Alis

Gleda me moja nećakinja ispod ruba naočala, dok grije ruke držeći dlanovima šalicu tople čokolade i priča o tome kako je , nakon razlaza s dugogodišnjim dečkom, ušla u novu vezu, pa to nije bilo to ,pa upoznala M., i nisu trajali

" i tako , sad sam nigdje i negdje" kaže "plutam, mislim, željela bih imati nekoga, a s druge strane, nekako osjetim,
bojim se, kao da me nešto koči, vraćam se, analiziram, razmišljam "

Bila sam tamo , ok, na malo drugačiji način, ali, znam o čemu priča.

E da bi krenula dalje, moraš pustiti, moraš napraviti reda, stišati emocije, podvući crtu.
Prošlost treba ostati tamo gdje i pripada,-u prošlosti.

Moraš napraviti ono što se zove „zatvaranje“ , ponekad nimalo jednostavno, nimalo lako, ali..

Closure ( baš mi se sviđa ova eng.riječ) to treba.

Jer dok god u tebi intenzivno struje sjećanja, dok u nekom uglu treperi tuga,
dokle god ta što te gleda iz ogledala, u tvom oku ne prepozna osmijeh i iskru, nisi spreman.

Moraš zatvoriti. I u tom zatvaranju vidjeti sebe odlučnom.

Dati si vremena, odbolovati. a kada shvatiš da je utihnulo, onda ugasi svjetlo, zavrni slavine, zaključaj ta vrata i čvrstim korakom krenuti prema stepeništu.
Ne treba se bojati, niti se treba osjećati krivom.

Ništa nije nestalo, nije zaboravljeno, sve je tu, s tobom putuje, samo te, obgrlilo novim sjajem.

Link

Pričam prije par dana s kolegom koji krajem godine odlazi u mirovinu.
Nabraja on sve pozitivne strane, čemu se sve veseli, kao i one „u minusu“, što će mu sve nedostajati
(ne u smislu financija, nego osoba, komunikacije itd)i naravno, zamislim se i ja,slušajući ga,jer i moja se mirovina bliži.

Što je to pri samom vrhu moje "veseli me" liste?

Jedan pogled kroz prozor da mi odgovor na to pitanje
odlazak- povratak, na posao- s posla..definitivno.

Imam tu sreću pa skoro čitav svoj radni vijek radim posao koji volim, samo nisam imala baš sreće sa lokacijama i ova zadnja firma je istočno, a ja živim na zapadnom dijeli grada.

Vi koji "plovite" zagrebačkim cestama, vjerujem, dobro vam je poznato kako izgleda jutarnji i poslijepodnevni promet
Slavonskom, Vukovarskom.. Zelenim valom..

Tih nekih 8 km od kuće pa do ureda, to putovanje traje i traje, jer se krećemo ritmom- stani, prva.stani....
a kad, kao šlag na tortu dodamo nešto kiše, prstohvat snijega ,dolazak neke vrlo važne osobe,prometnu nezgodu i sl
e onda tek nastaje pravo veselje.

U povratku, poslijepodne, nakon što konačno skrenem u ulicu u kojoj stanujem, slijedi onaj još teži dio
Parkiranje.
(parkirna smo zona, ali kupnja mjesečne karte ne znači i sigurno mjesto)
Dva kruga, tri kruga, četiri, pa stani negdje sa strane, možda se netko makne.
a gladna već i umorna,
pa aj' zavrti još jedan krug
a u glavi se vrti tekst ove, davno skladane, al' i danas potpuno točne:

" ali mjestu se ne nadam.. Zagrebom ko' uklet kružim"..

Riješiti se svakodnevnih kolona,semafora, parkiranja ,da, tome se veselim.

Ne, naslov nema veze s praznovjerjem, samo preporuka za vas koji ste u Zagrebu,ako imate volje i želje, krenite na večernju šetnju Gornjim gradom u društvu Gornjogradskih coprnica.(a kako čitam, naredna je baš 13-og.)

Bila sam već ranije i svakako ću ponoviti .

Čuješ raznolike povijesne, zanimljive priče, poput legende o zlatokosoj banici Manduši i njenom duhu na Kuli Lotrščaka

Dočarana je i ona nepoznata, mračna, mistična strana Gradeca , misteriozna, tajna društva, te duh Zagreba kakav je nekada bio

Nezaobilazno, tu je Marija Jurić Zagorka, Nera, Siniša i naravno, naravno

coprnice ..

što se to sve kuhalo u vještičjim kotlovima, kako su se miješali ljubavni napitci na koji su se način otkrivale tajne srca i tko su bile stvarne žene, (poput Barice Cindek ) koje su, u tim tamnim vremenima, proglasili vješticama..

Prošetajte ..

čarolija počinje

Još traju slani,modri, sunčani dani odlazećeg ljeta.
Zaista najljepše vrijeme za biti uz more.
Gužva se stišala, plaže skoro prazne, ritam smiren.
Dani za pamćenje, u društvu najdražeg mi bratića i obitelji, u njihovoj ljetnoj postaji
Čaroban Vis, čudesna Komiža.

Da, putovala sam dugo, predugo ovaj put ,kolone na cesti, zastoji kod tunela, zakasnila na trajekt..
sve kao da je full sezona ,a ne Rujan
ali kad sam jutrom razmaknula škure, pa se otvorio pogled na luku, gajete razvile jedra..
ta slika...

vridilo je





Plaža Srebrena

Link

" dok promatram ove kuće u uvalama srednje Dalmacije, uvijek te želim pitati- bi li mogao ovdje živjeti sa mnom?
.... i dok ti šutiš, ja ti spremam novo, isto pitanje "
Tin/Arsen
Link

Link

Silvi je moja najbolja prijateljica.
Počele smo naše druženje kao sasvim male djevojčice,od igranja u istom parku, preko vrtića, osnovne, srednje škole,studija.
Kumovale jedna drugoj , i premda već dugi niz godina ne živimo u istom gradu, to "nas dvije" traje i dalje..
Posebno prijateljstvo.
Poput rijetkog bisera, neprocjenjivog, na ogrlici složenoj od svega onog lijepog ,što sam, tijekom godina, prigrlila i nanizala.

Njenu nedavnu vikend posjetu iskoristile smo, između ostalog i za posjet Muzeju novog vala i tako se vratile mladosti..
( sasvim prikladno, Muzej je smješten baš u haustoru )

8o-ih smo bile podstanari i živjele studentskim životom cura iz provincije ;)
Novi val
Neizbrisive je tragove to vrijeme ostavilo u nama, jer je taj 'val' bio naše svakodnevno okruženje.
Silvija je tada imala dečka, glazbenika, gitaristu, rodom iz istog malog grada kao i na dvije, svirao je u jednom, ne baš nepoznatom,bandu.
Često sam izlazila s njima, zapravo, izlazila sa Silvi, na mjesta gdje je Mat svirao.
Išlo se na koncerte, Kulušić, Lap, Studentski Centar..ili na neke privatne tulume, na kojima je glazba uvijek bila glavna tema.
Odlazile bi na Ribnjak, gdje su dečki imali prostoriju za probe i vježbanje, ili bi se otišlo do grada i "visilo" ispred Zvečke.
Zvečka je bio mali, sasvim neugledan lokal, slastičarna i kafić, u Masarykovoj ulici, tada omiljeno okupljalište Mata i njegove ekipe
Matija je sakupljao ploče,pratio live nastupe,izmjenjivali su se Azra,Haustor,Film, Kazalište, Električni orgazam, Leb i sol, Lačni Franc ,Idoli ...

Vrijeme dobrih vibracija i , za mene ,dobre glazbe.

Kad imaš oko 20, svijet ti je poput najbolje, najslađe voćke.
Pun sokova, svježine,zvukova, mirisa i boja.

Razgledavanje fotografija i ostalih predmeta u Muzeju, probudilo je,očekivano, naše uspomene
neizbježno je svaka rečenica počinjala sa : " a sjećaš li se ..."

zavrtile smo vremeplov novog (40 i nešto godina starog vala) i osjećale radost, sve to , za nas dvije se činilo
kao( da je bilo) jučer



Link

Monday morning blues

Link

Jučer je, čitam, bio međunarodni Dan zagrljaja, pa me sjetilo zagrljaja koji sam ,čekajući, vidjela u zračnoj luci .
Ona je izašla kroz vrata , on joj je mahnuo stojeći pored ograde, a onda su se nasmijali i pali jedno drugome u zagrljaj.
Gledala sam ih sa strane i kao plima me preplavilo…
Zagrljaj.
Izgledao mi je baš kao onaj Zagrljaj koji se piše velikim slovom Z i onda kada se zagrlimo na kraju rečenice.
Ne znam to dobro opisati, slabe su riječi,nedostatne.
Bez glasa, toplinom tijela, rukama koje drže,obuhvaćaju, otkucajima koji se sudaraju,blizinom,kaže mi:
«tu sam,i ti si tu" Sav moj svijet .



Možda ću ja još ostvariti poneku svoju želju..
Kupiti ljuljačku za vrt?
Ponovo zasaditi bugenviliju (nemam sreće s tom biljkom,već mi je četiri puta divlja bura sve raznijela), voljela bih na Korčulu
Ili tečaj plesa ,to bih mogla. Naučiti kretati se u ritmu salse.
(moj susjed profesionalni plesač, porijeklom Portugalac,kaže -nije to samo ples, to je "forma de vida")
to ne bi trebalo biti teško
ali dozvati baš takav Zagrljaj , to je teško.

Drugi neki, da.
Važan, iskren, čvrst, topao ljekovit zagrljaj prijatelja, obitelji, kćeri...
ali baš,baš ovakav kakav sam vidjela, kakvim sam ga doživjela,taj ne.

Svemu ima vrijeme , znam.
Svejedno,sjeta izroni odnekud kad o tome mislim.
Nedostaje.

Arsen

Link

točno, nema se svrhe nervirati

zapelo je, a Božić dolazi


Link

Bez obzira na moj nemir prije polaska,let je zaista bio ugodan i njihova nas je zrakoplovna kompanija „bezbolno“ prizemljila na ogromnu zračnu luku.
Cijelim tim grandioznim prostorom dominira kontrolni toranj sagrađen u obliku tulipana , cvijeta koji je omiljen u ovoj zemlji.

Par dana je izuzetno malo ( još pogotovo ako idete poslom) za vidjeti sve što bi se vidjeti trebalo.
No, imali smo dobre domaćine, pa smo, zahvaljujući njima, u kratkom vremenu uspjeli obići neke od znamenitosti po kojima je Istanbul poznat, prošetati kvartom, zaviriti u ponudu tržnice, osjetiti ritam grada

Za mene, Istanbul je fascinantan i izgleda kao da živi i diše svih 24 sata u danu.

Uredi u kojima smo bili nalaze se u poslovnom dijelu, tu je i najviša zgrada Istanbula , na vrhu s vidikovcem
Nije mi bilo baš svejedno približiti se staklenim stijenama i grčevito sam se držala za rukohvate , ali, bez obzira na tu nelagodu, pogled je impresivan, jednostavno, ostaneš bez daha.

U gradu je gužva.
Gužva svugdje, gdje god da se krene i ako sam do sada bila u uvjerenju kako je u Zagrebu promet problem, onda je ovo što se događa na ulicama Istanbula, kako se vozi , koliko je to automobila i motorista, prava slika totalnog prometnog kaosa.
ali ne i za njih, oni funkcioniraju u toj vrevi, , nema trubljenja, nema ljutnje, kreće se..

Hrana je raznovrsna, dijelom je mediteranska , dijelom azijska, tako da skoro pa uopće nema svinjetine, ima puno ribe, janjetine, maslina, patliđana,sira..

Probali smo kebab, naravno , ujutro su nas na doručku dočekali s menemenom (nešto poput fritaje), a ja sam s najvećim guštom pojela pečeni punjeni krumpir , nešto prefino .
Takozvane ulične hrane ima jako puno, nije skupa i izuzetno je ukusna.
Ako voliš slatko ( i pre preslatko ) onda je ovo mjesto za tebe.
Rahat lockum, baklave s orasima, s čokoladom, lješnjacima.. turski sladoled, skroz novog okusa.

U slučaju da ti od svih tih kalorija postane malo teško u želucu, tu je zahter čaj i , zapravo, cijela paleta čajeva koji se , prema riječima Arena, našeg domaćina, ovdje piju više od turske kave i kao već uhodani ritual ispijanja, uvijek posluženi u staklenim šalicama.

Puno je toga što je u u Istanbulu drukčije od onoga na što smo naučeni.
Puno toga zadivljuje, puno previše da bi se nabrajalo, no svakako moram izdvojiti

Njeno Veličanstvo –Mačku.

To je apsolutno nezamislivo koliko ih ima, na svakom koraku i s koliko se pažnje i brige svi odnose prema njima.
Sva vrata su im otvorena,po gradu postavljene kućice za zimu, posudice s vodom i hranom, grad financira zdravstvenu skrb..
Aren kaže kako to veliko poštivanje potječe još od vremena proroka Muhameda,
a danas, potpuno u skladu s trendovima , istanbulske mačke imaju i svoju Facebook i Instagram stranicu.

Za zaista doživjeti ovaj grad treba ti vrijeme,cipele za hodanje, i širom otvorene oči , al' i ovako, u "letu" ostavio je dubok dojam.
selam Istanbul !
.

¸

Ravna Gora

Link

Kroz ovo vrijeme koje sam tu, pročitala sam, kao i svi vi vjerujem,na pvt-u raznolike poruke.
Prvo što moram naglasiti je kako je jedan( možda čak i najveći dio), tih poruka zaista korektan, pristojan,zna biti duhovit, zanimljiv.

Zatim tu su tu i one druge, uglavnom su to mlađe osobe, „instant“ seks,ali na to navikneš , obrišeš, preskočiš..

ali još uvijek na pvt-u nisam "savladala" komunikaciju tepanjem i umanjenicama

Ne mogu to , ne znam zašto, ne znam objasniti što me kod toga toliko smeta, ali smeta me

Bode me u oči kada mi se javi netko tko je u ozbiljnim godinama, kao ja( pa plus) i u prvoj poruci napiše nešto poput

pozdravčić medena, kavica , slatkice , sunčeko, lutkice, šetnjica... i sl.

(srećom, nema ih baš tako puno, al' baš su se "zalomili" u ova dva dana)


ne,nemam ništa protiv riječi i govora od milja, ali s nekim koga poznajem i blizak mi je,pa je, recimo

„ bokić mila/i “pozdrav iz dragosti

sa nepoznatim ljudima ne mogu,ne mogu na taj način krenuti u dopisivanje.
Zvuči izvještačeno,neiskreno, površno..

golubičice ,jesi se napajkila- to je , pretpostavljam, ležeran početak ?

opušteni smo, pa možemo čavrljati , ako nemamo drugog poslića?

"take it easy" ?

Ma mrvu sam grintava ovih dana, nemojte zamjeriti , a možda sam i sitničava, jer me smetaju deminutivi i nadimci.

Prihvaćam kritiku.

Pokušala sam popraviti se, u nekoliko navrata razviti razgovor iz takvih javljanja,trudila sam se, zbilja jesam,ali ne ide.
Golubica leprša po ekranu.
Smeta i kvit.

A blog?

Blog ne povezujem s pvt-om.
To je skroz , skroz druga priča.

Na blogu me to uopće ne smeta, dapače, te "ice", nazivi i riječi napisane od milja, ugodni su za pročitat,
koristim ih i ja prilikom komentara i pozdrava.
Razvesele.