Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Kako ja objavim tekst, tako stižu poruke u kojima vidim taj nevjerovatni rašomon ljudskih svijesti :D

Sloboda u vezi nije - neću usisavati neće ona meni govoriti kako da trošim novce ja zaradio ili pa ne moram doći kući svaki dan :D

Urnebesno :)

Postoje elementarne životne datosti i odgovornost koju preuzimaš. Kao ugovor na poslu. Kao, nisi došao, nije ti se dalo, ali ono, zar je to problem :D Pa... je :))))))

Nema slobode, nikakve, u činjenici da u nekakvom braku ili vezi preuzimaš svakodnevne poslove, brige, odgovornosti i da dio svoje samostalnosti u odlučivanju predaješ drugoj osobi. To je cijena pripadanja i zajednice. U trenu kad kreneš nešto od toga podrivati, u sljedećem trenu ćeš se, kao 99% svih razvedenih muškaraca pitati zašto te luđakinja ostavila :D

Sloboda je u ostalom, u ostatcima dana nakon predane službe odabranom životu. Poslu, obitelji, braku, zajednici, vezi...

Tako da nemam ja alibi ili ispričnicu za to što si bio:

a) neodgovoran papak koji je samo želio dobar auto i uvalio ženu u kredit bez njezine suglasnosti da bi vozio svjetsko čudo od auta koje si ne moožeš priuštiti

b) lenja buba koja bi odabranicu srca na lomaču i križ stavio samo da ne moraš po doma ništa

c) derište koje misli da može uživati sva dobra i blaga ovoga svijeta sam i kako ti se hoće :) Uključivo činjenicu da ni do pune zrelosti nisi ovladao svojim libidom na razini zrelog čovjeka i dostatno da razumiješ da je veza dvoje ljudi, u kojima su oboje bitni i u kojoj se traži balans obaju na obostrano zadovoljstvo, a ne instantni seksualni servis tvojih nagona, odnosno random hireva.

d) financijski nezreo, nesposoban razgovarati o novcu i naći načina da vaše odluke budu mirne, spokojne i zajedničke

Čisto da se zna.

Svaka veza ima slijepe ulice, dosade, zamjerke, prekoračenja granica, prevelika očekivanja...

I meni je samo jedno bitno.

Da je jedno dosta - dosta.

Da je jedan topao pogled dovoljan da kažem - ne bih više. Pusti me.

Ne zamjeram, ne ide mi na živce, samo - čeka me moj svijet. Čeka me trenutak u kojem tražim šutnju, svoju umjetnost, svoj mir.

Koliko je nekad teško zaustaviti druge! Jer toliki su ljudi (a i ja sam bila) gladni vukovi - jer nisu našli pravi izvor mira, radosti, ljubavi, zadovoljstva. To nikad nije drugi. Nikad. Nikad nismo nesretni jer nam drugi nije dao ili dao previše ili jer čini ovako ili onako.

Uvijek smo nesretni jer smo nesretni.

Ne mogu bivati uz nekog tko me uvlači u svoj unutarnji kaos. Ja nemam ništa s tvojim svijetom. Doista. Mi smo samo jedno drugome možemo dati sebe da budemo tu, da gradimo dom, da gradimo povjerenje, ali to nije u pizdarijama kojima bušimo jedno drugome mozak.

Treba puno više prostora nego što mi ljudi obično hoće dati.

Ne moram ja ništa, osim biti vjerna, skrbiti o svom dijelu brige za dom, poštivati te i voljeti.

Ništa.

Sve je dar - nešto ugovoren i dogovoren, kao što je zajednički život, brak, dom - koji podrazumijevaju svoj kvantum davanja, sustavnog i svakodnevnog. Sve ostalo? Samo čisti dar, koji primiš kad dođe zahvalno, i ne očekuješ kao gladan vuk.

Jer ako moraš nekoga pilati da ti se obrati, ako je jedini način da te ugleda da joj se unosiš u lice, ako je jedini način darivanja nečega kroz ucjenu - pa bježi. Ili ću ja bježati.

Ako ljubav nije predivna, spontana, ako darivanje pažnjama ne dolazi iz čiste ljubavi i radosti - čemu to?

Paradoksalan je život. Ili nije. Samo su skučene naše riječi koje toliko pojednostavljuju stvarnost da ja samo tražim da mogu sa izabranikom svog srca pričati pogledom. Tko taj jezik zna, puno više i bolje može reći nego bezveze, trivijalnim riječima u koje se kanalizira vlastita promašnost i tuga, nazvana tobožnjom krivicom drugoga...

jer znaš, "moram se promijeniti" je najgora stvar - oholost. Nismo si dovoljno feš, pa moramo nešto sa sobom počinjati da, čuj, budemo još bolji za taj svoj ludi ego.

Ma nemoj, ego :)

Svi smo mi rođeni sa nekim genima i iskustvima i uvijek, ali uvijek, i svatko uvijek, činio je u životu što je najbolje mogao. I to je dovoljno.

Razlog zašto zaostajemo u životu, a naši odnosi pucaju, nije da nismo dovoljno dobri - nego to što hoćemo biti bolji, pa tučemo sebe i tjeramo ga u ćošak, dok se ego vrti i viče - ovo nisam ja, ovo nisam ja, bolji sam ja - a tog ja, boljeg, nema. On je samo fikcija te oholosti - a nemreš raditi iz osobe koje - nema.

Zato uzmi sam sebe, kakav jesi, skroman, ponosan na najbolje što si mogao do sada, punim povjerenjem da je do sada bilo dobro i da će nastaviti biti dobro, i pokaži svoj običan neuspjeh.

Si vidio Dalai Lamu? Kako se otvorena srca smije svijetu, a nije ni velik, ni nabildan ni lijep. Kakav je takav je. To prihvaćanje grije svijet. Ne makljaža ega koju dopuštaš - da te bije realnog u interesu svojih poremećenih nezasitnih ideja koje nemaju veze sa realnosti, niti su bitne.

Lijepo u čovjeku je skromnost bivanja sobom, prihvaćanja sebe i drugih u trenutku... iz čega onda ide svijest da nešto možda možemo bolje. Ali, ne iz straha i kinjenja sebe, nego radosti boljeg služenja. Naučili, pa možemo. Prije toga ne možemo.

Nemoj se mijenjati. Dopusti da budeš, pa ćeš se mijenjati baš kao što stablo raste, a voda teče... Promjena nije u tvojoj ingerenciji i ostavit će te poraženog. U tvojoj ingerenciji je zahvalnost za jest i prisutnost u onome što jest, poštovanje za sebe kakav jesi sada i druge kakvi jesu sada.

Da vi znate koliko muškaraca se predstavlja kao - otkačeno? Muškaraca od 40+.

Da sam ja otkačena, ja bih to skrivala kao zmija noge. Pa nije ti to za hvaliti se! U tim godinama ja očekujem da si zakačen, brate mili, zakačen svakim atomom svojega tijela. Za život, za posao, za nekakvu nastambu u kojoj se sklupčaš nakon radnog dana, pa je valjda malo i opereš, očistiš, skrbiš o tim mašinama i tepisima, krevetima, kravatama, akvarijskim ribicama... za ljude, valjda neke ljude nosiš na svojoj grbači - jer kakav si čovjek ako nikoga nisi uzeo pod mišku i rekao - ajmo, nekako ćemo - neko dijete, neku majku, oca, rodbinu koja nije pri sebi, neku svoju firmu, kolege, susjede?

Pa onda još neko dobročinstvo - pa nije da ti ni do čega i ni do koga nije stalo - ni do pandi ili pasa ili bolesne djece, staraca, plastike koja napada Planet, pretilih ljudi ili oboljelih od Parkinskona?

Zakačen znači da živiš život kroz ono što je važno. Da si čovjek na svom mjestu. A ako si na svom mjestu, ne valja da se otkačiš. Imaš četrdset godina ili više, pobogu!

I još se hvališ! O jebate!

Javi se tip sa nickom gospodar užitka.
Kaj si dirigent vrhunskog simfonijskog orkestra?
Nije.
Pa koji klinac onda pričaš o užitku? Kad nemaš pojma kaj je užitak.

Dragi moj - šefe...

Znam da si me zaposlio sa kvalifikacijama, znam da očekuješ puno, ali znaš i ja očekujem od tebe i nećemo se sa mrtve točke pomaknuti dok TI MENI ne daš ono što mi duguješ.

Ne plaću.

Plaća je trivijalni dio procesa, udahneš, izdahneš, to tijelo radi - zaradiš-platiš, to biznis radi. Treba duboko disati i raditi to s pažnjom, i tako plaćati, ali nismo tu samo da dišemo. Ili da se plaćamo. To je samo osnova za važnije stvari.

Dragi moj šefe, moraš uložiti u mene. Da. Vremena. Strpljenja. Pažnje. Pošalješ mi mail što želiš u dvije rečenice, potpuno nejasno i ne mogu ti odgovoriti - ne jer ne znam. Nego jer znam previše da bih mogla odgovoriti. Tvoje pitanje je kao npr. pitanje - kako biti sretan, napiši odmah, konačno, da čovjek nauči, u tri paragrafa... ne mogu, šefe.

Znam puno o srećama, ili o svom poslu, ali to što tražiš tražiš jer ne znaš.

Moraš uložiti u mene da uopće razumiješ za koji klinac si me zaposlio. Recimo, ako zaposliš slastičara i kažeš mu da napravi tortu, a ne poslušaš kakviih sve ima, što mu sve treba za vražju tortu, nećeš dobiti tortu koju sanjaš.

I to je problem. Često ni sam ne znaš što bi htio, jer je teško misliti. Pa ti šune random ideja i onda ti šuneš takvo nedonošće od ideje u moje ruke, a bez inkubatora - tipa - evo, nedonošće od moje ideje, idemo je zajedno oblikovati.

Jer ono, šefe, to je porod. I porod ideje traje, ima svoje procese, faze i cijenu.

Kad mi daš nedonošće da ga obučem i pošaljem u svijet - ako mi je do posla, ja uzmem to nedonošće, stavim mu kravatu i kažem - idi... i ono ne ode, nego skonča u mukama i nismo uspjeli.

Čudi li te to? Da tvoje random ideje bez reda, smisla, bez dubinske komunikacije, skromnosti da me saslušaš - skviknu i nikamo ne idu? Nemoj da te čude.

Šutaš ovaj posao random s puluformiranim idejama i zadatcima. Znaš li što je najveći uspjeh biznisa? Jasno definirati zadatke. To ti je kao da pošalješ pijanista sa fino napisanom skladbom. Ako zna svirati, odsvirati će. Ali ako daš neki nacrt - kao - neka bude lijepa pjesma, nema ti tog Schummana koji će ti to odsvirati.

Tako i ja.

Da bi dobio stručnjaka, moraš uložiti u njega. Pokazati svoje misli, i vidjeti moje misli. Posložiti svoja očekivanja i prilagoditi ih mojem profilu, jebiga, zaposlio si MENE, ne nekog klona sebe, ne da neću, nego ja NE MOGU raditi kako bi ti radio jer nisam ti - posebno ako tražiš kreativnost i odgovornost i doprinos. Odluči se. Možeš me pustiti kao stručnjaka, a možeš i raspisati procedure koje ćemo po tablici odrađivati. I jedno i drugo je okej, ali se međusobno debelo isključuje.

I trebam vremena i mira. Da. Trebam trošiti tvoje novce da ti uhodam svoj posao. Na tvoj trošak, jer je i učenje o tvom poslu vrijeme uloženo u tvoj biznis. To ti je kao kas posadiš biljčicu na svoju zemlju i sad ti hoćeš da ona naraste u baobab. Super. Ali, što je otkopavaš svako malo i nekako kao vučeš da sad ona ide gore prije nego što može?

Ja nisam baobab, ali sam čvojek, a ljudi ne mogu stvarati remek-djela, ako ne znaju što je definicija remek-djela, jer toliko jutriš naprijed i dalje da samo bacaš ona svoja nedonoščad od ideja na mene, i ne mogu ti napraviti nešto dobro jer za svaku ideju imam par hektičnih sati... a i obeshrabriš me. Sad ovo, sad ono.

Ne ide ti to tako.

Ljudski odnosi ostaju ljudski čak i u poslu.

Moj ti je savjet da si nađeš dobrog mentora. Učitelja. Nekoga da ti da po prstima s toplinom dobrog djeda. Ne možemo sami i nismo mišljeni da koračamo sami i bacamo nedonoščad od ideja sa nadom da je svako tvoje nedonošće nekakav Steve Jobs.

I da... trebaš imati manja financijska očekivanja. Tvoj posao je kao neka kruška. Prve godine donijet će pola kruške, pa dvije, pa sedam, pa deset kila. Treba vremena. Zašto misliš da za tvoj posao ne treba vremena? Jer ti se sve čini lako?

Pa da. I simfonija djeluje lako, kad se napiše, ali znaš li koliko se inkubirala, pisala, prepravljala, uvježbavala... čudo vremena, čudo energije, čudo strpljenja...

I tako.

Evo ti još jedno nednošće, a ja idem tugovati u dubinu sebe jer sam još jedno sahranila... jer trenutno to radim za novac. Omogućavam smrt nedonošćadi od ideja. Dok ne nađem bolješ šefa od tebe, šefe moj...

Vidim ja tu puno nesigurnosti. A nema gore osobine od nesigurnosti. Ako si i guzica od čovjeka, ali sa čvrstinom i unutarnjom snagom, možeš čuti feedback, stisnuti zube i nekako promijeniti, prilagoditi se, dogovoriti.

Ali nesiguran čovjek je kao da imaš neku kristalnu vazu koja se ljulja na rubu ormara i ne znaš bi li prišla da je primiš, ili je bolje ne hodati i ne stvarati daljnje vibracije koje će je prevaliti preko ruba. Nestabilno, nesigurno, to može dići čovjeku svaku dlaku na glavi od užasa. A ako probaš pomoći, još se sruči tebi na glavu. Idi begaj. Svijet je dovoljno izazovno mjesto, ne trebaju nam još i unutarnja kolebanja.

Iz nekog razloga ekipa misli da je bolje ako u odnosima ne kaže što misli, postoji strah i ono nećkanje... Ne. To je pakao. Ako u vezi s drugim čovjekom nisi što jesi, ako ne puštaš sebi da bude što jesi, i drugome, pa kako bude - nema tu ničeg dobrog. Kakav je to odnos? Neki strah i skrivanje? Samo krhka vaza koja se ljulja na rubu ormara i opasnost za sebe, drugoga i cijeli svijet.

Nitko nije vaša mama, nitko neće reći što da radite, nema ispravno ili neispravno, pravo ili krivo... samo ono što jest kako vama jest, pa si napravite kako mislite da treba, kad pogriješite recite - oprosti, naučite nešto i idite dalje.

I nema načina da tim gutanjem sebe izazovete da drugi bude bolji. Drugi je ono što jest i ako ne može podnijeti da jeste što jeste, bježi koliko te noge nosi.

U međuvremenu, i ja bježim od nesigurnih ljudi dok se ne saberu. Mogu ja vidjeti ljudske vrijednosti, ali ako se te ljudske vrijednosti nisu same sa sobom dogovorile tko su, što su, što će sa sobom, to je kao klađenje. A ja se ne kladim sa životom...

.

Bude nekih super dana, glazbe, umjetnosti, susreta koji te razgale. Koji vrate igru u krvožilni sustsav. Smijeh. Poželim nekad onu ludost studentskih dana. One nemoguće simpatije, duge noćne razgovore... treptave dodire...

Samo, sada znam da je to igra. Opasna igra. Svaka je igra opasna ako se netko ne zna vladati. Ima igara u kojima se testiraju prijateljstva. Ima igara koje ljudima postanu opsesija. Ima igrača koji ruše ploču i figure, ako nije kako su zamisliili, i psujući odllaze duboko u noć...

Igra, zapravo, najbolja je sa provjerenim partnerima, sa onima koje volimo, u okrilju društva koje se poznaje.

Tako i igra strasti, igra umjetnosti, igra radosti.

Ima li, zapravo, jedna ljubavna veza izgleda da preživi ako nema igre? Mislim da nema.

Jer čovjek je sapiens, faber, ali i ludens.

Bez igre postane preteško, glupo i neispunjeno. Bez igre ovaj svijet nije ono što treba biti...

Poželim se nekad te igre i partnera koji zna gubiti i dobivati, nasmijati se, ufurati u ulogu, biti dijete i biti tajni agent i biti. Samo biti.

Kažu da je zaljubljivanje moguće samo nestabilnoj osobi. I razumijem ja to.
Kako je moguće da pri zdravoj pameti zabriješ da je taj neki drugi tako sjajan, da je vaš odnos tako briljantan - a ne znaš čovjeka! Niti nakon mjesec dana, a osobito nakon prvog, drugog petog susreta.

Tikvan, kao ja, kao ti, kao svi. Jedino je pitanje je li tikvanstvo dotičnog u skladu sa mojim tikvanskim vrijednostima, to je sve.
Ali, to treba ispitati.

Tako da se nemam nikakvu namjeru zaljubiti, više nisam sposobna za to, jer moje lasersko oko vidi ispod hormonalnog ludila. I onda lijepo ugasi histeriju. Kunem se. Imam gumb i kažem si - gasi vatru. Gasi light show, parada je gotova... i to odmah, prije nego što sam se razočarala jer sam se očarala prije toga :D

Ali imam namjeru zavoljeti nekoga kao sebe, predati se nekome, prihvatiti nekoga svim srcem, voljeti kako se voli. To da. Samo to ne ide čarobnim štapićem hormonalnog ludila. To ide upoznavanjem. Pa, ono, vidim, jbt!, koja je faca taj čovjek, pa stanem i divim se njegovom junaštvu, hrabrosti, savjesnosti. I ono, gledam čovjeka i zavolim ga i kažem - ti si fakat divno ljudsko biće. Ako ti mene hoćeš, ja tebe hoću, a ako ne, i dalje te volim jer si divno ljudsko biće.

The End

Moj nick je plod slučajnosti. Jer eto. Sjetila sam se te pjesme.

Međutim, većina interakcija ovdje se referira na te heroje iz mog nicka.
Kao:
Nema ti više heroja...

Ta poruka je došla od raznih ljudi, sa različitim nivoima pismenosti i pristojnosti, ali uvijek jedna ista.

Nema heroja.

Okej. Zašto mi to imate potrebu reći?

Well, ljudi uvijek, ali uvijek govore o sebi. Nema heroja znači - ja sam papak.

Što je totalno okej. Slobodna volja je esencija ljudskosti i bivanja čovjekom. Nećeš bit heroj, nećeš stati junački pred život, bit ćeš papak - fine. Kad bih ja nabrojala što ja sve neću i u čemu sve biram bitke, bio bi to lijep popis.

Ali, javljati se ljudima da njima kažem da nema ovoga ili onoga - jer ja to nisam?! Čemu to? Čemu ići tamo gdje nisi? Eeee... jer većina ljudi živi na ludom kamenu - onoj klackalici i stagniranju u mjestu u kojem želim, ali mi se ne da, ali bih ipak morao, ali hej, možda ne mogu, ma idem, ma gdje idem, ne mogu biti papak, idem biti bolji u životu, ali ne stignem jer moram ležati pred TV-om... i tako prođe život.

Meni se svaki papak iz galaksije našao pozvan obratiti sa porukom - nema heroja. Jer je to njihova unutarnja nepomirena bitka...

Kužite.

Iz moje perspektive, kad me već slučajnost odabira nicka suočila sa ovim svime, heroja ima.

Ja sam heroj. Jer ne cvilim, jer živim što najbolje mogu u zadanim uvjetima - i nitko mi nije kriv. Moji prijatelji su superheroji, ne samo heroji. Ljudi koji kažu - napravit ću - i naprave. To je, recimo, vrlo rijetka sorta superherojstva.

Neki članovi moje obitelji koji živu silu nisu doživljavali ni kada je pritisak društva bio kudikakamo jači nego danas. Badass do badassa. Heroj do heroja.

Ima heroja. To što vi ne želite biti jedan, ali i ne želite ne biti, jer je to brate mili teže nego uvaliti dupe u kauč, odnosno od prihvaćanja sebe kao papka, stvarno nije moj problem. Ali je dobra tema. Meni je sve dobra tema i građa za pisanje, pa stoga hvala...

Naučila sam nešto o ljudima sasvim random odabirom naslova. Što je prilično cool...

A to je da je ludi kamen najomiljenije mjesto za život. Nisi papak jer nešto nećeš ili ne možeš. Papak si jer ne možeš prihvatiti cijenu svojih izbora. Pa onda pokušavaš uvjeriti druge da je papčinstvo mjera svemira... A to je papačizam na kvadrat...

Puno se ljudi pita zašto je toliko razvoda. A ljudi moji. Jer za biti kraj nekoga i preživjeti znači biti snažan ili snažna kao vražji lav. Progutati ponos i nositi kašete kad dobiješ otkaz na poslu direktora. Zamijeniti svoje navike navikama siromaha - onda kada se ekonomija sruši, odreći se svojih prava, ponosa... i putem ostati drag ili draga, nasmijan / nasmijana i pun / puna razumijevanja i podrške. Zračiti srećom onda kada život udara... i sve to ide onda kada pozdraviš ego i shvatiš da smo samo slamke u oluji života i na nama je samo broditi svime time, vedro, hrabro i stoički graditi svoj dom i njegovo blagostanje, zadovoljni i onda kada je taj doprinos ispod svega što smo se nadali...

Jer je vraški teško biti u braku... zato svi razvodi...

I svaki puta kada polako i u teško, u transu, spustim trepavice, otvaram ih polako, što lakše mogu. I onda te vidim promotrim tvoj osmijeh, tvoju radost, nježnost i strast, ljepotu i bljesak u očima, i onda udahnem cijelom sobom, i opet ih zatvaram, polako polako, tonem u sebe, gdje spremam tvoj lik, tvoju emociju, svoju emociju, miris i slutnju tvoje kose pod mojim prstima. Igram se. Tu si. Moja prva ljubav. Onda nisam govorila prva ljubav, jer si bio, ti si bio, moj ti, oduvijek, zauvijek.

Poako trepćem, polako, treptaj i tren, to je isto, naši treptaji mjere vrijeme, a ja hoću produljiti, razmazati vrijeme kao Nutelu po kruhu, pospano, transično, polako. Produljavam našu ljubav, i produbljujem svoj dah... što dulje da traje trenutak, osjećam ga, duboko u pleksusu, duboko u sebi, osjećam kako se tvoja prisutnost penje mojim rukama i nogama, kako mili mojom utrobom, razvlačii moje usne u smijeh.

I slušam more. Između nas dvoje. Volim osjetiti bespomoćnost pred tobom.

Osluškujem tvoj dah. Usklađen sa mojim. Jer je sve dobro, sada kad smo jedno drugo našli.

Vidim da toneš u sebe, vidim da i ti kušaš ovaj tren kao ono dobro crno vino koje se otkriva u slojevima. I onda otvorim oči, tvoje su zatvorene, otvorim ih, zatvaraju se otvorim, i još su otvorene... samo se nasmijemo, i zatvaramo ih u ritmu dubokog i spokojnog disanja... i tako se igramo, kao djeca, kada se pokazuju na prozorima sad ovim, sad onim, i prasnu u smijeh kada se vide, kada se zateknu jedno s drugim... kao kuku-igra, ali tiha. Mirna. Igra sa najdubljim slojevima duše.

Onda kada voliš, možeš zatvoriti oči. Imati slobodu i biti i otići i znati da si tu. Kada voliš, trenutci su dobri, svaki, kakav jest. Dok raste žudnja u prsima, dok raste želja da ti kažem i da te dodirnem, znam da je puno bolje samo biti tu, gdje jesmo, sada, ispuniti se sviješću da smo vladari ovog vječnog svemira povjerenja i radosti.

I duboko udahnem, koliko duboko mogu, dobro te pogledam, koliko najviše mogu, izdahnem, i spustim glavu na tvoje rame i igra se ponavlja. Otvaram oči i gledam u tvoje rame, i zatvaram i osjećam tvoju glavu na svojem ramenu, upijam, i samo dišem, znaš li da disanje liječi, vidiš kako nas liječi ovaj zagrljaj, usporavamo histeriju stresa, brišemo svaku nevolju i bivamo uvučeni u sam puls zemlje, vječnosti i ljubavi. Ovo je frekvencija ljubavi.

Sporo se primakneš. Miriši mirta s naše lijeve strane. I more, s naše desne. Čujem zrikavca. Prvog zrikavca i vidim da se svjetlost sunca sada o more lomi u bojama sutona. Primaknem se i zagrljeni se ljuljamo, kao more, kao zrikavci, kao suton.

https://www.youtube.com/watch?v=3DSj59tXQys

Mislila sam nekad da mogu postaviti neko dno očekivanja od ljudi. Ne mogu. Nije to do mene. Puno je zdravije postaviti snižavanje i / ili korigiranje / ili pomicanje granica očekivanja - na niže, na manje, na manje definirano kao kontinuiran napor. Ako sam danas očekivala malo, sutra treba još manje i tako dok se očekivanja ne otope, jer su apsurdna ta očekivanja.

Ne znači to i prihvaćanje niskih standarda za sebe. Samo znači otvoriti oči još više, mirnije i sa više svjesnosti. Nema koristi u plivanju uzvodno, u otporu prema onome što jest, zar ne.

Samo više do izražaja dolaze oni koji plutaju iznad dna. To je sve. I vidiš više. Otvorenije. Zabavnije je. Nepredvidljivije je. Stani, gledaj, ne sudi, prihvaćaj, to je to...

... pa ovo nije mjesto gdje muškarac traži ženu koju bi upoznao i volio... zaboga! Plus, velikoj većini je voljeti uopće neki koncept koji preteško razumiju, pa i odustaju.

Stalno mi je čudno kako se ljudi ponašaju, ali kad shvatiš koji je motiv i koliko malo žele - za malo truda - sve ima smisla.
Jer, uz tipičnu mušku lijenost i lokalnu zatucanost, ovo još i djeluje kao neka slastičarnica - pa ti dovedi dijete u slastičarnicu i ajde da se pristojno ponaša, da čita lektiru i ne nada se napucati kolača dok ne pukne :D Taman posla :D

Naivna sam koliko sam dugačka, široka, visoka i koliko mi je kosa duga & plava. Ali, bolje ikada nego nikada :D Zar ne :))))