balada botswana

Te subote ujutro, dok je grad još drijemao, ona se probudila prva.

Sunce je kroz tanke zavjese bacalo meke zrake po njihovom krevetu, osvjetljavajući njezinu kožu dok je navlačila laganu pamučnu spavaćicu.

Osjećala je neobičan nemir, onaj koji dolazi kad tijelo i duša požele nešto više od uobičajenog.

Odlučila je prepustiti se trenutku.

U kuhinji je pripremila kavu, ali umjesto uobičajenog doručka, izvadila je tanjur svježih smokava.

On se probudio na miris kave, protežući se uz tihi uzdah.

Kad ju je ugledao kako stoji kraj prozora, u spavaćici koja je jedva skrivala njezine obline, a sa smokvom u ruci, nešto se u njemu probudilo.

"Jutro," rekao je, glas hrapav i topao, dok su mu oči lutale po njoj.

Prišla mu je, smiješeći se, i pružila mu smokvu. "Probaj," šapnula je, a kad su se njihovi prsti dodirnuli, osjetila je kako se zrak između njih zgusnuo.

Njezin pogled, pun tihe želje, susreo se s njegovim, a on je lagano povukao njezinu ruku prema sebi.

Smokva je zaboravljena pala na stol dok su se njihove usne spojile, polako, kao da istražuju jedno drugo prvi put.

Njegove ruke klizile su njezinim leđima, prateći liniju spavaćice, dok je njezin dah postajao sve topliji uz njegov vrat.

Nije bilo žurbe – svaki dodir bio je poput tihe melodije, duboke i poznate, ali obnovljene u tom jutarnjem svjetlu.

Dok su se zrake jutarnjeg sunca probijale kroz zavjese, oni su ležali isprepleteni, umotani u toplinu plahte i tihog smijeha.

Njezini prsti lagano su prelazili preko njegovih ramena, dok je on, uz osmijeh, šapnuo: "Ako svako jutro bude ovako, večeri će nam biti pune isčekivanja."

Ona se privila uz njega, a njezin pogled obećavao je još trenutaka poput ovog.

"Onda ćemo morati nabrati više smokava," rekla je uz smiješak, dok su se njihove usne ponovno spojile, najavljujući dan pun novih, tihih strasti koje su tek čekale da se rasplamsaju.

Vidjeti i zaželjeti je slično kao pljusnuti prije osude.

Nisam došao tu kritizirati i rado ću prestati s onim što mi godi samo kako bi dokazao da znam i mogu šutjeti pa makar pod cijenu svoga vlastita ja.

Uf, kako samo tako loš karakter može i usudi se nešto reći kad Gospe i Gospari da li oni krivi ili pravi znaju sve bolje i to baš uvijek.

Večer nešto drugačija, više gradska, onako nekako za rulju.

Star pramen samo u čaši, a na glavi aureola.

Život je tren, krhki dah koji se lomi pod teretom vremena.

Surov je – krade snove, reže rane, guta mladost.

No u toj prolaznosti čovjek nalazi hrabrost da voli, da ustane, da živi.

(Autor nepoznat)

Link

Ona se probudila prva, s toplinom sinoćnjih dodira još na koži.

Navukla je lagani ogrtač, dok je kuhala kavu, miris je ispunio stan.

Uz osmijeh, razmišljala kako je jedna noć probudila ono što su mjeseci rutine zakopali.

On se protegnuo na kauču, pogled pun onog starog žara. "Jutro, ljubavi," promrmljao je, a oči su mu klizile po njezinim oblinama. "Ovo moramo ponoviti."

Pružila mu je kavu, sjela mu u krilo, a njezin šapat uz njegovo uho izazvao je trnce: "Samo ako obećaš da ćemo opet zaboraviti na večeru."

Smijeh na licima, ali prije nego što je kava stigla do usana, njegove ruke su završile ispod ogrtača.

Kava je ostala netaknuta, a jutro se pretvorilo u ples dodira i smijeha.

Grad je možda budio svoje ulice, ali njihov stan bio je svijet za sebe, gdje je ljubav, probuđena i zrela, dokazala da može gorjeti jače od bilo kakvog ljeta.

Te večeri, razgovor nije bio potreban.

Njihovi dodiri, isprva nesigurni, brzo su se pretvorili u poznati ples dvoje ljudi koji su se voljeli godinama.

Svijeće su bacale tople sjene po zidovima, a glazba je pratila njihove tihe uzdahe.

Njegove ruke klizile su po njezinoj haljini, otkrivajući kožu koju je obožavao, dok su se njezini prsti gubili u njegovoj kosi.

Bilo je to kao da su se vratili u dane kad su bili mlađi, kad su svaki trenutak zajedno istraživali s radošću.

Kasnije, dok su ležali isprepleteni na kauču, s vinom zaboravljenim na stolu, ona se nasmijala.

"Trebali bismo češće uzimati slobodne večeri," rekla je, a on ju je privukao bliže, ljubeći je u čelo.

"S tobom, svaka večer može biti slobodna," odgovorio je, a u njegovom glasu osjetila je onu staru iskru koja ju je oduvijek osvajala.

Te noći, dok je grad spavao, oni su se podsjetili da ljubav, čak i nakon godina, može biti živa i uzbudljiva, samo ako se usude probuditi je.

Njezina svilena haljina ostala je zgužvana na podu.

Baš tak' nekak' bedasto i kaj sad, ni prvi ni zadnji put.

Jednostavno takvih dana mora biti.

Gledam ih danas i mislim si baš im je lepo, nit' ih ko' kaj pita niti ih ko' stišće, delaju kol'ko im se dela.

Kad mi neko veli da je majstor moj je grijeh kaj nemrem zaboraviti kaj je majstor prije bio, danas je jedino sigurno da su si šegrti uzeli nezaslužene činove.

Trčiš za tim nekim uspjehom, misliš da je novac, uzme ti vrijeme, dio tebe i na kraju te promijeni.

OK, promjene su dobrodošle ako ide na bolju verziju tebe, ali ne znaš jer kad jednom nastupi brzo izgubiš orijentir jer više ne vidiš staru verziju sebe.

To nešto kao da te uvuče pa naglo promijeni smjer, više ne znaš iz koje ulice si skrenuo na taj autoput gdje sve juri.

Godine idu brzo, ti držiš volan, ali zalud kad ni jedan pomak njime u bilo koju stranu ne zakreče kotače. Kočnice ne postoje i sve se događa ispred tebe, možda nešto i promašiš, ali ionako ne stigneš okrenuti glavu jer ubrzanje je kao da si na nizbrdici. Kad si dijete to te veseli, ali kasnije kao da želiš malo sporije, ali ne može.

Svi oni oko tebe se izmijenjuju, dolaze i prolaze, jure i žure, sve nekako liči na isprepletenu mrežu autoputeva po kojima ko' sumanti u vozilima bez kontrole gledamo naprijed ne vidjevši da nam ptica na grani nešto govori.

Svakako hrabriš se tim svojim materijalnim dostignućima, iako u sebi na trenutke više razmišljaš o zdravlju. Lijepo je biti zdrav, živ i imati mir, ali činjenice nisu promijenjene.

Groziš se toga da tama i samoća mogu biti dio tog nekog puta, veseli te kad se uspiješ uvjeriti da je još uvijek sve pod kontrolom i to tvojom, iako na tren posumnjaš i u to jer sve je nekako više nalik stihiji.

Ti neki periodi kao da te tjeraju u potragu za nečim što nedostaje, ali nema sigurnosti da ćeš pronaći. Ni ne pitaš se više da li je blizu ili daleko jer jednostavno vidiš da moraš ići i nadati se. Da li ima ta neka linija koja označava cilj? Kako znati kad mišljenje često i promijeniš, jednostavno to je prirodno, nekad se grizeš zbog toga, nekad prihvatiš.

Velike krivudave ceste ostavljaš za sobom, tražiš miran i ravan put. Možda tamo gdje voziš nema više ubrzavanja i netko popravi kočnice pa da pritiskom na njih možeš stati i poslušati što ptica na grani ti ima za reći.

Hrvatski jezik postao je službenim jezikom u Dalmatinskom saboru.

Na naslovnici istih par redaka, baš kao i jučer i prekjučer i bla bla bla.

Požari haraju svijetom, a vatrogasci ih moraju gasiti.

Politika se jedno kratko vrijeme nije kurvala, a navodno je opet počela.

V Ameriki ništa novo, sve iste bedastoće.

Na nogometu kod škole opet stara ekipa samo kaj na poluvremenu ne žlepaju vodu ko' prije neg' su im sad dobre i pive.

Burek od sira ili od mesa, isti q... ali je jako važno jer inače ne znamo kako ćemo dalje dok se ta zavrzlama ne riješi.

Alka će se opet održati, ali ovoga puta ne u Sinju.

Hajduk i Dinamo na zasluženi odmor, a mi ostali udri po strategijama za iduću sezonu.

Susjedu muči kičma, a nema ju ko' izmasirati.

Tam negdje v Indiji je krava vmrla na cesti, čekali su mrtvozvornika prek 4 vure.

Kinezi i dalje šišaju miše, ali sad bez straha.

Francuzi u svom dvorištu ne sortiraju otpad, a na sva zvona brbljaju o zelenim energijama dok im nuklearke delaj čist fajn.

V Njemačke isto nekakve parade i pizde da ne velim materine, ne znam kaj se s njima dogodilo jer ništa nam ni ne govoriju.

Slovenci su zglasali da ako im se oće moreju se eutanizirati i za to buju morali extra platiti oni kaj nemaju dopunsko.

Austrijanci ko' Austrijanci, čekaju da snijeg padne.

Mađari su prešli na more pa nemaju vremema jebati oko međe.

Slavonci su v Irskoj.

Dalmatincima je fjaka.

Zagorci se plačeju jer nema dosta sladora.

Istrijani samo šutiju i delaju.

Švedska je u nekakvom balonu, a Šveđanke su i dalje lepe puce.

Na kraju ulice na plotu piše da je, ali vele da ipak nije - neki su išli pogledati.

Velika je gužva na Lučkom, a na plažama nema puno ljudi.

Albanci su se bacili u turizam, navodno je sve jeftino pa čak i za nas Hrvate.

Sindikati i njihovi predstavnici se boriju za prava radnika, ali ne u iduća 4 tjedna jer su na godišnjem.

Sabor ne dela, ali ne zato kaj neće delati nego kaj može ne delati.

Birtija se polako puni, još nosiju kave.

Sve je to tako nekak isti drek, ali je dobro znati da je danas ona nedjelja kakvu još vidjeli nismo.

Taman kad je sve gotovo onda tako nešto uleti ko' prst u oko i mislim si pa dobro jesam li samo ja dobio karte za tu predstavu u kojoj baksuzi misle da u rukama drže drugi dio uzice.

Vrijedi pokušati od početka, ali gdje je više ostao početak ne znam.

Okorjelost nije ništa drugo nego rezultat onog kad ostaviš komad mesa u pećnici 15 minuta dulje nego je trebalo.

Danas će biti okorjelo, sutra možda neće.

Zločestoća se ne stvara s ciljem ona se rodi iz dosade.

Samo smijeh ti može dati onaj tko te istinski cijeni.

Nikad nije naplaćena kaucija za boce s porukama.

Ništa ne može izbrisati činjenicu da vrijeme ne postoji, a ljudi prolaze.

Blago onima koji ne razumiju.

Uvijek sam bio protiv toga da to što se usko nosi zovu haljina. Haljina bi trebalo biti nešto što je široko, a za ovo usko još nisam smislio, ali moglo bi biti i "siluetina" ili tako nešto.