a moje shvaćanje uloge u njemu nikako da dobije svoju minutu u eteru.

Nekad čitam to o čemu pišete i na trenutke budem revoltiran činjenicom da se neke teme češće ne nalaze na naslovnicama inih portala nego su uvijek rezervirane za neke sporedne pozornice koje se nalaze pred polupraznim dvoranama.

Život već svi dobro znamo što je, za svakog ponešto, red sreće, tuge, strasti, veselja, novih spoznaja i ostalih isprepletenih kombinacija koje donose različite okolnosti u kojima se nalazimo.

Nikakve dobitne kombinacije nisu siguran put do životna uspjeha, koliko god se trudili odigrati najbolje kombinacije uvijek nešto nedostaje za taj životni jackpot, nevažno u kojem obliku ga očekivali.

Netko je nažalost zaokupiran svojom bolesti pa mu je cilj da ozdravi, netko je zdrav pa bi nešto peto, a netko jednostavno ne bi ništa nego samo da ostane kako i je, ali ne može ni tako dovijeka.

Ljubav, eh da, to je nešto što svatko pripiše sebi za objašnjenje, a najčešće polemike su oko toga tko i kada ima pravo izreći svoje viđenje. Neki će reći kada se dvoje ljudi beskrajno vole, neki pak kada jedno stavlja interes drugog ispred vlastita, neki će dodati kada se dvoje međusobno poštuje, neki možda kada se dvoje zagrli i u tom zagrljaju osjete da nema ničeg drugog osim njih.

Iskustvo, to je kažu valjda nešto što dolazi onom brzinom kojom se pojedinac izlaže što svojom voljom što okolnostima iz okoline, a na temelju proživljenog može zapamtiti utjecaj na ishod događaja.

Rutina, neki je vole, a neki je ne vole, neki je žele, a neki ne poznaju. Tako čitam često da žene žele dugotrajne veze, a muški da žele avanture i opet bi se dalo naslutiti da i to proizlazi iz davno u čovjeku ukorijenjenih programa koji kao da određuju apsolutno sve u našim životima.

Stvari ovdje postaju napete jer rutina je baš zeznuta, a pogotovo određivanje njezine granice nepromijenjivosti pa će tako netko navesti da ritual jutarnje kave spada u to, a netko treći da je to poljubac prije sna, a netko peti da bi to trebala biti nedjeljna misa, a pak šesti bi mogao nadodati da je rutina ništa drugo nego ovisnost čovjeka o potrebi ponavljanja predvidiva događaja.

Biti spreman ili spremna na sve to skupa što se isprepliće u ovoj kazališnoj predstavi u kojoj svatko za sebe igra glavnu ulogu, a da pri tome nitko nije pitao ima li kakva generalna proba nego te samo otpreme na daske pozornice može to biti baš izazovno, ali tako je to pa dođe i iskustvo.

Da li je to samo jedna scena i ide li zastor dolje u pauzama ako ih uooće ima, nema nitko pojma, ali eto publika je zauzela gotovo sva najbolja mjesta i to traje.

Negdje tamo s knjigom u ruci i prije nego okrenem prvi list nekad mislim da li u njoj piše nešto što bi u mojim mislima moglo biti već znano i potajno nadam se tome samo kako bi potvrdio da sam u odluci o čitanju imao djelić predvidivosti o onome što očekivati iako veseli činjenica da svakim novim listom kojeg okrećem ulazim u totalno novu avanturu potrage za onim što mi je već znano.

vranu uvijek možeš naći pored vrane, ovo kao da je odredilo putanje davno ispaljenih zraka svjetlosti u svemiru

mislim da je ovo na pragu one priče o komforu i razumijevanju ili prihvaćanju okoline

da li baš svaka ptica želi biti sa svojim jatom, nikada nećemo saznati, ali i uvijek će postojati one dovoljno odlučne da naprave iskorak

počne danas dan kao i neki tamo jednom prije, prvo sam mislio da je srijeda, ali iz nekoga razloga nije pa sam odmah po tom saznanju navukao na misli onu dobru obleku za ples koji dolazi vikendom i nekako se odlučio brže i bolje pripremiti za upijanje opuštajuće atmosfere uz prve takte dobro znana sentiša

možda ponekad zavidim parovima na skladnim plesnim pokretima, ali uvijek se nekako prisjetim da treba biti zahvalan jer ih još uvijek i moje noge mogu izvesti

tako olako shvaćam pokret i nikako da si priznam da bi bez njega život bio drugačiji