Vježba

Pokušavam staviti neki tekst o ovome u naslovu i stalno mi veli forbidden 403. Malo sam frustriran... Može li se nekako zaobići taj 403?

Tužne? Tajne? Ne znam.
Ozbiljno — nemam pojma.
Puno puta se pitam kaj je to uopće ljubav. Kad sam bio mlađi, mislio sam da znam. Pa, za boga miloga, pročitao sam hrpe knjiga o onim pravim, vječnim, jedinstvenim ljubavima…
Ali mene su nekako mimoilazile. One “prave, jedine, jedinstvene”. Zaljubljivanja, odljubljivanja… i tako prođu mlade godine. Rezultat: “prava, jedina, jedinstvena” — nula bodova.
Onda dođu godine kad se čovjek poželi skućiti. Nekakva iskustva već imaš, ali te “prave, jedine, jedinstvene” su negdje na standbyju. Pa si misliš — ajmo malo rastegnuti kriterije.
Gledaš… nema.
Rastegneš još malo… opet nema.
OK, nemrem baš toliko rastezati.
I tako, u ozbiljnim godinama (kad je “prava, jedina, jedinstvena” već odavno otpisana), veli meni frendica: “Imam ja ženu za tebe.”
OK.
I fakat, nije bila “prava, jedina, jedinstvena”, ali smo kliknuli. I bilo nam je dobro. Prvih pet godina — ni jedne svađe. Svaki problem (koji ne bismo ni imali da nismo bili zajedno) riješili bismo lako.
Sve dok ja jednom nisam nešto zajebo (ne sjećam se kaj je bilo). Dva dana — ni slike ni tona. Ispričao sam se, i onda je sljedećih deset godina bilo… jako, jako… bajkovito.
Onda sam ja opet zajebo.
Znam točno kad i gdje: Jelačić plac, ispred Manduševca. Išli smo na bankomat. Prekinuo sam je usred rečenice nekom glupom primjedbom koja nije imala veze s onim kaj mi je pričala. A to nije bilo prvi put.
Zašutjela je. I tjedan dana nismo bili ni na “vi”, nego na “oni”.
Bilo mi je krivo kak cucku. Nakon toga, kad smo se napokon “pomirili”, više mi nije palo na pamet ne slušati kaj mi veli.
Nekoliko godina bajkovitog života… i onda je umrla.
Neko vrijeme sam i ja htio za njom. Ali me moja obiteljska liječnica malo prodrmala pa sam odlučio još malo pričekati.
Onda sam otkrio Iskricu.
Mjesec dana, stotinjak poruka — i shvatim da tu nemam kaj tražiti. Ali onda sam našao blog.
Bilo je i par kavica, ništa ozbiljno…
OK, bio je i Zagreb Classic i par pivica… i tako.
I možda sam shvatio — prava ljubav nije uvijek ona “prava, jedina, jedinstvena” iz knjiga.
Nekad je to samo netko s kim ti je dobro, s kim se smiješ, šutiš, svađaš, miriš… i koga, kad ode, nosiš u sebi zauvijek.

Kao nastavak nedavnog zapisa, ideja je bila da danas za svoj lundinner napravim nešto posno, a dalmatinska čičvarda, sirotinjsko jelo u svom najjednostavnijem obliku upravo je to: slanutak, krumpir, sol, papar, par listova lovora, žlica-dvije ulja… i to je to.
No međutim! Letimičnim pregledom frižidera uočim mrkvu koja je, a ono… nekako fleksibilna – mekana, rekli bi – dakle, trebalo bi to potrošiti. Pa se onda odnekud pojavi deset, petnaest deka pancete… i na najgornjoj polici, jedva vidljiva kranjska (ona s reguliranom cijenom), blago sumnjivog izgleda… i kaj sad? A potrošit’, da se ne baci.
I tako je čičvarda ispala sve, samo ne posna. Nije da se bunim. Bilo je dobro.

Već neko vrijeme drugačije jedem – izbacio sam ručak i večeru, spojio ih u jedno i zovem to lundinner (nešto kao brunch, samo kasnije :))
Pa evo zadnjih dana:

dinstane mahune s poširanim jajima (mahune, češnjak, paprika, poširana jaja, sol, papar, vlasac…)


riža s lećom (riža, leća, luk, crvena paprika, češnjak, dimljena mljevena paprika, kajenski papar, klinčići, kumin, sok limuna, peršin …)


krumpir salata (krumpir, luk, kapari, masline, kiseli krastavci, jaja, maslinovo ulje, jabučni ocat, sol, papar)


oslić na brudet s palentom


zapečena cvjetača (karfiol, sol, papar, mljevena dimljena paprika, češnjak granule, luk granule, kumin, maslinovo ulje, aceto balsamico, paradajz, mozzareella…)


Zapečeni batačići (krilni bataci, krumpiri, crne masline, cherry rajčice, maslinovo ulje, sol, papar, mljevena dimljena paprika, kumin, origano, timijan, češnjak u prahu, balsamico, bijelo vino)

Patofiza... mislim... 3.godina... mislim...

Ne znam kaj mi je danas došlo da se na Dolac popenjem po Bakačevoj, ali sam to napravil, i kad sam već napravil tu bedastoću (uzbrdo je, a to mi baš i nije nešto, ak baš ne moram), usput sam se naluknul na Katedralu.

I pokušal si zamisliti kak je nekad izgledala Bakačeva i Kaptolski trg. I nije mi baš išlo… Znam da su zrušili nekoliko kuća kad se gradila Gradska štedionica (danas Zagrebačka banka), pa se tu probila današnja Cesarčeva (spoj Vlaške i Jelačić-placa) i taj je dio otprilike isti i danas…

No za zapadni dio nemam pojma jer su porušili cijelo naselje Dolac i tam napravili plac na koji danas idem.
Mislim da ću jednom i o gradnji toga placa nekaj reći, jerbo mi se čini da je pokojni (puj, puj, puj) Bandić puno naučil od ondašnjih gradonačelnika Heinzela i Srkulja.

E da, Katedrala – i o toj bi se temi našlo dosta za reći – no za sada samo da velim da je nekada, do onog potresa u 19. stoljeću, bila opasana zidinama (mislim, i sada je...), a sa zapadne strane obrambeni je zid imao tri kule: Severnik, Bakačevu i Nebojan…
Kad se nakon potresa obnavljala Katedrala, fest su se posvadili – pardon, polemizirali – Kršnjavi, Bolle s jedne strane, kao zagovaratelji rušenja, i Brunšmid, Laszowski, Lunaček i hrpa povjesničara umjetnosti s druge strane, protivnici rušenja.
Onda je ban Khuen Hedervary prelomio i donio odluku da se “utvrde oko prvostolne crkve, tj. napose Bakačev toranj i s njime u savezu stojeći zidovi, bezuvjetno uzčuvati imadu.” Ili tak nekak…
Par godina kasnije ban Teodor Pejačević odobrava rušenje jer ga je Kršnjavi uvjeravao da su te zidine i kula u takvom staju da se budu same zrušile. One druge dvije kule stoje i danas.

I da još velim da sam si danas napravil rižu s lećom.



Leća 150 g
Riža 75 g
Pola paprike, 1 Luk, 2 češnja češnjaka,
Žlica soka od limuna, žlica svježeg peršina,
Maslinovo ulje, sol, papar, klinčići, peperoncin, kumin, paprika.
Meso – ništ.
Frankovka – ništ.
Zeleni čaj. Mrzli…

Iz dosta neobičnog razloga (10% popusta za penzionere u Konzumu) bauljao sam danas gradom i čudio se čudom kakva je grozna gužva u Donjem gradu. I čudio se čudom zakaj aktualna vlast nekaj ne riješi po tom pitanju. I onda skužim da su glavne prometnice u smjeru istok-zapad, a ono baš široke, tri trake plus jedna za parkiralište, plus jedna za bicikline i ostalo nešto i za pješake (dovoljno dok se ne nakelji mlada mama s kolicima ili peMzionerka, isto s kolicima)… Pa se malo prisjetim vremena kada su te ulice projektirane. Od Draškovićeve do Kršnjavoga; Boškovićeva, Hebrangova, Klaićeva; Masarykova Prilaz… I malo pomalo prisjetim se regulatorne osnove (rekli bi danas: urbanističkog plana) po kojemu se te ulice trebale povezivati (predviđene) vojarne: pješačke na početku Savske, topničke i konjaničke istočno od Draškovićeve sa Zapadnim (tada južnim) kolodvorom i (vjerojatno) zato su bile predviđene tako široke. Kasnije se odustalo od tih lokacija i vojarne su premještene (ako se dobro sjećam) uglavnom na Črnomerec.

Ali! Lenuci je, negdje početkom tisućudevetstotih predložio reviziju druge regulatorne osnove kojom bi se izmjestili i glavni kolodvor i pruge skroz južno od Save, povezala se samoborska pruga, uredila velika industrijska zona s lukom na istoku grada. Nažalost to nije prošlo, što zbog politike, što zbog troškova.

I danas imamo to što imamo i gombamo se (hi sara) s gužvama u prometu. Što mene nimalo ne smeta jer sam danas otkrio da mi penzionerski mukte pokaz vrijedi do 31.12. 2037. Dvije tisuće trideset i sedme. (bog zna do kada ja vrijedim?)

Hm, lešo tikvice s krumpirom i kotleti… Dakle, skuhaju se krumpiri, dodaju tikvice i češnjak… kotleti se posole, popapre i speku na gril ili gus tavi. Danas ništa vino. Do petka.

I pekli su svatovskog vola. I spekli su ga dobro, za razliku od prošle godine kad im je opal u žar pa su nekaj iskemijali i bil je tvrd i bezukusan…



I bilo je vruće. I pilo se pivo, otkriće mi je bilo Kalničko pivo. I bilo je dobro. Pio se i Heineken. Iz čaše s crvenom petokrakom. Pilo se i Križevačko Craft. I bilo je dobro.



A i starozagepčanci su isto znali peći vola (na ražnju)

Starozagrebački vol na ražnju

Za vola od 200 – 250 kg potrebno je:
10 kg soli, 15 kg domaće slanine (nabode se trakama slanine), 10 l ulja (naizmjence se maže s lojom i uljem), 15 l piva (za podmazivanje), 3 metra drva za loženje. Meso poslije pečenja kalira oko 40 posto.
Trup vola mora se čisto obraditi i ohlađen dobro posoliti s unutarnje strane. Sol se stavlja i u otvore i rezove koji su napravljeni nožem na vratu, leđima u dijelu lopatice i po površini butova s unutarnje i vanjske strane. Loj i bubrezi se izvade i obreže rep. Trup se navlači na kolac ražanj koji mora biti čvrsto vezan ispod cijele dužine kralježnice, repa i između donje čeljusti glave. Glava, vrat i zadnje noge posebno se vežu da bi dobili punu dužinu trupa od 3,5 m i da bude dovoljno napet. Kroz trup sa strane nabiju se poprečno u ražanj drveni štapovi, da sve bude čvrsto uz trup koji se uvijek okreče u jednom smjeru.
Vatra se pali u dužini od 3 m, a žar dijeli na dvije jakosti, za vrat i prednje noge i žar za debelo meso (butovi). Stijenke i otvor trbuha moraju se obavezno zatvoriti, a prednje noge povezati prema naprijed i izvaditi iznutricu iz grudi i jezik iz glave.
Ražanj mora biti udaljen 1 m od zemlje i 1 m od područja žara. Zagrijavanje mesa trupa traje 10 sati, kad se počne peći površni sloj mesa. Tada uz obvezno premazivanje vodom i lojem, uljem i mlazom piva po površini u smjeru okretanja, mogu se rezati prvi odresci. Nakon rezanja polupečena mesa mjesta se ponovo premazuju i peku, tako redom dok traje mesa.
Reže se samo u slojevima pečeno meso bez kosti. Na kraju pečenja koje traje 5-6 sati od početka rezanja ostane kostur s određenom količinom pečenog mesa, koje se sjekirom polako u dijelovima skida s ražnja. Pečeno meso, odresci, su sivosmeđe boje, vrlo sočni, ugodnog mirisa i okusa, jedu se samo topli uz domaći kruh, pivo ili vino.

U zadnje vrijeme samo povremeno se naluknem na blog i nekako mi se čini da je nekada bilo drugačije; palo mi je na pamet da bi možda bili zgodno da odem nekoliko godina (ili desetljeće?) unazad da vidim kako je bilo onda. Međutim, uletio sam u neko uzvišeno stanje uma i tijela i težnje ni za čime pa će to malo pričekati...

A onda, u tom stanju "kad si nigdje i svuda, kada lebdiš između svega i ničega, kada ti nije ni do čega doli do onoga – pusti me stat" (by Jakša Fiamengo), naletim na portalu Telegram.hr pod Gastro vijesti na: Boogie Lab ima novu brunch ponudu, a naši su apsolutni favoriti ovi prefini sendviči... jebali ih sendviči...

Dakle, taj brunch su izmislili Britanci potkraj devetnaestog stoljeća i to kao malo kasniji nedjeljni obrok koji bi zamijenio doručak i ručak jer su se subotom (uglavnom) nažvajsali pa im je bilo malo prenaporno ustati za doručak. Kako je sve to bilo pomalo britanski uštogljeno, uletjeli su Ameri i sredinom dvadesetog stoljeća od svega napravili... to kaj su napravili – raširili taj svoj običaj po svijetu, a mi smo ga, k'o zadnji nadobudni provincijalci nekritički prihvatili i odjebali naše gablece i marende.

Also gableci. Ne znam za puno mjesta (u Zagrebu) gdje se mogu pojesti variva, gulaši, sarme... po prihvatljivim cijenama za šljakere, penziće... pa mi je bilo pravo otkriće Bistro Tvrtkova (u podrumu zgrade Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u Tvrtkovoj 5).

A tipične marende: tingulet, tripice, lešo meso, jetrica Veneciano (rekli bi Splićani Dolce Garbo) ne znam gdje ima... osim ako si to sam ne složim. Što i budem. Kada me prođe ovo "uzvišeno stanje duha u tijela u težnji ni za čime"

Razlika između marende i gableca? Gabla se radnim danima, marendaje se cijeli tjedan.




Jebali ih sendviči po 12 € komad

Krpelji nisu kukci, pripadaju razredu paučnjak i najbrojniji su u redu grinja. Sitni su paraziti, ne lete, ne skaču nego se skrivaju u travi, listovima i granama niskog drveća i raskrečenih nogu čekaju pogodnog domaćina – najčešće sisavce, ptice i ponekad gmazove.

Krpelji nemaju oči, ali posjeduju osjetila koja im omogućuju da detektiraju toplinu, vlagu i ugljični dioksid koje izdišu potencijalni domaćini. Strpljivo čekaju na vrhovima biljaka, a kada se domaćin približi, prelaze na njega i plaze po njemu tražeći pogodno mjesto za ugriz; samo probadanje može potrajati i desetak minuta, a domaćin to i ne osjeti jer u slini ima nekaj kaj djeluje kao anestetik.

E, kad se rilom prikelji i počne sisati krv (nisam spomenuo da je ženka krpelja ta koja napada?) onda može doći do sranja jer u procesu sisanja iz krvi uzima samo ono kaj je potrebno, a ostatak vraća u domaćina i u tom vraćanja može u krv ubaciti i one hajvančiće (bakterije i viruse) koji mogu izazvati ozbiljne bolesti: lajmsku bolest i krpeljni meningoencefalitis. Krpelje zaražene virusom najčešće nalazimo u području Hrvatske između Save i Drave, a krpelji zaraženi bakterijom koja uzrokuje lajmsku mogu se naći na čitavom području grada Zagreba.

Aktivnost krpelja ovisi o temperaturi i vlažnosti i sezona im je proljeće i rano ljeto (travanj – lipanj). Kako se zaštiti? Pa osnovno bi bilo ne ići tamo gdje ima krpelja ;) . Koristiti odgovarajuću odjeću i obuću, primijenit repelente i ... ovo mi je najdraža preporuka.... Vele ovi iz škole narodnog zdravlja: "Pregledati se tijekom boravka u prirodi svakih dva do tri sata te obavezno nakon povratka iz prirode, osobito nakon boravka u području zaraženih krpelja (obronci Medvednice). Krpelji obično nekoliko sati traže mjesto uboda prije uzimanja obroka krvi. Tijekom pregledavanja tijela posebice pregledati rubno područje vlasišta (iza uha, zatiljak, vrat), prepone, pazuhe i područje iza koljena i pupak."
A zakaj ja sve ovo pišem? Da prikeljim ovu sliku:

Nekonvencionalno natjecanje organizira start-up Sperm Racing, a cilj je skretanje pozornosti na sve veći pad stope plodnosti muškaraca.
https://www.telegram.hr/zivot/los-angeles-ce-biti-domacin-prve-svjetske-utr
ke-spermija/


Link

Prva mi je pomisao bila besposlen pop i jariće krsti no onda … a kaj ja znam. Nakon pročitanog članka… a Pit i to je Amerika

Link

Možda nije najprikladnije štivo za nešto što ima pretenzije biti dejting sajt no čini se da nezanemariv broj 60+ čita blogove.
Ako je problem jezik u ovom you tube videu… -postavke - titlovi - *klik* - automatski prijevod - i biramo jezik (nema što nema) :))

Zakaj mislim da je ovo u najmanju ruku dvojbeno. Also (dakle) da se sada ne pozivam na single iskustva od prije četrdeset i više godina, ali zadnjih pet (single) godina mi je pokazalo koliko je teže ugurat poplun u šlifer kada to radiš sam, a koliko je lakše kada se to radi u dvoje. Objesiti firunge puno je lakše kada ti netko pomaže (naročito ako ti je strop na preko tri metra...), sortirati veš za perilicu mi je dugo bila enigma (i još je): kaj s čim, temperatura, centrifuga da/ne, na koliko... O peglanju ne bi - nikada, ali nikada si neću znati opeglat majicu ili poplun kao što je ona... no da. Na placu ili u trgovini manja je vjerojatnost da ćeš previdjeti nešto povoljno i last, but not least, zgužvati plahte puno je ugodnije udvoje nego solo.
Ak me razmete.

U Japanu žene mogu angažirati zgodnog muškarca da im briše suze dok zajedno gledaju tužan film.
Usluge uključuju i izlazak na kavu ili sudjelovanje u grupama koje nude duhovnu utjehu.

https://www.telegram.hr/zivot/u-japanu-zene-mogu-angazirati-zgodnog-muskarc

a-da-im-brise-suze-dok-zajedno-gledaju-tuzan-film/

Link

" Njegovanje prijateljstava i učenje komuniciranja na zdrav način mogu ublažiti usamljenost". E sad, koliko je "rent a friend" dobro rješenje… ne znam. Rekao bi da da je tu nešto jako pogrešno.

Nevezano uz ovu japansku priču:

Uredi zapis

12.03.2025. u 9:05   |   Editirano: 12.03.2025. u 9:28   |   Komentari: 42   |   Dodaj komentar