Sapiens numquam satiatur!

Link za lijene i/ili nepismene:

Kažeš da ti inbox odzvanja k’o prazan stan…sve redom :
- Kak si? ,
- Di si?
- Šta se radi?
i kraljevska: - E, šta ima?” ... jezični minimalizam.
Ja ulijećem k’o turski "sapuničar" u završnoj sceni,
previše dramatičan za ostat' u sjeni.

Malo sam stariji… al’ riječi su mi mlade,
i slažem rečenice k’o Đole balade.

Spotičeš se namjerno da mi padneš u ruke.
Reci mi. Jel' ovo samo chat...ili nešto više?

Taman sam vruć,tamo gdje si hladna,
Taman je mjera da priča bude skladna.

Iz šale u misao, iz misli u akciju,
nasmij se ako hvataš istu vibraciju.

Predložim e-mail…ti kažeš “ne danas”.
Znam da to znači: bilo bi previše za nas.

Jer mail je prostor gdje ljudi se ogole,
a mi se skrivamo za fore i fazone.

Naviknuh se da si tu…između kave i sna.
Čudno…kako netko virtualan postane potreba.

Vraćam na sprdnju… čim postane stvarno.
Jer ako priznam da si me zavela
igra prestaje, slijede nova pravila.

Neću te zvati, samo ću te željeti.
Kad i ti to osjetiš…već ćemo se voljeti.

Mi ne flertamo. Mi analiziramo.
Ti me ispravljaš..
baš gdje to treba.

Taman sam lud, koliko si hladna.
Taman je mjera da priča bude skladna.

Iz šale u misao, iz misli u akciju,
namjesti mozak na istu frekvenciju.

Neću te zvati…Nemoj me zvati…
Što nam se događa ne moramo znati...

- Sjećaš li se kad smo plesali odjeveni u crveno na dočeku 2000-te? Singapur?
Ona ga je gledala nekoliko sekundi, kao da procjenjuje govori li istinu — ili samo pokušava pronaći put do nje kroz neku izmišljenu prošlost.

- Ne sjećam se toga kako ti misliš.- Zastala je, pa lagano uzdahnula.
- Sjećam se da sam bježala. Ne od tebe… nego od osjećaja da sam negdje pogriješila. Da sam došla na krivo mjesto, u krivo vrijeme, s krivim ljudima...

Pogled joj je na trenutak odlutao prema prozoru, kao da će tamo sve to vidjeti.
- Kolodvor… pločice, svjetla, sve je bilo previše jasno. Kao u snu iz kojeg se ne možeš probuditi. Kupovala sam kartu bez da sam znala kamo idem...
- A ja?
Blago se nasmijala, ovaj put iskreno, ali s dozom nevjerice. - Ti si bio… pogreška koja se stalno ponavlja.
Tišina između njih nije bila neugodna. Bila je puna neizgovorenih slika.
- Svaki put kad bih pomislila da sam pobjegla… pojavio bi se opet. Drugi grad, drugo vrijeme… ali isti osjećaj.
- Kakav osjećaj?
Pogledala ga je ravno u oči.- Kao da sam te već sanjala.
To ga je zateklo.
- I svaki put u tom snu nešto krene krivo. Nešto se prekine u zadnjem trenutku… kao da nas nešto ne pušta da završimo tu priču.
Lagano se nagnula bliže. - Možda nije stvar u tome da smo se stvarno upoznali. Možda je stvar u tome da se stalno pokušavamo sresti — negdje između sna i stvarnosti.
On je nije prekidao.
- I svaki put kad se probudim… ostane isti osjećaj.
- Koji?
Zadržala je pogled na njemu još trenutak duže nego prije.
- Da sam ovaj put možda trebala ostati.
Tišina.
I opet onaj isti trenutak — kao da će se nešto dogoditi.
Kao da će ovaj put priča otići dalje...
Ali negdje duboko, oboje su znali - da se možda opet samo sanjaju.

Ti si žena koja je naučila važnu lekciju na teži način i ne gubiš se lako, ali kad jednom nekoga izgubiš u sebi, to je konačno. Kod tebe nema polovičnih priča. Ili si unutra, ili si van. Nema čas amo, čas tamo. Postoji pravo vrijeme za sve, ali sve ne može bilo kad! I baš zato danas hodaš svijetom s tom nekom lakoćom na površini… ali s vrlo preciznim radarom ispod toga.

Voliš reći da ideš “kako bude”, ali istina je da ti vrlo dobro znaš kako nećeš. I to te spašava.

Ljudi te često dožive kao opuštenu, duhovitu, čak pomalo “neuhvatljivu” — i to nije maska, ali nije ni cijela priča. To je tvoj način da pustiš svijet blizu, ali ne preblizu. Naučila si da nije svatko vrijedan tvoje pune verzije.

Snaga ti je u tome što si sama sebi dovoljna. Ne treba ti netko da te nosi kroz život. Ti već voziš svoj bicikl, svojim tempom, svojim putem. I to nije mala stvar. Ali… istovremeno, postoji jedan tihi dio tebe koji još uvijek želi da se netko pojavi tko neće smetati toj tvojoj slobodi — nego je razumjeti.

Ne tražiš savršenstvo (štogod to bilo) . Ti tražiš mir. Onaj osjećaj kad pored nekoga ne moraš biti ni jača, ni pametnija, ni opreznija nego što već jesi.

I tu dolazimo do tvoje slabosti — ne one koju bi priznala kroz šalu, nego stvarne. Ti brzo prepoznaš tko nije za tebe, ali ponekad presporo povjeruješ da netko jest. Jer i dalje postoji taj mali, tvrdoglavi dio u tebi koji želi vjerovati da ljudi mogu biti bolji nego što jesu.

Ipak, više nisi naivna. Samo si odlučila da ne postaneš hladna.

U životu te čeka još susreta, ali ne puno onih koji će te stvarno dotaknuti. Jer si postala selektivna, i to s razlogom. Bit će pokušaja, površnih priča, možda i ljudi koji će pokušati proći tvoj humor kao prečac do tebe — ali neće uspjeti.

Onaj koji hoće… neće te pokušati “uhvatiti”. On će jednostavno biti dovoljno miran da ti sama odlučiš stati.

I kad se to dogodi, neće biti dramatično. Neće biti film. Bit će jednostavno. Gotovo tiho.

A ti ćeš znati.

Jer koliko god se pravila da ideš bez očekivanja… istina je da jako dobro znaš kako izgleda kad je nešto stvarno.

I ovaj put, nećeš to ignorirati.

(zapisi iz tuđih cipela)

Tu sam, stojim mirno, na leđima mi plan za dan.
Ne čekam spas, niti čudo, sama krojim let
Jedan vitez me učio: - Šuti, sokoli znaju put!
Srce tvrdo, ruke grube i pogled vazda krut.

Ne tražim bajke zlaćane, ni sunce što zasljepljuje.
Jer hladno zna bit i ljeti kad te netko - ne čuje.

Sokoli ne sele u kaveze, pa makar zlatni bili.
Nedam nebo za obale gdje bi me krotili.
Sokoli ne sele u kaveze, gdje sunce sja cijeli dan.
Radije vjetar u Lici nego tuđi balkon - prekrasan..

Visok, drag i uvjerljiv, priče bez kraja i konca.
Bivše žene, tuđe krivnje, a mene ne pita niti — “kako si?”
Imperativi, "preseli se, sve će biti lakše tad.
Ja Tarzan, ti šuti i šetaj, budi lijepa, znaš da volim sklad"

Ali osjetim kad odnos traži da nestanem ja.
Kada - “mi” - zapravo znači da tvoja je posljednja.
Možeš pričat satima, a da me ne vidiš ti.
Iako je sunce u zenitu, do kosti - ti leden si.

Intuicija tu vrisne glasno: Nedaj krila za odsjaj !

Sokoli ne sele u kaveze, ne, ne sele nikad, znaj!
Ne dajem let, niti krila to bio bi moj kraj.
Sokoli ne sele u kaveze, slobodno nebo njima je dom.
Radije vjetar u Lici — nego topli balkon - s pogledom.

Draška me ...
... po jajcima, miseći da neću na njoj primjetiti u žurbi naopako odjevene gaćice. Predugo smo zajedno da bi tako olako mogla pomisliti nešto toliko glupo. A zna da primjetim svaku njenu novu trepavicu i uvijek joj je to smiješno i ruga mi se da ih opsesivno kompulzivno prebrajam. Iako se nasmijem tome kao lucidnoj šali, ipak mi nije jasno otkud to zna jer brojim ih sključivo dok spava ... sporovalno.

10.03.2008

(zapisi iz tuđih cipela)

Ja sam Sha la Ma la,
pedeset i četiri blond,
sivima gledam svijet ....

Cijenim iskrenost i inteligenciju,
nekoga tko neće biti sidro,
već napeto jedro.

Ne trpim laži, ni dvostruka mjerila
ili konotacije na razini nacije,
I ljude bez emocionalne inteligencije
i integracije.

Sexy mi je Mozak....
kad ga je u izobilju

Ako znaš što znači biti slab na nekoga,
ako voliš eksperimentirati,
možda ćeš se razumjeti i u ovo moje - jedro.

Audio: Link

Zaustavljaš usne
da kožu ne dotaknu.
Dah postaje dodirom
dok ruke su neodlučne.

Svilenkasta toplina,
i fizika blizine,
gdje malo donosi puno,
gdje - kratko, traje koliko i zauvijek.

Ponirem u ustupljeni prostor.
Odgovaraš bez riječi.
Tišine pristaju.

Diraj me!
Uguši dah u poljupcu!
Zaljubi me!
U sebe!

"Ustajem tek da okrenem ploču."

Audio F: Link
Audio M: Link

Audio: Link

"Večeras nastupaju
Ružni, stari lisci
Očajne pjevačice
I loši tekstopisci

Večeras nastupaju
Gadni udvarači
Pjesnici bez dara
I rezervni igrači

Večeras nastupaju
Glumci bez pokrića
Prerušene kurve
I zbor skorojevića

Večeras nastupaju
Cirkusanti niže klase
Nespretni plesači
I ljubimci šire mase

Večeras nastupaju
Grozni govornici
Lajavi modeli
I lažni pobjednici

Večeras nastupaju
Ološ, šljam i drolje
Kome je u interesu
Da narod zna za bolje?"

(zapisi iz tuđih cipela)

Diskretno promatram par, za susjednim stolom. Sluša ga je s blagim osmijehom, više znatiželjna nego impresionirana. Nije joj bilo stalo da govori o sebi; puno joj je draže bilo slušati, postavljati pitanja, kopati ispod površine. Bila je od onih koje čeprkaju, istražuju, pokušavaju shvatiti kako ljudi funkcioniraju i zašto govore upravo to što govore.

Nasuprot nje - on koji baš voli pričati o sebi. Čak je i predložio da razgovor krene u tom smjeru. Nju je to zabavilo, ali i malo udaljilo. Nije se protivila, samo je pažljivo slušala, bilježeći u sebi sitne kontradikcije, male iluzije koje je nesvjesno gradio. Iluzije joj nisu bile drage. Doživljavala ih je kao obmane. Maštu je, s druge strane, poštovala – za nju je bila temelj kreativnosti. Razlika joj je bila važna, gotovo etička, i stalno se vraćala toj granici. Umjetnička iluzija joj je bila prihvatljiva jer pretpostavlja svijest o sebi; sve ostalo ju je više podsjećalo na mjesta gdje se iluzije klasificiraju i liječe, pretrpana i umorna. Primijetila je da voli slagati stvari tako da izgledaju zanimljivo, ali ne nužno duboko. Kao da je sve uredno posloženo, ali bez stvarne maštovitosti. I to ju je istovremeno zabavljalo i pomalo odbijalo. Nije se slagala s tvrdnjom da su najbolje stvari besplatne, ali joj se nije dalo raspravljati. Odapela je samo letimičan osmijehi i nastavila.

Razgovor im je često zapinjao za ograničenja — nedostatak prostora, nemogućnost da se sve kaže, frustraciju nekoga tko voli pričati, a mora sažimati. Njoj je to, unatoč svemu, postajalo simpatično. Tjeralo je na preciznost. Na kraju mu je ostavila kontakt na koji da se javi ako poželi govoriti šire, ozbiljnije, bez stega. Poželjela mu je ugodan dan, jer je navodno imala posla. U sebi kao da je nastavila preslagivati isto pitanje koje ju je cijelo vrijeme pratilo: kako iluzija funkcionira, što nosi i što ostavlja iza sebe — i gdje u svemu tome uopće počinje ili prestaje etika. Mislim, ovdje.

"Zbog Anice i bokala vina
zapalit ću Krajinu do Knina
zapalit ću dva tri srpska štaba
da baš ne bih dolazio džaba.“

čujem te na radiju,

- gle, ja sam tu, u Kninu, ne čekam te, nema vina..."

by IRMA

Audio: Link

na tvome ramenu ,
zaklonjen
od dodira,
Dahom te palim
jer...
još jednom bih...
još jednom iznova ...

Audio: Link

Što smo zreliji,
(oni pametniji)
više koriste mozak
nego ostale dijelove..
Opravdano?

U sjeni zastava koje šušte k'o lanci,
priče bez lica kruže starim putevima.
Govore ti tko si, prije nego prohodaš,
da te lakše pošalju u svoje rovove..

Ne ideš naprijed gledajući unatrag,
niti je sloboda ako druge stežeš.
Snaga je u onome što izgradiš sam,
nije to mit koji viče umjesto tebe.

Jer zemlja je veća od jedne riječi,
i dom je veći od jedne rane.
Ne bojim se buke niti galame,
bojim se šutnje - u kojoj prestajemo biti ljudi.

Skupljaju vas u gomile, kao kamenje za bacanje,
uvjeravaju da ste ratnici ako vičete glasno ,
A hrabrost nije buka ! Hrabrost je ruka koja gradi,
i čisto lice koje potpisuje svoju odluku.

Niti ideš naprijed gledajući unatrag,
niti je sloboda ako druge stežeš.
Tvoja je snaga u onome što izgradiš sam,
nije u mitu koji nudiš umjesto sebe.

Jer zemlja je veća i od tri riječi,
a dom je veći od jedne rane.
Ne bojim se buke niti galame,
bojim se šutnje - u kojoj prestajemo biti ljudi.

Kad sve laži popucaju s rubova
i kad ostane samo ono što jest,
hoćeš li tada slijediti glas
koji će od tebe - prati ruke, Hoćeš li?

Jer budućnost je veća od svakog povika,
a istina tiša i jača od svake prijetnje.
Ne bojim se buke niti galame.
Bojim se šutnje kad je vrijeme - da budemo ljudi.

Audio: Link

Mirišem na pelin. Dajem na gorčinu. Čujem se.
Čujem se na pelin i uz riječi slatke mazim te.
I gorak i nježan.

S riječima tuge snovi plešu skupa.
Jutro rosom umiveno magla skriva.
Imaš priču, divlju tajnu, drhtiš mi u zagrljaju.

Riječi šušte nošene zadahom pelina.
Bol iz njih kao gorčina lijeka
Čisti ustajalost koja uništi sve što dotakne.

Gorki zrak zaziva znatiželju: Izađi, dođi, udahni me!
Gorki zrak zaziva strast: Udahni, makar bilo posljednje!

Očima sjajim poput zvijezda noćnog neba.
Gorčina gori, izgara uz svjetlost,
Igraju se riječi.

Mirišeš na mene, kao tajna,
kao dubina koja ti dušu potapa poput broda u oceanu.
Vali jesu život, al' od njih se i umire.

Mirišeš na pelin, okus posljednjeg poljupca.
gorkoslatki trag, kao stopa iz jure.

Linköping, 2025.

Audio: Link

(zapisi iz tuđih cipela)

Pokraj Broda
ispod velikog neba,
žena neka,
ćera, - ne hoda.

Sarkastično osmjehnuta.
Niti čeka, nit si prići daje
Kroz sunčane s placa,
revoltirane oči sjaje.

Točionicu vodi kad mora,
Tamo moli okret novog lista,
a riječima slika bolje od kista
kad priđe s dvokolice .

U mislima popločava,
kao u romanu, ranu.
Plava trava liječi tugu
dok banjo se trza ,
u krugu, na Mrtvom jugu.

U njenom vrtu tišina caruje,
Šute pjevalice, miruju zujalice.
Nema cvjetova po rubu svjetova,
Vrtlar ga... sunce mu jebem!!!
zanemaruje.

U zemlji vertiga
ona ima literaturu.
Ne treba selfie,
ni fensi vina u kadru,
Samo da bude pametna,
ova druga strana ekrana.

Ne traži ruke,
niti zaklon romantike,
Traži riječ koja zvoni – i u logici i u ironiji.
Ako si pametan,
mozak je najsexy, mišić,
znaš? :).

Ne laži, ne maži – inzistira,
budi ideja
u brišućem letu,
sluga prometeja.

Ona slobodno leti
svemirom vlastitih snova, samo
Iza svakog njenog zareza
polazi staza nova...
da bi te povela tamo.

Audio: Link