Čovječe, kakav blog!

Link

evo ti boja a i nijansa, ako te baš to zanima. :)))

Ja kažem - 2 godine max

Link - prikaz stanovnika Like

Mislim da ti je najbitnije da ti klinka ne kuži tvoje brige.
Gle, naravno da želimo biti iskrene s djecom, da se kvalitetne odnose ne temelji na lažima, prividima i obmanama.
Ali dijete, osobu u formativnoj fazi ličnosti, treba poštediti suvišnih činjenica i istina, a ono još važnije: ako se taj debil uklonio nekamo i negdje i s nekom, koliko god da te to ždere- DIJETE MORA IMATI JEDNU STABILNU KONSTANTU i to si mila ti.
Tako ti je pao grah.
I nemoj uopće trošiti vrijeme na to da se samosažaljevaš, nemoj da te upućujem vidjeti mame na KBC Rebro i sl., prebroj blagoslove u svemu tome i ne daj da te nadvlada jedna emocija.

I to emocija prema tipu kojeg nema u tvom životu, koji kara drugu žensku i jebe mu se za tebe kao za lanjski snijeg.
Isto kao što ni ja ne želim da mojim životom dominira neki Ita pod mramorom; tu imam dvoje djece, ti si srećo na kraju dana svoje izabrao i nema te s nama, pa nema ni nas s tobom tim prije što si dva metra pod zemljom.
Draga, treba ti brutalna realnost možda baš od mene koja sam u sličnim govnima: tvojim afektom ne bi trebao dominirati onaj kojeg nema s tobom, nego ono što imaš, a imaš sebe i imaš dijete.

----------------------------
No, gdje ćeš s emocijama, bijesom, izdanošću, propitkivanjem ženske vrijednosti, gdje ćeš s mukom kad ga stalkaš i ta fufa s njim sretna, je li sad on s njom drugačiji, je li...
Ma to ću ti odmah reći: nije, na počecima je i tebi bio super, ali ti si te lazanje probala i pojela, a ona ih sad dobiva servirano na stol i kao i tebi izgledaju odlične na oko. Pusti neka kuša, neka probavi, i ona će se usrati kao i ti- najmanja ti je to briga.
Jebo privide na fejsu- ajme lutko svašta kamera trpi, gle mene u inboksu napadaju da sam mršava - pa govori li to nešto? :)
Ajde se sad naguzi i uslikaj negdje pored neke ruže- iskezi se- i možeš proći za najsretniju a možda u glavi gruntaš bi li se umila ili ubila.
Daj ne troši snagu na debilne stvari, evo vjeruj mi samo na riječ: usrat će se od lazanja bolonjez jednako kako si se i ti usrala, to je to jelo, to je ta porcija... Come on, nisi glupa.

-------------------------------------------

Tvoja mala nema drugog uporišta nego tebe. Ne brini: znanost kaže da je dovoljna JEDNA (1) ali zaista suvisla i snažna osoba da manje-više dijete ipak izdobri i izraste u stabilnu i kompetentnu osobu.
I to ćeš biti ti.
Ne dok kukaš i dok te gleda prebijenu ko mačku od vlastitih mentalnih stanja (i to, ajmo realno, zbog koga... tip te izigrao na najjače, ništa puno bolje nisi prošla nego ja i mnoge... i mnogi, nema ovo sa spolom veze, ima s karakterom koji je govnjiv i budi sretna da si ga se riješila, zapravo).

Neka osjeća da je sigurna.
Kad nisam imala love, kupovala sam kopiju parfema i mali me pitao zašto to kupujem. Snašla sam se: znaš, original mi toliko prejako miriši, točno me ubija koliko je prejak, a ovo je razblaženo i stoput više mi paše (istina je bila da je stoput jeftiniji, ali zašto da on time razbija glavu?) Prihvatio je s olakšanjem.
Isto je bilo s cijelim nizom stvari. Fejkaš malo, ne moraš djetetu sasuti sve gorčine svijeta na 8godišnja pleća.
Neka misli da je dobro.
Pamtim ja i neke piknike na Jarunu. Putovanja kao da idemo tko zna kamo- a mogli smo samo do Varaždina.
Kad pitaš mog klinca, reći će ti da smo uvijek imali love.
I mislim da pojma nema o tim nekim mojim ženskim bolima- ne iz mojih usta ili iz mojih prikazivanja.

Pa opet- kas'ti će mu se samo, i želim da iz toga ponese pouku da bude častan i jak muškarac.
Ne da mene obeštećuje, obeštetit ću se sama (I will take what is mine with fire and blood! :)))

-------------------------------
Možeš na stvari gledati na način: jadna ja, a druge žene žive tako sretne bračne živote.
Ima tu sreće, ima i nesreće- pošteđena si oboje i tu si na nuli.

Sve ostalo je tvoje. Svaki dan biraš želiš li u minus ili u plus.
Ovo je isključivo i samo igra uma i snage.
Možeš svojoj kćeri pokazati, kao kraljica, da je ona princeza: s tatom ili bez njega.
Možeš odgojiti kraljicu i predati joj krunu jednog dana.
A možeš i kukati i žderati krafne zagledana kroz prozor i stalkati bivšeg muža i njegovu drolju.

Što prije shvatiš, bolje za sve: na tebi je, i do tebe je.
Njega nema, on ne postoji, on je pička materina.
Ti si mater, ali ti si i žena, individua, osoba, s jednim velikim izazovom: i nađi u tome zabave i mašte...
Ti si pozicionirana da kao kraljica-ratnica izboriš sve za svoju djevojčicu-princezu.
Idi je nauči kako se kradu trešnje, ostavi mobitel i što te briga kako izgleda na fejsbuk objavi neka drolja koja to zbog tebe i objavljuje.

--------------------------------------
Blago tebi koja si se spasila gnjide. Ispleti curici tankih pletenica da ujutro ima kovrčavu kosu.
Kupi si tange ako imaš debelu guzicu (kad već kukaš), pa šta ako imaš masnu guzicu, ima nas koje bismo to željele imati, meni svi govore da sam ko peder. Znači čipkaste tange odmah tamo kod nas na jarunskom placu kod Ciganke.
Skuhaj super ručak.
Šetaj s malom, sjednite na kavu i sok, reci joj "svuda te čeka mesto, baš ti je dobro sestro".

Život je izazov- prihvati ga.
Budi kraljica - ona je princeza.
Osmjehni se a što se okoline tiče upamti- odjebi je pola zdravlja.
Fokus na bitno.
Osmjeh na lice.
Tange na masno dupe, e ma nego kako, to je žena, zanjiši bokovima i pitaj se "što bi dali da su na mom mjestu" jer živiš istinu, živiš izazovnu situaciju, a ono što je najljepše u svemu (dođi da ti šapnem)... ti to možeš.
Umijeće bivanja u trenutku. Snaga uma. Fokus. Otpor. Prkos. Bahatost. Nasmiješi se, igraj se, zavedi život. :)*

Za tebe a i za tvoju curicu od tete B Link

Ono što je meni nejasno kod suicida je pojam odgovornosti.
To što živiš, nije samo tvoj život.
Nečiji si. Igraš neku ulogu u nečijem životu- i to ne bi trebala biti igra.
Postoji nešto što se zove dužnost, i to bi trebalo biti jače od boli.

Osjetila sam bol koja razara. Postojao je trenutak u kojem sam pomislila da je život sprdačina, zlo, mrak, da je jebeno obesmišljeno sve. Kuda ću, što ću, pa zar služim za ovo, da sad idem dalje ovako tugom unakažene duše. Došlo mi je vratiti se odakle sam došla- što se tiče levela boli.
Pa opet, nije mi palo na pamet da me nadvlada bol. U najcrnjem danu, kad nisam više znala inspirirati se jer se sve činilo tako okrutno i beznadežno upropašteno, uzela sam komad papira i olovku. Nacrtala sam tablicu- dokle moram postojati ovdje zbog djece. Vrtjela sam u glavi: plaće koje moram zaraditi, mašine koje moram oprati i opeglati, ručak, tenisice, jakne...
Zaključila sam- čak i u najcrnjem dopodnevu svog života- da nemam kamo ma da se raspadam, da se nikad više ne osmjehnem, da ništa osim tavorenja nemam.

I to je ostao dio koji mi nije jasan. Shvaćam ja sve to što piše na njegovim papirima, i da je bila bolest.
Svaka ima stopu suicida, vrlo visoku.
A tu su i komorbiditeti jebeni.
A eto čak i organiteti.

Mogu otprilike- prema tom što sam ja tad osjećala- zamisliti da čovjek pomisli "jebo sve ovo, ovo je previše, ovo ne želim".
Ali ne mogu zamisliti taj dio: u kojem ne shvaćaš da nisi samo ti.
Ono što mi je posebno žao, to je da nije dočekao proljeće. Višnje. Bebine zube. Nešto već.

Da nije nacrtao tablicu s tim što mora prvo odraditi. To je jedino što ne shvaćam: kako nije shvaćao da biti ne znači samo biti JA, nego biti i nekom nešto. Ako ništa, otac smotuljka od četiri kile.
Zbog toga moja mama nijednom nije otišla na njegov grob, a bio joj je drag.
Zbog toga ja kad odem, manje-više uvijek kažem "e jebiga Ita moj, lako tako."

I uvijek imam osjećaj da odlazim nekom tko nije uopće muškarac.
A bio je frajer.
Ali leži sa roditeljima, i mislim da je to u redu ipak tako.

Donesem mu cvijeće, neke figurice, zapalim svijeću. Sad će i Sveti Ivan.
Ali ne donosim mu bebu da je vidi.
To je onaj dio koji mu zamjeram, i za to neka pričeka da mali dođe sam.
Taj kamen, to nije otac kojeg je to dijete zaslužilo.
I to je jedina pakost koju si dozvoljavam, prvenstveno shvaćajući da je bio bolestan, ali ljuta na sebe što sam se dala prevariti da mu mogu vjerovati.

I sve rjeđe odlazim na to mjesto. To nije moj Ita, a gdje god da je otišao jedinu mu kaznu želim samo da ponekad mora poviriti i vidjeti što je ostavio, što propustio. Kad bih znala da je to slučaj, o brzo bih se otišla dotjerati da mu bude krivo dodatno. Ima mu zašto biti krivo. Želim mu jedino to onako zločesto. Ženski, izdano, ipak.

Bog nek mu proniče u dušu, zato je Bog. Ja sam samo žena i znam Itu kao muškarca.
I nisam prestala biti žena, Ita. Ne dugujem ti to, a da nisi bio pizda uzela bih i taj dug na svoj račun.

Link
- fulao si, čovječe. :)

odnijela sam mu neke keramičke zvjezdice, pizdarije razne, kao morske zvijezde jer je ljeto.
Iskreno poslao bi me u kurac da su to petokrake i da me jebo Tito :)))))))))

Onda sam stavila sjajilo i stavila pusu da mu blinka na spomeniku, da se vidi sjaj puse.
Mislim da bi to volio jer je volio prikazivat se jebačem a i bio je, al volio je on malo i dodat.

I onda sam mu potapšala grob u stilu - ne brini sad ću ja sve vodit dalje i niš neće propast.
I mislim da je to to. Da je to neka naša stvar koja je preostala, da je moje da preživim i idem dalje.
Da bi on to tako i volio. I rekao bi mi da sam mu lipa s crnom kosom al šta mi vridi kad sise nemam :)
Pa bih ga klepnula po ušesima klempavim majmunskim.

Srest ću ga opet jednom. Jebat ću mu sve što se ubio. Kako je ovo moglo biti lijepo naše ljeto.
Ili?
Da je moglo, bilo bi.
Bit će da je na meni osmisliti da ipak bude sretno. Ponekad je vještina moći, a ponekad IPAK moći.

Link

Link

Nemam novih analiza utakmica. Gledala sam i to s Albanijom. U te tri minute su bili sjajni i pravi pravcati legendarni luđaci: nakon što su im ovi punili guzicu, u tri faking minute su pokazali svima nama da se stvari mijenjaju kad dovoljno popizdiš. Nažalost, kasnije su opet nešto valjda sjebali, ne znam, ne razumijem se u nogomet i to mi je zadnji sport kojeg bih gledala.

Lijepo je što volite moje sportske analize, ali ja sport volim isključivo vaterpolo i boks (teškaše) i to iz motiva koji možda nisu sportski. Za nogomet mi smeta ta odjeća pretjerana, i ono najgore: čarape. Odmah se ohladim, ništa ne osjećam. Međutim, u zadnjoj utakmici je bio trenutak u kojem je, pred kraj, jedan igrač digao majicu i pokazao pločice- i to su ti trenutci zbog kojih se i meni i ljudima kao ja, isplati pogledati ako se baš mora. Nekako mi je pizdunski ne pogledati, mada to me dodatno sjebava i evo došlo je do toga da se za vrijeme Europskog prvenstva pofarbam u tamno - što bi rekao onaj Bosanac- u skladu sa svime!

Moja analiza.
Kramarić je dečko koji mi se sviđa jer se vidi da je bio živčan i raspižđen nakon Albanije pa kad mu je novinar čestitao rođendan u živčanom je motu rekao "hvala na rođendanu!" i nastavio žlabrati vrlo agitirano i nervozno. Razumijem tipa jer to "hvala na rođendanu" bilo je ujedno i "hvala na kurcu"- sviđa mi se dečkić, kužim nervozu.

Perišić mi se čini dobar čovjek, ono što primjećujem to je da ima izraženo trtastu građu (ispupčenu guzicu) što ja kod muškaraca nekak volim, svi moji tipovi imali su veće dupe nego ja što i nije teško. Znači Perišića po guzici kužim.

Brozović očito tamo gdje je otišao ne trenira nego kara, ne znam što bih rekla, ali ovo je otprilike kao da bih ja igrala s 3 iz TZK pri čemu bih ja bar nekog počkaljila ili bar nešto pokušala tipa zaletiti se glavom u nekoga. Bilo što jebemu mater ali ne tako stajati kao da čekaš tramvaj za Borongaj.

Modrić ne znam je li stara raga baš tolika kolikom se prikazao, ali žalosno to zgleda. Na kraju pokaže trud kad treba skočiti u travu i glumiti tešku depresivnu epizodu. Ne sviđa mi se tip i to stupidno skakutanje na terenu koje pokazuje u ove dvije utakmice je čisto sviranje kurcu.

Koštali su me živaca jer koliko god da mi se živo jebe za nogomet, toliko se nekako uživiš. Doveli su me u dodatna stanja stresa, depresije i osjećaja da je sve otišlo u pičku materinu. Da su pobjeđivali sigurno da bih ja u ovoj vukojebini bila bolje raspoložena. Ovako živim njihove promašaje i sjebanosti skupa s mojima- i koliko sam se najela kruha i paštete uz te tekme (od jada, to ono kad si jadan pa umačeš bijelo od kruha u paštetu i gledaš u taj ekran u stilu gonite se u kurac.....), sigurno da sam dobila bar 2kg zbog njihovih sranja.
Nažalost, počneš se uživljavati i doživiš osobno kad ti jedna Albanija uspije napuniti guzicu samo tako.

Što će biti s Italijom, ne znam, ali zasigurno ću gledati. Ne znam čemu se više i možemo nadati, ali evo u te tri minute su pokazali da kad popizde mogu svašta, i to što ih netko prči ne znači da ne mogu stvari preokrenuti.
Mislim da Dalić ima neku krivu strategiju jer djeluje da igraju kao kad se ovdje mali klinci Romi okupe na igralištu pa udaraju kak im dođe. Znači, pod uvjetom da ovo jesu kvalitetni igrači (a navodno jesu- pa jebiga taj Modrić, onda za Gvardiola da je najbolji na svijetu nešto...),
problem je u tome što igraju kao družba Pere Kvržice - dečki su se zaigrali malo nakon što su sagradili mlin- a još su pritom i umorni od gradnje mlina.

Sve u svemu rekla bih im da idu u kurac i da ako nas i Italija naguzi onda zbilja evo šta reći nego idite doma i bar dođite pokositi ovdje ljudima u Liku. Dalić što god da radi očito nešto krivo radi, tak bih ih i ja posložila (i to po svom kriteriju: od najzgodnijeg do najbezveznijeg, znači od Gvardiola prema Modriću, i tu bi vjerojatno bilo podjednake ako ne i bolje strategije).

Moje mišljenje o svemu je da su dečki doprinijeli mojim problemima s kilogramima (kruh i pašteta od jada) i osjećaju da svijet ide u tri pičke materine. Kreteni, ali ne možeš ih se odreći. Normalno da ću gledati ovo s Talijanima i da osjećam stres. Inače obožavam Italiju, muž mi se zvao Ita, oduvijek govorim da ne želim putovati nigdje ako mi daš Italiju (to je rekao i Verdi: ako mi dajete Italiju, ja vama cijeli svijet), talijanski obožavam i dosta ga znam, Italija, Italija, Italija.
Ali ovaj put ne, sad ih hejtam i osjećam lagani stres.
Želim vidjeti je li moguće da ćemo ispasti totalne šupčine. Ne mogu se s tim nositi, nije stvar nogometa nego nekako jebemu mater. Osobno to sve shvaćam, ne znam objasniti, vjerojatno jer sam ovdje izolirana i uživila sam se ove godine previše. Osjećam stres od te tekme i jadna sam kao da sam im svima mati.
Ja sam hrvatska mati koja tuguje i jede od jada smeća razna, dok im pune guzicu.
Ojadili su me dodatno i osjećam se sjebano kad ih gledam. Ako nešto ne naprave s Italijom zbilja nek idu u krasni kurac jer mi je dosta i mojih sranja da bih još to morala gledati. Nije mi trebalo ni saznati da se to uopće igra, sad sam se uživila i dodatno me sjebavaju.

Link

Link

Znate što je posebno štakorski u našem primitivnom društvu? Jebanje majki, i to na sljedeći način.

Imaš, recimo, djecu ili dijete. Na prste jedne ruke mogu nabrojati situacije u kojima me netko, a da nije član moje obitelji ili bliski prijatelji koji su u rangu iste te, pitao:
- mogu li s tvojim malim na igralište naučiti ga neku fintu s loptom jer zbilja žalosno izgleda to dok ti tehniciraš s njim pošto si motorički debilna
- treba li ti odnijeti kolica na treći kat zgrade bez lifta
- (dok nisam vozila) treba vas gdje prebaciti
- hoćeš da popričam malo s malim;
ili da je u cijeloj priči kupio/la čokoladu, neku krpicu, igračku i sl.
Ne kažem da je nužno to trebao/la - snašla sam se uvijek, premda nije uvijek bilo lako, ali čak i da su me pitali to ja bih 100% rekla "ma daj kaj ti je, sve je pod kontrolom", jer sam tip koji teško priznaje da je išta teško, koji se prvenstveno pobrine da NIJE teško, a i kad je teško prihvatim da je TEŠKO ALI MOGUĆE (a ne: moguće ali teško).
Ali pamtila bih, itekako bih pamtila, da me netko pitao.
I pamtim tko me pitao. I tog je bilo za na prste jedne ruke.

Međutim, isti ti koje savršeno boli kurac (ne kudim! svatko ima svoje brige, svoj život, ni ja se ne raspadam od toga da pohitam drugima rješavati njihove živote i situacije)... sve i da nedajbože gladni i na kiši i goli i bosi crkavamo... Naći će se pozvani za jedan proces koji se zove Jebanje Majki.
Samohranih, posebno.
Jer takve su izloženije, takve su "s felerom", takve su- recimo i to- nezaštićene od nekog muškarca koji bi ti možda i došao pa te malo primio za kragnu i pitao koji problem imamo. Moj bi, znam ga, izvukao i nešto od lovačke opreme da dojam bude jači. Zagrmio bi s glasom kakvog nigdje dubljeg nema, i sijevao sivim očima. Nitko mi ne bi smio riječ reći. Ali taj, koji bi branio našu tvrđavicu, dva je metra pod zemljom, i ja je branim sama.

Mene ne brani nitko, eventualno policija i pravosudni sistem ako baš dođe do toga. A ako se sama branim, ispast ću konfliktna (hej, možda kao takva ne pružam djeci pravilan emotivni razvoj?) Tu nema nikog da te obrani, možeš sama, pritom će ti zamjeriti i ako se braniš. Moj je muž mrtav i ne može me obraniti ni od čega, naprotiv, i od njegove nas smrti branim: jer on se ubio i pitanje je za bolesne nestručne potkapacitirane govnarke iz CZSS Gospić nagađati imam li ja što s tim kao ta i takva (popile tužbu, ofc)? Samohrana mama je ona koja je pogodna za Jebanje Majki. Kruno je znao s čime se nosim nakon suicida mog muža i od čega nas sve branim, i u trenutku muške nemoći da me dotakne, fascinira i kako kaže "pojebe jer on je Škorpion i mora ubosti" - odlučio je navoditi vodu na mlin onoga što se na nas obrušilo u tabuu, neznanjima i nedoraslosti temi kao što je suicid u kontekstu mentalnih bolesti, što mu je kao prijatelju povjereno, a bio je trijezan i slušao me pažljivo i mislila sam da kao prijatelj. I odlučio je pritom kazniti samohranu mamu- ne zato što je loša mama, nego zato što je mama a ipak ne pijuče kao pile i ne pristaje na sve što drugi smatraju da treba učiniti- ne s djecom, nego sa svojim životom, dušom i najbitnije (jer to je jedino ovdje važno): tijelom.
Što mi je kao samohranoj mami i dalje i opet zanimljivije (i htjela bih tako) kako govori i piše Željko Malnar, nego kako se obuče i našminka Kim Kardashian (pa mi je zamjerio i što sam ga nedotjerana- kao prijatelja- dočekala... a valjda sam trebala u halterima i s vibratorom u pički, a ne s djetetom u rukama, sjećamo se njegovih tekstova).
Što sam JA.

Bivajući samohrana mama, vjerojatno sam u njegovim erotskim fantazijama trebala postati maloumna i defektna jadnica kojoj je i prevarama sklon alkoholičar apsolutno bez muda i ustrašen od emotivnih vezivanja do panike- odličan izbor. Milost s visina. Trebala sam postati podatna, krotka i zadovoljna da me itko želi, makar za nategnuti me tu i tamo. Obdariti me kurcem kad se s kontinenta krene put mora pa je usput, a ja zahvalna na tome čekam do sljedećeg susreta kao u pornićima, zapravo do sljedećeg susreta nabavljam erotski veš i razmišljam kako ću ga idući put zadovoljiti- valjda je to scenarij koji bi Kruni odgovarao, onako jedna životna pozitura u kojoj bih mu se svidjela kao osoba. Tko zna što sam trebala- ali nisam mu se svidjela kao ovakva koja jesam, ne kao ona koja odbije njega.

Ako je takva, kojim slučajem, neka koja ti se ne sviđa zbog nečeg... Pa čak i ako se ne sviđaš sam sebi, ili ako ti se ne sviđa dan, ili što te šef izjebao, ili što si malo frustrirana... Ona je pogodna da joj se zadaju razni udarci, pikanja, podjebavanja- ali ne bilo kako- već po metodi Jebanja Majki.

Uzmimo za primjer da ti samohrana mama stane na žulj u nečem što je posve realno: ti mene počupaš za kosu, ja tebi odvalim šamarčinu- Jebanje Majki je da ćeš reći "kakva je to agresivna kuja, A ONA JE MAJKA!"

Da imaš kratke debele celulitne noge, a ja sa svojih 180 cm dugačke i odlične pa obučem šorc- jebe se tebi za moju djecu, ma jebe se tebi i za šorc- ali muče te tvoji masni balvani pa ćeš po Jebanje Majki metodi reći "gle što je obukla, A ONA JE MAJKA!"

Čak i ako si peto dijete u obitelji pa ti je u biografiju utisnuto da se majke seksaju i nakon što prvi put postanu majke- i ako si negdje svjestan/svjesna da je tako, kad vidiš samohranu mamu dat ćeš si za pravo pokuditi i osuditi bilo kakav vrlo normalan prizor: od toga da ju je do kuće dopratio muškarac, do toga da je dotjerana, da je uopće žena, jer ONA JE MAJKA!

Nećeš puno pitati ni o tome kako je postala samohrana mama, zašto je tome tako, gdje je odgovornost tog tate, nećeš puno shvaćati da igra s igračem manje, da je puno njenih osmjeha ustvari prkos nesreći a ne sreća.
Iznad svega, savršeno će te boliti kurčina za njenu djecu, ali čak ćeš sebi dati za pravo glumiti Isusa Krista u Drugom Dolasku- ne zbog djece.
Nego zbog toga da ti budeš veličina koja će reći ONA JE MAJKA, u svakom trenutku kad ti se izvjesna B (koja je, među ostalime, i majka) ne sviđa u svojem stavu, tonu, hrabrosti, direktnosti, odbijanju tebe, iznošenju drugog mišljenja, pokazivanju bedara ili koketnom zamahu kose
-već ovisno o danu i prilici.

I jebat ćeš majku, i to loše, a pogotovo ćeš je jebati ako je ne možeš pojebati pa da si još stoput toliko.
Zagorio ti je ručak? Ona je majka!
Imaš mali kurac? Ona je majka!
Smrde ti noge? Ona je majka!

Majka je osoba koja, a u svrhu velike dobrobiti njene djece za koju te savršeno boli kurac sve da nemaju koru kruha u ustima, gubi sva prava bivanja: od toga da napiše tekst, da sjedne na kavu, da ima hobi, da ima identitet, da ima KIČMU, STAV, MIŠLJENJE, GLAS, INTERESE, SEKSI NOGE, ŠTIKLE, PARFEM, VRIJEME ZA SEBE, LIBIDO, STRASTI, IME I PREZIME, MUDA, .... a najviše što zasmeta: OSMJEH.
Neveseli su, a ne brižni, oni koji prakticiraju Jebanje Majki.
Jer Jebanje Barbare- možeš pokušat. Ali kad ne znaš što s Barbarom, jebat ćeš me po metodi Jebanja Majki.

Kad samohranu mamu ne porazi i ne sabije što je majka, naprotiv, kad slavi što postoje njena djeca i ona s njima kao majka (ali i ne samo kao majka, kad su joj vitalni i ostali dijelovi bića koji nisu krilo, ruka koja kuha i uspavljuje, maternica, znači kad tu imamo sve pripadajuće Homo Sapiensu aktivne principe!); kad se organizira i snađe da uz to stigne i biti i to ne nauštrb djece- pa eto malo je vatrenija i hiperaktivac; kad se uz sve nedaće života nasmije kao u pjesmi Miše Kovača "znala si preživjet' i tugu i bol", kad se ne da pokoriti svakom kurcu kojem se digne i svakoj frustriranoj alapači kojoj se pripiša; a posebno ćemo jebati one majke koje u svemu tome, možda ipak, izazovu i našu pažnju (ili pažnju tvoga supruga).

Komentiranje otvoreno, jebete li vi majke ili ste jebani kao majka (ali loše)?
Mišo, raširi ruke i za mene i sve moje žene Link

Gledam fotku tate od prvog iz mladosti- mali je isti on: visok, snažan, plavook, svijetao, ramena kao brdo.
Gledam fotku tate od drugog iz mladosti- mali je isti on: visok, vitak, vragolast pogled, sivkaste oči i šarmantan za popizdit.

Ja sam tu valjda samo poslužila da ih kopipejstam. :) Niš na mene nema nijedan, doslovno ništa, možda evo razmaknute nožne prste.

Zgodni su mi. Maštam da će jednom biti veliki i pametni tipovi, i voljela bih da se volimo i tad.
Jako zgodni mačori, to se mora reći i priznati. Jednog dana, bit ću već stara baba a oni odrasli muškarci i činjenično ću biti okružena najzgodnijim tipovima u gradu, kao i dok sam bila mlada, jer tako mi se može.
Neki me hejtaju, a neki se lože.

To je tako lijepo: ja starim, a oni rastu. U nečem su ipak na mene: imaju krvnu grupu A+, inteligentni su i dosta bezobrazni :)
Totalno su bahati likovi, ali jako umiljati.
Nešto kao dva tigra mačkonisa. Full me zanima kakvi će biti kad narastu. Brijem realno najjači i najljepši.

Imam svega još 6 godina da se stesam i da malom na maturalnu dođem u minjaku i štiklama pa da kaže DAJ MAMA KRINDŽ.
Ne, to jednostavno mora biti tako jer je prezgodan lik i sve ćemo zasjeniti. Koštaju me živaca, divljaci su, OK. Ali genijalni su, bistri i imaju prelijepe duše, golema srca, sve im iz očiju i osmjeha pročitam.

I kad je najteže, ja uvijek znam: doći će dan kad ćete vi biti veliki, ja stara, i kad ću napraviti megabitch facu sa svojim nacrtanim obrvama u stilu "moja pica je to izvela, da da, moja moja" :)

#zlatna #lička #pizza

Pjesma koju mi je nedavno posvetio stariji sin i rekao da će me voditi na Havaje. Kad se nisam rasplakala ko pička odmah-al nisam, u kupaoni sam :) Link

Bila je na radiu kad sam selila u Liku, danas opet. Mislim da je sve završilo. Dvije godine i par dana, ljubav, život, rađanje, smrt, jednom ću znati više. Ili ću pitati manje.
Link

Nije to nimalo loše, kad se ne morate tresti oko računa, gledati za svaki kurac ima li alternativa na akciji, novac olakšava i ja ga volim. Ali ne volim ga iznad svega; i ne volim ga UMJESTO muškarca.
Prvo je što smatram da sam sposobna i sama zaraditi; što sam sposobna prilagoditi se da nešto nemam; a i što sam - baš imajući- skužila da je puno toga i fol.

Ja, recimo, nisam imala instinkt, za razliku od mnogih cura iz društva, čim su sisice propupale (ok ok moje i nisu baš), objesiti se oko vrata prvom koji bi mi mogao pokazati što je: ljetovanje, parfem, Dior sjajilo, restoran. Meni je to dano, možda i previše, pa mi nikad nije porasla neka ambicija (radim na tome, svjesna sam da bih mogla više, tek sad lagano kužim da mi je taj dio pasivan).
Ali, ne iz kompleksa nego jer znam o čem pričam, mogu tvrditi da je puno toga sranje, isprđavanje, besmislica- od toga što "skupo košta".

Također, mislim da je užitak i hedonizam pitanje vještine i stanja uma prije svega.
Sjećam se kao najljepšeg obroka u životu- a jer smo bili beskrajno zaljubljeni i sretni- i zbilja sumnjam da sam ikad toliko uživala jedući- kao tad kad nismo imali ništa u kući taj jedan i ja;
pa sam se ja sjetila i sprčkala aglio e olio- od pašte, komadića poluuvelog češnjaka, nešto maslinovog ulja i peršina.
Bila je to tako lijepa večera, ne samo zbog onog što se jelo, ne zbog tanjura, restorana i vrhunskog komada organsko uzgojenog mesa.

Što se moje djece tiče, smatram da sam dužna dati im temelje, i nisam od onih "snađi se druže", ali nisam ni od onih "joj samo da poživim 150 godina da se uvjerim da će mi mali biti primljen u starački dom".
Ovih dana puno spominjani Modrić znamo da je potekao iz skromnih uvjeta.
Ima i djece kojima je sve dano na pladnju pa su na kokainu.
Ima tu genetike, sreće, nesreće, sudbine- ne može tu sve roditelj niti je možda i pametno sve im dati na izvol'te. Svakako, ne smatram da im dugujem, osim osnove i starta, nekakva stjecanja. Mislim da je najbitnije dati im uvjerenje da su stvari moguće, i ne poklapati svaki njihov neuspjeh s "ništa od tebe"; davati im pogrešna uvjerenja i suzbijati ih u snovima, energiji i vjeri u sebe.

Što meni kao meni treba?
Pa, ne puno materijalnog.
Ali to što meni treba definitivno uvijek imam.
Kad imam više, kupit ću hlače koje koštaju 100 eura (ma čak i neću, što više starim to su mi neke stvari gluplje); kad imam manje, valjat će i one od 15 eura (čak se zadesi, čisto slučajno, da i više valjaju). Kako ću izgledati? Onako kako mi noge izgledaju, ne kako izgledaju hlače.
Što god imala na računu, najesti se dosita možeš jednom, sve više je povraćanje.
Spavaš u jednom krevetu.
I na kraju- ništa od toga nije toliko određujuće.

Neke od mojih najljepših i najtoplijih trenutaka pamtim iz nekih skromnih i tuđih sobičaka.
Imajući najviše dosad u životu na računu, bila sam toliko nesretna da sam se sa sobom morala dogovarati ustati i umiti se.
Postoji određena lagodnost u tome da ti muškarac pruži onaj osjećaj "ne brini za sutra"- ali ja sam na kraju dana uvijek ona koja ti pusti platiti kavu, ali iduću nećeš platiti ti makar se pohrvali nasred stola.
Pridrži mi vrata, ali ja ću onda ustati po pepeljaru do šanka.
Nisam od toga da odnose s muškarcem smatram uslužnom djelatnošću.

Imam i tu neku robusnost da ja više volim kad ja sebi s Temua kupim torbicu za 6eura, nego da zbog neke taškice koju mi je mudonja po nebuloznoj cijeni nabavio, moram izražavati zahvalnost, biti potčinjena, suludo ganuta i duboko svjesna što on meni dade.
Pusti, fina je meni ova moja, sve u nju stane, čak i mogućnost da ti kažem da si u krivu, da se ne slažem s tobom, da te steram u kurac... :)

Čisti fer plej, opušteno. Imali najbolju komadinu mesine, ili paštu s češnjakom, ako jedemo sretni i skupa, bit će fino. Još ti možda ostavim i kažem da sam na dijeti (nikom nije jasno zašto se to ne vidi... daj polako, još nisam ušla u ketozu, fak of...)

Nema te haljine koja će sakriti ili popraviti moju građu bez oblina, nema te kuće u kojoj će lijepo biti ako se šuti ili viče, nema te egzotične daljine na koju se može otputovati od vlastite nesreće.
Nema te second hand krpice koja može sakriti ljupkost dječjih nožica,
nema te "jebem ti mater i računima, šta je ovo" koje ne može biti završeno smijehom i zagrljajem,
nema te marke auta u kojem se lijepo voziti trepćući brzo da se ne slupaš negdje jer ne vidiš od suza.

Sve je to, manje-više, samo foliranje. Ništa mi muškarac ne može platiti što bi vrijedilo, nema stvari kojom me može kupiti.
Puno sam skuplja.

... naizgled i samo površnima može biti idiotska.
Naravno da je istina da nitko tu ništa ne rješava. Da smo, pobijedili ili izgubili "naši", mi u potpuno istim okolnostima svojih života. Da Luka Modrić neće nama otplatiti kredite nego će sebi pofutrati račun. Sve to stoji: mi smo nacija u problemu, kojoj će nogomet poslužiti kao malo distrakcije i povoda za poneko veselje i uzbuđenje. Pobjede li nešto, imat će i djed u ruralnom kraju Hrvatske, iako ga bole zubi koje nema para popraviti, razlog da se nasmije. Djeca će vriskati od sreće čak iako ne žive bajkovita djetinjstva. Mame će ispeći kiflice iako je radni dan i ne dolazi nitko. Imat ćemo razlog veseliti se iako nema veze s našim postignućima i iako imamo svoje probleme, a u Hrvatskoj često smo i jadni i poraženi. Pa ipak, dat će nam, pobijede li, da se malo sklonimo od svojih priča i mi ćemo biti veliki i svečani i bit će nam drago kao da su nam rod, kao da smo mi sami. Malo jadno, kažeš? Ma i shvaćam na što misliš.

Čak i u lošim okolnostima, životnim problemima, tugama, trošnim stambenim uvjetima- u nekom trenutku svi smo u nekom filmu gdje se nadamo, slavimo. I sad netko kaže: "ah, kruha i igara za jadnu raju". A na što se zapravo aludira?

Da, nogometna igra (ni pobjeda, ni poraz) nisu naše osobne igre, pobjede i porazi. Ali ljudi će svejedno biti emotivno ponešeni, "uživljeni". Jer i sport, jednako kao i film ili glazba, imaju mogućnost prijenosa emocije. Stoga bih oholim primadonnama koje su suviše iznad koncepta da shvate radost malog čovjeka, koji ostaje bijedan a Modrić se bogati a to mali čovjek ne kuži jer je preglup (?)... Rekla da i filmovi kojima se one dive, fenomenalne knjige uključujući kultne i klasike, ili glazba koja ih pokreće, rastužuje, rastura ili razveseli
-nisu uopće druga i drugačija situacija.

Svaki taj film, knjiga i pjesma su nečija tuđa igra- a tebe diraju. Nemaš ti, mila, puno osobnog s Dostojevskijevim unutrašnjim svijetom, engramima u mozgu ni logikama- njegovo je. Pa te dirne i uđeš mu u moment.
Radi se o prijenosu emocija. I ovdje je nogomet u funkciji igre, ali i umjetnosti zbližavanja, zornog prikaza nacionalnog identiteta ("naši" i "njihovi"), svojevrsna umjetnost prikaza neke ideje među kojima je čak i zajedništvo. Ništa banalnije nego fantastična pjesma, gdje nećeš zaraditi ti nego izvjesna jazz pjevačica, gdje ona pjeva o svojoj a ne o tvojoj ljubavi, gdje ćeš i slušajući tu pjesmu bivati jednako siromašna, ružna, bijedna, krezuba, neuka kao jadnici po tramvajima na koje ti se povraća (ili nešto posve drugo- svakako bit ćeš ono što jesi);
s tom jazz pjesmom nemaš baš ništa autorsko;

pa opet, identificiraš se, probuđene su ti emocije, tamo si, u toj pjesmi, možda barem koliko i jazz pjevačica.
Opet smo na elitizmu, zar ne? Prdni, otpusti nadutost i grickaj (navijački) Čipi čips.