Čovječe, kakav blog!

U ormaru u nekadašnjoj ordinaciji djeda mog sina, gomila je knjiga. Duhovit je detalj što je na njih preko nekoliko ispisana kritika- u stilu- prenosim:

"Nakon čitanja, pažljivog i u potpunosti, zaključujem da je sramotna ova slikovnica a ne hrvatska historiografija. Sramotan je i onaj tko se bavi poviješću Like ovako površno! "- i njegov potpis.

Na sličan način je Kumin tata bacao komentare na korice knjiga. Obojica su liječnici, možda ti ljudi odu s vremenom u neku vrstu rezignacije. U svakom slučaju, kao da ma kako god živio i što god bio, moraš ispasti malo karikatura i smiješan. Život bismo trebali doživljavati neozbiljnije (ali imam problem s tim).

Kumin tata je čak u nekom trenutku, nakon dugogodišnjeg predavanja na Medicini i liječenja ljudi od najtežih bolesti, počeo zabrijavati da "osjeća povezanost" (ne znamo na što je tu mislio- ako ne i na reinkarnaciju, tko će ga znati") s carom Hadrijanom. Povukao bi se od svih i čitao njegove knjige.

Svekrov hejt na koricama ovih knjiga također sugerira osjećaj kompetentnosti da prekraja tuđa djela na način da je - i izvan svoje struke u kojoj je bio fenomenalan- on ipak autoritet i u drugim područjima, iznad onih kojima to struka jest.
Odmah sam se sjetila Kumine tate i ISTE TE NAVIKE hejta po koricama knjiga.
Zamišljam te doktore kako živčano i s puno uskličnika ispisuju frustraciju nekom knjigom koja bi, po njihovu mišljenju, trebala biti drugačija i bolja.

Ne kažem da je loše ili neutemeljeno, ali valjda ispadneš smiješan ma što činio. Čak i najbolji, oni koji najviše uspiju i postignu, tako prečesto odu u samodopadnost. Što je možda- najsmješnije od svega.
Nitko čovjeka ne može izrugati, koliko on sam sebe, vlastitim egom.
Čak i kad je s pokrićem- a tek..........

Ne mogu reći da "tražim" ikoga. Ja bivam, i vjerujem da će se dogoditi sve ono što se dogoditi mora. Nije me mimoišlo ni lijepo ni ružno, bila ja u Zagrebu, Lici, Torontu- uvijek se nešto događalo, događa se i sada. "Traženje" u smislu "to do- liste", pa sad ja ću napraviti popis osobina muškarca kojeg želim, uglaviti to u raspored na način da ne kolidira s trenutnim obvezama... Ne, apsolutno ne. Čak smijem reći i: ne pod svaku cijenu, uopće.
-----------------------------------------

Radi se o priličnoj promjeni, donedavno ja sam uvijek smatrala da- ne ostvarim li se i kao supruga- džaba bilo konja vranih.
Danas iskreno ne razmišljam na taj način, iako se pod udarcem života novinama po njušci, svejedno nisam pretvorila u suviše uplašenog psa koji grize i ne vjeruje nikome. Mislim da, ma koliko strelovit bio taj kratki niz događaja koji me negdje izbacio iz orbite, postoje stvari koje su mi pomogle da se ne prodrmam u temeljima. Uz osjećaj za dužnosti i prioritete, sklona sam i žaljenju onih koji su se odlučili igrati Boga i nakaradno pristupati našim sudbinama, dovoljno sam hrabra i bahata da sam ih postavila na mjesto (i informirana o zakonskim opcijama), dovoljno milosrdna da nikom ne zamjerim ni glupost ni bolest (tek ih elegantno, imperativom, udaljim), a što se ove tuge tiče- ja vjerujem da smrt nije kraj- ni onom koji je umro, ni nama koji preostajemo. Život i dalje postoji, cvijeće i dalje cvjeta, šljive rađaju, ovedri iznad mog mjesta.

Ma koliko plakali nad prolivenim mlijekom- ono je i dalje proliveno. Tako da, vrlo brzo, postaje i pitanje inteligencije i odabira.
Također, imam nekakav osjećaj da postoji neka mudrost nad svima nama, čak određena zadanost, i da nitko nije pošteđen tereta. Istovremeno, da teret nije raspoređen na način da slama. Znam da bi se netko nakon ovakvog sranja propio, završio na psihijatriji, pohitao prvom kurcu koji se ponudi... Ja ne. Ako je već moralo biti dano nekome, neka je bilo meni. Sigurna sam da me Bog čuva i da neće dopustiti da ono što nam je dano bez našega traženja- bude takvo da nas obeshrabri i slomi.
Naprotiv, osjećam se jačom nego prije.

--------------------------------------------------

Moja valuta je sloboda. Prije svega i iznad svega.
Formiram temelje svojih htijenja, poštujući pripadajuće odgovornosti roditeljstva i pružanja djeci onog što im treba.
Nisam dužna podastrijeti formulu po kojoj to nastojim, uključuje li to preseljenje u Zagreb sad ili nekad, hoću li ili neću prodati kuću... Što vas briga (ima ih koji čitaju, a baš neću da znaju).

Svakako, ono što je moja vizija, i nebitno je li to petogodišnja misija ili nešto što sam započela prekjučer- tiče se upravo ovog komada zemlje i neba, koje je za sobom ostavio moj nesretni i izgubljeni Ita.
Ne zbog njegove nesreće i izgubljenosti, iako gajim sentiment i nema dana da ne pomislim na njegovu dušu (više ne žaleći što ga nema, i shvaćajući da je tako moralo... I neka tumače natalnom kartom sa najtamnijom zvijezdom Algol, njegovim psihijatrijskim dijagnozama, neka korijene traže gdje hoće... Ali dogodilo se onako kako je, očito, bilo zadano. I tu tuge više nema- jer svi mi živimo ovdje tek trenutak svemira).

Zbog vlastite sreće i pronađenosti.
Našla sam se ovdje. U ovakvom životu. S puno prirode, mira, s voćkama koje rađaju, s pticama kojima se divim, s noćnim ćukom, s jutarnjim crvenrepkama, s krilom punim višanja, kosilicom, milijardu metara bukve...
Nije uvijek spretno- još uvijek nisam vješta.
Ali mi je prekrasno.

I voljela bih nikad se ne vratiti u Zagreb, nabaviti solarne panele, zasaditi bašču, i postati što slobodnija i neovisnija u profesionalnom smislu, u vremenu u kojem je koješta online a nisam lišena ni diplome, ni talenta.
Doduše, vrlo sam neinformirana i mozak mi je zatrovan mainstream idejama- ako me išta oštetilo u životu to je štreberski rezon, i ovo predstavlja veliku promjenu.

...........................................................
Mislim da je do toga došlo kad sam shvatila koliko smo kratko ovdje, svi, pa i da sto godina poživimo.
Imala sam taj trenutak, u kojem sam čovjeka kojeg sam ipak voljela, kojeg sam dva dana prije divlje ljubila, mrtvog ljubila u mrtvačnici, blijeda podjednako poput njega, misleći da ću povratiti utrobu od plača.
I sigurno je da sam u tom trenutku postala drugačija.

S leđa sam pomalo odbacivala teške tone tuge, boli, osjećaja nepravde...
I ono što je ostalo kao glavna promjena jest osjećaj: kratko to traje da ne bi živio po svojim uvjerenjima.

Sloboda, Lika i hrabrost su moja uvjerenja.
Djeca su moja misija, ne samo obveza.
A ono što je baš moje- to je da ne kanim biti sputana tuđim vizijama.

U tom smislu, ja i nisam žena za svakoga.
Bilo bi potrebno, ako bude, a možda bude, pri čemu ne mora biti... Da to bude čovjek s kojim bih bila- ne onaj kojemu bih bila.

Da budemo slobodni zajedno, ako se može.
Uz sreću mojih sinova, dovoljno ogrijeva, nešto za pojesti, sapuna i tople vode...
Danas, kao najveću valutu i cilj smatram: mir, duhovnost i dovoljno humanog prostora za kontakt s prirodom umjesto betonom, za komotnim vremenom, za što manje buke i gužve koja ne vodi ničemu i navodi daleko od smisla.

Ne zanima me urbani život, ne zanimaju me muškarci koji ne shvaćaju da je sve ovo trenutak, i da je sreća često stvar dobro istreniranog uma.
Ne zanimaju me površni debili. Mislim da sam, ovakva kakva jesam, previše jaka za "makar kakvog".

Kažu da su ljudi koji prođu neki pakao, pa život promatraju s "u redu je" i smješkom, više nalik vukovima nego poslušnim psima. Istinski sam spremna ugristi svakog kretena koji bi pomislio da meni može nametnuti svoju viziju. Ali vuka bih znala voljeti. Ako dođe, a ne mora.

Disclaimer: iz mene progovara loše iskustvo, ali možda smo tu nekako i bliže istini. "Uvijek sve završava bliže bolu", kaže i naš Arsen.
........................................

Postoji nešto što sam prije smatrala najdirljivijim dokazom potencijala vječne ljubavi, a danas to smatram red flagom.
Kad mi je prvi muž pustio Samardžićevu, recimo, "ja svega sam se nagledo dok tebe nisam ugledo, i svašta sam se naslušo dok tebe nisam poslušo... anđele...".
Kad mi je pokojni muž napisao poruku, koju eto čuvam mada me boli, da sam njegov jedini anđeo ovozemaljski.
Bilo je još tih tipova koji su u meni, raskrinkavši celofan zajebancije i megabitch furki, prepoznali neku koja nije neka kuja.
Imam gard, doduše, ali ispod toga nije nešto kvarno.
Nije ni idealno. Nisam anđeo. Ali vjerujem da se referiraju na taj neki dio u kojem nisam pokvarena kuja, što me uostalom i dovelo, zajedno s glupošću, u situaciju u kojoj sa 37 godina jesam i koju ne bih poželjela u tom ljubavnom smislu pa ni sotoni.
---------------------------------------

Elem... Najdirljivije su ljubavi ljudi koji su negdje ozbiljno manjkavi ili u problemu.
(Svi smo mi manjkavi i u problemu, ama baš svi, do neke mjere. Postoje i ljudi koji su žešće, i o njima govorim).
Takvi vole najdirljivije.
Takvi u tebi vide slamku spasa, plutaču, priviđaš im se u anđeoskim bojama.
Problem je u tome što, bježeći tebi i u tebe, bježe od svoje odgovornosti, uzroka, a time i od rješenja problema koji ih inicijalno stvara očajnicima.

---------------------------------------------

I to dolazi na naplatu, vrlo brzo.
Nakon početnog šusa, nakon one šarene uvertire lijepog početka i svježine nove stranice.
Neka bude i suživot: fascinirani smo (btw, ja nisam protiv... načelno, smatram da je idealno da muškarci i žene žive zajedno).
Pitamo se zašto smo uopće ikad i pomislili da treba sam.
Recimo da ja otkrivam prekrasnost činjenice da su drva nacjepana ili vrt pokošen, da možemo autocestom i tamo gdje su sjebani zavoji i krivo napravljena cesta (prema Korenici).
Recimo da on uživa u blagodatima mojih gulaša, biskvita s voćem, divi se kako blješti nešto (e, to je pasta Pink Stuff- tople preporuke, nemam pojma što je unutra ali to diže apsolutno svaku prljavštinu... Imam ih 6 u rezervi da mi ne ponestane).

I ne samo praktične stvari (koje uopće nisu mala zajebancija- evo ja prva želim otpjevati pjesmu HEJ NA SVEŽE MLEKO MIRIŠE DAN ŽUTI LEPTIR MAZI MOJ VRAT, POKOSI MI OKUĆNICU TO BIH BAŠ VOLELA!!!).
Nego i ona utješnost da je tu netko tvoj, da te čeka s posla, da ćete popiti kavu, i ma koliko s djecom nisam sama toliko mi nedostaje odrasla osoba koja je sa mnom u svemu tome- i ja s njom.

Međutim, uvijek pamtim nešto što je rekla Itina liječnica- "a kakva vaša krivnja, stvari su jednostavne, za zdravu vezu su potrebne dvije, načelno zdrave, osobe... vi se krivite što niste uspjeli biti dvije načelno zdrave osobe? dajte, nemojte..."

I nakon tog početnog šusa, vraćamo se na stvari koje jesu, i na koje se ponešto zaboravilo, ponešto ih se izrelativiziralo, ali nije ih se riješilo nikakvim "anđelom" koji ti je došao u život.

Uskoro, sjebani vlastitim pizdarijama koje nas i dalje grizu i muče, postajemo ljuti na "anđela" koji nije anđeo niti se ikad takvim predstavljao, osjećamo se prevareni, i jebem ti ja to što ona sprčka u loncu, što on prodrlja kosilicom, jebem ti to što ona mrlja nekim rozim sredstvom kao da je sad Nobelovu nagradu zaslužila
ili što već.

Uostalom... Možda je samo stvar u tome da trebam naći PRAVU osobu (pravog anđela, jel... pa jovo nanovo).
------------------------------------------------------

Ključna je stvar baš to što je rekla doktorica. Potrebno je dvoje.
I ljubav je jedina stvar gdje dva objekta položena jedno preko drugoga nisu jedan križ, već uvijek dva križa.
I možemo biti najbliskiji. Možemo se ne odvajati jedno od drugog, možemo se svakodnevno spajati tjelesno u jedno tijelo, možeš mi do krvi izgristi ramena u strasti, mogu se rasplakati od toga koliko te volim bez kapi alkohola u organizmu...
Ali i dalje smo dvije osobe, i to je onaj limit ljubavi: gdje te ne amnestira od tvog individualnog ljudskog iskustva.

Gdje ljubav nije bijeg od istine, od sebe, od ičega.
Gdje nema anđela.

------------------------------------------------------------

U sretnim okolnostima, ima olakšanja, praktičnog olakšanja, ima onog "e nećeš bogami ti prati suđe ja sam žena" ili "makni se istog trena, nećeš ti dizati to teško, ja sam muško".
U sretnim okolnostima, ima iskrene ljubavi, prepoznavanja, ima i dobrih sitnica, ima toga da ti dok gledaš tv priđem sa svojim skupim serumom jer želim da ti lice ostane mlado, ima toga da me zajebeš u šetnju od dva sata jer kontaš da treba dići guzicu radije nego srati o ketu...
Ima.
Može biti.

Ali gdje je problem?
Kad u ljubav bježimo od onog što smo dužni sami rješavati.
Pa se, kad nas život vrati na "problem i dalje postoji" zgadimo osobe koja nije pružila dovoljan zaklon od istine.
I odjednom anđeo postaje vrag- a bio je, ili bila je, oduvijek, samo čovjek.

----------------------------------------------------------------

Ne kažem da trebamo tražiti idealne ljude, jer takvi ne postoje. Ali trebamo biti oprezni s onima koji u ljubav bježe. Iako ih, tako dirljivo mokre do kože, poželiš skloniti od kiše.
(Iako, tako dirljivo mokra do kože, poželim da me pustiš).

Nemojmo. Nađimo se kad se presvučemo u suho. Nemojmo očajnički.
Ne završi dobro, ama baš nikad, ni uz sve namjere svijeta, ni uz sve emocije i želje...
Dva čovika nakriž su uvik dva križa.

Sjajan dečko, sjajan blog. Ako ponekad svratiš mada sumnjam- puno te pozdravljam. Idemo čitati Ćiru našeg Link

(Potaknuto jednom osobom... Nebitno, ne da mi se uvod).

Prilično sam uvjerena da dolazi vrijeme totalnog kolapsa ekonomije. Nisam ni katastrofičar, ni prepper, ali čitam dosta o politici i jednostavno... Ne treba biti puno pametan, a oni koji jesu pametni stvari elaboriraju na vrlo konkretan način.
Što zapravo znači biti pametna sponzoruša?

Draga moja, jebat će ti se kroz koju godinu imaš li kristaliće na ušesima, ovakvu ili onakvu torbicu.
Pametne cure naći će snažnog, relativno mladog muškarca s dobrom kičmom i sposobnog za poljoprivredu i lov.
Doći će vrijeme kad ćemo čak i lijekove, a kamoli hranu, pribavljati iz prirode.
U tridesetima kad je bila pizdarija, cca 60% ljudi je bilo samodostatno: živjeli su na selima.
Danas? Cca 5%.

Dok ide ide, gradovi imaju svoje prednosti.
Ali nipošto prodavati ni komadić zemlje koji će se moći iskoristiti za hranu.
Osobno uopće nisam zainteresirana za pizdarije, nego me zanima moja oprema, kako bih mogla u slučaju sranja doći do ogrijeva, kako bih napravila pripravak antibiotskog djelovanja, kako bih uzgojila mahunarke...

Frajer koji bi mi prdio o tome kakav auto ima, preseravao se i kurčio time što mu je tatica stvorio... Ništa, stara moja, od tog uskoro neće biti važno.
Opet smo došli na stare postavke (tek što nismo, u biti, u vrlo je jasnoj najavi ako pratiš geopolitičke teme)-

frajer koji zna zasukati rukave.
Ako si pametna i ako si PRAVA sponzoruša, skužit ćeš stvar. Nema zemlje bez seljačkog sina; a bogami nema ni preživljavanja uz pizdeka koji jedino zna pokazivati ćaćin BMW i obećavati ti Maldive.
Dala bih 1000000 takvih (poslala ih u pm) za jednog koji bi rekao "ajmo B, ovo ćemo sad sve skupa posaditi i odi sa mnom da vidiš kak ću roknut zeca za gulaš".
To ti je kapital, tuko moja tumplasta...

Na povratku iz Gs, stopira neki dečko. Ma dijete, ako ima 20 godina, ali lipo dite ličko, stala bih ja svakome jer znam što znači ne voziti, svakakvih se ja navozam a da neću ovakvog krasnog dječaka.
I prolazimo kroz Perušić a birtije prepune- vjerojatno iza mise (vole ići na misu ali najviše ovi grešni i kvarni, ti su prvi, ostali opuštenije).
Na radiju- Joe Cocker "You can leave your hat on"!
Oooooooooo da, u pravi čas- nafrljili smo do daske, kažem malom da se isturi malo, objasnila sam mu da su to jazavci, pacovi...

Mali mahne (nije iz ovog mjesta, odvela sam ga do njegovog ionako nemam šta), a Cocker tako fantastično zavija.
Ahahahaha pričajte, gnjide... Ionako pričate... Sad će pući priča da imam mlađeg, a ja ću još reći da se zove Vojislav.
Ko ih jebe.

Suspicious minds are talkin'
They're tryna tear us apart
They don't believe in this love of mine
They don't know what love is
They don't know what love is
They don't know what love is
They don't know what love is
Yeah, I know what love is

Ta će sad biti moj zaštitni znak, strogo jebačka stvar kroz selendru pa si mislite
(istina je da živim nejebičarski kao da sam Patrijarh Pavle).

želim brz oporavak.
Imaš dovoljno snage i moći da TI svom tijelu zapovijediš. Bit će kako kažeš i gotovo :)
Drži se, susjeda!

Juno u Vodoliji ili u 11: kući: Bračni partner veoma zabavan, duhovit, drugačiji, savremenih shvatanja sa izraženom brzom logikom. Neko koga pokreće optimizam i kome je veoma bitan društveni život. Možete ga upoznati preko prijatelja ili se udati za jednog, na skupovima. Mada sa Junom u Vodoliji u pozitivnim aspektima većinom se želje ostvaruju, mislim na želje koje se odnose na bračnog partnera. Može biti genijalan. U negativnoj konotaciji udaćete se za čudaka, osobu koja jeste u braku ali živi kao da nije ili za nekog ko baš ima problema psihičke prirode.

SKOCKU!

Pod dojmom sam razgovora s njom, a nadam se da ćemo možda postati s vremenom prijateljice. Ne srećem često ljude s tako posloženim i bistrim umom, naročito ne u okolnostima u kojima živim- prilično izolirano i bez nekog korijena (ja sam u ovo mjesto došla s jednim sasvim drugačijim naumom, nego da u njemu budem sama s djecom, u kući koja je predivna i velika ali u nju se ulagalo nije 30-tak godina ni minimalno- evo danas mi je jedan luster zamalo ruknuo na glavu, sad sam neke stvari ponaručivala opet... Dakle, imala sam drugačiji plan, i nastojim naći logiku u "tko zna zašto je to dobro" jer NE VOLIM predati ni bitku ni rat tek tako).
......................................

U razgovoru s tom ženom, prepoznala sam nešto što je svojstveno osobito inteligentnim ljudima, a to je jedna lagana indisponiranost, oporost ali ne koji oduzima gušt nego više stilski, nešto crnohumorno ali ne osobito veselo, plus minimum želje da se krevelji, preserava i da ispada da joj je bolje nego što joj jest.
Taj "što me briga što ti ili itko misliš", obično je karakteristika ili besramnih budaletina, ili prekaljenih boraca koji su svjesni da na kraju dana "u se i u svoje kljuse", pa ti kontaj što te volja, jebe joj se- zna ona.

.............................................
Neću prenositi naš kompletan razgovor, ali ostala sam pod dojmom nekih njenih misli i zaključaka.
Prvo, žena je značajno starija od mene, samohrana je mama također dvojice sad već momaka, i prošla je puno sranja- prilično gadnih sranja- dok se nije preobrazila u ovu koja je sad.
A sad, kad je gledaš, rekao bi "blago njoj"- sve na njoj djeluje kao da u tome uživa, od svoje bordo tabakere, do umjetnih noktiju i nakita, frizure s kojom se ne bih složila ali njoj stoji odlično, čitav njen stav, govor i način na koji se nosi odražavaju "boli me kurac" na onaj drzak i zgodan način, nimalo depresivan.

Djeluje kao žena koja se razočarala životom, i ako je nekad bila slomljena (iz njene priče dalo bi se zaključiti da jest, ali teško je to sad zamisliti jer je izašla očito osnažena)- nekako se pokrpala i djeluje moćno.
Razmišljala sam o njoj puno, i došla sam do zaključka da se kod nje dogodio, mentalno i duhovno, onaj neki proces koji se može usporediti s teretanom.
Kad kontinuirano kroz neki period radiš s većim težinama, svakodnevne i uobičajene stvari ti postanu ne lagane nego baš piece of shit. Djeluje mi da nakon njenog života, faktor tipa "nečiji pogled", "nečije mišljenje", "nepravde", "sitne zlobe", "država koja ne valja", "višak kilograma", "kiša pala po vešu"- ili što god- kod nje jednostavno nemaju težinu i moć da je izbace iz njenog zena, da je dotaknu.
Ako i nije bila inicijalno takva, ta je "radila s velikim težinama" i njeno je mišičje takvo da lakše ustaje, diže se i nosi. Neke joj stvari nemaju težinu.

-------------------------------------------
Da se razumijemo- ja još uvijek nisam izronila na tu obalu rijeke. Moj život, a i moje godine, još mi ne daju tu samozadovoljnost, snagu, i moć da podignem glas. Tek se trebam dokazati - hoće li me moje težine ojačati ili ću završiti s nekim već istegnutim ligamentom duha, tijela ili čega god.
Puno je toga preda mnom, evo na hlađenje sam stavila tortu za PRVI rođendan svog mlađeg sina.
Kad čujem "moja djeca su odrasla, uspješna, fina"- svaki put pomislim isto: mora da je božanstven osjećaj to moći reći.
Iskreno, ne zavidim mlađima od sebe- ali starijima kojima se tako posložilo- još kako!
I voljela bih naći se u takvoj poziciji.
Zato me ništa ne fascinira kao prilika da razgovaram sa ženama koje su prošle put nalik mome- a ne djeluju mi loše, o naprotiv.

---------------------------------------------
Iz razgovora s njom, ponijela sam nekoliko misli o životu.

Zanimljiv mi je dio u kojem mi je objasnila da samohrani roditelj lako stigne ispasti iz tokova.
Koliko god da su ovo vremena kad su razvodi uobičajena pojava, kad su djeca DOISTA i SASVIM tvoja briga i odgovornost, imaš želju da podospijevaš, i ne pretekne te.
Neki to "izblendaju" u neku novu priču- ona se, kaže, nije usudila puštati muškarce u živote svoje djece dok oni nisu poodrasli, a kad su poodrasli, kaže, izgubila je već interes za to da s nekim dijeli život.
Ručak, večeru, izlet, krevet, možda, ponekad, ako.
Ali život- više ne.

(Pokušavam se, u nekom povoljnom i sretnom ishodu bez šokova i drama, zamisliti za cca 20-25 godina. Neka tada imam npr. 60-tak godina. Ne živimo više kao kromanjonci, danas su ljudi sa 60 godina još uvijek dobrodržeći, seksualno aktivni, Bože zdravlja ima tu i zaista pristalih ljudi. Ajmo reći, šezdesetak godina, djecu sam odškolovala, osigurala im start, ovaj stariji će tad već biti u mojim sadašnjim godinama a mlađi pri kraju školovanja.
I što se sad tu događa, recimo.
Oni su raširili krila, i Barbara više nije mama koja kupuje školski pribor i tenisice, uvijek negdje landra sa sjebanom punđicom koju nekad vežem čak i štipaljkom za veš kad ne stignem pa zaboravim, djeca su više u furki "sretan Božić" nego "mama daj mi pusu".
Više nisam najbitnija u njihovim životima, tu su ženske, tu je život, i tko sam onda ja koja sam od 25-e u mantri "ja, samohrana mama?" Ono što znam- nisam im na grbi, nisam "o djeco moja ta zaboraviste Majku koja je za vas krv i život i znoj dala!!!!"- to mi je nešto najgore kad se roditelji prometnu djeci u muku, opterećenje i osjećaj da duguju.

Prije će biti da ću biti mama u stilu "uvijek se možete vratiti ovdje, ovdje je uvijek krevet i topli ručak i dok god postojim tičete me se"- ali ujedno ću ostati sama, u svojoj kući spremnoj da ih ugosti, uh još i unučad ako budem imala nitko sretniji. Zveknut će si Barbara set porculanskih navlaka na zube, pošišati kosu, kupiti si neke robice, servisirati auto i.............?
60 godina- gdje sam?

------------------------------------------
U za mene idealnoj varijanti, sa 60 godina bila bih sa svojim mužem.
Ta varijanta ne postoji kao takva- a sumnjam da će i postojati jer sam i sama sklona onom osjećaju "nakon ovog što se dogodilo mojoj djeci i meni, teško da bih ikad više riskirala na takav način".

Sa 60 nisam ni jebozovna priležnica (nisam bila ni s 25, da se razumijemo).
Nisam ni, Bože zdravlja fizičkog i mentalnog, za gledati sapunice i heklati.
Jesam li za ljubav?

Tko je muškarac, takvih nekih godina, koji bi mi bio par?
Žene u zrelijim godinama, u nedostatku izbora, znaju si na grbu nakačiti razne klošare, jebivjetre i mutante.
To znam iz okoline.
Postoje i ti neki rezoni "da mi čašu vode baba doda, da mi opegla, da ne plaćam podstanarstvo" (postoje i sada- kamoli u zrelijim godinama kad stvari postaju još žešće).
Možda postoje sretne iznimke, statistički trebale bi postojati i dobre furke.

Ali ako nečeg postoji više sa 60 nego s 37, to je sigurno i "soli u glavi".
To vidim po ovoj ženi koja me se dojmila svojom pojavom, spikom i stavovima.
Djeluje mi da je- za muškarce- APSOLUTNO zabole pička.
A ne djeluje mi ni neženstvena, ni gadna, ni neljubavna neka...

......................................

U nekom svom životnom razočaranju, ona je odradila sve što je morala.
Jebavala se s besparicom, sa strepnjama oko sinova, s unošenjem drva (Ličanka, a šta će nego s drvima).
Šparajući na sebi, ne samo financijski nego i vremenski, nije bila "konkuretna" na tržištu, onda kad su na cijeni bile neke slobodnije- da li bez djece ili naprosto bez brige o djeci. Prihvatila je to, bez suvišnih kuknjava, našla se u situaciji u kojoj je igrala djeluje mi prilično pošteno, bar po onom što mi je ispričala.

U samohranom majčinstvu (kao i meni pomalo što se događa), kroz nekih xy godina, primjerenije je postalo da o ljubavnim zanosima pričaju njeni sinovi - negoli ona.
Primjerenije je postalo da dobre jakne furaju oni- nego ona (zamišljam, i povlačim paralele).
Nije imala muža (kod nje se radilo o jednom ali zato bezvrijednom), da s njim podijeli niti to Nešto Što Je Bar Donekle Ljubav i u čem bi ispucavala svoje ljubavno i erotsko ženstvo bar u nekoj mjeri;
a niti da s njim podijeli obaveze i zadaće oko djece i života generalno.
Jednostavno- sve je to bilo na njoj, a bila je od sorte ispravnih i normalnih ljudi koji mare za to da potomstvo izdobri.

U tim "haljinu ću kupiti drugi put", "naći ću se s prijateljicama drugi put", "izaći ću na koncert drugi put"- djeca su odrasla, a ona se prilično izgubila u odnosima, tim više što su roditelji slijedom kronološke dobi umrli.
I osjetila se, kad su djeca otišla, kad je život prošao, kad su ljudi većinom bar za neke značajne odnose otišli u tim njenim "drugi put"- sama.

I pozorno sam je slušala, znajući da priča tu i o meni na neki način, da me se tiče to što govori.

--------------------------------------
Pa opet, za stolom u "Tomislavu" kraj mene i bebe, nije sjedila ni ogorčena, ni usamljena, ni jadna žena.
Sjedila je pobjednica svojih životnih bitaka,
koja je žrtvovala što je morala, ali ne osjeća da joj je itko dužan.

Djelovala mi je zadovoljno, privlačno i potentno.
Djelovala mi je kao žena kojoj bih, da sam muškarac njenih godina, rado prišla.
Ali djelovala mi je i kao žena kojoj nisam sigurna što bih rekla i ponudila, jer ne djeluje kao da traži.
Ili kao da želi biti nađena- naime, ne osjeća se izgubljenom.

Ne znam je li navečer usamljena. To se znam pitati, kako ona to sad hendla.
Mene od samoće itekako štite "mamaaaaa, daj mi........", stupanje starijeg sina po stepenicama, pusa prije sna, maženje s bebom, pa čak i te moje računice kome što treba, pribavljanja, nakuhavanja- sve me to ŠTITI od osjećaja ikakve praznine.

No pitam se kako ta, jedra i lijepog lica, beskrajno simpatična kratkokosa žena, provodi večer posve sama.
U kući koju je i stekla, i uredila, i dotjerala, i u njoj se godinama naskupljavala mrvica pod stolom, iskuhavala sinovima čarape, pisala s njima zadaće...

Jebi ti to, pobjede su to. Treba to moći, treba se ne izgubiti na tom putu, ponešto pustiti a ne osjećati se da ti fali... Pobjednica je u svim tim karakternim, filozofskim i sportskim pravilima života. Ali ide li iza toga - samoća?
------------------------------

Djelovala je sretno, božanstveno, ne zbog neke ljepote nego nekog GUŠTA kojim je zračila u svemu, od tog otvaranja tabakerice, do smješka, njene ljetne haljine... Ništa tu nije bilo estetski vrhunski, normalno da je debela kad je Ličanka, ima gay frizuru, ok... Ali žena koja isijava gušt, smirenost i "boli me kurac" na jedan način da joj pozavidiš.
U toku razgovora, jednom od sinova je otpisala poruku na mobač - sin je s curom na moru.

A ona, zadovoljna, u "Tomislavu" u Gospiću pije kavu i rekao bi- petorica muškaraca brinu o tome što će, kako će i s kim je sad. A ona sama, desetljećima. No, na neki način kojeg pokušavam zbog sebe prokljuviti (i vjerujem da hoću)- nimalo u nedostatku zbog toga.

Inteligentna, prodorna, ne volim taj izraz "cool" ali baš tako nekako... Gospođa u godinama, koja je sama podigla dva dečka, i koja je kupila tu haljinu koju, u pravilu, samohrane mame uvijek kupe "drugi put". I stoji joj fenomenalno, i uživa u njoj, iako ima tu špeka i svega što ide i uz godine i uz Liku. I živo je boli kurac, žena-gušt.

Djeluje mi da se može. Voljela bih je ponovo sresti. Otkako sam pričala s njom, osjećam da je više stvar u tome kako igraš nego kakve karte dobiješ. Djeluje mi zadovoljna- samo što ne znam da li, kao ja, ponekad ... Recimo, kad padne prvi snijeg, ili kad je proljeće ali baš rana zora... Osjeća li nostalgiju, osjeća li želju da je netko poljubi, da je jako stisne... Što radi sada?

"Popuni" li se to mjesto nekim životnim procesom, kao krastica... Ili ostane prazno, ali odnosiš se prema toj praznini kao prema faktu a ne nesreći? Imala bih je toliko toga pitati, zapravo, kad bi se ukazala prilika. Pod dojmom sam njenog lika.

Napravila sam tortu s malinama- mislim iskreno... ali iskreno... da je to najbolje ikad što sam napravila.
Okitila sam nam vrt, kuću, ogradu, dvorište i ulicu kao mali cirkus- hvala starijem sinu koji je pumpao balone, raspetljavao girlande...
U tom dvorištu dogodilo se i lijepog i ružnog. Nikne svako cvijeće- ali traje ono koje zalijevaš.
Biramo život, sreću i ljubav. Tko izabere smrt, ionako je otišao. Mi koji ostajemo, u kičastim smo balonima i ne možemo dočekati sutra zbog torte. Raste ono cvijeće, koje njeguješ. Iskreno, svekrvino sam pustila da uvene- počivaju te njihove tuge, nostalgije i čudne zagledanosti u prošlost- sve je otišlo. Njegujem ovo koje sam posadila, njegujem mlado cvijeće.
Puno toga je izbor, čak i ako je štošta sudbina. Nek se šareni, kao ciganska mahala što Perušić uostalom na neki način i je, jer pametni su Ličani Lici odavno rekli zbogom.

Prošle godine 8.8., ti i ja smo bebo završili na hitnom carskom rezu i skoro smo najebali. Sve što se u međuvremenu događalo olovno je teško i neshvatljivo. Pa ipak, ovog 8.8. smo s balonima, veselim pjesmicama i obut ću ti lijepe sandalice i kompletić. Puhat ćeš svijećicu broj jedan i papat ćemo tortu i kolače-loptice. Tvoj obožavani brat Toma će te nositi, svi ćemo te ljubiti i voljeti, i te tvoje pahuljaste loknice dragati. Prelijep datum 8.8.-to je samo tvoj dan, i ti si posebno i sretno dijete. Dragi moj Pjer, slutim ti i prizivam radost.
Voli te mama Barbara

PS- toliko si dobra beba, da ja doslovno nemam ni TRAGA ožiljku od carskog reza, to je nešto nevjerojatno, razrežu žene i ostane im znaš šta po trbuhu, ovdje ne uspijevam naći pa ni dva centimetra IKAKVOG traga. Naravno, to je i vještina doktora Gordana Zlopaše, kojem ću zauvijek biti zahvalna da smo beba i ja izvukli živu glavu bez ikakvih posljedica.

Također moram zahvaliti u mislima i srcu, doktoru koji nam je u Petrovoj vodio trudnoću i oduševio se shvativši da u toj trudnoći čuva malog zemljaka- naime, naš doktor Vito Starčević je iz obližnjeg mjesta, par kilometara od Perušića, iz Klanca, porijeklom.

Nad bebinim djetinjstvom bdije i čuveni djed, doktor Petar "Pjer" Bašić, čiju je imovinu dijete naslijedilo, pa nas neki ne vole zbog toga ali mogu nam popušiti kurčinu jer zna se tko je gazda vazda, zna se tko je baša.

Bilo je zeznuto sve skupa, ali pamtimo samo pobjede a drugo ostavljamo za sobom.
I moj mali vilenjak je na ovaj svijet došao bez namjere da mi ostane- ma niti traga, niti ožiljka.
Samo sreća.

Ispod turske kule Perušića, mjesta s teškom poviješću, ratovima, tragedijama, užasom i sablasnim prizorom obješenog Ite, svega toga skupa... Evo ih, baloni, u svim mogućim bojama. Evo i nas, i baš nas neka.

Volim te, Pjer, moj mali lički šumski vilenjače. Tvoje bistre okice, zajebantski šarmerski osmjeh, tvoje sve, sve, sve. Sve ti znaš, znam. :)*

Pričam s prijateljem i kažem mu da nikad nisam bila u Sarajevu (nemam pojma kak sam ga zaobišla, nije da me nije bilo u okolnim državama i molim Kumu bez mržljivog izraza lica zbog ove izjave... Dobro, šta sad, nisam zbog toga ratni zločinac, bio je zgodan dečko kao Boba Teniser).
I on kaže da idemo skupa onda. Veselim se baš-baš, pa čovječe NIKAD Sarajevo da vidjela nisam, ne shvaćam kako. Nije da me nije bilo posvuda, ali KAKO Sarajevo nikad? To ćemo riješiti :)*
-----
Inače, ja radim tortu i ostalo (tortu i to) za bebin sutrašnji ročkas. Ljubi majka dikana svog, sokola, junaka, živio i sretan nam bio, prekrasna mala grejp-glavica i sav je nenormalno sladak i ljupki. Ne bih ga dala za 1000000000 curica, nekak me očarao i bacio na mene čini bez oprosti i izvini. Nisam takvog šarmera srela nikad, razoružao me i na koljenima sam, može i srat po meni a meni slatko :)* Jedini jednako slatki, njegov brat, zadužen je za balone. Sve ćemo nabubat i slažemo playlistu čim se probudi a to je, lipi naš Dalmatinac od srce i duše, po mojoj procjeni oko podne i po. Inače, s jučerašnjim danom moj stariji sin me i službeno prerasao. Od prošle godine ima veću nogu od mene (ja imam 41, on trenutno 43), a jučer smo skužili- definitivno me prešao (ja sam 180cm).
Mašala, dika moja, ljepotan i viking. Sunca moja dva ne znaš koji ljepši i bolji.

Ne znam mora li muškarac poštovati ženu da bi je volio- ne mogu se staviti dokraja u mušku glavu.
Ali sigurna sam, apsolutno, da žena MORA poštovati muškarca da bi ga voljela.
To je jednostavno tako, svatko ima neko opterećenje, jednako kao što žene rađaju, tako i muškarci imaju "teret" snage, ne samo tjelesne. Garantiram da nijedna žena ne može voljeti muškarca kojeg ne poštuje, samo što ovisno o tome kakva je ta žena, neka će te poštovati za više, neka za manje.
Temeljno ljudsko poštovanje nije ta kategorija, nju podrazumijevam u priči.
Ali da bi te žena voljela? Mora u tebi vidjeti biće koje joj imponira karakterom, intelektom, možda čak i tijelom- na dimenziji snaga.
Ja sam Itu prestala voljeti kao muškarca, kad su mi povjerljivi izvori rekli za neke stvari iz njegove prošlosti po kojima sam shvatila da je čovjek intelektualno i karakterno nedonešen. Pokušala sam s njim, unatoč tom stavu, živjeti u skladu i sreći, da bude popeglan, da mu skuham, da mu kažem lijepu riječ.

Nekakav sjaj u oku nisam mogla isfejkati, to se ne može. Ali nije bio tako suptilan po pitanju žena da bi ga to sunovratilo u depresiju: tek možda jesam doprinjela, ne želeći, u onom aspektu gdje je sebi morao priznati koju o sebi samom. Naime, lako je bilo živjeti u snovima dok si pretežno bio supijan, i živio s mamom koja te se u biti boji.
Nisam ga surovo kažnjavala niti kinjila zbog onog što je bilo, što sam saznala. Naprotiv, prkosna prema životu, okolini i ljudima nastojala sam s njim "ajde ipak", sjećajući se frendičine mame koja je uvijek govorila "nekad pitu treba napraviti od govana".

Moram priznati jedino da poslije toga nisam imala osobitu želju za tjelesnim kontaktom i da je taj odnos bio više cimerski nego išta drugo. Na njegovo "voliš li me" ja sam uvijek odgovarala "volim te"- jesam li u tome bila uvjerljiva ne znam. Voljela ga jesam, ali ne kao muškarca, prestala sam ga poštovati saznavši koliki je idiot bio u prošlosti jednim kardinalnim životnim potezom, i nakon toga bili smo si dobri, svjesna da sam zaglavila s njim i malom bebom, nije mu nedostajalo ničega od onog što sam mogla pružiti, nisam izvodila drame i predstave, nisam bila okrutna ni zla, pokušala sam "pitu od govana" i mantrala sam da pusti prošlost...
Ali poštovala ga nisam iznutra, nisam se voljela ljubiti s njim dok spavamo, i sve je to došlo nekako automatski, kao u onim pjesmama (pošto živimo ispod Turske kule) prekrasnim narodnim, kao u "Djevojka neće nedragoga", gdje će ona i pokušati i poslušati i ispoštovati, ali neće pa neće.

Da sad ustane iz groba, opet ga ne bih mogla poštovati. Voljela ga, kao biće, kao čovjeka, jesam. Nisam se puno ogriješila o njega. Nije ni on o mene. Ali ako nešto mogu tvrditi: muškarci, ako ste takvi da vas žena ne može POŠTOVATI u vidu snage, integriteta, razboritosti... Od toga ništa.
Možda to muškarcima nije važna kategorija kod žena- ne znam.
Ali kod žena to je alfa i omega priče.
Kad izgubiš poštovanje u njenim očima, izgubio si je, makar ti doživotno savijala sarme i pelene.
Ali u ovoj priči, možda je važnija kategorija (jer nije on nikog pa ni mene nešto ekstra volio): gadno je izgubiti poštovanje prema sebi samom.

Sve se ono što činimo, biramo, gdje mislimo da smo zajebali nekog i nešto... Skuplja. Možemo to zvati "karma" ili "Bog", ali zapravo smo mi sami, naše podsvjesno.
Što dobiješ na mostu izgubiš na ćupriji- i obratno.

Odgovaram nastavno na komunikaciju s jednim dragim frendom odavde, pa će možda tekst većini biti nejasan- ovo je re:

Postojalo je nekoliko informacija, o Iti, koje su mi ga jako srozale u očima. Zbog kojih sam ga, više za sebe, prestala doživljavati razboritim, časnim i inteligentnim čovjekom (to što je pokojni, mene ne priječi da to kažem... iako je usporedba potpuno neutemeljena i ne uspoređujem Itu s njim, govorim generalno: uzmi povijesnu knjigu i nećeš na poglavlju o Hitleru naći "o mrtvima sve najbolje" nego istinu... Također, duboko sumnjam da će itko kad ja umrem početi govoriti "jao što je ta žena imala sise broj osam"- ako će imati potrebu reći nešto o meni, neka to bude nešto što sam za života doista i bila).
I to se sigurno odrazilo na naš odnos, udaljila sam se od njega emotivno.

Inače sam takva da ne znam odnosno ne želim glumatati. Imam jako dragog starijeg člana obitelji, npr. Odličan je čovjek, obožavam ga. Međutim, u ratu je bio ravno četiri dana. Obožava govoriti o sebi kao o nekakvom velikom ratniku, to mu je glavna tema pogotovo što je stariji. Ja to, recimo, ne mogu slušati i netko bi rekao "nepoštovanje" ali zapravo je poštovanje- onih koji su poginuli za RH. Ja automatski ustajem od stola na svim obiteljskim okupljanjima gdje krene ta serana- ne zato što tog čiču ne poštujem, nego zato što poštujem one koji su doista bili izloženi na ratištima, od kojih nekih nema, nekima fale dijelovi tijela, neki nose traume.

Dakle, nedvojbeno je meni Ita u nekom trenutku postao "a što mi je ovo trebalo", tek njegovom smrću sam saznala koliko je toga bilo još i koliko je tip bio "naheren". Ipak, dogodila se smrt koja ga je, nekako, kao i svakog kad umre, uvila u nostalgiju, sentiment, žaljenje, a možda i pretjerane analize. Da je živ, ne vjerujem da bismo mi nešto predugo ostali zajedno, ne nakon tih nekih saznanja koja su mi ga degradirala. Smatram da je temelj braka međusobno poštovanje- dok god poštujem muškarca on u meni može imati divnu družicu baš u tim terminima "ti muškarac, ja žena", nisam ja tu ništa avangardna, više tradicionalna. Ali kad ga počnem, iz nekog već razloga a on uvijek mora biti značajno velik, smatrati budalom- postanem dosta opora, distancirana, to je činjenica.

Ipak, ne mogu reći da je to doprinjelo njegovom kraju, jer obzirom na trudnoću i dijete trudila sam se samu sebe malo "zaglupiti" i doista sam imala namjeru da budemo okej, da budemo sretni. Neke od tih sumnji prema njemu i određenog razočaranja što sam popušila njegove priče i ne znala dovoljno o njemu- imala sam, ali više u sebi, i nastojala sam o tome ne misliti (imala sam o čemu- rođenje bebe).
Svakako, da nije bilo trudnoće s Itom bih vrlo rano prekinula.
Da je poživio, nisam sigurna da bismo dugo potrajali.

Prema njemu nisam imala to neko poštovanje- jesam ono bazično, ljudsko, ok... Ali saznavši par stvari njegove biografije, "zgadio" mi se. Obzirom na trudnoću i bebu, odlučila sam sve to relativizirati i "napraviti pitu s onim što imamo". Bila sam više fokusirana na djecu, maštala sam o vrtu, poslu, čak i životinjama, bila sam svjesna da sam se zatekla s pogrešnim čovjekom u pogrešnoj priči, ali davala sam sve od sebe da ispadne dobro. Jesam li ga voljela? Jesam.
Ali više kao mati ludu kći.
Poštovanje muškarac mora zaslužiti, a ono je ključno.
Ita je znao da toga kod nas nema, i da sad ustane iz groba jednako tako ga ne bi bilo.

Taj je dio do njega, do toga kako je živio.
Muškarci koji žele iskrenu, snažnu i veliku ljubav trebali bi biti iskreni, snažni i veliki.
Moje je bilo da pokušam, kad smo već tu gdje jesmo, i bez obzira na sve- voljela sam ga na neki način, koji nije bio apsolutan, jer nije mogao biti- njegovim izborom.

Poštovanje je ključna komponenta ljubavi, ovako na duge staze, bar meni. To je ono što me stvara istinski zainteresiranom ženom, nikakav keš i auti. Tko to želi, mora voditi računa o svojim postupcima, ličnosti, kontinuirano i kroz vrijeme. Ali činjenica je da sam, i sa svim saznanjima, dala sve od sebe da idemo naprijed.
On je taj koji je uskratio, i sebi, i nama, i uopće- mogućnost ikakvog napretka.
Osobno, mislim da je bio svjestan da je slabić, i žao mi je da mu život nije dao neku krajnje submisivnu, neinteligentnu, jadnicu koja će ga obožavati time što ima šta pojesti uz njega; ali Ita nije htio takvu ni bilokakvu.

Mirne sam savjesti po pitanju svega- zapravo, objektivno, jedino što se mogu pitati je: kako sam imala volje pokušavati s njim- valjda zbog bebe. U tim pokušajima, bilo je i lijepih emocija, i lijepih pokušaja, ali poštovanja nije bilo jer ga nije moglo biti nakon što sam saznala neke dosta odvratne i pomaknute stvari. Dala sam sve od sebe, ali nisam se dala do kraja jer to nije bilo moguće. U nekoj njegovoj jednadžbi, vjerujem da je i to bila varijabla, ali to je jednostavno tako. Ako desetljećima večeram kremšnite i sendviče, ne mogu se odjednom naći na modnoj reviji i očekivati aplauz.
(U toj varijanti, Ita je od mene čak i dobio metaforičko "ma super tebi to ide, krasna si bucka"- jedino što mu nisam mogla govoriti da je Naomi Campbell).

Dala sam sve od sebe s njim, šteta što je on život potrošio k'o pijan dinare, a ni smrt nije bila osobito časna. Kako vrijeme ide, polako shvaćam da je ta tragedija njegova osobna, i da se od nje treba polako udaljiti.

Služio me punih 8,5 godina, svaka mu čast. Uzela sam si od pokojnog muža jer je bio nov i dobar.
A malom sam kupila neki ajfon, došlo me blizu 1500e to ali prošao je s 5 i obećala sam pa sam morala pojest govno.
Ja mobače ne mijenjam dok ne riknu, uopće me ne zanima tehnologija, sve to koristim dok ne postane žestoka krama neupotrebljiva. Mobač je počeo nažalost blicati i nekako kao izbacivati neke ikone sam od sebe, izgledalo je baš kao egzorcizam, pa sam pitala malog ima li tom spasa i rekao je "daj mama baci više to smeće dok nije eksplodiralo" i nevoljko sam pristala. Rajca me dobra glazba a ovo mi je najdraža pjesma u posljednjih nekoliko godina Link