balada botswana

Žalim što sam sinoć otišao bez riječi, ali to je sada prošlo i vratiti ne mogu.

Nadam se da će danas prihvatiti ispriku jer nije bilo u redu od mene, možda kombinacija umora i pretjerana ponosa je pridonijela tome da se danas tako loše osjećam, a znam da je njoj to bilo i gore - samo ne znam jesam li spreman sada podnijeti da mi vrati ljutnjom jer to bi moglo samo otegnuti ionako glup razlog za svađu, ali ne zbog njega samoga već čina kojim sam zapravo jučer dao njoj za misliti da me to baš nikako ne dira.

Neka se samo naljuti i to onako žustro pa da pukne i prekine muk, ali ako i ona bude šutjela to neću moći podnijeti.

Zašto su ljudi jednostavnu u prelijepu dosadu u stanju pretvoriti u grmljavinsko nevrijeme? Moguće je da nam je to neki obrambeni mehanizam ili neki strah od nečega, ne znam, znam samo da je dosada prava pravcata životna ljepota i sve više cijenim predvidljivu monotonu rutinu.

Znam, starim, nekada bi to rekao samo uz prijetnju, ali sada govorim istinu u koju stvarno vjerujem. Ona je tako htjela nekada da se samo malo smirim i zastanem, a ja sam samo izmišljao, trčao, skakao, jurio i nikako nisam htio biti na tom jednom mjestu gdje bi bili samo mi. Ona je u šali znala reći da jednom kada budemo stari neću stići ni na vlastiti sprovod koliko kasnim zbog silnih obaveza koje si generiram samo kako ne bi bilo mira i niti slučajno koji vikend doma.

Došlo je na njezino, sada samo to i želim, da ne idemo nigdje i da budemo doma zajedno baš kao kad smo nekada zbog bolesti djeteta znali biti iako tada spletom okolonosti smo brinuli, a sada više ne moramo brinuti jer su odrasli i nisu bolesni.

Sinoć ona kao da je znala da se mora pojaviti, slike su mi tada bile nejasne i nisam znao što mi govori pa smo u toj razmirici samo završili šutnjom i tim mojim odlaskom.

Nadam se da će danas ponovno doći i šutnju mi oprostiti, a ja ću joj do jutra sve što jučer nisam u snovima ispričati.

Stalno si mislim da dobro navigiram i da dobro držim kormilo i da mi taj vjetar s leđa svom silom jarbolu želi oteti jedra dok mi pramac siječe velike valove.

Bojim se često ako bi bilo drugačije pa tražim nešto što mi mislima može vratiti vjeru da će sve biti onako kako ja želim.

Nestati ću jednom, znam baš kao i vjetar, doći će moru neka nova jedra, ali znam dok sam tu da neću pustiti kormilo.

Ne bi bilo prvi puta da sam trčala na autobus, a na kraju morala taksijem. Tako baš tog dana mi je jutro bilo kratko kao što mi zna nekad biti nakon buđenja usred noći zbog "tuluma" koji najčešće završe oko 3 ujutro u susjedinom stanu iznad i to širom otvorenih balkonskih vrata. Ne znam samo koga jarca je sinoć slavila, valjda je to bila "dobrodošlica" za novog dečka koji joj i nije neka premija, ali ok o ukusima se ne raspravlja. Mislim pa ipak si je mogla naći nekog lika s malo više kose i manjim balončićem pod pupkom, ali ok možda je dobar i takvi su danas na cijeni jer znaš kako kažu bolje mica maca u košari nego tigar na grani. Ne znam samo kaj joj nije štimalo s Lukom, bio je ak' ništa drugo pristojan i visok, a dobro da se mene pita možda bi i onaj nesretni Marin prije njega bio točka na i, ali to sam samo ja koja eto imam već dobrih 12.5 godina staža u biranju pa valjda još skupaljam iskustvo dok ne bude jedan dan bilo da je vrag odnio šalu i zgrabi kaj prvo stigneš i pravac oltar ili matičar tak svejedno jer sve ove moje koke su to već odradile prije 20 let. Nema veze, kaj je tu je idem si odmah nazvati taksi jer do jebenog Žitnjaka ne budem stigla za 45 minuta pa taman da ovaj s busom samo mene čeka na stanici, a vidiš možda bi si mogla zapikirati nekog zetovca na mojoj liniji onda bi bar bila ziher da bi nekad stigla na vrijeme.
Kaj sad prvo napraviti da li početi paničariti kaj si nisam ni glavu sinoć oprala jer kao budem ujutro ili da si popijem kavicu u miru kak' i spada pa da mogu ko' čovjek na wc. Danas je baš taj dan kad nam dolaze oni zgubidani iz poslovnice, ne znam samo kaj ih mi budemo naučili o poslovnim procesima u tih 3 sata zujanja po firmi, ali ok to je valjda još jedna od ludorija probiznis šlamperaja kojim se uspješno skriva činjenica da ni ove godine ništa od tim bildinga nego evo kao dođite lijepo k nama u Zagreb pa ćemo se mi svi skupa lijepo preseravati i onda svi skupa idemo na ručak da začinimo to preseravanje kak spada, a ja si ni kosu nisam oprala i uopće ne znam kak' se budem pojavila tamo pred tim ljudima i jedino kaj mi preostaje je zalizati ju u rep pa bar novi lak na brzaka i onaj crveni ruž za usne pa da se bar kakva takva imam kak' preseravati dok budemo tamo s vilicama vrebali po pladnju one vješalice kojih uvijek premalo naruče, a znaju da pol ekipe ne jede pljeske jer od njih podriguju ko' tuljani pa je kasnije u firmi ko' da se luk dinsta. Evo poruka od Sanje "bok, danas dolaze i Velimir i Hrvoje ;-) nadam se da si se picnula :))) pusa". Isss, bricnula sam se vraga možda najbolje da nazovem Krunu i da mu odmah velim da ću kasniti bar sat i pol dok se ne sredim jer ovak fakat ne mogu ni do kontejnera smeće odnijeti. "Bok Kruno, čuj nekaj je iskrsnulo i danas malo kasnim, doći ću prije nego ljudi dođu, vidi ako kaj još treba donijeti za kuhinju i daj molim te javi maloj Marini jer ona ide s autom pa nek' usput pokupi, thnx, pusa cmok".

Svaka dioptrija od čovjeka može napraviti bedaka!

Sviraju na radiju opet onu stvar koja mi ide na živce, znaju oni to 100% jer im to tako dobro ide.

Učiniti ništa, a zapravo napraviti sve je nekako postalo jednostavnije u odnosu na onu da nekad tišinom možemo reći sve.

Možda toliki nagli udari sveg silnog negativnog konteksta nepravedno siluju tekst iza kojeg se pokušava sakriti nešto ozbiljnije od jednostavnog oprašivanja maslačka.

Moram si nekako posložiti prioritete i shvatiti da nam raspoloženjem već odavno diktira proljeće, ali kako da to učinim kada su mi misli još uvijek na zadnje pročitanom odlomku u kojem nisu napisali ono što sam očekivao pa sada čitam isponova ne bi li ipak uvidio ono što nedostaje.

Jutarnja rutina i miris svježeg kruha na stolu imaju moj fokus iako znam da misao ne bi smjela letjeti samo za poznatim pa ispada kao da je natjeram tek kasno navečer da protegne noge iza obzora.

Ona dosadna stara susjedova đukeletina kao da zna kada ujutro krećem pa me čeka na istom mjestu kao da pozdravlja i zavidi na slobodi koju imam pa mi je samo kao podsjetnik da pred koracima koje činim nema obavezna smjera kretanja iako to često ne vidim.

Toliko snažnija, pametnija, umjerenija i bolja da ni jedna moja nova priprema za test neće udariti temelje dvorcu višem od tvog.

Kako mi je to često teško priznati si pa se ponekad uvjerim da sve moje nove freske mogu zasjeniti tvoju veličinu.

Zauvijek malen stojim pored tebe i to ne tvojim izborom ni mojom namjerom već jednostavno činjenicom da se ti nećeš promijeniti i smanjiti, a sav moj trud uložen da te nekako zasjenim neće biti ni zrno graška u usporedbi s veličinom onoga što značiš meni.

Možda samo zahvala može učiniti me većim kako bi se približio visinama tvoga pogleda.

Naš do jučer najnoviji model i dostignuće kojim se dičimo nije ništa više od lošeg primjera onima koji tek dolaze nakon nas.

Možda smo davno shvatili da smisao svega i nije nešto više od toga da oni zaista i dođu.

Nemilosrdne su borbe sa samim sobom da prihvatim činjenicu da glavnu riječ često imaju budale.

Čitajući tako unazad neke zanimljive podnaslove knjiga, koje jednostavno nisu dovoljno stare da ih bacim, uvijek naletim na nešto zanimljivo i rekao bi nadahnjujuće.

Sve što dolazi se prilagođava i optimizira potrebi nekog novog vremena bez empatije.

Zabrinutost mi je više dosadila. Šteta što neću vidjeti što ćemo im od svega toga ostaviti i nadam se samo da neće morati zavidjeti nama.

Renata je znala da će tog jutra njegov pogled biti drugačijeg sjaja, a to ju je nekako i rajcalo baš zbog činjenice jer je napokon skužila da svu svoju energiju, kako bi zadobila njegovu pažnju, treba zapravo usmjeriti na njega, a ne na sve ono ostalo za što je mislila da je njemu važno i da bi se poticajući razgovore o tim nazovimo ih okolnim temama mogla približiti njemu.

On je bio jednostavan lik i nije baš kužio te igrice riječima baš kao ni većina muškaraca. Volio je uvijek znati na čemu je i tako se ponašao prema drugima, a zapravo jedina razlika od tipičnog je bila ta što je bio prokleto sramežljiv kada je trebalo doći do konkretnog i iako je bio i uvjeren da svi njegovi hrabri naleti koketiranja nisu nikada shvaćeni ozbiljno već više kao šala koja bi drugu stranu treba zadržati u kontekstu zanimiljivog razgovora i s dovoljnom dozom humora kako bi sve skupa ostalo u notama zabave bez otvaranja boce vina.

Tog jutra spremio se i pripremao brzi doručak prije odlaska u teretanu, ne previše razmišljajući o onome što je sinoć u ulazu u zgradu dobacio Renati. Ta rečenica mogla je možda proći i neopaženo da je nakon nje nastavio pričati, ali s obzirom da nakon nje nije nastavio razgovor jer je bio u žurbi ostalo je to kao jedini sadržaj tog susreta.

Naime, Renata je sinoć bila nakratko otvorila vrata svoga stana u nekoj polu poderanoj košulji koja je zapravo bila više kao kućni ogrtač ne bi li samo tek toliko sakrio sve tjelesne linije i obline od znatiželjnih pogleda pa je u toj nekoj brzini htjela samo provjeriti da li se to njen mačak Franko vratio doma i možda se nalazi s vanjske strane ulaznih vrata u njen stan. U tom trenutku otvaranja vrata taman se pred njom našao on, onako u nekom brzinskom hodu i totalno u nekom svom filmu je usput pozdravlja te na pitanje gdje žuri odgovara da već dobrano kasni na dogovor s Matijom i Romanom, ona se na to nasmijala i samo rekla da je neka žena u pitanju bi još i shvatila, a on je samo rekao da su oni i gori od neke ženske po tom pitanju i u završnici dobacio ono što je zapravo bilo neki njegov pokušaj humorističnog pozdrava, a ne prava namjera dubljega značenja što je Renatu više ostavilo zamišljenom nakon ulaska u svoj stan i kada su se vrata stana zatvorila jer teško je izbaciti tu rečenicu iz glave 'Renata imaš super košulju baš si sexy u njoj!'.

LJEKARNICE SU IM POSTALE VEŠ MAŠINE, A MEDIKAMENTI DETERDŽENTI!

STOJI ZNAČAJAN NEUSPJEH

I slovo može biti previše, a tek rečenica!
Ne znači da onaj tko drži mikrofon u ruci treba pjevati.

Najviše naučiš o čovjeku kada mu uskratiš ono što je očekivao od tebe!

Zli jezici uvijek proizvedu ono što nema visoku cijenu pa se lako i podvali, a oni mudriji šute jer mudrost je skupa!

Ono što ne možemo uhvatiti možda moramo namamiti?

čovjek od sebe želi stvoriti kiborga da bi vladao robotima samo zato jer se uvjerio da mu je glavna zadaća biti koordinator za nastavak života

možda će se klimatske prilike drastično promijeniti u budućnosti pa će za nastavak života na zemlji buduće generacije morati biti kiborzi od rođenja