balada botswana

ponovno sam te vidio nocas, nisam nakon toga vise zaspao, zato sam sada umoran. to je vec peti put ovaj mjesec. prolazis svaki puta u onoj haljini, a znam da ispod nje nemas gacice. to je najgore, to sto znam, a znas i ti. ne zelim te vise vidjeti, a ne spojiti linije nasih tijela. ne mogu vise, zudim za dodirom. zaista nisam siguran da li cu iduci puta izdrzati, a ne dotaknuti te. lijepo mirises, miks je to neki, nisam ni ja vise siguran, samo znam da mi se svidja. ruze, bozuri, frezije, jasmin. osjetim to i sada, kao da si tu kraj mene, dan ce mi dugo trajati. jedva cekam leci, ali ne zbog umora vec tebe i nocas cu te ako opet dodjes zagrliti, mozda ces se naljutiti i pobjeci, ali znaj da cu riskirati. svijesno cu zaigrati rulet ljubavi na sve ili nista.

nikada mi se nista nije dalo i uvijek ako sam nesto i napravila onda bi me na to prisilila sva sila okolnosti samo da se mrdnem i ne upropastim necije snove, tako sam i studij zavrsila. bas u to neko vrijeme iz studentskih dana doselila si se ti iz one vukojebine u kojoj ste valjda svi svakog poznavali do srzi, dosla si ponosito u velegrad da bi upila ono sto su profesori smatrali vaznim bas da bi od tebe napravili ono sto i jesi danas. sjecam te se dobro, u uvijek uredno popeglanoj kosulji dok smo svi ostali brijali u klasicnim majicama s eventualno jacim v izrezom, ovisi kako je koja imala sto za staviti u njega, a ti kao s pozornice nekog tamo vaznog pariskog kazalista. valjda si brijala da odjelo cini covjeka, nije me smetalo. znam samo da su te muski kolege mjerkali s nesto vece distance nego ostale, valjda ni oni nisu bili sigurni u to kojoj to vaznosti daj za cast kosulju i to bas svaki dan. znam da si cak i za rucak u sc-u uvijek, ako je trebalo, cekala da se dignu s 'tvog' mjesta na kojem si i prvi put jela, valjda je to bilo pravilo tamo od kuda si dosla. nemam pojma zakaj te to napinjalo bas toliko, a kako si se druzila najvise s onom cudnom Sarom nitko te ni nije pitao o tome. ona fakat nije bila tvoj par, ti si bila 'par excellence' i uopce ne kuzim kako su ti usne uvijek bile tako lijepo nasminkane pa nisi valjda ruz stalno nosila u torbi, jbte ja ako sam si ujutro i krmelje maknula oz oka bio bi hit i svi bi me taj dan pitali kaj sam se sminkala. nije da smo mi ostale hodale u dronjcima, ali ti si nas sisala za dva koplja, a i profa iz farmakologije koja je uvijek bila top model, za sve one ostale, je znala ti reci da si skladno odjevena. znam i to da te se onaj cupavi lik iz neurokirurgije bojao pri ispitivanju, valjda ga je ipak njegov odjevni stil smjestio u podredjenu poziciju spram tvog, znas da je on uvijek nosio onu izlizanu traper jaknu i po zimi i po ljeti, frajeru se valjda zapekla na laktovima pa ju nije mogao skinuti. legendarno mi je bilo ono jednom kad sam te srela kod cibone malo razbarusene kose pa si rekla da trcis do autobusnog jer tramvaji ne voze, a za pol sata ti ide bus za vukojebinu jer ides k svojima s obzirom da ti ovaj vikend bratic drzi mladu misu, a to ne smijes propustiti jer dolaze svi tvoji dole i biti ce vas puna kuca da ne kazem selo, a s obzirom da se s familijom iz Njemacke ne vidis cesto onda je prilika i da vidis ujaka za kojega si cula da je napokon nasao posao u struci pa vise nije na porti i svi ste nekako sretni i ponosni na njega jer je uspio u bijelom svijetu. neki dan prosla sam ti ispred kuce u kojoj si zivjela za vrijeme studentskih dana, sjetila sam se kako smo tamo ispred te ograde razmijenjivale pitanja s ispita i uvijek tracale Moniku i to njezino drustvo frendica jer su sve bile tako nabrijane na onog lika iz Dubrave koji je uvijek furao spiku da im kontrira u tim musko-zenskim debatama samo da bi dobio njihovu paznju, a 'siroce' nije znao kako bi im drugacije prisao - ove su se kurile na to ko' penzic na odrezak od penzije. ne kuzim tu Moniku fakat, kaj je ta treba podredila zivot da bude uvijek u pravu, a bila je bedasta ko' stup pa to su svi zivi vidjeli samo se valjda ljudima nije dalo, bila je zgodna mogla je puno bolje proci od toga da zavrsi s onim likom iz Varsavske kaj su mu starci ostavili stan pa su svi mislili da je bogat, a oni su zapravo otisli sljakat pod stare dane u Svicu da bi mogli placati dugove njegovog buraza koji je sve zivo spisko tamo u onoj kockarnici na Savskoj, a svi su mislili da studira na FER-u. sve je sjebo taj lik, a Monika je u tom trenutku vidjela samo valjda taj stan u varsavskoj kojega su koliko cujem prije nedugo prodali i odselili u Ivanic Grad jer su tamo kupili kucu i kao bas im je fora imati kokosi i vrt.
kako si ti? kaj ima s tobom? jesi jos u kosuljama? javi se za kavu da opet cujem pjev onih tvojih lila usana.

jutro ne pretjerano mirno, sredina radnog tjedna, bas onako kako mora biti, temperatura ugodna i samo cvrkut ptica da naslutiti da se radi o ovim toplijim mjesecima. danas je dan, jos jedan okrsaj s njim, znam da cu otici gore i bez obzira na dogovoreni termin koji uredno upisu doci na red bar sat vremena kasnije tako da i nisam u zurbi biti tocan sto mi je inace jedna od rijetkih vrlina. parking, to je prica za sebe, s obzirom da sam cesce kod njih i od njihovih vlastitih zaposlenika, gospodin Marko ce mi otvoriti rampu, ajd bar neka privilegija za sve te godine iskustva. manje cu hodati do 'ratista', nije da se bojim, bojao se nisam ni kad je Grga zbrisal od doma pa smo ga tri dana trazili po kvartu, duboko u sebi sam znao da je s dobrom mackom i u lipnju veljaca, fakin od macka nije mogao biti izgubljen, mozda samo privremeno zaljubljen. meni danas mozda mrvicu nelagoda zbog nalaza jer navecer je druzenje kod Ljubice, a Tomo radi onaj svoj cuveni gulas kojega je u ono vrijeme i legendarni Aki volio pa je svaki put umjesto zlice donio svoj komad kruha jer mu je prije uvijek za kraj falilo da ima s cim glancati rajnglu. da, taj nalaz, ajde budemo vidjeli danas, mozda se posreci za kockarskim stolom i krupje okrene kartu zdravlja, a i steta bi bila propustiti tomin gulas.

svirali smo u parkicu kod Petre, a teta iz malog kisoka je ostala jos sat i pol dulje samo kako bi dosla na red njezina stvar 'krivo je more', a prokleti Mac tako dugo nije htio lupiti po akordima 'G Am C G x2' dok god je bilo hladne zujske u frizderu, a i teta je nekad bila prava macka, vadila mu je hladne zuje van, a unutra vracala karlovacku koju Mac nije mogao smisliti od kad si je 'otroval' zeludac pre 4 godine u Karlovcu na pivijadi. jos danas tvrdi da su kobase bile iz uvoza, ali OK. ti si opet dosla u potkosulji bez grudnjaka, a bradavice su ti kao i uvijek strsale ko' da su te obadi ugrizli za cice, a Juraj si je zbog toga 2 puta obrisao naocale za svaki slucaj iako su mu inace non-stop bile masne ko' glava motora na fiatu kojeg je prije tjedan dana zabio u banderu u Buzinu kad su on i Ledo isli s feste iz 100-tke. fck, ta dva lika ako vec nisu poginula skupa onda su fakat ili macki ili imaju srece kako se kaze vise nego pameti. rekao bi ovo drugo, ali vrag zna Ledo vec neko vrijeme prede kad ga Irena nazove pa mozda fakat i je macak.
sestra ti je opet bila vani sa svojima, ne znam od kuda toj zenski tolika lova za izlaske, a ti okolo hodas kao pogazeni skakavac u potkosulji i starkama iz 89' kao da si ih te godine skinula Zeri s nogu na Tasmajdanu. ok. znao sam uvijek kakva si macka i da ti za takve stvari puca, zato smo se valjda svi uvijek ustrtarili kad bi ti trebalo uletiti, ali nikad ni nisi pokazivala neku preveliku zainteresiranost za nas, valjda bi nas razbucala ko' male miceke. najblizi je bio Sale, onda kad je zvizno 3 deci rakije kod Franje na oprostaljki i iza toga pol litre onog usranog toplog ribara. na 15 min je cak i meni djelovao kao djek, dok ga nije skomiralo i tu sam brijo da je unutra, ali qita bas u zadnjoj minuti si mu ga zabila za 1:1, a on je zavrsio na fotelji u svojoj povracotini pa su ga Dule i Bosko nosili prat u kadu i to u robi, oni su isto bili idijoti prve klase i jos ne kuzim kaj je Natasa vidjela u tom Bosku pa lik je cijeli zivot samo stetu drugima radio da bi se svima cerekao u facu, a Natasa je upisala pravo, e pa fakat ga je nasla 'intelektualac' na prislinom radu u ZET-u. nema veze, ne zavidim im bas previse od kad znam kak se muce s njegovim starim koji se neda u dom, a jos voli pogledati u flasu. tebe nikad nisu jebale takve stvari iako su i kod tvojih bile sjebane stvari, ali ne znam kako su to uopce i uspjeli popeglati nakon one veceri kad si dosla do mene prespavati jer su se svadjali ko' ludjaci da je pol ulice culo. jbga, neka druga vremena valjda je bilo normalno. sestra ti je bila na ekskurziji fala ti boze jer bi se mala hitila kroz prozor koliko je nju to mucilo. ti si bila drugacija, sve si odradila po PS-u i izdrzala to sve skupa 'muski'. tu vecer kad si dosla iskreno nadao sam se da nekaj bude, ali si otisla ravno spat, cak si ni zube nisi htjela oprati s mojom cetkicom, a moja stara ni dan danas ne zna da si bila kod nas, sva sreca bili smo u prizemlju ko' kakve kvartovske kurve i svi ste k nama dolazili i odlazili kroz prozor, jbte taj prozor je imao vise prolaznika od glavnog kolodvora. sjecas se kad smo ti, ja i Sanela koja je dosla u kvart za vrijeme rata isli pusiti travu, pa kad je ona isla preko prozora k meni u sobu pa ju je vidla susjeda Zorica s drugog kata i zvala muriju da imamo provalu. sam ti bio reko da treba biti svjetlo u sobi, a ti si non-stop brijala da se trava mora pusiti u mraku i kaj je na kraju bilo, vas dvije ste pobjegle, a ja sam doma sa serijalom u bulji isao pred starce i muriju objasnjavati da je Zorka krivo vidla. issss, ti mtr. mene je tek drugi dan zasorala paranoja kad sam se probudio i skuzio kaj sam napravio, a ti si opet zvala da idemo ponovno. jebote led bila si zvijer i sad si, ali ne kuzim kaj ti znaci to kaj si solo.

prosle godine u isto ovo vrijeme slikovito smo opisali situacije koje smo zeljeli izbjeci proslo ljeto i to nakon sto smo se na 3 rate dobro posvadjali zbog tvoje familije i moje duge jezicine i zaista mi se vise neda tako docekati godisnji odmor. znas kakva sam i da ne trpim sranja tvoje stare koja stalno neki qrac pametuje kako bi sto trebalo s deckima i kako bi bilo bolje za njih ovo ili ono. zasto joj ne kazes sto mislis nego meni poslije jambras da pretjeruje i ovo i ono. daj joj vise reci i po kojoj to logici moramo svake godine biti s njima u nasem apartmanu na Pagu kojega otplacujemo jos samo 4 godine zahvaljujuci jer su moji prodali onu zemlju u Kasini. najradije bi im dala lovu i poslala ih u Tursku na ljetovanje, ionak ti je stara stalno govorila da su njoj bas super te turske sapunice i sva ta orijent sranja o kojima nema pojma, a pravi se pamtena ko' da je sa Sulejmanom Velicanstvenim skupa ovce cuvala. jbte vise. stari ti je isto bas, isti si on, samo sutite i ne kazete toj zeni niti jednu jedinu recenicu, ne kuzim te. daj reci nesto. ...joooj pa znas kakva je ona, sto se uopce toliko obazires na nju, budem joj ja sve objasnio, sad je imala ovu operaciju kuka i malo je napeta.
...dobro, kaj ti stvarno brijes da sam ja toliko glupa. pa nema ta zena 117 kukova koliko je vec napeta pa svako ljeto nam razjebe svojim dosjetkama i idejama, savjetima i pameti. ne mogu je vise slusati, cak joj je i mali Borna zadnji puta rekao daj baka suti kad mu je sto puta spomenula kako bi bilo bolje da digne fcking sic na biciklu jer ce si poderati koljeno kad skrece. isssss. ti si tamo samo blejao ko' tele pa kaj joj ti nisi rekao stara daj ostavi malca na miru nek si izdere prokleto koljeno pa ce nekog jarca nauciti. ma znas kaj, ne znam da li me vise zivcira ona ili ti skup s tvojim starim kaj non-stop sutite ko' zaliveni u broncu pa vec bi i ban jelacic s trga progovorio. ok, rekla sam si Ivana suti vec 100 puta, ali ne, vise necu sutjeti sad cu joj tako odbrusiti za sve ovo do sada jer me jebeno nervira. zvoni telefon daj se javi. ...halo
...bok, da, tu smo doma smo, Ivanu trebas?... Ivanaaaaa treba te mama. ...bok duso, kako si? cuj gledala sam prognozu, a i vidim s balkona da ide crni oblak gore iz smjera Gajnica pa daj si skini te plahte sa strika, kaj si nisi to stavila u susilicu, moras takve stvari pratiti. ...dobro baka budem, evo budem rekla Goranu da pokupi, fala Vam...

zelimo li shvatiti kako funkcionira najslozeniji mehanizam trebali bi prije svega dovesti vlastiti mozak u plicak misli, sto je nekada nemoguce za osobe koje imaju zarazu misli o tome kako najbolje shvacaju sve sto se oko njih i s njima dogadja. sudeci po broju neshvacenih poteza uciteljice zivota glad je sigurno izgubila tron kao vazan cimbenik odgoja. mozes li se natjerati biti gladna kraj toliko izvora namirnica koje bi kao trebale u modernom svijetu biti svakome svakodnevno na raspolaganju. e, tim pitanjem zapocinje ova kratka prica. bas neki dan sretoh tebe, ikonu savrsenstva, kako skupljas izmet nakon nuzde svoje kujice. gledam te, saginjes se kao da je na tlu dobitni loto listic, ali to je pretpostavljam bio meki drek tvoje najbolje cetveronozne prijateljice. sve ti je izgleda dobro u zivotu i tvom psu, ne napredujes staroscu ili su ruke kozmeticarke uspjele zaustaviti vrijeme. ja jos uvijek onaj stari, u dronjcima starim 15 godina skupljam boce u nadi za bolje sutra. zar zaista mislis da te nisam vrijedan zbog preplacene kreme i pamuka. hoces li se udati za mene ponovno ili ces zivot potratiti ko' kuja, ali bez nade da ti netko pod stare dane ocisti izmet iz pelene. falis mi budalo.

tko kaze da nam pogledi nece iz korica izvuci maceve strasti. bojim se, ne sebe, ne tebe, vec drugih jer ako vide sto mozemo imati htjeti ce nam to oteti i unistiti. tajne ne znamo cuvati, obecali smo jednom, ali od tada nikada nismo uspjeli. bojis li se i ti. vjerujem, drzimo se za ruke jer zajedno cemo pobjediti.

vodeci cijeli niz rasprava sa svojim studentima o prolaznosti zivota znala sam da je samo vrijeme moj vjerni suputnik i dok sam, ni sama sada ne znam zasto, pokusavala druge uvjeriti u ono sto ni ja danas ne vjerujem, ti isti mladi ljudi su preokrenuli misljenje. neki dan hodajuci trgovackim centrom srela sam njega, Liam Nordfeldt, naocit plavooki mladic ostrih linija lica i snaznih ramena. nikada se nije pretjerano isticao u debatama, bio je odmjeren, znao je slusati, a rijetkim komentarima mogao je srusiti i stari tjikko. naravno tada on u ulozi ovce, a ja pastirice koja je imala zastitnicki instinkt i jednostavno sam poziv nametnuo mi je duznost pustiti te mlade glave u ralje svijeta. naravno da me odmah prepoznao, godine mi nisu oskvrnule izgled, mozda koja bora vise, ali ostala sam jos uvijek vitka i pogled mi je jos uvijek zracio onom istom zaigranoscu kao nekad. on vise nije bio mladic, pretvorio se u muskarca, prsa i ruke su poprimile oblik stjenovitih svedskih obala. pozdrav Liame, rekla sam mu dozom autoriteta koji bi se od mene i ocekivao, on me ugledao i s pozdravom dosao mozda ipak preblizu, rukovanje je proslo i poljupcima u obraz iako to i nije bila praksa, a pogotovo ne iz vremena predavanja. uredu pomislila sam, odrastao je muskarac i ja sam zrela zena pa zasto ne dovraga, ipak je bio prisutan osjecaj nelagode zbog sumnje da ce nas netko poznat vidjeti. godilo mi je, necu lagati, raspricali smo se o svemu, o tome kako je nastavio suradjivati s istom onom americkom kompanijom za koju sam mu pisala preporuku u vrijeme studiranja. pogled mu je i dalje bio pun znatizelje, naocitost i dalje prstala iz njega, a te ruke i prsa su ipak svojom transformacijom puno toga promijenile, na tren slusajuci ga pitala sam se da li je to vise zaista on, isti Liam od nekada ili neka nova persona koja jednostavno privlaci moj interes, koncentracija mi je ostala u posljednjoj trgovini u kojoj sam bila prije susreta. razgovor smo zavrsili u sluzbenijem tonu, ali ovaj put ponovnim rukovanjem i nesto blizim tjelesnim kontaktom za vrijeme poljubaca u obraz. smijem li razmisljati, djelovati ili ostati pastirica. ne znam, ali znam da nista od navedenog nije zabranjeno.

tamo negdje sredinom 90-tih, taman kako su one nesretne ratne scene zavrsile, dosao je osjecaj da ce svijet vratiti neki stari kucni red na oglasnu plocu i da ce covjek u Hrvatskoj uspjeti, objesen na tankoj niti razuma, posloziti razbacane stvari u vlastitim mislima, javila si se ti. telefonski poziv uz najavu dolaska na dulje. znala si da cu te cekati, ali ne i da nije bio najsretniji trenutak za mene, pogotovo ne za onakvog posaranog svim nedacama koje sam prosao. inzistirala si da te docekam i da se druzimo, naravno da mi je to bio prioritet, ne mogu te pustiti samu da lutas jer znao sam da si kao srna plaha i puna znatizelje jer tamo gdje zivis nema takvih zivotopisnih slika niti tih posebnih ljudi ciji pogledi cak i kroz nedace traze osmijeh i pokazuju vlastitu dusu punu optimizma. ljudi su to bili i jos uvijek su neki, a mnogi su nestali iako ipak jos uvijek hodaju ulicama. ne znam gdje smo ti i ja danas.

i dok me umivas svojim pogledima pravim se vaznim bas onako kako to i pijetlovi cine uspravnom krijestom i prsima naprijed. znak da mi to jos nije dosadilo je onaj moj nespretni smjesak ispod brkova. sve zvijezde nocas vratiti ce dug mojoj spoznaji o tvom znacaju.

trcati, a ne stati i stajati bez zelje za trkom nije moguce otvorenih ociju, um je oduvijek dojenjce duse, a sklad osjecaja majka svemira, samo vaga ostaje ista sve ostalo prolazi u promjenama. samoca i uspjeh su princeze kukavice, a glad i ceznja sestre iskustva.

dok god pece u prsima tvoj odlazak znati cu da zivim, kada to prestane sresti cu te tamo negdje gdje smo nekad snivali, graditi vise necemo morati jer smo sve vec izgradili. samo da budem pored tebe onako kao nekad i da mi tvoji dodiri opet vrate mir umu. znaj da nikad nisi prestao biti, a postojanje je prestalo odavno i kada se budemo vracali u nazad po istoj ovoj liniji univerzuma znati cu da opet cemo sresti onaj nas prvi zalazak sunca.

1975. godina mjesto radnje Aleksandrija. glavne uloge svi slucajni prolaznici. sporedne uloge ona i on. iskrcaj u pristanistu bio je sve samo ne predvidljiv i dok je ona zadnjim zrakama sunca dozvoljavala joj obasjaju ramena, veo iz Marakesa je naglo preuzeo ulogu zastitnika bjeline njezine puti, on je odlucio kao i uvijek kad mu se zato pruzi prilika, a bas u krajnje nezgodnom trenutku obaviti je svojim cvrstim rukama oko struka sto je nekako nespretno docekano i u zaru trenutka otreslo suncane naocale s njezine glave dolje u masu slucajnih prolaznika koji su kao vojska neposlusnih iskricavih cvjetova skladno cinili savrsen nered u glavama onih koji u toj slici traze sklad i red. mogao se osjetiti tog suncanog dana miris vjetra sto njezno svaki dan skoro u isto vrijeme proljetnoj Aleksandriji umiva lice. zamor, buka, brzina, vruc dodir s tlom i sve zajedno je nekako dalo naslutiti da on mora popiti jos jednu tabletu za smirenje zbog svoje svakodnevne borbe s nedostatkom kontrole nad svojim umom koji uvijek tako zarko zeli ugoditi njoj. idealan trenutak za pokrenuti spoj mozdanih vijuga u jednosmjernu ulicu ljutnje. rekla mu je samo ove naocale ce danas nedostajati, a ti ces vjerojatno patiti vise nego moje nebeski plave oci. nasmijeseni nosac ih je vec cekao ocekivajuci znak odobrenja da im preuzme putne torbe koje su kao i uvijek bile u njezinu korist, a rastrcana djeca oko njih trazila su ono cemu niti najslobodniji um ne moze odoljeti, nekakav slatkis ili u krajnjem slucaju onaj najsitniji novac da bi se istoga docepali. zar cemo samo stajati ovdje pitao ju je, ona je odgovorila dozvoli mi jos jednom onaj svoj zagrljaj s ledja od malorpije i nemoj nista govoriti, ali necu to sada, napravi to ponovno kada se najmanje budem nadala. kako je on uvijek ostvario sve njezine zelje i bio besramno dosadan u ropstvu svoje zelje da je usreci morao se dobro fokusirati na trenutak njezine nepaznje dok slucajni prolaznici oko njih nenamjerno cine idealan medij za tocku smislenog dodira njezina tijela. zagrljaj sada jer vidio je priliku, na uho joj prosapta ovome se nisi nadala, rekla mu je da suti, ona zmiri i prepusta sve svoje njemu da budu jedno u idealnom neredu okoline. savrseno nesavrsenstvo, slika Aleksandrije nad njima, sami, vrte se svijetovi, a slucajni prolaznici se opet pretvaraju u cvjetove. prekid trenutka morali su zahvaliti nasmijesenom nosacu koji je u rukama drzao njezine naocale. raj joj je bio toliku blizu da je sada suncanim naocalama sakrila pogled zudnje.

hodajuci ulicom uhvatim misao nekog tamo prolaznika iz damaska kojeg jednom davno pitah za smjer neke ulice. sjecam se covjeka kao da je upravo prosao, sjecam ga se dobro bio je armenac bistrih ociju i znatizeljna pogleda, znam da je rekao da je na radu u siriji. znam i da mi je njegovo poznavanje grada bilo tada najvece cudo tehnike koja je bila na raspolaganju. dok mi je prepricavao svoj zivotni pocetak u siriji uz krace pauze za pomoc s navigiranjem po karti na kojoj su bile dvije svjeze fleke kave i onaj pozutjeli otisak pepela cigarete sto sam ga dan ranije obiljezio zahvaljujuci neuspjesnom zongliranju s nekolicinom predmeta istovremeno u rukama. sjetim se na kraju razgovora i savjeta kojega mi je dao za nastavak puta 'ne sudjeluj u stvarima zbog kojih ces se kasnije morati ispricavati'.

dok dusa nosi haljine covjekovih misli zudnja prolazi nezamijeceno u radnoj manduri.