Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

I istina je i nije istina da smo mi polovice veće cjeline. Jer stvari nisu baš zapadnologičarske, nego više fluidno kaotično istočnofilozofske u kojem je A istodobno A i nije A i B je i nije B. Jer su A i B presimplificirani modeli napojmljive realnosti. I A je samo uvjetno A, B samo uvjetno B. A istodobno niti su A niti su B.

Nadam se da ste već odustali od čitanja. Ako niste, idemo dalje.

Ako je ljubavni par jedna cjelina, mi smo polovica, svatko od nas. I to je istina. Parovi jesu cjelina, ja to vjerujem. I kaže Crkva da su brakovi nerazvodivi (ali su poništivi, ako se ženiš za rođaka ili netko nije sposoban za brak, a ja bih onako odokativno odrapila da barem pola ljudi nikad ne dosegne potreban stupanj emotivne zrelosti i intelektualnih sposobnosti - za brak), što znači da bismo trebali ostati dio te cjeline.

Zašto ne ostajemo?

IMHO... jer su te neke cjeline montruozne.

Jer postaneš polovica podivljalog gremlina.

Jer je entitet od tebe i tog tvog partnera ugroza za oboje, kao neki tumor, i za sve oko sebe, kao virus zla i naopaka.

Svatko od nas u svakoj cjelini je pola veće cjeline. Ili manji dio, jer dio je i samo odnos.

No, želimo biti dio suvisle cjeline, bolje od toga kakvi smo mi sami.

A često se nađemo u većim cjelinama koje nas reduciraju na ono najgore, minimalno i nikakvo.

Napraviti cjelinu u kojoj naše prednosti rastu, a mane se amortiziraju, e to bih ja.

Nemam ja problem biti pola neke zajednice. Samo imam problem - kakva je ta zajednica...

Jedna od podvrsti nadimaka na ovom servisu su slatki dečki (uz dodatak brojeva 123, 666, 69, 39)... I tako otvorim ja servis da se inspiriram za novi uvid u ovu floru & faunu i vidim te slatke... i osjećaj mi je kao kad mi djeca ponude gumene bombone. Doslovce se naježim u užasu od glave do pete. Sama ideja tog šećera i one ljepljive gume užasne me do zadnjeg atoma... A nekad... nekad sam trpala one coca-colice gumene bombone za vrijeme cijele nastave, tamo negdje osamdesetih i fini su mi bili. Jer mi je bilo 12...

Pokušavam zamisliti ženu kad više nije šiparica koja želi "slatkog dečka". Zvuči na incest, zvuči na nevolju, zvuči na nešto krivo... Slatki dečko! Što jedna žena može sa slatkim dečkom? Ili slatkim muškarcem? Što je zapravo slatko u odrasloj muškoj dobi?

Ja bih radije možda pokušala prevesti tu riječ u leksik primjereniji zreloj dobi - možda je "ljubazan" termin u koji slatkoća zrije s godinama? Ljubaznost je odlična. Samo što nije dostatna sama po sebi. Malo karaktera u pozadini ljubaznosti cijeloj priči daje supstancu.

Ljubazan dečko?

Isto zvuči krivo.

Što ćemo sa "dečkima" iz nickova "slatki dečko"?

Neka idu igrati nogomet, volontirati da potroše viška snage, neka gledaju filmove s prijateljima i cerekaju se, idu u školu, tako nešto.

Ljubazan muškarac?

To zvuči kao neki ljigavi švaler... a uostalom, kao da se ljubaznost u osobi odrasle dobi nekako podrazumijeva. Tko bi ikad uopće želio biti osoba, a da ljubaznost nema ugrađeno u postavke svoje osobnosti? Odnosno, meni je irelevantno što je u nicku. Recimo, sretnem nekoga i nije ljubazan. Miki, nisi se kvalificirao u ljude, idi na večernji tečaj...

Onda opet naziv roda u imenu - "muškarac", "dečko"... pa imamo ikonicu / naziv roda u profilu... Je li vrijedno gubiti toliko mjesta u oskudnom prostoru imena da se kaže očito? Ili je to želja da se nedostatak sebe progura pod rodnu masu? Ili se nema što drugo reći? Ili je bivanje pripadnikom određenog roda osobina glavna supstanca. Jer ako je - kuku i lele...

Tako da je cijeli nick "sladak dečko" potpuno neprevodiv i neiskoristiv i nemoguće ga je preoblikovati u nešto što ima vrijednost.

A ja se i dalje ježim od užasa na cijeli koncept "slatkih dečkiju". Za stvarno. Da slatki dečki čitaju, stavila bih molbu - nemoj mi se javiti tim nickom, ježim se... Ali, znamo da ne čitaju. Znamo da slatki dečki i ostali bacaju mamce random u more, pa što se upeca. A tome što se upecalo želim svu sreću svijeta. I kasnije dobrog psihijatra...

Nasrnulo jedno ljudsko muško biće na mene.
Ja jedan poziv.
On 54.
Ja pozovem jednom van, on 2 1999 999 999 puta.
Sve dok nije dobio block.
Mnogo je, brate. Sjaši malo.
Zamišljam budućnost s tobom.
Ne dišem. Ne živim. Nego gdjegod pogledam ti i tvoja nesaglediva potreba da te se vidi, utješi, bude, da ti se da... Ne mogu, brate, puno je...

I kao neće on meni ništa, sve divno, voli, duša, vječnost, zauvijek. Samo tako zove iz vječne ljubavi. Bezinteresne.
A izašli par puta. Ni ruku nisam dotakla. I već bezinteresan. U vječnoj ljubavi koja ne traži uzvrata.

Kad sam shvatila da čovjek nema takta i da ne razumije recipročnost i granice (kad se nekom ne javiš na telefon 10 puta, to je jer ti je prešao granice telefona)... kidam ja lijepo nalijevo.

I blokiram ja jedan medij, stiže poruka na drugom.
Ja iskorištavačica koja je izašla kad je njoj odgovaralo.
Nego bih trebala uvijek kad je njemu odgovaralo.
E.
Zato sam ja i blokirala.
Da izlazim onda kad meni odgovara. Nekad je to teško na Balkanu.
Kad si žena koja izlazi kad TEBI odgovara :skandal:

Jer da izađem kad njemu odgovara, mogu se pozdraviti sa životom, poslom, drugim ljudima, majčinstvom.
To kad krenu davati kao da nema sutra - je zamka. Klopka. Mamac.
Dođe dan kad traže natrag. I ako si dala mali prst, jao ti se.

Zato ništa ne daj.

Ni pusu. Ni mali prst. Ništa.

Nego daj onda kad, kome i kad ti hoćeš. Nikad ovima što traže dajući.

Što stoji iza potrebe da nekome tko ima (zapravo random odabran) nick I Need A Hero dođeš reći - nema više heroja? Ako je jedan, to je tak, eto... ako ih je 20938595, onda imamo the case.

I ja bih rekla ovako - da je iza te poruke zapravo druga poruka, a koja bi trebala izazvati moju poruku:

- A dobro, onda ću tebe prasca kukavičkog, lijenog, nezanimljivog i papkoidnog...

Samo što to ne ide tako :D Jer heroja ima... da je jedan, hoću njega, ako njega ne mogu, onda neću nikoga...

https://drive.google.com/file/d/1JGfaPBcGp0psm68xoRCt6nTd_f
xZ5HZM/view?usp=drivesdk

Gledala sam bivšeg kako usisava linijom najmanjeg mogućeg truda - i nagurava mog robota, Lego Mindstorma od 3000 kn (i još ga je teško bilo nabaviti onih godina) usisavačem... i pomislila - ti si, stari moj, prošlost. Prošlost prošlosti. Ne diraj moje robote, usisavačem. I tako je i bilo. S vremenom. Nekad sam bila puno strpljivija na svoju štetu... jer nisam baš razumjela koliko su sitnice - fatalne. Indikativne. Simptomi.

I stojim naslonjena na štok vrata i mislim si - super da sam vidjela na robotu. I nastranu što sam složila nešto, što krckaju moji hobistički zglobovi pod nemarnim usisavanjem oko robota. Super da si pokazao na robotu. Prije nego si i mene tako stao naguravati prljavim usisavačem. Iako, ma naguravao me je. Ali ne vidimo jasno kad nas netko nagurava dok se ne osvijestimo - kao što vidimo na robotu. Oslonjene na štok. Dok on usisava, tražeći kasnije medalju i priznanje Svjetske zdravstvene organizacije za doprinos čistoći, higijenu i rodnoj ravnopravnosti.

Štojaznam, možda jedna gospođa ne treba imati robota. Možda gospođa ne bi smjela ostavljati svoje robotičke hobby uratke po podu. Ne znam. Ali, ja imam robota, ja ga gradih, i ostavih ga na podu sobe, svoje sobe, naše sobe, boravka. Gdje boravi naš život. I ako ćeš mene, sa mnom ide robot. Na podu.... Ili idi odakle si došao. U svijet gdje nitko ne ostavi robota na podu. Što ja imam s tim... You choose. Tobožnja sredina - tu sam, ali me boli briga je crna rupa odnosa. Upast ćeš, ovako ili onako, prije ili kasnije...

I tako mi se gadio... taj tip... zbog tog naguravanja skupog robota po podu.

To nije samo jedan besmislen incident - to je pristup životu.

Cjenkanje.

Koliko malo mogu dati, koliko mogu izbjeći da se sagnem po robota od 3000 kn, mogu li ga išamarati usisavačem, a da ipak dobijem sve što ja hoću... Mogu li fejkati, mogu li se izvući, može li me odnos s tobom ne koštati...

Nije bitno koliko si radila za njega, koliko si gradila ovu konkretnu stvar, raduje li te... ili si frustrirana time što ne radi kako treba, pa si ga ostavila da se odmoriš i od robota i od svega... nije bitno ni da se usisa kako treba, ni kakav primjer daješ djeci , Bogu, Svemiru - važno je samo njegovih pola kalorije, pola kalorije neuronske aktivacije par grupa mišića... njegovo bivanje u stand by modu...

Jer kad digneš tog robota, s tih pola kalorije, poštivaš osobu čiji je robot, sate rada kojim ga je platila, tepih po kojem hodaš i što ja znam, neku karmičku dušu robota, materije koja je mrtva, ali i dalje ima svoje dostojanstvo i vrijednost... i taj uradak... za kojim je neka žena sjedila i spajala kockice. Ne moraš znati niti slušati o robotu. Samo. Ga. Digni.

To je suživot i poštovanje, applied.

Neki ljudi jednostavno ne znaju što je poštovanje, trud, ispravnost. Kao da je ispravnost življenja prestala biti tema. A nije. Jednom me pitao neki tip zašto sam napucala muža. Pa jer nije ispunjavao funkciju oca, muža i partnera. Nemreš biti muž na lijepe oči. Muž se digne i napravi, poštiva i digne robota dok usisava i popravi ak ga je poremetio. Pita kako si, i to misli. Sve ovo ostalo nije muž nego greška u sistemu koju treba debugirati izbacivanjem iz sistema.

Nakon svih iskustava sad sam okrutna rospija koja gleda okom profesionalne glavne medicinske sestre na psihijatriji. Sve vidim. Moj dom je sigurno mjesto gdje divljaci koji naguravaju robote usisavačem ne mogu ni blizu. Jer je to simptom.

Moja baka nikad ne bi napisala ovakvu čitabu. Ona je znala dvije realnosti - dobar čovjek i nevaljao čovjek. I samo bi nastavila raditi ručni rad.

I to je sve što trebaš znati, zapravo.

A good man is hard to find.

Jako malo ljudi kuži da ono što traže nije osoba. Nego odnos. I da odnos ne postoji dok ga mi ne stvorimo. Odnos je entitet u kojem živimo i druga je osoba samo dio tog novog entiteta.

Može li odnos nastati odmah - vidiš nekog i u odnosu si? Pa ne. Ne, ako govorimo o onome što traže ljudi koji traže povjerenje, intimnost, vezanost, ljubav...

Odnos je kao biljka. Raste malo pomalo, a na nju utječu vanjske okolnosti. Ako si debil ili rospija, to je kao da je biljčicu opalila tuča. Ajde jednom, ali ako si debil ili rospija kontinuirano, ubit ćeš odnos.

Ne drugu osobu.

Odnos. S tom osobom. Koji je treći entitet... Odnos, ti, ona...

Kako neke rospije odjednom imaju sretan brak s nekim drugim? Jer se s tim drugim gradio odnos koji je dobar.

Odnosi su nježne, spore, čudne biljke. I nemoš ih ubrzati. Ne možeš znati unaprijed kako će biti. Nego tapkaš malo po malo... i netko može više u odnos, netko manje... negdje u odnosu ostaneš razočaran, negdje u odnosu shvatiš da ovaj drugi mlati nervoznim nogama kao klokan i odnos boli... i onda nema odnosa...

I sve tako.

A gledate vi u mene - kao - jel ova, jel to to.

Slaba vam je vajda bilo od koga. Ako ne znate izgraditi - odnos.

Dobra žena, kompatibilna, je samo recimo 30%. Vi ste drugih 30%, odnos je još 30% (kako ste se neučili ophoditi, što vam je odnos, znate li u odnosu biti, je li vaše poimanje odnosa zdravo ili dolazite iz loših odnosa i nosite razorne obrasce ponašanja...)... i onda ostane još onih 10%.

To je čarolija. Magija. Dar s neba. Kad mi svi odradimo po svojih 30% - onda Svemir da kamatu. I to je lijepo.

A čini se meni da većina ljudi traži pola da bude druga osoba, a pola da pa'ne s neba.

Nemere ljudi. Nemere. Odnos, vi ga gradite, pa kako onda bez vas!

I to bi mogao biti zadnji post ovdje. A možda neće biti... kako da ja to znam...

No kako bilo, kad sam došla ovdje došla sam totalno naivna, u nekom uskom svijetu i kroz interakcije, ma kroz onu prvu poruku polako shvaćala o čemu se radi u ljudskim odnosima, muško-ženskim odnosima. Izlazila na kave i preneraživala se, navlačila patologiju raznu kojoj je jedna kava dovoljna za full-blown manifestaciju, ne kužeći rane simptome... i vremenom sam upoznala sebe.

Ne druge. Sebe. Svoja očekivanja, granice i snove - mislila sam ranije, naivna, da su samorazumljivi. Ma nisu. Ne bismo se ženili i udavale krivo - da jesu... ali doći do toga, za neke od nas je proces.

Za mene završen.

Nema kompromisa... zapravo... meni treba netko odan svim ljudskim vrlinama. Sve mi treba. Marljivost, iskrenost, odanost, jednostavnost, dobrota... i treba mi netko tko može nositi život i tko zna odraditi svoje - prvo posao, onda gušt... netko tko nije tu da "uživa" - nego da bude... a biva se i usisavanjem i smijehom i sukobom i kaučem i novcima i bez novaca i ustupkom drugima i otvorenom molbom.... Biva se u zagrljaju i odvidavanjem sifona, idealno sa istim stabilnim i vedrim duhom. Jebeš muškarca koji ne zna stoički podnijeti sifon... a i ženu. Čemu to.

Pa sam sama i vjerovatno ću biti dok neki udovac ne bude ostao bez takve žene, on takav... ako naletim na njega prije neke druge žene koja isto ne spušta kriterije.

Poluljudi da prostite nisu moj tip. Imam sve. Ne tražim partnera da mu uzmem, nego da dijelimo. A budala ne može dijeliti jer ne kuži što dijeli... i tako.

Želim onoga tko svesrdno dijeli korake cijeloga dana i na kraju se nagradi užitkom. Nekad s frendovima, nekad s kartama, nekad sa mnom, nekad s knjigom. Tako i samo tako... Jer moj je život isti s njim i bez njega. Izazovi, zahtjev za rastom, izazovi, poslovi, sitni, krupi i onda the remains of the day užitci. Budala je onaj tko se zbog pol sata povremenog užitka spetlja s onim tko ne zna što sa preostalih 23,5 sati u danu.

A seks, kad me pitaju? Ponekad mislim da je prava masaža mog masera daleko ispred seksa koji se dogodi u vezama u kojima nema sve ove supstane o kojoj pišem. I košta me daleko manje od stresa, drame i pizdarija koju bih imala da viđam nekoga ispod kriterija koje sam si zadala. Romansa? Pa imam romane... I tako.

Kako je lijepo vidjeti one među nama koji su sklopili brakove sa pravim partnerima, bili pravi partneri i uz malo magije doplovili u sigurnije luke povjerenja, mira i pravoga braka. Ne zavidim nikome ni na čemu, ali na tome - totalno. To je jedina stvar koju ne mogu sama. Sve ostalo mogu sama. Otvoriti si vražja vrata, zaraditi lovu, putovati, izlaziti, sve mogu sama. Ali, biti u braku ne mogu, a na duge staze ne mogu bilo sa kime.

Šah-mat.

A godine su prošle, ovi koji su brak-approved su u braku. Ovo ostalo je sve rizik nad rizicima, što roman i čaša crnog vina nisu, pa ti vidi.

Spopali me neki profili kojima smetaju te neke laži. Kakve laži, mislim si ja...

I onda mi sine.

I mene su optuživali da lažem. Da sam neiskrena, a teško da možeš naći otvoreniju i jasniju osobu od mene (što mi ne ide u prillog, ali tako je... otvorena sam, direktna, pomalo brutalno iskrena i uz to rječita)... znalo me ljutiti, znala sam biti očajna, dok nisam shvatila.

Nemreš ti biti iskrena prema ljudima koji ne žele čuti. Koji ne mogu svladati istinu. Koji podivljaju i prave kaos kad se suoče sa istinom koja je van njihove zone komfora.

I onda polako počneš prešućivati, pa onda lago oblikovati u izričaj koji izaziva manje pičvajza, navikneš se tako klizati prema neiskrenosti... dok u jednom trenu shvatiš da te više u toj vezi i nema... ostala je samo jedina varijanta istine koju je papak mogao prihvatiti... Znači samo niz dlaku...

To vam je ta ženska laž. Muški papačizam.

Ne jer maženje ne volim, nego jer je ono posljedica, ne uzrok. Kraj, a ne početak.

Muškarac koji mi se hiti pod noge da ga dragam mi je zazoran.

Kao neko psetance.

Ako hoću psetance i ljubimce, ja ih kupim, hranim, držim... i to je super, ali za maženje imam psa, mačku, zeca.

Ono što ja tražiim, pa ako nađem, našla sam, je ljudsko biće koje će mi biti partner. Pa onda i u toj trešnjici na torti zvanoj intimnost, seks, ljubav.

Toliko muškaraca danas, lišeno socijalnog pritiska, su kao pijavice, samo bi crpile tuđu nježnost i upijale, a bez da išta vrijednoga daju natrag.

Čak i ljubimci toliko daju natrag, i zaslužuju ljubav koju im dajemo, dok gledam ovdje - mnogi bi muškarac samo legao i primao, primao, primao, posve lišen ljudske dimenzije odnosa.

Tak da ako tražite nekoga da vam bude ugodno, mazno i puno seksa, preskočite.

Kod mene ima puno života, puno radosti, puno muke, puno odnosa, komunikacije... i taman intimnosti koliko je taj pravi ljudski odnos generira.

Fotka je prvi dojam, i ako mi netko pošalje fotku na kojoj se vidi da se on nije potrudio ispasti lijepo, i da fotka ne izgleda lijepo, stvarno?

Ne možeš dati osobi nešto što ona nema u sebi, to je taj paradoks. Ako želiš dati knjigu nekome - da je najbolja, ako taj ne čita i ne razumije koja je to knjiga - ništa mu nisi dao.
Ako nudiš ljubav i razumijevanje nekome tko nema pojma što je to - ne vidi on to, ne razumije.
Nije toliko problem voljeti, koliko naći osobu koja će znati prepoznati da je - voliš. Jer ona voli prije svega sebe, iskreno, pošteno - brutalno razumijevajući sebe u svemu dobrome i svemu lošemu što jest...
I u tome je sve što o ljubavi treba znati...

Kažu da je savjesnost - pažljivost kojom ispunjavamo sve naše preuzete obaveze i aktivnosti jedini i najveći prediktor sretnog života, veza, odnosa, brakova...

Je. I detalji. Onaj slatki dodatak životu koji iz životarenja stvara puni život. Svi to vole - biti darivani, pomaženi, darivani, ali rijetki su ljudi dorasli do toga da to i daju.

I to odmah vidiš. Što očekivati od muškarca koji prvi ulet na dating siteu uradi tako da su slova rastavljena i sastavljena mimo reda... s tipfelerima, nepromišljenim smislom i bez duše? Isto to, ali na n-tu potenciju.

"kada bi s emogli poblize upoznati"

S emogli je simptom i crveni alarm onome tko zna gledati, onome tko želi od života više (i želi dati više)... odnosno bezveznoj picajzli koja traži dlaku u jajetu, kako tko gleda.

Čitam ose

Kaže frajer:
- jesi li za komunikaciju?

Komunikacija je posao, marketing & komunikacije, statistike, analize, A/B testiranja, ponude, klijenti, krizno komuniciranje. To je pojam kojim znanost nešto proučava, broji, mjeri....

Tako da ako može, ja sa muškarcem koji mi se želi predstaviti u nekom muško-ženskom smislu nikako ne želim - komunicirati. Dapače, ta riječi u prvoj poruci je slična kao:

- Odabirom određenih odjevnih predmeta ističem sekundarne spolne oznake s ciljem komuniciranja prokreacijske atraktivnosti.

Ili tako neka znanstveno izrečena glupost...

Hoću da se predstaviš kao super osoba, zabaviš me, da dođeš otvorena srca, nikako komunicirajući, nego bivajući osoba koja pršti svojim životom, koji želi dijeliti sa drugom osobom...

Neću komunicirati, kaj ti je. Kao da mi komunikacije nije dosta na poslu, i sa javnom upravom.