Kamen mudraca

Iznenadila me pozivom. Nije luda za nogometom, kao ni ja, ali svjetsko prvenstvo je ipak nešto drugo, posebno kad reprezentacija igra sa srcem i daje sve od sebe za pobjedu. Nastojim ništa ne zamišljati, o tome kako će se nešto desiti, jer stvarnost je redovito drugačija, punija i bolja od ne znam kakvih očekivanja. Tako je i bilo.

Otvorila je vrata, s licem od punog mjeseca, i osmijehom dobrodošlice. Prvi puta sam kod nje. Spominjala je da će me jednom pozvati, ali nisam se tome nadao. Duga je priča zašto. Nisam ni mislio na to i, stojeći u hodniku, kao da sam se našao u nekoj bajci. Odmah je krenula pokazivati mi stan i na što god bi mi skrenula pažnju, gledala bi me ravno u oči, dugim i prodornim pogledom. Ne možete s takvom curom ne biti prisutni i polukoncentrirani.

Stan čist kao da je opran četkicom za zube. Jedan od onih prostora iz kojih ne želimo ići doma, jer sve poziva da se opustimo i osjećamo kao na godišnjem odmoru. Poput pčelice, nije mirovala ni sekunde. Morao sam probati ovo i ono drugo, i uzeti još i još malo nakon što sam znao da mi je dosta. Već je počela utakmica, a ona je donosila svoje stvarčice, jednu za drugom, i vraćala me u djetinjstvo svaki puta kad bi pokazala prstićem na nešto i imala sjaj zvijezda u očima. S niti pola oka sam pratio razvoj situacije na terenu, ali pratio sam, jer bi me pitala, a kakav to muškarac ne zna baš ništa odgovoriti kad žena pita.

Iako je gledala puno manje nego ja, sto puta je bolja navijačica od mene. Ja više proživim u sebi, a ona sve pokazuje. Slavi svaki pogodak i tuguje nad svakim primljenim golom. Pleše i skakuće, spretno padajući na pod, od sreće što je zadnji penal završio u protivničkoj mreži i označio kraj agonije. Malo je kasnila u reakciji, u nevjerici da li smo zaista pobijedili, a onda se zapalila i pokazala kakva je vatrena navijačica, za razliku od mene. Nemojte misliti da mi je neugodno. Niti najmanje. Pravu utakmicu sam ionako gledao u njenim očima, a ne na TV-u.